Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. [Read more…]
Tango Stare garde
Dvoje zgodnih mladih ljudi, gonjenih strastima žarkim poput samog života, gledaju se u oči dok plešu još nenapisani tango, u tihom i pustom salonu prekoatlantskoga broda koji plovi kroz noć. I dok se tako zagrljeni kreću, nesvjesno ispisuju rubriku jednog nestvarnog svijeta, čija se umorna svjetla počinju gasiti da se više nikada ne upale. [Read more…]
Provalija nasred Savske
Ove će se godine, 11. listopada, navršiti 120 godina od rođenja Jakova Gotovca, 90 je godina prošlo od nastanka Kolede, njegove antologijske skladbe nadahnute narodnim obredima, a prije 80 godina praizveden je “Ero s onoga svijeta”.
Oni koji su svjesni obljetnice velikog hrvatskog skladatelja mogli su inauguraciju hrvatske predsjednice prošle nedjelje doživjeti kao lijep početak njenog obilježavanja na državnoj razini. [Read more…]
Pjevaj, ljubi i razumij
Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. Oni su se, prvi put u Hrvatskoj, predstavili Nordijskom misom, djelom koje je baš za taj zbor napisao jedan od najznačajnijih suvremenih švedskih skladatelja Sven-David Sandström. Najveći dio skladbe pjeva zbor a capella, no tu i tamo, poput vrpce u dugoj plavoj kosi neke nordijske vile, zacrveni se dionica violončela upletena među ljudske glasove.
Zbor iz Kopenhagena u kojem pjevaju probrani profesionalni pjevači iz više nordijskih zemalja sa sobom je u Zagreb dovela danska kraljica kao dar u kojem su uživali uzvanici svečane kraljevske večere u hotelu Esplanade. Tamo je maestro Dahl sa svojim ansamblom izveo lijep, prigodan i nipošto prezahtjevan programom.
Ali, doletjevši s raznih sjevernih strana pjevači su se u Zagrebu okupili tri dana ranije nego što je od njih zahtijevao kraljevski angažman. Na svoju inicijativu i u vlastitoj organizaciji, uz malu pomoć ovdašnjih prijatelja, odlučili su Zagrebu donijeti vlastiti dar.
Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo. Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira
Premda izvan službenog programa i protokola kraljevskog posjeta, u kojem su najbrojnija bila upravo kulturna događanja, nastup ovih pjevačkih poslanika bio je jedan od najdragocjenijih darova i prvorazredni umjetnički događaj “danskog tjedna” u Hrvatskoj.
Koncert je bio oglašen tek s nekoliko plakata i usmenom predajom među glazbeničkim svijetom, o čemu je volonterski predano osobito brinula Ivana Srbljan. Sjajna zagrebačka mezzosopranistica ovaj se put sva dala u službu tuđih glasova, a neke je slušatelje doveo i naš proslavljeni violončelist Valter Dešpalj zato što je u ulozi solista nastupao njegov sjajni danski učenik Toke Møldrup.
Uglavnom, crkva je u 20 sati bila ispunjena mirisom tamjana, zaostalim od liturgije, i publikom. Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo.
Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira.
Nikada nisam čuo suvremenu vokalnu glazbu koja je u tolikoj mjeri sljubljena i saživljena s riječima kao u Nordijskoj misi Sven-Davida Sandströma.
Veliki opus tog skladatelja, rođenog 1942. godine, posljednjih desetak godina naročitu pažnju privlači oratorijskim djelima koja preuzimaju liturgijski tekst i formu velikih djela Johanna Sebastiana Bacha poput Velike mise (u h-molu) i Muke po Mateju, kao i nešto manjih kantata i moteta.
Na obali oceana širokog nekoliko stoljeća, Sandström tako s ljubavlju dočekuje i prihvaća riječi pristigle u brodovima od glazbe, pa im onda gradi nove arke za novo vrijeme i putovanja.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta. Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo
Ne manjka mu ni dara, ni smjelosti s kojom se odvažio napisati i novog Mesiju i veliki Requiem. Prije osam godina praizveden mu je oratorij “Riječ – muka” u kojem je spojio biblijske tekstove sa stihovima švedske pjesnikinje Katarine Frostenson.
Međutim, u Nordijskoj misi, praizvedenoj u svibnju ove godine u Bergenu, nema ni biblijskih, ni liturgijskih tekstova. U toj sasvim čudesnoj misi nema riječi koje bi bile svete samo zato što stoljećima oblijeću oko oltara. Autor riječi Nordijske mise još je živ i piše o svakodnevnim i vječnim stvarima u životu ljudi, kamenja i zvijezda. On je švedski pjesnik Tomas Tranströmer koji je 2011. počašćen Nobelovom nagradom za književnost, a mi u Hrvatskoj 2013. njegovom zbirnom knjigom “Pjesme i proza” u nagrađivanom prijevodu Sonje Bennet i izdanju Frakture.
