Dakle, Davor Bernardić i dalje ostaje predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske, iako je stranka pod njegovim vodstvom izgubila polovicu nekadašnjih birača i postala irelevantna (SDP je trenutačno na 16,3 posto, ali vjerojatno i nešto ispod ove cifre), a protiv njega je tri četvrtine saborskih zastupnika i isto toliko članova Predsjedništva, 95 posto SDP-ovih načelnika i gradonačelnika, izabranih na direktnim lokalnim izborima i skoro svi važni esdepeovci, osim Zlatka Komadine. [Read more…]
Jedan, ali glavni razlog zašto Bero mora otići
Čini se da Davor Bernardić odbrojava zadnje dane na čelu SDP-a. Na kraju, ipak će se morati sam povući. Ili će ga morati smijeniti njegovi ljudi, oni koji su ga i doveli. [Read more…]
Stanje u SDP-u od kaosa do groteske
Kaos koji mjesecima vlada u SDP-u pretvara se u grotesku u kojoj je svatko svakome vuk, ako ćemo parafrazirati Thomasa Hobbesa. Peđa Grbin želi maknuti Davora Bernardića, ovaj bi dekapitirao Miranda Mrsića i Milanku Opačić, razvoj događaja čekaju Ranko Ostojić, Zvonimir Mršić, Siniša Hajdaš Dončić, Aleksandra Kolarić i tko zna tko još, a za to vrijeme Socijaldemokratska partija kontinuirano tone. [Read more…]
Policija fascinirana Glasnovićevim metodama?
Tridesetak pripadnika zagrebačke kriminalističke i interventne policije prekinulo je u petak navečer promociju novog albuma grupe ”Svemir“ u Klubu studenata elektrotehnike (KSET-u) i, po svjedočenju očevidaca, pretresali su oko sat i pol pedesetak posjetitelja tog studentskog okupljališta. [Read more…]
Čime se to bavi Ured Predsjednice RH?!
Piše nam gospodin Luka Đurić, glasnogovornik uposlen u Uredu predsjednice Republike Hrvatske (opaska uredništva: Luka Đurić piše redakciji Jutarnjeg lista). Smatra potrebnim reagirati na naslov članka “Opet svađa: Ravnatelji lučkih uprava otkazali Kolindi zbog pritiska ministra H. Dončića?” objavljen u Jutarnjem listu. [Read more…]
Nije kriva Vlada, već mi
Novi val poskupljenja ne stiže – već nas je sustigao i prestigao nakon povećanja cijena goriva. Vlada Republike Hrvatske nadljudskim naporima ubija i ono malo nade da ćemo u skoroj, pa i daljoj budućnosti, proizvoditi nešto veće, složenije i kvalitetnije od čačkalica: njezin namještenik Alain Khan poručio je, primjera radi, radnicima brodogradilišta ”Nauta Lamjana”, kojeg je umalo od smrti spasio odvjetnik i bivši stečajni upravitelj Ivan Rude, da mogu raditi što god hoće, samo to neće raditi tu i u tvrtki planiranoj za likvidaciju.
Siniša Hajdaš Dončić, još jedan od bezveznih tipova izniklih ispod Milanovićeva šinjela, najavljuje privatiziranje praktički cijelog prometnog sustava u Hrvatskoj, a i to za početak. Za kraj neće ostati ništa: bit će već rasprodano.
Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ‘‘Plan 21“, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe
Ivan Klarin, mladi dalmatinski političar u ničim izazvanom usponu, pri zdravoj pameti i čistoj svijesti kaže kako je njegov uzor nekadašnja britanska premijerka i majka neoliberalizma Margaret Thatcher, dok mu nekoliko kilometara od kuće građani tijelima brane jednu, kreditima skoro umorenu, obitelj od deložacije.
Ministar financija Slavko Linić ne krije kako će državni dug i dalje rasti, dok premijer građanima poručuje da se, u najkraćem, još malo stisnu, da izdrže još malo, jer svakako, što naravno nije rekao, neće još dugo.
Godina je, da se podsjetimo, 2014., ona u kojoj nam je, tako su rekli, trebalo biti bar malo bolje. Hvala na pitanju, ako ga je netko postavio, osjećamo se gore i znamo da oporavka nema. Nada je umrla posljednji put i to poodavno, samo što smo se pravili budale, pa čekali da nam mrtvozornik kaže ono što smo izbjegavali vidjeti kraj zdravih očiju.
