”Ubijate kravu radi šnicle” naziv je performansa sa zlatnom kravom koji su aktivisti sindikalnih središnjica i civilnih udruga izveli u četvrtak, 23. siječnja pod prozorima Hrvatskog sabora i Banskih dvora na Markovom trgu u Zagrebu prosvjedujući protiv monetizacije hrvatskih autocesta. Vladajući alter ego pod maskama premijera Zorana Milanovića, ministara financija Slavka Linića te pomorstva, prometa i infrastrukture Siniše Hajdaša Dončića velikom pilom žagom reže kravu popola kako bi uzeo – samo odrezak! Poruka je jasna.

 

Nije to bio ni prvi niti će biti posljednji glas protiv ”rasprodaje obiteljskog srebra” i ”ubijanja krave radi jednog odreska”. Ni Milanovićeva Vlada u principu, brani se, ne želi takav klaonički scenarij.

 

Međutim, poluprazan državni proračun, kojim se netom po donošenju već naglavačke srlja u hitan rebalans, alarmantno škripi u procjepu većih fiksnih obveza (rashoda) nego što je uopće zamislivo da mogu biti podmirene bez novog dužničkog krimena. Stoga davanje u koncesiju na pola stoljeća sivih zmija kojima gospodare Hrvatske autoceste (HAC) i Autocesta Rijeka-Zagreb (ARZ) Milanovićevoj se momčadi nameće kao hamletovsko pitanje na koje unaprijed zna odgovor.

Hoće li se među možebitnim koncesionarima naći naivac koji će bespogovorno iskeširati tri milijarde eura u roku odmah i ovdje, a neće uvjetovati potpis na ugovoru dvama ključnim osiguračima rizika? Prvi je državno jamstvo o podmirenju štete zbog nedostatnog prometa, a drugi zaštita od valutnog minusa u tečajnim kolebanjima. Takav se naivac neće naći

 

Čuli ljudi, kad ga već nisu čitali, za nekog Shakespearea koji je gladnom uvijek manje vrijedan od kobasice: To be, or not to be, that’s the question!

 

No, drugi je par rukava hoće li se među možebitnim koncesionarima naći naivac koji će bespogovorno iskeširati tri milijarde eura u roku odmah i ovdje, a neće uvjetovati potpis na ugovoru dvama ključnim osiguračima rizika. Prvi je državno jamstvo o podmirenju štete zbog nedostatnog prometa, a drugi zaštita od valutnog minusa u tečajnim kolebanjima. Takav se naivac neće naći.

 

Bude li Vlada, kao što se zaklinje, ustrajala u tome da neće koncesionaru pokrivati manjak prihoda ni ići mu na ruku valutnom klauzulom, može na opće oduševljenje građana i većine oporbenih političara odmah obustaviti monetizaciju.

 

”Želi li Vlada od koncesije na autocestama dobiti tri milijarde eura, morat će koncesionaru jamčiti nadoknadu prihoda u slučaju pada prometa te minimalne prihode u eurima ili dolarima”, tvrde konzultanti Erste Group Bank i Wolf Theissa u studiji o opravdanosti koncesije koju su izradili po Vladinoj narudžbi. S obzirom na to tko je predlagao rješenja, kakva su i na čiji mlin vuku vodu, ne treba dvojiti: ne radi se tu ni o slamci spasa.

 

Koncesionar jednostavno ne bi trebao izgubiti ni lipu u poslu s Vladom, ne bi trebao snositi nikakav rizik ulaganja, a hrvatska država neka si misli kako će autoceste napuniti automobilima i ulagaču omogućiti ”minimalne prihode u eurima ili dolarima”. Pad prometa, međutim, opći je trend na istovrsnim europskim cestama. U nas nešto više od 50 milijuna motornih prometala godišnje donese najviše 1,8 milijardi kuna prihoda, što je smiješna svota prema tridesetak milijardi kuna (blizu četiri milijarde eura) još neotplaćenog duga za njihovu gradnju.

