novinarstvo s potpisom
Dejan Jović
Foto: Osobna arhiva
Jedan od razloga problema kojeg ljevica ima u odnosu prema braniteljima – a pritom prije svega mislim na razne braniteljske organizacije i pojedince koji govore navodno u ime branitelja, jest u tome što ona (ljevica) nikada nije ni pokušala konstruirati neki svoj, autentičan narativ o 1990-ima. Preuzela je tuđmanistički, a to znači desno-nacionalistički narativ, koji se nametnuo kao ”opći”. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Kralj Aleksandar od hrvatskog je kipara Ivana Meštrovića naručio izradu skulpture “Majka Hrvata” (koju ćemo desetljećima kasnije spominjati i kao “Povijest Hrvata” ili “Povijest Hrvatske”). Autorski honorar, isplaćen po osobnom Aleksandrovom nalogu od 9. svibnja 1934, iznosi 200.000 dinara. Za taj novac iste se godine mogla kupiti višekatnica u centru Beograda ili Zagreba. [Read more…]
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Govor pape Franje u sarajevskoj katedrali, izrečen uživo [Read more…]
U ponedjeljak 13. travnja o. g. umro je u jednoj klinici u Lübecku, u 88. godini života, Günter Grass, jedan od najznačajnijih autora njemačkog jezika. Pripadao je umjetničkoj skupini (Gruppe 47) koja je uspjela u dva desetljeća svoga postojanja (1947.-1967.) vratiti dostojanstvo njemačkoj literaturi i kulturi. Günteru Grassu pripadaju posebne zasluge unutar te skupine zato što je upravo on uveo u njemačku literaturu teme tzv. nacističke Njemačke. [Read more…]
U prošloj kolumni o Mostaru Anno Domini 2015. spomenuo sam sintagme ”podijeljeni grad” i ”podijeljeni osjećaji”, koje sam prije pet godina preuzeo iz reportaže hamburškog tjednika Die Zeit o Mostaru, pa ih ugradio u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” za njemačke socijaldemokrate, kao i njemačke i švicarske studente tijekom njihovih posjeta Mostaru. [Read more…]
Mostar je ”poraženi grad” veli u naslovu nove knjige povjesničar Dragan Markovina. I ”podijeljen”, jer njime upravljaju ”podijeljeni osjećaji” dodajem. Drugu sintagmu o Mostaru sam posudio iz hamburškog tjednika Die Zeit i stavio je u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” (Diskursi, No. 4/2013.) [Read more…]
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo jednu njenu raniju kolumnu.
Volim jednu terasicu kafića u riječkom Zapadnom trgovačkom centru. Terasu s jedva desetak stolića. Usku, dugačku, uokvirenu prozirnim pločama od plesiglasa. U potpunosti je okrenuta moru, na jug. Kad na njoj zauzmeš središnju poziciju, vidiš Rijeku, Krčki most koji je nekad bio Titov, nalijevo u daljini Krk, u sredini Cres, a desno, kao što i priliči – staru, konzervativnu ljepoticu Opatiju kojoj leđa čuva Učka, pa onda dio Istre…
No, nije ovaj breath taking pogled na prelijepi Kvarnerski zaljev ono što me privlači da macchiato nakon jutarnje kupovine pijuckam upravo na ovoj terasi. Na nju me i ne htijući vuče ono što se prostire ispod terase nove “meke” riječkih šopingholičara.
Poznavatelji najveće hrvatske luke i zapadnog dijela tog grada reći će: Pa što, pobogu, ima lijepo u oronulim kubanski neodržavanim fasadama socijalnih stanova i napuštenih pogona duge Industrijske ulice koja, da apsurd bude veći, započinje svjetionikom na Mlaki. Kakvu ljepotu mogu kriti ruzinavi tankovi već godinama napuštenog Ininog postrojenja, zahrđali vagoni na tračnicama obraslim korovom, napuštene hale porazbijanih prozora koje više nisu utočište ni sve brojnijim riječkim beskućnicima.