Nije dovoljno reći da je Sandströmova glazba u dosluhu s Tranströmerovom poezijom. Ona se sa stihovima rodila i rasla nečujno sve dok je skladatelj nije prepoznao, zapisao i oživio.
Sandström sklada onako prirodno i jednostavno, i onako tajanstveno, lucidno i mudro kako Tranströmer piše. I jedan i drugi savršeno barataju različitim registrima, od sitnog cvrkuta brzih poteza, do isklesanih svečanih portala nad procesijama polaganih nota.
Velik je to i neobjašnjiv dar i pjesniku, i skladatelju, i slušatelju kada u glazbi i riječi podjednako snažno i uvjerljivo oživi svaka slika i značenja koja se kroz nju proziru: od šalica espressa koje “gledaju u sunce bez treptaja” ili “velikog prljavog leptira” od novina na stolu, pa do “sazviježđa što topću u stajama gore nad stablom” i jutra koje “stavlja svoje zrake u bravu i otvara vrata mraka”.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden”
Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo.
U Nordijskoj misi Bog se spominje svega dva-tri puta, ali ga ima posvuda, a najčešće u čovjeku, poput onog koji je upravo ustao iz ljubavne postelje pa “hoda brzo od sreće, cijeli mu je grad nizbrdica, i svi se iza podignutih ovratnika smiju i svi upitnici pjevaju o Božjem postojanju”. Ili poput onog glasa koji u snu pjesniku kaže: “Postoji jedan dobar. Postoji jedan koji sve gleda bez mržnje”.
Gosti iz zemlje koja u kulturu godišnje ulaže više od tri milijarde eura (!) dijelili su nam brošure s izvornim švedskim tekstom i engleskim prijevodom male antologije Tranströmerovih stihova uglazbljenih u Nordijskoj misi. To sam iskoristio za jedan pokus.
Otkad sam se zalijepio za izvanrednu dansko-švedsku televizijsku kriminalističku seriju Most, želim nekoga pitati razumiju li se stvarni Danci i Šveđani uistinu tako dobro i lako kao detektivi Saga Norén iz Malmöa i Martin Rohde iz Kopenhagena?
Zato sam jednog člana zbora zamolio da mi napiše danski prijevod švedskih riječi u koje sam upro prstom: “Gud skriver i sanden”. Nasmijao se i rekao da se to na danskom piše potpuno isto, ali da takva identičnost riječi, od kojih mnoge doista jesu jako slične, ipak nije pravilo nego prije iznimka.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden.”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Lekcija paradnom Zagrebu
Nedavno je na Sveučilištu u Zagrebu održana doista lijepa svečanost na kojoj nikom nisu zasmetale ceremonijalne toge i zlatne ogrlice. Bio je to prikladan izvanjski znak odavanja zaslužene počasti 90-godišnjem skladatelju Milku Kelemenu na njegovoj promociji u počasnog doktora.
Nekoliko dana kasnije na Trgu maršala Tita održana je mnogo veća svečanost: predstavljanje novezgrade Muzičke akademije, a neki je dan istim trgom od Sveučilišta do Hrvatskog narodnog kazališta prošla i svečana procesija kao dio rituala inauguracije novog rektora. O ove dvije posljednje svečanosti mišljenja su već bila podijeljena, a vrlo je lako objasniti i zašto. Ne zbog masovnosti i mnogo većeg broja promatrača, pa time i dojmova, niti zbog zatvaranja prometa u središtu grada.
Problem je u tome što su obje svečanosti bile okvir za sadržaj prepun rupa. Primjerice, da je zgrada Akademije tom svečanošću doista bila otvorena i da su u nju već sljedeće jutro ušli studenti i profesori, čitava bi parada imala mnogo više smisla. Ovako, kada će se na pravo otvorenje i useljenje čekati još barem nekoliko mjeseci, to je bilo predstavljanje nečega što bi moralo biti, ali to još uvijek nije.
Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu
Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu.
Ali, dok takvog sadržaja nema, nego ga tek treba izgraditi, onda iznošenje bogato ukrašenog okvira u svijesti mnogih promatrača postaje znak neprilične razmetljivosti. Najkraće i najjednostavnije rečeno, ne kupuje se i ne izlaže se okvir za sliku koja tek treba biti naslikana. Crkva je majka svih rituala i od nje barem u jednoj stvari treba učiti.