”Vlada ima nizak rejting zbog loše komunikacije s javnošću”, rekao je nedavno, nekom zgodnom prilikom, Ivan Vrdoljak, ministar ničega. Dobro, formalno to stoji malo drugačije: ušminkani liberal i nasljednik bahatog Radimira Čačića plaću prima kao ministar gospodarstva, no kako mi to nemamo, tako on ima nepostojeći resor.
Treba, međutim, biti pošten, pa kazati da ima pravo: Vlada i javnost ne da imaju šumove u komunikaciji, već tu osim šuma ničega drugog nema. Problem, međutim, nije od jučer ili od prije tri mjeseca. Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ”Plan 21”, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe.
Nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele ravno u opću propast
I to sa poštenjem koje se, umjesto da se podrazumijeva, smatra rijetkom vrlinom pokazalo se pogrešnim – dovoljno se sjetiti slučaja Šengon ili Kleopatre iz Siska, da sada ne idemo dalje – dok je sve poslije bio usiljeni marš u katastrofu, parada iznevjerenih očekivanja za koje zapravo nismo imali nikakva razloga.
Mi smo, dakle, očekivali što? Socijalno osjetljivu vlast? Zavođenje stvarnog, a ne partitokratskog reda u javnu upravu? Veću brigu o javnim dobrima? Zastupanje općih umjesto interesa kapitala? Povratak države kao servisa građana umjesto one u vlasništvu banaka? Privatizaciju u granicama neophodnog umjesto rasprodaje?
Racionalizaciju javne potrošnje u kojoj nagomilane dugove države neće otplaćivati i pod njima izdisati oni koji u njihovu stvaranju nisu sudjelovali? Vladu koja će između nezajažljivih kapitalista iz kula od kamata i obespravljenih radnika – birati druge? Kraj prakse zapošljavanja u kojoj svako znanje i vještina imaju manji značaj od potvrde o podobnosti? Principijelnost čiji rok trajanja nije do prvog ličnog, stranačkog ili koalicijskog interesa?
E pa, ma koliko bili (i) nerealni, jesmo, to smo očekivali. Dobili smo, međutim, one koje od prethodnika razlikuje to što jesu antifašisti, nisu zadrigli, primitivni – drugih svakako i nema – nacionalisti, sasvim suprotno, i… Eh, da se sjetiti još nečega.
Ispalo je, u najkraćem, kako je naš vrhunac promjena na bolje u onome od čega se u civiliziranom svijetu polazi i što se podrazumijeva kao i, recimo, pranje zuba.
Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu
Naravno, sada se možemo utješiti time što je socijaldemokracija drugdje, odnosno svugdje, pala nekoj stvari za uši, pretvorivši se u ukras parlamentarizma kao tek još jednog od načina zaštite neupitnih interesa kapitala koji socijalnu državu dopušta sve dok se zna granica koja se ne smije prijeći, pri čemu je, točno kako je i rekao još jedan bivši britanski premijer Tony Blair, a već spomenuti Ivan Klarin pogrešno protumačio, ”tačerizam” konstanta, a sve ostalo promjenljivo toliko da ostane isto.
Ne pomaže nam, međutim, to u suočavanju s vlastitom pogreškom. Ostaje, dakle, nakon maloprijašnjeg seta, još samo jedno pitanje: na osnovu čega smo to uopće pomislili kako bi oni koje smo birali umjesto kleptomana i štetočina iz HDZ-a mogli ispuniti barem dio naših (naivnih) očekivanja?
Zbilja, nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele pravo u opću propast. Pri tome su, što smo se, također, pravili da ne vidimo, vrh SDP-a zauzeli i ne puštaju ga oni koji se ne bore protiv nametnutog koncepta, ali ne zato što nemaju snage, već zato što ga uopće ne smatraju problematičnim.
Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu.
Zato je, na kraju, Ivan Vrdoljak u pravu: Vlada ima problema u komunikaciji s građanima koji su sve, ali sve krivo razumjeli još tamo prije tri-četiri godine, pa se danas osjećaju iznevjerenim, iako su dobili točno ono što im je i ponudila stranka koju vode ”slučajni” socijaldemokrati, samo dobro upakirano i skriveno iza vještih marketinških slogana i prateće verbalne akrobacije izvedene za potrebe predizborne kampanje.