Ne, ne brinite, neću lamentirati o urbanoj nekulturi, (ili neurbanoj kulturi, kako netko reče), industrijskoj arhitekturi, baštini koja se u ovoj zemlji sustavno zaboravlja i zanemaruje, pa i doslovno, u Bandić-aranžmanu, ruši, kao što je to bio slučaj sa zagrebačkim Paromlinom.
U Rijeci baštinu zasad ne ravnaju bagerima, ali vrijedne građevine prepuštaju zato na milost i nemilost zubu vremena i one u meni omiljenoj Industrijskoj ulici, i one u prelijepoj Vodovodnoj, i one uz Rječinu, itd., itd. Nema se! Ne može se. I tako će biti sve dok neki lokalni pametnjaković koji ne zna učiti na primjerima Londona, Frankfurta i inih europskih gradova ne zaključi da zbog trošnosti predstavljaju opasnost po građane i pretvori ih, poput Paromlina, u prah…
No, nije to tema ovog teksta. Industrijska u boji hrđe još će dugo, vjerujem, biti mračni predmet želja sakupljača sekundarnih sirovina s Rujevice i u meni buditi sjećanja na davno minula vremena. Ljepota se, dakle, krije u sjećanjima. U subjektivnom.
Odlučila sam stoga da na dan kad Vlada donosi Industrijsku strategiju za razdoblje 2014. – 2020. – a ja pišem, tekst posvetit upravo sjećanju. Sentimentu na davna, spokojna vremena moga djetinjstva. Sjećanjima što ih u meni terasa Zapadnoga trgovačkog centra iz nehata uvijek iznova probudi. U ovo vrijeme na početke školskih godina. Prozivanja nastavnika. Na imenike u kojima nije bilo nezaposlenih tata, tek pokoja mama domaćica vlastitim odabirom.
Roditelji su tada bili pomorci u Jugoliniji, jednoj od većih svjetskih pomorskih kompanija, varioci, bravari, strojari, električari i inženjeri u “3. maju”, “Vulkanu”, “Torpedu”, grafičari u “Metalografičkom”, “Tipografu”, “Riječkoj tiskari”, građevinari u “Primorju”ili “Konstruktoru”, arhitekti u “Tehprojektu”, “Rijekaprojektu”, radnici u Tvornici papira, Meskokombinatu, Luci….Mame su šile u “Riječkoj industriji odjeće”, projektirale Građevnoprojektnom zavodu, a planirale u Urbanističkom (da, da, i to je nekad u Rijeci postojalo), i da dalje ne nabrajam.
Rijeka je bila jedan od najrazvijenijih gradova bivše nam domovine. Udžbenici su se mogli nasljeđivati od brata ili sestre. Vrijedili su godinama. Nisu se, kao danas, kupovali već umotani u plastične korice s naljepnicom za ime. Pred početak škole zamatali smo ih u pak-papir za pakete, lijepili etikete s imenom, prezimenom i nazivom predmeta i tek onda je na njih dolazila plastična obloga da ih se sačuva za one koji dolaze iza tebe. Knjige, pa bile one i udžbenici, poštovale su se, nisu bile puka roba, imale su, mislili smo, trajnu vrijednost…
Ali najvažnije je bilo to što su mame i tate iz postrojenja pod mojom omiljenom terasom sjećanja, na koju danas ne mogu jer kiša pada kao u Makondu, te knjige, bilježnice, kute mogli kupiti. Što su svoje klince potpuno besplatno u tim, u vrijeme socijalizma sagrađenim školama, mogli slati da treniraju rukomet, gimnastiku, košarku, da uče crtati, pjevati, modelariti u poslijepodnevnim satima.
Danas, dvadeset i kusur godina poslije, sve se plaća. Školski imenici prepuni su ne vlastitim izborom nezaposlenih mama i tata. Za opremanje djeteta na početku školske godine i za vanškolske aktivnosti mnogi podižu nenamjenske gotovinske kredite, otplaćuju ih dvanaest mjeseci do nove školske godine, pa opet u krug i tako sedamnaest godina, sve dok njihovo zlato, njihova pametnica, genijalac u kojeg su uložili sve, ne završi na Zavodu za zapošljavanje ili u onom boljem slučaju u Kanadi, Australiji, Novom Zelandu…
Deprimirajuće do neba.
