Ciceron je 68. godine prije Krista zapisao: ”Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica odmara se za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset”. [Read more…]
Idem zbog Siniše Glavaševića i Branka Pilsela
Kažu mi da su mi šanse u 2. izbornoj jedinici, iako sam prvi na listi (lista broj 6), minimalne, ankete (ako im je vjerovati, iako im ja ne vjerujem ni da mi kažu da je podne, a sat pokazuje 12 sati) dapače kažu da sam se kandidirao bez veze, ta tu su Josip Leko (SDP i kolege iz koalicije Hrvatska raste), Miroslav Tuđman (HDZ i ekipa iz Domoljubne koalicije), Željka Markić (U ime obitelji – Projekt Domovina; [Read more…]
Koga pozvati na vojnu paradu?
Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu.
Nekako se čini da nije najjasnije što će ona točno napraviti i kako će pridonijeti toj svetoj dužnosti kao predsjednica, a kako bi to trebala napraviti kao građanka bez funkcije. [Read more…]
Proces za Freda i Bojana
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj ”ekskluzivno otkriće” iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć.
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića
Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim ”otkrićem” da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
”Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći”, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je ”njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ”.
Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je ”u teškim okolnostima radio svoj posao” i da je ”očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao”. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: ”Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.”
Ali taj čovjek ”upitne intimne domovine” nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku ”nacionalnu vrijednost”. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
Mentalni je sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata
”Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.” – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991.
A uzgred donosi i pravorijek u slučaju ”izdajnikova” sina Bojana Glavaševića: ”On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.”
Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši ”nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila”.
Ako taj totalitarni nacionalistički um (…) nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati
Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje ”Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?”, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno.
Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane ”dahauške” procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne ”u ime naroda” revno provodili u djelo.
Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Splitska riva u Savskoj 66
Optužbom da Vlada i Ministarstvo branitelja rade na izjednačavanju Domovinskog rata s velikosrpskom agresijom, optužbom koja je potpuno posvađana s bilo kakvim činjenicama, organizatori braniteljskih prosvjeda na Savskoj sami su sebi ponovno zabili maestralan autogol.
Takvim, očigledno lažnim tvrdnjama ruše vlastitu uvjerljivost. Pokazuju da nisu pokrenuti socijalnim, nego političkim motivima. Demonstriraju opasnu količinu iracionalnosti. Dva tjedna muče se s artikuliranjem razloga svog okupljanja. Danas je posve jasno da je prvo postojala volja za prosvjedom, a tek se naknadno pokušavaju pronaći argumenti za njegovo pokretanje. Ne znaju zašto, ali imaju volju da ostanu ukopani pod prozorima Ministarstva branitelja.
Optužbom da Vlada i Ministarstvo branitelja rade na izjednačavanju Domovinskog rata s velikosrpskom agresijom, optužbom koja je potpuno posvađana s bilo kakvim činjenicama, organizatori braniteljskih prosvjeda na Savskoj sami su sebi ponovno zabili maestralan autogol
Premda uglavnom zasnovano na konstrukcijama ili krajnje tendencioznom diskursu, taborovanje skupine veterana pod šatorom na Savskoj postalo je prvorazredno političko pitanje, koje se hitno mora početi raspetljavati. Mora, zato što postaje nepodnošljivo gledati kako se teški invalidi danima drže u neprikladnim, po njih ugrožavajućim uvjetima te zato što je ovdje riječ o vrlo opasnom scenariju.
Opasnom po cijelu državu. Stvari se vrlo lako mogu oteti svakoj kontroli, što znači da događaji mogu postati potpuno neupravljivima, čak i za one koji su im dosad komandirali. Što, dakle, raditi? Kako prosvjede riješiti?
Vlada, prvo, mora pokazati volju za dijalogom, što nikako ne znači da može pristati na smjenjivanje ministra Freda Matića i njegova tima. Neosnovano je tvrditi da volje za razgovorom u vrhu države dosad nije bilo.
Predsjednik Hrvatske i predsjednik Sabora došli su demonstrantima na noge, pozvali ih da se problemi nastave rješavati u državnim institucijama. Izostao je samo premijer. Koji je od svih njih prvi trebao biti pod šatorom na Savskoj. Premda smirujuće i konstruktivno, obraćanje Zorana Milanovića preko televizijskih ekrana bilo je više namijenjeno javnosti, a manje prosvjednicima.