Pad prometa, međutim, opći je trend na istovrsnim europskim cestama. U nas nešto više od 50 milijuna motornih prometala godišnje donese najviše 1,8 milijardi kuna prihoda, što je smiješna svota prema tridesetak milijardi kuna (blizu četiri milijarde eura) još neotplaćenog duga za njihovu gradnju. Promet se, osobito teretni, već odavno preselio na alternativne prometnice

 

Promet se, osobito teretni, već odavno preselio na alternativne prometnice, jer poduzetnici nemaju računa plaćati preskupe cestarine. Od Osijeka prema Zagrebu ili dalje prema Europi, odnosno prema Rijeci, Splitu i Dubrovniku, teretnjaci svih kategorija i autobusi voze Podravskom magistralom te starom cestom preko Karlovca i Delnica, odnosno cestom preko Plitvica na Jadransku magistralu.

 

Autoceste su koliko-toliko (pre)pune samo u špici turističke sezone, u srpnju i kolovozu, a zimi su avetinjski puste. Ljetna se zarada rasteže na troškove (osobito za plaće gomile zaposlenih) i u ostatku godine.

 

Ako dolazi strani lovator, čija bi gotovina imala žurno podići potopljeni Linićev proračun bliže površini, jer Unija već ljutito vrti glavom, taj će se koncesionar prvenstveno voditi osnovom svakog ulagača: moram zaraditi! Ako uložim euro, moraju mi se vratiti dva ili, u najgorem, barem pola eura više. Manje od toga isključuje isplativost ulaganja. Vrati li se više – puna šaka brade.

 

Hrvatska već godinama, na vlastitu štetu i maćehinski prema svojim tvrtkama HAC-u i ARZ-u, nadoknađuje nedostatne prihode i podebljava zaradu stranim koncesionarima. Francuzima u Bina-Istri (hrvatska filijala tvrtke Bouygues Construction), oslobođenim PDV-a na Istarskom ipsilonu i Tunelu Učki te na Autocesti Zagreb-Macelj pod kapom austrijskog Strabaga na istoimenoj dionici.

 

Padne li promet vozila, evo, Vlada već trči podmiriti novčane obveze što su ih ugovorom još od 2005. preuzeli HDZ-ovi milanovići, linići, dončići… Strabag upravo potražuje od Vlade 70 milijuna kuna za prošlu godinu iako ima najskuplju cestarinu u Hrvatskoj: 80 lipa po kilometru, do se na ostalim autocestama vozi po 46 lipa.

Padne li promet vozila, evo, Vlada već trči podmiriti novčane obveze što su ih ugovorom još od 2005. preuzeli HDZ-ovi milanovići, linići, dončići… Strabag upravo potražuje od Vlade 70 milijuna kuna za prošlu godinu iako ima najskuplju cestarinu u Hrvatskoj: 80 lipa po kilometru, dok se na ostalim autocestama vozi po 46 lipa

 

Osim što sva oporba uglavnom istim koščatim prstima muze istu jalovu kravu žala za ”vrijednim obiteljskim srebrom” vičući iz svega glasa: ”Ne damo autoceste strancima!” – ni mukajet o tome što je moguće, kako i odmah učiniti bolje od predviđene monetizacije. Koja, dakako, nije najbolje među lošim rješenjima koja Vladi padaju na pamet radi stabilnije otplate dugova i proračunskog ozdravljenja u postupku prekomjernog deficita (EDP – Excessive Deficit Procedure).

 

Što učiniti – više je od hamletovske dvojbe. Ne samo zbog hitnosti slučaja, jer je zemlja ušla u Uniju s proračunskim manjkom od 3,4 posto i jakim trendom daljnjeg rasta.

 

Koncesioniranje 1024 kilometra autocesta vidi se s Markovog trga kao najprihvatljivije od svih loših rješenja za makar privremeni čep na proračunskoj rupi. Budući da se jamačno neće naći naivac punih džepova koji bi na neviđeno potpisao bjanko mjenicu, kako se gata u povjerljivom došaptavanju Milanovića, Linića i Hajdaša Dončića, plan B mogao bi biti još gori. Opet posegnuti za novcem građana ili – ne bude li išlo – ponizno kleknuti i sklopiti ruke pred već poznatim lihvarima: ”Posudite još jednom, molimo vas, pa što koštalo – koštalo”.