I zato ja želim, usprkos svom dubokom razočaranju u trenutnu hrvatsku vlast, da usvojena Strategija industrijskog razvoja za narednih šest godina da rezultate, pa da i Rijeka napokon dobije svoj dio kolača od predviđenih 85 tisuća novozaposlenih u tom razdoblju.
Želim vjerovati da Industrijska ulica, kad 2020. budem sjedila na ovoj terasi uz macchiato i breath taking pogled na Kvarnerski zaljev, neće više biti mračni predmet želja sakupljača s Rujevice, već mjesto rada mama i tata koji se danas u školskim imenicima vode kao nezaposleni, dok im za vratom dahću davaoci kredita što se oglašavaju na rasvjetnim stupovima. Hoću vjerovati – a argumenata nema, pa nema.
Svjetlo koje su nama, iz mraka izlazećima, ’90 obećali danas uvelike izgleda neuvjerljivo, kao i svjetionik na početku riječke Industrijske ulice. Svijetle jedino neoni trgovačkih centara – u prazno.
Ovih sam dana iz rodnih mu Radišića (općina Ljubuški), u kojima zadnjih dvadesetak godina živi, od Veselka Koromana dobio njegovu novu knjigu pjesama ‘‘Ja, putnik“. Knjiga je objavljena u povodu njegova 80. rođendana koji pada početkom travnja. Ponajznačajniji živi pjesnik u BiH činom objavljivanja knjige u godini koja bi trebala biti makar i mala kulturološka svečanost ove zemlje sam ukazuje na tu činjenicu. Nitko drugi, posebno od relevantnih institucija, na to se ni osvrnuo nije. Ni prvi ni zadnji put vezano za Koromana ili bilo kojega drugog živog pisca da sve ostane u privatnoj režiji, a bogme incidentno rijetko i za one koji su odavno i zauvijek preselili iz života u svoja djela. [Read more…]
Njemačka je ovoga vikenda obilježila 75. godišnjicu Kristalne noći, pogroma Židova koji je organizirao režim Adolfa Hitlera i koji je svijetu pokazao svu silinu antisemitskog nasilja. U noći s 9. na 10. studenoga 1938. godine i tijekom cijelog idućeg dana dućani i radionice židovskih vlasnika diljem zemlje divljački su uništavani, sinagoge paljene, a 30 000 muškaraca uhićeno je i potom deportirano. U toj noći ubijeno je 90-ak Židova.
Nacisti su tu eksploziju antisemitizma opravdali spontanom reakcijom na smrt Ernsta vom Ratha, kojega je ustrijelio Herschel Grynszpan, 17-godišnji židovski đak koji je želio osvetiti svoju obitelj protjeranu iz Njemačke. Zapravo, taj nasilnički pohod dogodio se u režiji Hitlerova režima.
Kancelarka Angela Merkel taj je događaj ocijenila ”najgorim trenutkom u njemačkoj povijesti” iako je holokaust koji je uslijedio ”bio još dramatičniji”. A. Merkel pozvala je Nijemce da ”pokažu građansku hrabrost kako se nikakav oblik antisemitizma ne bi tolerirao”.
”Evo kako je počelo istrebljenje Židova” podsjeća dnevni list Süddeutsche Zeitung u tekstu pod tim naslovom. List piše da su ”Nijemci većinom bili protiv tog nasilja, ali da je izostala kolektivna osuda” pa je ”nacistička politika mogla slijediti svoj put”.
U vrijeme Hitlerova dolaska na vlast 1933. u Njemačkoj je živjelo 560 000 Židova, a 1950. bilo ih je samo 15 000. Nakon pada Berlinskoga zida Njemačka je omogućila dolazak Židovima iz država bivšega SSSR-a i sada ih ima oko 200 000. U Njemačkoj sada živi treća po veličini židovska zajednica u Europi, najbrojnije su ona u Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Predsjednik Središnjega židovskog vijeća u Njemačkoj Dieter Graumann pozvao je sugrađane da ”iskreno i suosjećajno sudjeluju u komemoraciji” i ocijenio da su se te godišnjice pretvorile u ”ritualno okupljanje”.