Mnogi problemi aktualne Vlade proizlaze iz njene komunikacijske insuficijencije. Iz činjenice da s ljudima ne zna i ne želi razgovarati. Dijalog uključuje dvosmjernost. Slati TV poruke ne znači razgovarati. Kao što ni ultimativna intonacija s prosvjedničke strane ne pokazuje želju za konverzacijom.
Očigledno lažnim tvrdnjama ruše vlastitu uvjerljivost. Pokazuju da nisu pokrenuti socijalnim, nego političkim motivima. Demonstriraju opasnu količinu iracionalnosti. Dva tjedna muče se s artikuliranjem razloga svog okupljanja. Danas je posve jasno da je prvo postojala volja za prosvjedom, a tek se naknadno pokušavaju pronaći argumenti za njegovo pokretanje. Ne znaju zašto, ali imaju volju da ostanu ukopani pod prozorima Ministarstva branitelja
Premijer Milanović ne može pristati na smjenu ministra jer taj zahtjev nije poduprt baš ni jednim ozbiljnim razlogom. Ako bi danas tek tako, samo zato što se nekome ne sviđa, žrtvovao bilo kojeg člana Vlade, onda se i sam može početi pakirati. Potpisao bi zahtjev za vlastitu smjenu.
To ne znači da neki od ministrovih suradnika ne bi trebali ponuditi svoju ispriku onima koji su se njihovim stavovima možda osjetili uvrijeđenima. Tvrditi da sin Siniše Glavaševića izjednačava hrvatske branitelje i četnike, potpuno je monstruozno.
Ali, isprika ne mora biti priznanje krivnje. Može biti i uvažavanje činjenice da su nerazumijevanja uvijek moguća. Da i dobre namjere ponekad mogu dati loše rezultate.
U svakom slučaju, takvom bi se gestom pokazala dobra volja, možda i odblokirala sada rovovski ukopana komunikacija. Jako je važno da se i s druge strane, iz prosvjedničkih krugova, pokaže volja za otvaranjem dijaloga.
Dosadašnje ponašanje veteranskih velmoža bilo je u tom pogledu krajnje kontradiktorno: s jedne strane pozivaju za stol, s druge čine sve kako bi to onemogućili.
Ultimativno traženje ministrove smjene ne otvara, nego zatvara vrata komunikaciji. Isto je s odbijanjem ponude da se rješavanje problema preseli u institucije sustava. Napuštanjem Sabora i prije nego što je rasprava počela prosvjednici su povukli katastrofalan potez. Sami sebe pred javnošću stiliziraju kao protivnike demokratskog načina rješavanja sporova. Čak protivnike bilo kakvog civiliziranog razgovora.
Ultimativno traženje ministrove smjene ne otvara, nego zatvara vrata komunikaciji. Isto je s odbijanjem ponude da se rješavanje problema preseli u institucije sustava. Napuštanjem Sabora i prije nego što je rasprava počela prosvjednici su povukli katastrofalan potez. Sami sebe pred javnošću stiliziraju kao protivnike demokratskog načina rješavanja sporova. Čak protivnike bilo kakvog civiliziranog razgovora
Vrijeme je da se u rješavanje veteranskih prosvjeda uključe ljudi s najvećim mogućim autoritetom u braniteljskoj populaciji. Oni koji su ih vodili u ratu i kojima se vjeruje. Primjetno je da pod šatorima na Savskoj nema generala. Dobro informirani izvori tvrde da se najveće braniteljske ikone ne mogu, naravno, smatrati nezainteresiranima, ali se drže podalje zbog količine iracionalnosti kojima su događanja branitelja nabijena. Međutim, ne mogu ostati po strani.
Svojim su ratnim drugovima, ali i Hrvatskoj dužni pomoći u prevladavanju krizne situacije. Od razumnih stavova generala Ante Gotovine o tome da je rat prošlo svršeno vrijeme te se treba okrenuti budućnosti, ništa neće ostati, bit će pobijeđeni, ako se Hrvatska vrati u ratno ozračje, što dirigenti prosvjeda, ne jedini, pokušavaju aranžirati.