Nigdje liturgija nije raskošnija nego u katedralama s najkićenijim biskupskim ruhom. Ali isto tako i svaka župa ima kakav-takav oltar, zvonik, dvije-tri procesije godišnje, proslave zajedničkih blagdana i svoja lokalna proštenja na koja rado dolaze mnogi ljudi, bez obzira na dubinu, površnost ili izostanak bilo kakvih vjerskih osjećaja. Tu je forma u velikoj mjeri već odavno nadomjestila sadržaj, ali to nijednom svećeniku na terenu, ako je doista duhovan i evanđeoski čovjek, nije zapreka da okvir ispuni plemenitim sadržajem čovjekoljublja nadahnutog vjerom u dobrog i milosrdnog Boga.
Sveučilišta su, baš poput katedrala, vrh jedne piramide, velike, stoljećima građene mreže prosvjetiteljstva, znanja i kulture. Nije rektor biskup, niti je predsjednik HAZU prispodobiv kardinalu, ali i oni imaju svoju bazu u ljudima na terenu koji su odabrali težak i plemenit posao sijača prvih klica znanja i kulture.
I zato svi rektorski rituali, inauguracije u crnim togama i sa zlatnim lancima vrijede upravo onoliko koliko cijenimo svaku učiteljicu i učitelja u najudaljenijem i najzabačenijem selu u kojem još postoji škola, ta kuća u kojoj počinje put svih budućih profesora, znanstvenika, umjetnika, dekana, rektora, akademika i nobelovaca. Ako su se ti ljudi, u svojim malim sredinama i školama, podjednako seoskim i gradskim, dan nakon paradne inauguracije novog rektora najvećeg i najvažnijeg hrvatskog sveučilišta osjetili važnijima, poštovanijima, ponosnijima i ohrabrenima, onda je rektor Boras u pravu.
Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja
Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja.
Odnosno, bila bi takva kada u njoj ne bi bilo ljudi niklih iz starog sjemena na preostalim naslagama dobre i plodne zemlje, onih koji rastu iz vlastite znatiželje i otvorenosti prema svijetu duha, znanja i kulture. Od takvih je ljudi i gospođa Jadranka Srdoč iz Slatine, rodnog mjesta Milka Kelemena, koju sam upoznao upravo na proslavi skladateljevog počasnog doktorata.
Ona je bila među ljudima koje je Kelemen svojim duhom i glazbom osvojio još 1994. godine kada se prvi put, baš onda kada je to bilo najpotrebnije, vratio u Slatinu. Već dvadeset godina, uz svesrdnu maestrovu pomoć i sudjelovanje kad god mu to zdravlje dopusti, ona u Slatini organizira Dane Milka Kelemena.
Bio sam duboko impresioniran kada sam prije deset dana u Slatini vidio crkvu sv. Josipa punu publike svih naraštaja na otvorenju dvadesetog izdanja festivala. Oni su svojim živim zanimanjem i pažnjom jednako kao i gostujući umjetnici bili zaslužni za uspjeh koncerta. Pod ravnanjem Zdravka Šljivca, također Slatinčana, anđeoske su Zvjezdice pjevale i Bacha i Mozarta.
Ali, na samom su početku, u mraku u kojem je tinjala tek dirigentova svijeća, vrisnule do zvijezda početak Kelemenove skladbe “Orion, Venus, Andromeda”. Za nastanak te skladbe također je zaslužna gospođa Srdoč i sasvim je na mjestu to što ju je na kraju koncerta Zdravko Šljivac pred svima rasplakao buketom cvijeća i iskrenom zahvalom za sve što je učinila.
U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski
Bilo je lijepo na tom koncertu vidjeti i slatinskog gradonačelnika, jednako kao i oba slatinska župnika u prvoj klupi. Tu nije riječ samo o par dana u godini. Slatina je osim festivala prije dvadeset godina dobila i svoju prvu, sve uspješniju glazbenu školu.
Ove je godine u gradskom muzeju otvorena i Kelemenova soba, a sam gradonačelnik Ivan Roštaš prepričavao nam je, kao svoje, ambicije svoje vrijedne sugrađanke da se u Slatini izgradi jedan pravi međunarodni centar za suvremenu glazbu. Kelemen je svjetski umjetnik i putnik, građanin svijeta, ali to što radi njegova rodna Slatina čini ga hrvatskim skladateljem barem u jednakoj mjeri, ako ne i više nego počasni doktorat povrh svih ostalih priznanja.
U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski. I još jedan znak.
Milko Kelemen ovog je ljeta napisao svoju najnoviju skladbu i posvetio je violinistu Goranu Končaru, Zagrebačkim solistima i Zagrebu. Naslov joj je “A Zagreb Imagination”. Ali, djelo je praizvedeno u Slatini i ostat će po svoj prilici još jedan dar Slatine Zagrebu, kao što je i sam Kelemen.
Ne zaboravite da pridjev provincijalan znači dvije stvari. Jedna je zemljopisni položaj, a druga je stanje duha koji redovito daje prednost formi pred sadržajem.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).