 

Ne treba dvojiti da će se naći modus za Unijin monitoring u EDP postupku, jer je prvi interes zapadnih vjerovnika – uredna otplata dugova. A toga se EU čvrsto drži, što se pokazalo u grčkom scenariju. Ne morate, dragi Hrvati, imati svaki dan za kruh i krov nad glavom, ali dugove morate otplaćivati. Inače… Linić tu mantru ponavlja čim se probudi, svaki dan. Najprije samom sebi, a onda još glasnije – čim spazi kojeg novinara!

 

Što znači uzeti građanima ako se ne nađe ulagač kakvog Vlada sanja? Mirovinskim fondovima u kojima se, navodno, uštedjelo za zlatne godine hrvatske starčadi pedesetak milijardi kuna? Zasad se zna za monetizacijsku ponudu mirovinaca, kojima su partneri Goldman Sachs i Macquarie, ali i oni neće lipu platiti bez državnih jamstava prometa i zarade. U protivnom, koncesija ne vrijedi više od 1,5 milijardi eura.

Nevjerojatna je količina gluposti kojom neinventivnost, neznanje i gramzljivost pretapaju u ”spasonosna rješenja”. A ta ”rješenja” lako je iščitati poslije kao uludo spiskan novac. I opet s gaćama na štapu politički impotentno telaliti o zauzetosti za opće dobro. Na Markovom trgu ni igdje drugdje nitko se nije sjetio rezati zlatnu kravu, tele ili kozu radi sigurnijeg sutra sve više sve siromašnijih penzića. I neće

 

”Čini se da je gotovo”, piše kolumnist Večernjeg lista Gojko Drljača. ”Linić je na samom kraju 2013. bacio svoju malu, prljavu udicu s pričom da bi mirovinci trebali ulagati u nekakve nepostojeće projekte ili ih u protivnom treba ukinuti i vrlo je brzo upecao hrpu ribica.

 

Odmah je bilo jasno da Linić zapravo samo testira medijski teren kako bi vidio hoće li proći ideja izvlačenja novca iz džepa mirovinskih štediša, a gotovo trenutačno javili su se gorljivi pobornici te jako neodgovorne ideje. Fenomen je kako se loše stvari brzo i lako primaju u Hrvatskoj. (…) Linić nema znanja, vještine i moći da spasi proračun na drugi način doli otimačinom od budućnosti mirovinskih štediša.”

 

Nevjerojatna je količina gluposti kojom neinventivnost, neznanje i gramzljivost pretapaju u ”spasonosna rješenja”. A ta ”rješenja” lako je iščitati poslije kao uludo spiskan novac. I opet s gaćama na štapu politički impotentno telaliti o zauzetosti za opće dobro. Na Markovom trgu ni igdje drugdje nitko se nije sjetio rezati zlatnu kravu, tele ili kozu radi sigurnijeg sutra sve više sve siromašnijih penzića. I neće.

 

Silvano Hrelja je valjda u tajnosti umro kad ga nije ni vidjeti ni čuti u obranu onih koje, navodno, zastupa njegova koalicijska umirovljenička stranka. Sudjeluje li i on u pripremama za pljačku umirovljeničke ušteđevine? Što je sa Sindikatom umirovljenika, koji taj novac želi za sebe? Ima li ikoga u ovoj zemlji tko bi omogućio dostojan život našim bakama i djedovima koji su svojim žuljevima desetljećima stjecali sve što kreteni već 23 godine kradu, ruše, raznose, otimaju…?

 

Ima li koga razumnog u ovoj zemlji da iz sve snage raspali hedervaricu u debelo meso svim linićima, dalićkama, dončićima, šukerima i njihovim stranačkim gazdama čim spomenu sintagmu ”hrvatski narod”?