Na koncu, jako je važno kako će se u ovoj situaciji postaviti HDZ. Gdje peru ruke, tvrdeći da oni organizacijski ne stoje iza prosvjeda. Možda, ali stoje iza raspirivanja izvanrednog, ratnog, militariziranog ozračja u državi.
Makartistička retorika HDZ-ovih šefova, retorika građanskog rata, sinkronizirana je s dominantnom intonacijom braniteljskih prosvjeda. Način na koji je HDZ proslavio pobjedu u sisačkog županiji, s pozivima na Oluju, na istom je fonu s porukama iz veteranskog kampa na Savskoj.
Parlamentarni izbori za njih su isto što i oslobađanje Hrvatske od velikosrpske agresije. Protiv koga bi to oni danas pokrenuli Oluju? Tko su neprijatelji koje žele poraziti? HDZ u Hrvatskoj stvara ozračje splitske Rive. Braniteljski prosvjedi ne mogu se gledati izvan tog konteksta.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Stožer ne poštuje vukovarske žrtve
Tužnoga 25. kolovoza 1991. godine počelo je neprekidno (tromjesečno) granatiranje grada. Prema podatcima vukovarske Opće bolnice 1624 osobe, a među njima 12 djece, ubijene su u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine, a ranjeno je više od 2500 ljudi. Prema podatcima Ministarstva zdravstva 19 100 civila bilo je na području Vukovara 19. studenoga 1991. godine, 420 ranjenika i bolesnika bilo je na dan okupacije u vukovarskoj bolnici, broj branitelja grada ni u jednom trenutku nije bio veći od 2000, a 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, ubijeno je na Ovčari 20. studenoga 1991, dok je 91 % ukupnog broja stanova na gradskom području uništeno ili oštećeno. Brojevi su to koji opisuju tragično stradanje Vukovara.
”Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine, pod nogama se osjete ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina”, riječi su kojima je u svom posljednjem javljanju iz vukovarskog podruma legendarni izvjestitelj Siniša Glavašević opisivao razoreni grad. Glavašević je, sa sugrađanima, među kojima je bilo i oko dvije tisuće djece, proživljavao ratne strahote.
Na Dan sjećanja Glavaševićev sin Bojan, dijete vukovarske tragedije, danas odrastao mladić, šef kabineta ministra branitelja Freda Matića, odlukom tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i sam se našao u onoj, tzv. nevukovarskoj Hrvatskoj. Odmah se oglasio pretužnom porukom na svom profilu na Twitteru: ”Nitko mi ne može oduzeti Vukovar. On je moj, koliko god to nekome smetalo. U svome gradu ne trebam ničiju ‘gostoljubivost’ jer nisam gost. Koliko onih koji su mi danas priječili put i nazivali me ‘nevukovarskom Hrvatskom’ ima člana obitelji koji je završio na Ovčari?”.
Vojni analitičari davali su Vukovaru tri dana za obranu, no Vukovar se nije dao tri mjeseca. Nakon toga sravnjen je sa zemljom, poklan, razbijen, uništen i zgažen. No nitko nije uspio zgaziti dostojanstvo vukovarskih žrtava, do jučer, na 22. godišnjicu pada herojskoga grada. I to su uspjeli učiniti baš onakvi tipovi iz tzv. vukovarske Hrvatske koji su službenim hrvatskim vlastima zapriječili dolazak u Kolonu sjećanja. A što su to huškači očekivali?
Da će Ivo Josipović i Zoran Milanović fizički nasrnuti na one koji su im zapriječili put? Državni je vrh otišao na Ovčaru i ondje zapalio svijeće i položio vijence u počast stradalima. Ni u jednom trenutku nije im palo na pamet natezati se s onima koji su bili spremni i nasrnuti na njih, a dio ih je to vjerojatno i priželjkivao.
”Prošle godine nisam davao izjave u Koloni, mislio sam da neću ni ove, ali mislim da smo dužni objasniti zašto ove godine ne možemo položiti vijence. Jednostavno, nasilu ne ide. Na ovakav način može se organizirati svatko tko to želi i toliki broj ljudi može okupiti onaj tko ovo doživljava kao utakmicu. Ovo za mene nije utakmica. Neka se igraju sami”, rekao je Milanović.