Hajdaševa crna kutija
Dinko Vodanović, stručnjak za zrakoplovne nesreće, dobio je munjevito otkaz i postao je 381.648 nezaposleni u RH jer je upozoravao na nepotizam iz Kukuriku koalicije oko kadroviranja u nesumnjivo značajnoj Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Siniša Hajdaš Dončić i dalje se nada da će to proći nezapaženo i da će na narednoj stranačkoj konvenciji pod nazivom ”Rad, red, rast 2” opet moći govoriti da je njegova Vlada posebna i drugačija jer ”ne upotrebljava državu za vlastiti džep”. Hajdaš Dončić iz nekog razloga misli da će i ovu stranačku ”crnu kutiju” uspjeti sakriti dovoljno duboko od javnosti. Potopiti je. Razbiti. Ali signal još pulsira…
Kakav peh. Ministar Siniša Hajdaš Dončić se sigurno ovome nije nadao. Da će se upravo sada kada je trebao malo mira oko Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, dogoditi ovaj strašni nestanak malezijskog zrakoplova.
Hrvatski mediji su grozničavo trebali stručnjaka, domaćeg, iskusnog, nekog tko će znati sve o svim zrakoplovnim nesrećama posvuda po svijetu, nekog tko ima misterij ”crne kutije” u malom prstu. Nekog tko će ako zatreba doslovno donijeti tu crnu kutiju u televizijski studio. Kao za inat, kao u najcrnjim noćnim morama Hajdaša Dončića, svima se prirodno pokazalo da bi o tome mogao najviše znati Dinko Vodanović.
Kakav peh. Ministar Siniša Hajdaš Dončić se sigurno ovome nije nadao. Da će se upravo sada kada je trebao malo mira oko Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, dogoditi ovaj strašni nestanak malezijskog zrakoplova
Kada je, primjerice, urednica Dnevnika 3, britka Tatjana Munižaba htjela protresti sve detalje oko nestalog zrakoplova, ona iz nekog razloga nije pozvala u studio Bojana Šenjuga, nego Dinka Vodanovića.
Zašto, zaboga, ne Bojana Šenjuga, novog ravnatelja Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu? Bojana Šenjuga koji je imao značajno iskustvo na utvrđivanju šteta na prometalima za potrebe Croatia osiguranja, bivšeg voditelja odjela održavanja u tvrtki Dunapack? Zašto ne Bojana Šenjuga koji je bio član zagorskog avio-kluba i ima dozvolu za letenje jedrilicom?
Munižaba se nije odlučila za Šenjuga kada joj je trebao netko da pojasni misterij nestalog zrakoplova, izabrala je Dinka Vodanovića koji je opisivao sve finese spretno i razumljivo, koji je maltene rastavio crnu kutiju na stolu pred urednicom i izvukao iz osobne arhive brojne slične slučajeve zrakoplovnih nesreća.
Ne samo kod Munižabe. Evo ga i u Nedjeljnom Jutarnjem: ekspertno analizira i predstavlja moguće scenarije što se zbilo s Boeingom 777 zrakoplovne kompanije Malaysia Airlines.
Vodanović je već više desetljeća najpoznatiji hrvatski istražitelj za zrakoplovne nesreće. Kompetentan. Ne postoje tragovi da je itko ikada igdje osporio njegovu stručnost. Ne postoje tragovi da je zaigrao nekakve nečasne igre. Istupa čovjek često, valjda bi već struka ustala i rekla da Vodanović nešto pogrešno radi?
Vodanović je već više desetljeća najpoznatiji hrvatski istražitelj za zrakoplovne nesreće. Kompetentan. Ne postoje tragovi da je itko ikada igdje osporio njegovu stručnost. Ne postoje tragovi da je zaigrao nekakve nečasne igre. Istupa čovjek često, valjda bi već struka ustala i rekla da Vodanović nešto pogrešno radi?
Paralelno, kao u kakvom avangardnom dokumentarnom filmu, isprepliću se dvije priče: Vodanović ekspert nesmiljeno po svim medijima objašnjava sve moguće aspekte tragedije nestalog malezijskog zrakoplova i Vodanović ”zviždač” kojeg se žele riješiti iz domaće Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu.