Njemački predsjednik Joachim Gauck obišao je spomenik na mjestu sinagoge u Eberswaldu, nedaleko od Berlina, spaljene 9. studenoga 1938. Više od 100 trgovina u njemačkoj prijestolnici svoje izloge omotalo je plastičnom folijom stvarajući dojam razbijena stakla kako bi podsjetili na židovske dućane uništene i porazbijene u Kristalnoj noći.
Nijemci 9. studenoga obilježavaju još jedan važan dan u svojoj povijesti – pad Berlinskoga zida 1989. I zato pišem: jer treba znati valorizirati i stradanje i slobodu. Ali i zbog toga jer mnogi europski Židovi smatraju da je antisemitizam u Europi u porastu, posebice na internetu, što je pokazalo istraživanje koje je provela Agencija za temeljna prava (FRA) Europske unije. U ispitivanju koje je obuhvatilo 5847 Židova, njih 66 posto ocjenjuje da je antisemitizam postao problem, a čak dvije trećine njih (76 posto) smatraju kako se antisemitizam povećao u zadnjih pet godina.
Treba pamtiti i zbog naših identiteta. Mi ih imamo više. To što sam rođen u obitelji koja me najprije naučila govoriti hrvatski i što sam 1989. u 27. godini odlučio napustiti rodnu Argentinu i doći živjeti ovdje, a više od toga što imam svijest o tome da se mogu slobodno definirati, daje mi mogućnost da svojim brojnim identitetima dodam i ovaj koji je obogaćen mnogostrukim elementima i slojevima židovstva i židovske tradicije.
I to ne samo zato što bih među svojim precima lako pronašao i pokojega Židova, već zato što je jedna od najvažnijih sastavnica mojega identiteta to da me najpreciznije definira potreba za suosjećanjem, za suživotom, za susretom s onima čiji su život oblikovali patnja i žalost. To bi bilo dovoljno, zbog toga što volim Židove i njihovu kulturu, da me svaka pomisao na holokaust dovede do ganuća i što slijedim nauk Židova Isusa iz Nazareta, koji je i sam bio ubijen šest milijuna puta tijekom Šoaha, i da sebi dajem pravo reći da sam i više od jednoga vikenda u godini – Židov.
To je sasvim sigurno nastalo kao reakcija na to što sam u mladim godinama bio zatrovan idejama nacizma i antisemitizma, ustaštva i totalitarizma. Shvatio sam, naime, da moram okajati svoj grijeh, da moram isprati loš odgoj, da se moram osloboditi svakog oblika netolerancije.
To me prvo dovelo do toga da napustim totalitarni način razmišljanja, zatim da odem živjeti u franjevačku obitelj, u samostane, potom me učvrstilo u odluci da svijetu služim u novinarskoj profesiji i konačno, da skratim ovu neugodnu samohvalu, da se stavim na raspolaganju svima onima koji su postali mete nacionalističkog ludila. Osim toga, dio židovske obitelji želim biti i zbog toga jer se mračne strasti ponovno bude i, kako je upozorio veliki Vaclav Havel, što se karta svijeta mijenja kad opet raste antisemitizam.
Imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki put kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je bila sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, i pokušam oživiti duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još pred nama stoji teška zadaća demontiranja mitova naše povijesti – da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo, progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima.
Treba, dakle, upozoriti na još prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu, grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice, kao što je to i praznina u Praškoj ulici u Zagrebu, gdje nesloga među ovdašnjim Židovima sprečava da se obnovi sinagoga koju su srušili ustaše. Hoću kazati; nije dovoljno pamćenje. Treba nam i akcija. Neka dogodine, barem to, prva lopata zemlje bude iskopana u Praškoj ulici.
To bi bio pravi znak pomirenja, jer što će nam sjećanje na holokaust (Šoah) bez želje za mirom?