Vidljivo potresen bio je i predsjednik države Ivo Josipović. Kako je odmah komentirao jedan politički analitičar, zabrinjavajuće je što su i njemu, Josipoviću, koji se do sada uvijek isticao miroljubivim porukama u kojima je pomirivao zavađene, apelirao na razum – zabranili da se pridruži povorci. Izrazio je svoju beskrajnu tugu. Iskreno, onako iz srca, drhtavim glasom.
U Koloni sjećanja ”vukovarske” Hrvatske bili su i generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Damir Krstičević. Prije godinu dana, nakon izlaska iz haškog zatvora, Gotovina je praktično mobilizirao zavađenu Hrvatsku šaljući poruke mira i oprosta, odbijajući uvlačenje u bilo kakve političke smicalice i korištenje u dnevnopolitičke svrhe. U Vukovaru je sada mirno promatrao kako predsjedniku i premijeru, dakle, demokratski izabranima voljom naroda, oni koji sebe smatraju većim Hrvatima od drugih zaprječuju put.
”Danas se nije trebalo dogoditi da jedni na druge nabacuju blato”, revoltirano je izjavio Branko Borković, Mladi Jastreb, jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika, osuđujući zabranu državnom vrhu da se pridruži Koloni sjećanja.
”Ovo je jedinstven narod koji odaje počast i poštovanje poginulim Vukovarcima, koji nisu poginuli samo za svoj grad nego i za Hrvatsku”, kazao je, već uobičajeno, onako iz prikrajka, HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko. Zaboravio je pritom napomenuti kako se još od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru upravo HDZ svojski trudio raspirivati mržnju prema aktualnoj vlasti, i to na osjetljivome vukovarskom području. Nevažno je jučer bilo to što vlast u mnogo segmenata ne radi dobro svoj posao, ali Dan je sjećanja trebao apsolutno i potpuno biti izuzet od bilo kakvih političkih borbi. To je barem minimum minimuma kao pijetet prema žrtvama.
Ovo što se jučer dogodilo u Vukovaru besramno je pljuvanje po žrtvama čije ime nismo dostojni ni izgovoriti. Možda bi bilo deplasirano reći da je to pljuvanje po cijeloj Hrvatskoj. Ne, ovo ljudi koji su živjeli poput životinja tri mjeseca u podrumima, gladni, žedni, prljavi, iščekujući svaki trenutak kamu kojom će biti dokrajčeni, NIKADA nisu smjeli doživjeti! Mnogi od njih i nisu. Onima koji jesu, izražavam osobno ispriku, sramim se. Uime onih koji bi se trebali sramiti. Ali, oni to ionako ne razumiju.
Oprostite nam, žrtve Vukovara i svi Vukovarci!
Osuđujemo vas, gospodo, za smrt Vukovara
“Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.
Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode.
Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Osuđujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane
Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost?
Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Osuđujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.
Osuđujem vas, gospodo sabornici, za svaku na živo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku na živo odrađenu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.
Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i za obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.
Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike.
Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih
Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za IZDAJU. Optužujem vas, gospodo, zato što ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato vas optužujem.
Optužujem vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lužca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
Osuđujem vas, gospodo, što si uzimate to pravo. Nedopustivo je da vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.
Osuđujem vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti.
Zavaravate se ako mislite da ćete vi prije doći do njih. Ne možete – garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.
U potpisu – Vukovar”
(U eteru pročitao Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara).
Bojan Glavašević: ”Odreći se ćirilice znači odreći se i naše nedavne prošlosti”
Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja
Razgovarali: Zdravko Zima i Drago Pilsel
Bojan Glavašević je Vukovarac i često voli naglasiti da mu je duh još uvijek u tome gradu i, dakako, u masovnoj grobnici na Ovčari, iz koje je 1997. izvučen njegov mučki ubijen otac, odvažan i legendarni vukovarski radijski novinar Siniša Glavašević. Studirao je sociologiju i lingvistiku i kaže da to uz vjeru u tehnologije otvorena koda predstavlja njegov svjetonazor. Trenutačno je pomoćnik ministra branitelja Predraga Matića, još jednoga Vukovarca (što također voli naglasiti). Suprug je Sanji, tata Petru i Tjaši, voli Ramonese i Jethro Tull.