Ministar Siniša Hajdaš Dončić sigurno nervozno gasi TV svaku večer kada se otvara pitanje malezijskog zrakoplova. Možda već i preklinje i moli da se misterij riješi, pa da se konačno i tog Vodanovića…ugasi. Možda se nada da će s raspletom malezijske drame nekako nestati interes i za domaćeg stručnjaka za zrakoplovne nesreće?
Misli si možda ministar Hajdaš Dončić: što su se svi tako uskokodakali, pa kakvi su izgledi da ćemo trebati nekog pravog stručnjaka za zrakoplovne nesreće tu kod nas? A ovo nešto malo, ako i bude išta, s obzirom na slabašan i gotovo umirući promet, moći će to Bojan Šenjug, zašto ne bi mogao?
Dinko Vodanović je konačno, između dva stručna tumačenja malezijske zrakoplovne tragedije, dobio i pravi pravcati otkaz. 18. 3. hrvatska burza nezaposlenih upisala je još jednog nezaposlenog, dvije godine pred mirovinu.
Misli si možda ministar Hajdaš Dončić: što su se svi tako uskokodakali, pa kakvi su izgledi da ćemo trebati nekog pravog stručnjaka za zrakoplovne nesreće tu kod nas? A ovo nešto malo, ako i bude išta, s obzirom na slabašan i gotovo umirući promet, moći će to Bojan Šenjug, zašto ne bi mogao?
Dobio je otkaz zato jer je novi ravnatelj Agencije Bojan Šenjug, bivši voditelj odjela održavanja “u kojem je bio odgovoran za poveći vozni park” u tvornici Dunapack u Zaboku i procjenitelj štete na vozilima za osiguravateljsku kuću, ujedno poznanik ministra Siniše Hajdaša Dončića i čovjek s nezavisne liste koja je koalirala sa strankom Siniše Hajdaša Dončića, ocijenio da su Vodanovićeva upozorenja o mogućem nepotizmu u Agenciji – Agenciji nanijela štetu. Pretragom Vodanovićevog računala otkriveno je da je on na više adresa slao tekst iz Večernjeg lista u kojem se problematizirao izbor vodećih ljudi Agencije.
Ministar Hajdaš Dončić ne demantira poznanstvo sa Šenjugom, ali kaže da je Agencija nezavisno tijelo na koje on ne može utjecati. Upravni odbor Agencije (koji bira Vlada) naprosto je izabrao Šenjuga, a ne nekog drugog od kandidata. A kandidiralo se također nekoliko ozbiljnih domaćih stručnjaka za nesreće u prometu. Točka.
S obzirom na to da je Agencija, kaže Hajdaš, posve nezavisno tijelo, on valjda i ne može protumačiti neobičnu odluku da je Šenjug bio bolji kandidat od primjerice Davora Belasa, vještaka željezničke nesreće kod Rudina, koji se također kandidirao za njegovo mjesto.
Ili kako to da je za zamjenicu ravnatelja Šenjuga izabrana upravo Anita Koprivnjak, kći pomoćnika ministra obrane i bivšeg zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Viktora Koprivnjaka.
Hoće li premijer možda pozvati Sinišu Hajdaša Dončića koji mu je, tvrdili su obojica, prijatelj, pa ga, kao što je savjetovao Slavku Liniću u slučaju Kalem, pitati: Prijatelju, što ste to napravili u Agenciji za istraživanje nesreća? Ili će ga samo ukoriti. K vragu, Siniša, zar niste mogli baciti dublje u ocean tu koalicijsku crnu kutiju…?
Otresa ruke ministar Siniša Hajdaš Dončić. Što on ima s time?
I tako se razotkriva. Jer da ništa ne zna, da mu je netko ovo odigrao iza leđa, da je netko poturio tajnika lokalnog aero-kluba i rekreativca koji se voli povremeno vozati u jedrilici na mjesto čovjeka koji će možda već uskoro morati rasplitati neku tešku prometnu nesreću, on bi valjda napravio dar-mar, zatražio provjeru sve dokumentacije i tražio smjene. Ova šutnja, ovo dopuštanje brze likvidacije čovjeka koji je govorio o nepotizmu govori samo o želji da se brzo uklone tragovi.
Tko zna je li premijer uopće primijetio tu neugodnu epizodu? Nije ga bilo dva tjedna, puno je krupnih problema, ali ipak, ovo je bitno pitanje – govori o tome je li njegova Vlada doista spremna biti odgovorna i poštenija od prethodnika, kao što se to tvrdilo na obljetničkom skupu povodom polovice mandata.