Natezanje oko ćiriličnih ploča u Vukovaru pretvara se u neugodnu trakavicu s nesagledivim posljedicama. Stanje je svakim danom sve teže jer se ideje samozvanih zaštitnika etnički deratiziranoga Vukovara šire zemljom poput zaraze.
– Moram reći da sam vrlo žalostan zbog trenutačne situacije u Vukovaru. Mojem Vukovaru. Vukovar je grad gotovo na granici s trima državama – Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Mađarskom – i do početka ratnih sukoba u njemu je mirno živjelo dvadesetak nacionalnih manjina, a sada određena skupina ljudi pokušava poništiti ne samo Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nego i povijest našega grada. Žalosti me i činjenica da hrvatski građani, hrvatski branitelji pokušavaju osporiti hrvatske zakone za koje i uime kojih su se borili. A ja ne vidim veću potvrdu vlastite državnosti od mogućnosti da u svom parlamentu donosiš svoje zakone. Nakraju, žalosti me i činjenica da se protest iskazuje nasiljem ili više-manje eksplicitnom ratničkom retorikom. Dovoljno govori već to što se u nazivu te skupine građane nalazi riječ ”stožer”, a svi znamo iz kojeg konteksta dolazi ta riječ.
Sve to svjedoči o stanju u kojemu se umjesto sile argumenata upotrebljava argument sile. Dakako, ne treba dolijevati ulje na vatru, ali ignoriranje takva nasilja svojevrsni je vjetar u leđa onima koji ga potiču. Kako svemu tome stati na kraj?
– Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina se, naravno, treba provesti i o tome nema i ne smije biti rasprave. Ali često i u mnogo prilika isticao sam kako ćirilica nije stvarni problem, problemi su mnogo dublji. Mogu navesti samo nekoliko primjera: na nekim radiopostajama u gradu mogu se redovito čuti pjesme koje veličaju ne samo četništvo nego i pokolj u Srebrenici i Vukovaru, na nekim nadgrobnim spomenicima nalazi se ikonografija četničkoga pokreta i stihovi koji veličaju velikosrpsku ideologiju, velik je broj još uvijek nestalih osoba iz Vukovara i tako dalje. Nažalost, za mnoge od tih ljudi vrijeme je stalo i oni nemaju mogućnosti okrenuti se građenju svojega boljeg sutra. Ja to jako dobro razumijem i zato nikada neću reći nijednu ružnu riječ o tim ljudima, čak ni kada se ponašaju nedemokratski. Oni su moji Vukovarci, moram se potruditi pomoći im kako najbolje znam i mogu. Premda me zaboli svaki put kada mi netko od njih dobaci da sam ”izdajica svoje domovine”, kao što je bilo i uoči sastanka premijera i Vladina izaslanstva u četvrtak, na kojemu sam sudjelovao s predstavnicima Stožera u Vukovaru, neću ih zbog toga voljeti manje ni gubiti želju da učinim dobro za svoj grad.
Za dekonstrukciju svih opasnosti i opsjena koje nacionalizam postavlja pred nas dovoljna su samo tri uporišta. Koja to? Prvo uporište je politički pluralizam, pogotovo parlamentarni politički pluralizam koji uočava i prati sve društvene, političke i ekonomske probleme, a zatim kritički ”pretresa” zakonske prijedloge prije nego što ih uputi ”u život”. Drugo uporište su slobodni, neovisni i kritički osviješteni mediji koji funkcioniraju kao most do građana. I nakraju, posljednje i najvažnije uporište obrane od nacionalističkih opsjena jesu obrazovani, informirani i politički aktivni građani
Kakvu je strategiju vezano za taj problem zauzelo Ministarstvo branitelja?
– Želim prvo istaknuti da provedba Ustavnoga zakona nije u nadležnosti Ministarstva branitelja. Za njegovu provedbu nadležno je Ministarstvo uprave i Grad Vukovar. Međutim, budući da su u prosvjede protiv dvojezičnih natpisa u velikom broju uključeni i branitelji i budući da je ministar branitelja Vukovarac i vukovarski branitelj, ministar se uključio u posredovanje u komunikaciji između Stožera i predsjednika Vlade Zorana Milanovića. U tom smislu je ministar Matić nekoliko puta pokušao dogovoriti susret predstavnika Stožera s premijerom. Ipak, zahvaljujući premijerovoj političkoj odgovornosti i volji da se problem riješi te zahvaljujući ministrovu inzistiranju na razgovoru kao jedinom rješenju, premijer Milanović, ministar Kotromanović, ministar Matić i ja otišli smo 17. listopada u Vukovar te u uredu gradonačelnika Sabe u višesatnom razgovoru s predstavnicima Stožera ipak došli do određenih zajedničkih točaka. Za početak, dogovoreno je povlačenje policije i uklanjanje ograda s vukovarskih ulica kako bismo gradu vratili njegovu gradsku i građansku atmosferu i izgled te kako bismo bez ikakvih fizičkih i intelektualnih ograda pristupili konačnom rješavanju ovoga društvenog i političkog problema. Usto, dogovoren je i protokol komuniciranja i budućega sastajanja, čime su se i jedna i druga strana obvezale razgovorom tražiti izlaz iz krize. A ono što mogu reći iz prve ruke jest to da je Vlada već počela rješavati neke probleme o kojima sam govorio.
Ministar Matić primio je salvu uvreda na svoj račun. Znamo da niste njegov odvjetnik, ali ste njegov važan suradnik pa vas molimo da odgovorite na te uvrede. Zapravo, što bi trebalo poručiti onima koji traže Matićevu neopozivu ostavku i smatraju da je u Vukovaru persona non grata.
– Svima koji misle da bi ministar Matić trebao podnijeti neopozivu ostavku i da je, kako kažete, ”u Vukovaru persona non grata”, poručujem da se malo raspitaju među eksponiranim predstavnicima Stožera i braniteljskih udruga iz Vukovara pa će vidjeti koliko je ministar volje, energije i truda uložio u pronalazak rješenja. Osim toga, svima koji sumnjaju u ministrove dobre namjere prema Vukovaru, poručujem da provjere u čijem je mandatu pokrenut projekt Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar te u čijem se mandatu intenzivnije nego ikada radi na tome da se pronađu svi zatočeni i nestali građani Vukovara i okolnih mjesta. Nakraju ću se i retorički upitati može li se olako zaboraviti nečiji doprinos u obrani našega grada samo zato što nam se ne sviđa politika Vlade čiji je on član?
Pet godina nakon Drugoga svjetskog rata, u svibnju 1950., donesena je Schumanova deklaracija (nazvana po njezinu inicijatoru, francuskome ministru vanjskih poslova), kojom su postavljeni temelji ujedinjenja i današnje Europske unije. Nakon rata u kojem su pobijeni milijuni Francuzima i Nijemcima trebalo je samo pet godina da krenu u proces pomirenja. S druge pak strane, 18 godina nakon rata i 21 godinu nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske još ima onih kojima smeta ćirilično pismo. Znači li to da europske predrasude o Balkanu ipak nisu samo predrasude?
– Ma koliko vaše pitanje sugeriralo drugačiji odgovor, ja ću ipak odgovoriti kako vjerujem u to da Europa o nama ima predrasuda, jednako kao što ih i mi imamo o Europi. Ne samo kada je riječ o poštivanje prava nacionalnih manjina nego uopće. Naime, u nekim drugim hrvatskim gradovima, pa i na vukovarskom vrtiću, dvojezične ploče odavno su postavljene i to nikome nije bio problem. Zašto? Zato što je u tom slučaju ćirilica bila element segregacije po nacionalnoj osnovi i zapravo je bila u funkciji razdvajanja, a ne pomirenja.
Na jednome je mjestu Schopenhauer napisao da je nacionalizam ”najjeftinija vrsta ponosa” i da svaki jadnik koji nema ništa drugo na što bi mogao biti ponosan, prihvaća nacionalizam kao pojas za spašavanje. Kako takvo filozofski radikalizirano stajalište uskladiti ili uravnotežiti s etnocentričkim radikalizmom?