Kad su već grmili da je dosta te ”upotrebe države za vlastiti džep”, što je onda ovo? Kako ne razumiju da to paradno vikanje postaje dodatno uvredljivo kada samo dva-tri tjedna kasnije objave da su upravo zbrinuli neke nove prijatelje i rođake? Hoće li premijer možda pozvati Sinišu Hajdaša Dončića koji mu je, tvrdili su obojica, prijatelj, pa ga, kao što je savjetovao Slavku Liniću u slučaju Kalem, pitati: Prijatelju, što ste to napravili u Agenciji za istraživanje nesreća?
Ili će ga samo ukoriti. K vragu, Siniša, zar niste mogli baciti dublje u ocean tu koalicijsku crnu kutiju sa svim zabilježenim kadrovskim tajnama? Zašto ona još uvijek odašilje signal?
(Prenosimo sa tportala)
Vlada u zmijskom gnijezdu
”Ubijate kravu radi šnicle” naziv je performansa sa zlatnom kravom koji su aktivisti sindikalnih središnjica i civilnih udruga izveli u četvrtak, 23. siječnja pod prozorima Hrvatskog sabora i Banskih dvora na Markovom trgu u Zagrebu prosvjedujući protiv monetizacije hrvatskih autocesta. Vladajući alter ego pod maskama premijera Zorana Milanovića, ministara financija Slavka Linića te pomorstva, prometa i infrastrukture Siniše Hajdaša Dončića velikom pilom žagom reže kravu popola kako bi uzeo – samo odrezak! Poruka je jasna.
Nije to bio ni prvi niti će biti posljednji glas protiv ”rasprodaje obiteljskog srebra” i ”ubijanja krave radi jednog odreska”. Ni Milanovićeva Vlada u principu, brani se, ne želi takav klaonički scenarij.
Međutim, poluprazan državni proračun, kojim se netom po donošenju već naglavačke srlja u hitan rebalans, alarmantno škripi u procjepu većih fiksnih obveza (rashoda) nego što je uopće zamislivo da mogu biti podmirene bez novog dužničkog krimena. Stoga davanje u koncesiju na pola stoljeća sivih zmija kojima gospodare Hrvatske autoceste (HAC) i Autocesta Rijeka-Zagreb (ARZ) Milanovićevoj se momčadi nameće kao hamletovsko pitanje na koje unaprijed zna odgovor.
Hoće li se među možebitnim koncesionarima naći naivac koji će bespogovorno iskeširati tri milijarde eura u roku odmah i ovdje, a neće uvjetovati potpis na ugovoru dvama ključnim osiguračima rizika? Prvi je državno jamstvo o podmirenju štete zbog nedostatnog prometa, a drugi zaštita od valutnog minusa u tečajnim kolebanjima. Takav se naivac neće naći
Čuli ljudi, kad ga već nisu čitali, za nekog Shakespearea koji je gladnom uvijek manje vrijedan od kobasice: To be, or not to be, that’s the question!
No, drugi je par rukava hoće li se među možebitnim koncesionarima naći naivac koji će bespogovorno iskeširati tri milijarde eura u roku odmah i ovdje, a neće uvjetovati potpis na ugovoru dvama ključnim osiguračima rizika. Prvi je državno jamstvo o podmirenju štete zbog nedostatnog prometa, a drugi zaštita od valutnog minusa u tečajnim kolebanjima. Takav se naivac neće naći.
Bude li Vlada, kao što se zaklinje, ustrajala u tome da neće koncesionaru pokrivati manjak prihoda ni ići mu na ruku valutnom klauzulom, može na opće oduševljenje građana i većine oporbenih političara odmah obustaviti monetizaciju.
”Želi li Vlada od koncesije na autocestama dobiti tri milijarde eura, morat će koncesionaru jamčiti nadoknadu prihoda u slučaju pada prometa te minimalne prihode u eurima ili dolarima”, tvrde konzultanti Erste Group Bank i Wolf Theissa u studiji o opravdanosti koncesije koju su izradili po Vladinoj narudžbi. S obzirom na to tko je predlagao rješenja, kakva su i na čiji mlin vuku vodu, ne treba dvojiti: ne radi se tu ni o slamci spasa.