– Za dekonstrukciju svih opasnosti i opsjena koje nacionalizam postavlja pred nas dovoljna su samo tri uporišta. Koja to? Prvo uporište je politički pluralizam, pogotovo parlamentarni politički pluralizam koji uočava i prati sve društvene, političke i ekonomske probleme, a zatim kritički ”pretresa” zakonske prijedloge prije nego što ih uputi ”u život”. Drugo uporište su slobodni, neovisni i kritički osviješteni mediji koji funkcioniraju kao most do građana. I nakraju, posljednje i najvažnije uporište obrane od nacionalističkih opsjena jesu obrazovani, informirani i politički aktivni građani.
Ovih je dana Jelena Lovrić napisala da je antićirilična pobuna hrvatska varijanta ”balvan-revolucije”, barem u onom smislu u kojem su ekstremizmi jedan drugomu nalik kao jaje jajetu. Slažete li se komentatoricom Jutarnjeg lista?
– S usporedbom akcija Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i ”balvan-revolucije” koju izvodi gospođa Jelena Lovrić mogao bih se složiti kada je riječ o sličnosti nepoštivanja ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske i instrumentalizacije jedne ideološke borbe za ostvarivanje vrlo specifičnih ciljeva jedne političke stranke. Smatram, međutim, da postoji i jedna važna razlika: prosvjednici protiv ćirilice u Vukovaru ipak su hrvatski građani, među njima je i mnogo hrvatskih branitelja i ne vjerujem da bi ikada moglo doći do ekstremizma kakav je sa sobom donijela ”balvan-revolucija”.
U akciji onih koji se predstavljaju kao Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara ima nečega duboko iracionalnoga, agresivnoga, pa i samoubilačkoga. Možda je nepotrebno ponavljati da žrtve zaslužuju najveći pijetet, no je li moguće da je želja za antagoniziranjem – pa i ratom – i nadalje jača od svega?
– Još sam na početku ovoga razgovora istaknuo koliko sam žalostan zbog aktualnog stanja u Vukovaru, a pogotovo zbog nasilja. Ovdje samo mogu dodati kako me žalosti i to što ništa nismo naučili iz ratne prošlosti, što nismo naučili koliko zla može donijeti svaki neodmjeren i nekontroliran potez. Posebno sam, pak, žalostan što se podjela koja je 90-ih postojala među Hrvatima i Srbima sada upisuje među same Hrvate; na one koji su sa Stožerom i na one koji nisu; na one koji su protiv ćirilice i na one koji nisu. I ovoj kao uostalom i svakoj drugoj ideološkoj borbi cilj je uspostaviti nas i njih, one koji Hrvatsku vole više i one koji je vole manje.
Jako sam žalostan zbog aktualne situacije u Vukovaru, a pogotovo zbog nasilja. Ovdje samo mogu dodati kako me žalosti i to što ništa nismo naučili iz ratne prošlosti, što nismo naučili koliko zla može donijeti svaki neodmjeren i nekontroliran potez. Posebno sam, pak, žalostan što se podjela koja je 90-ih postojala među Hrvatima i Srbima sada upisuje među same Hrvate; na one koji su sa Stožerom i na one koji nisu; na one koji su protiv ćirilice i na one koji nisu. I ovoj kao uostalom i svakoj drugoj ideološkoj borbi cilj je uspostaviti nas i njih, one koji Hrvatsku vole više i one koji je vole manje
Što mislite što bi danas na sve ovo kazao vaš pokojni otac?
– Moj otac je prije svega moja osobna memorija i memorija moje obitelji. Nakon toga on je i memorija svih njegovih slušatelja, svih onih koji su u njegovu glasu pronalazili samo informaciju ili, a to je bilo često, luč nade. Poštujući čistoću sjećanja koje svi mi više ili manje imamo na njega, ne želim ime svoga oca uplitati u ovu priču. Ne želim dopustiti da ime i uspomena na moga oca postanu kartica za legitimiranje ovih ili onih društvenih akcija s ove ili s one strane. Ono što znam jest to da se u njegovim izvještajima nikada nije moglo čuti ”niskosti i mržnje”, kako bi rekao Vlado Gotovac.
Zašto ste prihvatili poziv da radite u Ministarstvu branitelja i što ste do sada postigli, točnije, što ste si zacrtali?