Koncesionar jednostavno ne bi trebao izgubiti ni lipu u poslu s Vladom, ne bi trebao snositi nikakav rizik ulaganja, a hrvatska država neka si misli kako će autoceste napuniti automobilima i ulagaču omogućiti ”minimalne prihode u eurima ili dolarima”. Pad prometa, međutim, opći je trend na istovrsnim europskim cestama. U nas nešto više od 50 milijuna motornih prometala godišnje donese najviše 1,8 milijardi kuna prihoda, što je smiješna svota prema tridesetak milijardi kuna (blizu četiri milijarde eura) još neotplaćenog duga za njihovu gradnju.
Pad prometa, međutim, opći je trend na istovrsnim europskim cestama. U nas nešto više od 50 milijuna motornih prometala godišnje donese najviše 1,8 milijardi kuna prihoda, što je smiješna svota prema tridesetak milijardi kuna (blizu četiri milijarde eura) još neotplaćenog duga za njihovu gradnju. Promet se, osobito teretni, već odavno preselio na alternativne prometnice
Promet se, osobito teretni, već odavno preselio na alternativne prometnice, jer poduzetnici nemaju računa plaćati preskupe cestarine. Od Osijeka prema Zagrebu ili dalje prema Europi, odnosno prema Rijeci, Splitu i Dubrovniku, teretnjaci svih kategorija i autobusi voze Podravskom magistralom te starom cestom preko Karlovca i Delnica, odnosno cestom preko Plitvica na Jadransku magistralu.
Autoceste su koliko-toliko (pre)pune samo u špici turističke sezone, u srpnju i kolovozu, a zimi su avetinjski puste. Ljetna se zarada rasteže na troškove (osobito za plaće gomile zaposlenih) i u ostatku godine.
Ako dolazi strani lovator, čija bi gotovina imala žurno podići potopljeni Linićev proračun bliže površini, jer Unija već ljutito vrti glavom, taj će se koncesionar prvenstveno voditi osnovom svakog ulagača: moram zaraditi! Ako uložim euro, moraju mi se vratiti dva ili, u najgorem, barem pola eura više. Manje od toga isključuje isplativost ulaganja. Vrati li se više – puna šaka brade.
Hrvatska već godinama, na vlastitu štetu i maćehinski prema svojim tvrtkama HAC-u i ARZ-u, nadoknađuje nedostatne prihode i podebljava zaradu stranim koncesionarima. Francuzima u Bina-Istri (hrvatska filijala tvrtke Bouygues Construction), oslobođenim PDV-a na Istarskom ipsilonu i Tunelu Učki te na Autocesti Zagreb-Macelj pod kapom austrijskog Strabaga na istoimenoj dionici.
Padne li promet vozila, evo, Vlada već trči podmiriti novčane obveze što su ih ugovorom još od 2005. preuzeli HDZ-ovi milanovići, linići, dončići… Strabag upravo potražuje od Vlade 70 milijuna kuna za prošlu godinu iako ima najskuplju cestarinu u Hrvatskoj: 80 lipa po kilometru, do se na ostalim autocestama vozi po 46 lipa.
Padne li promet vozila, evo, Vlada već trči podmiriti novčane obveze što su ih ugovorom još od 2005. preuzeli HDZ-ovi milanovići, linići, dončići… Strabag upravo potražuje od Vlade 70 milijuna kuna za prošlu godinu iako ima najskuplju cestarinu u Hrvatskoj: 80 lipa po kilometru, dok se na ostalim autocestama vozi po 46 lipa
Osim što sva oporba uglavnom istim koščatim prstima muze istu jalovu kravu žala za ”vrijednim obiteljskim srebrom” vičući iz svega glasa: ”Ne damo autoceste strancima!” – ni mukajet o tome što je moguće, kako i odmah učiniti bolje od predviđene monetizacije. Koja, dakako, nije najbolje među lošim rješenjima koja Vladi padaju na pamet radi stabilnije otplate dugova i proračunskog ozdravljenja u postupku prekomjernog deficita (EDP – Excessive Deficit Procedure).
Što učiniti – više je od hamletovske dvojbe. Ne samo zbog hitnosti slučaja, jer je zemlja ušla u Uniju s proračunskim manjkom od 3,4 posto i jakim trendom daljnjeg rasta.