– Poziv da kao tajnik ministrova kabineta radim u Ministarstvu branitelja stigao je od samog ministra Matića i s velikim sam ga ponosom, ali i odgovornošću prihvatio. Prihvaćanjem poziva želio sam pomoći ministru Matiću u njegovu svakodnevnom obavljanju ministarskih dužnosti, ali sam isto tako želio pomoći i u kreiranju jedne racionalne, konzistentne, otvorene i iskrene politike prema hrvatskim braniteljima. Mislim da smo – ministar, svi ministrovi pomoćnici i svaki djelatnik Ministarstva – u tom pogledu napravili već mnogo bolji posao od prethodnika, ali prostora za kritiku i napredak dakako uvijek ima. Što se mene kao tajnik kabineta tiče, naravno uz golemu pomoć svojih suradnika, odradio sam velik dio pripreme za objavu Registra hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, pokrenuo sam prelazak Ministarstva na otvoreni računalni kod i norme, a sudjelovao sam i u kreiranju Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskoga rata. To su samo neki od većih projekata jer bi se opisivanje samo jednoga dana u Ministarstvu moglo otegnuti unedogled. Nakon što je potkraj prošle godine uhićen Dinko Mikulić, pomoćnik ministra za pravne i stambene poslove, imenovan sam za novoga pomoćnika ministra branitelja za pravne i stambene poslove. U vrlo kratkom roku trebalo je preustrojiti cijelu jednu upravu i mislim da sam tu, u smislu ljudskih potencijala, napravio prave izbore. Nadalje, uprava za pravne i stambene poslove prvi je put objavila listu prednosti za dodjelu stambenih kredita, a kao kruna zajedničkoga rada svih djelatnika došli su svi oni stanovi koje smo predali braniteljima na upravljanje. Neizmjerno važan cilj koji je trenutačno pred upravom jest donošenje zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja i mi očekujemo da će ga Hrvatski sabor donijeti do početka iduće godine. Istodobno sa zakonom o pravima žrtava seksualnoga nasilja radimo i na zakonu o dopunama Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske. Nakon toga je pred nama gradnja novih stambenih objekata za branitelje te donošenje nekoliko važnih zakona ili izmjena zakona.
Jezik je vaša struka, što je za vas ćirilica?
– Ćirilica je za mene kao akademski obrazovanoga lingvista jedno od nekoliko hrvatskih pisama koje ima svoju dugu povijest. Najtočnije i najpreciznije o povijesnoj prisutnosti ćirilice u hrvatskom narodu pisao je i piše akademik Stjepan Damjanović i ja samo mogu uputiti na njegove tekstove. Usto, ćirilica je i jedno od pisama koje je sve do Domovinskoga rata bilo dio nastave srpsko-hrvatskog jezika i koje se legitimno poznavalo i upotrebljavalo. U tom smislu, odreći se ćirilice, značilo bi odreći se i naše nedavne prošlosti, prošlosti naših školskih klupa. Nakraju, ćirilica je pismo koje se i danas upotrebljava u velikom dijelu svijeta i svakako preporučujem svima da ga što prije svladaju jer to ne samo da olakšava informiranje kada se zateknemo u novim gradovima i državama nego je oblik duhovne nadogradnje.
Stručno se kanite baviti i govorom mržnje. Koliko je ima u Hrvatskoj, koje vrste govora mržnje prepoznajete i kako joj doskočiti ili parirati?
– Govora mržnje u Hrvatskoj ima na svim društvenim razinama: u Hrvatskom saboru, u crkvama, na sveučilištu, u medijima, pa čak i u nevladinu sektoru, čiji je smisao upravo borba protiv govora mržnje u svim njegovim obličjima i tonalitetima. Hrvatski govor mržnje ni po čemu nije specifičan u odnosu prema ostalim govorima mržnje. I hrvatski je govor mržnje posljedica nerazumijevanja, stereotipizacija, predrasuda, neobrazovanosti i manjka dijaloga. Jedanput su meta govora mržnje spolne i rodne manjine, drugi put su to nacionalne manjine, treći put politički i ideološki suparnici, četvrti put su to sportski suparnici, a peti put je već nešto peto. Govoru mržnje može se doskočiti samo stalnim i beskompromisnim kritiziranjem i razobličavanjem lažne moći koju on nudi. Da bi se to ostvarilo, potrebni su nam neovisni i kritični mediji, potreban nam je kvalitetan obrazovni sustav i, nakraju, potrebni su nam pravi uzori s javne društvenopolitičke scene.