Koncesioniranje 1024 kilometra autocesta vidi se s Markovog trga kao najprihvatljivije od svih loših rješenja za makar privremeni čep na proračunskoj rupi. Budući da se jamačno neće naći naivac punih džepova koji bi na neviđeno potpisao bjanko mjenicu, kako se gata u povjerljivom došaptavanju Milanovića, Linića i Hajdaša Dončića, plan B mogao bi biti još gori. Opet posegnuti za novcem građana ili – ne bude li išlo – ponizno kleknuti i sklopiti ruke pred već poznatim lihvarima: ”Posudite još jednom, molimo vas, pa što koštalo – koštalo”.
Ne treba dvojiti da će se naći modus za Unijin monitoring u EDP postupku, jer je prvi interes zapadnih vjerovnika – uredna otplata dugova. A toga se EU čvrsto drži, što se pokazalo u grčkom scenariju. Ne morate, dragi Hrvati, imati svaki dan za kruh i krov nad glavom, ali dugove morate otplaćivati. Inače… Linić tu mantru ponavlja čim se probudi, svaki dan. Najprije samom sebi, a onda još glasnije – čim spazi kojeg novinara!
Što znači uzeti građanima ako se ne nađe ulagač kakvog Vlada sanja? Mirovinskim fondovima u kojima se, navodno, uštedjelo za zlatne godine hrvatske starčadi pedesetak milijardi kuna? Zasad se zna za monetizacijsku ponudu mirovinaca, kojima su partneri Goldman Sachs i Macquarie, ali i oni neće lipu platiti bez državnih jamstava prometa i zarade. U protivnom, koncesija ne vrijedi više od 1,5 milijardi eura.
Nevjerojatna je količina gluposti kojom neinventivnost, neznanje i gramzljivost pretapaju u ”spasonosna rješenja”. A ta ”rješenja” lako je iščitati poslije kao uludo spiskan novac. I opet s gaćama na štapu politički impotentno telaliti o zauzetosti za opće dobro. Na Markovom trgu ni igdje drugdje nitko se nije sjetio rezati zlatnu kravu, tele ili kozu radi sigurnijeg sutra sve više sve siromašnijih penzića. I neće
”Čini se da je gotovo”, piše kolumnist Večernjeg lista Gojko Drljača. ”Linić je na samom kraju 2013. bacio svoju malu, prljavu udicu s pričom da bi mirovinci trebali ulagati u nekakve nepostojeće projekte ili ih u protivnom treba ukinuti i vrlo je brzo upecao hrpu ribica.
Odmah je bilo jasno da Linić zapravo samo testira medijski teren kako bi vidio hoće li proći ideja izvlačenja novca iz džepa mirovinskih štediša, a gotovo trenutačno javili su se gorljivi pobornici te jako neodgovorne ideje. Fenomen je kako se loše stvari brzo i lako primaju u Hrvatskoj. (…) Linić nema znanja, vještine i moći da spasi proračun na drugi način doli otimačinom od budućnosti mirovinskih štediša.”
Nevjerojatna je količina gluposti kojom neinventivnost, neznanje i gramzljivost pretapaju u ”spasonosna rješenja”. A ta ”rješenja” lako je iščitati poslije kao uludo spiskan novac. I opet s gaćama na štapu politički impotentno telaliti o zauzetosti za opće dobro. Na Markovom trgu ni igdje drugdje nitko se nije sjetio rezati zlatnu kravu, tele ili kozu radi sigurnijeg sutra sve više sve siromašnijih penzića. I neće.
Silvano Hrelja je valjda u tajnosti umro kad ga nije ni vidjeti ni čuti u obranu onih koje, navodno, zastupa njegova koalicijska umirovljenička stranka. Sudjeluje li i on u pripremama za pljačku umirovljeničke ušteđevine? Što je sa Sindikatom umirovljenika, koji taj novac želi za sebe? Ima li ikoga u ovoj zemlji tko bi omogućio dostojan život našim bakama i djedovima koji su svojim žuljevima desetljećima stjecali sve što kreteni već 23 godine kradu, ruše, raznose, otimaju…?
Ima li koga razumnog u ovoj zemlji da iz sve snage raspali hedervaricu u debelo meso svim linićima, dalićkama, dončićima, šukerima i njihovim stranačkim gazdama čim spomenu sintagmu ”hrvatski narod”?