novinarstvo s potpisom
Ivana Šojat
Profesorica Hela Baumgertner koju smo od milja prozvali Bimba, u razred je uvijek ulazila u plavoj, nekako đačko-radničkoj kuti, sa šrafcigerom (pardon: odvijačem) u džepu. Odvijač je bio za gramofon, za ”naštelavanje” brzine vrtnje ploče. [Read more…]
Ako ne možeš riješiti neki problem, izmisli drugi koji možeš riješiti. To je formula životnog uspjeha i zadovoljstva. Ne ide ti škola, ali ti ide nogomet, nakon utakmice osjećaš se zadovoljno i fino. Nemaš para, ali onda prezireš materijalno obilje ili obratno. [Read more…]
Predrag Šustar
Foto: Ranko Šuvar – EPH
Pod geslom ”Hrvatska može bolje” oko 40 tisuća ljudi (prema procjenama policije, ali prema zračnoj snimci mnogo više, op. Autografa) okupilo se sinoč na Jelačić placu u Zagrebu kako bi dalo podršku nastavku kurikularne reforme. Teško se probijalo i kroz okolne ulice, tko je htio kroz Gajevu ili Prašku morao se naoružati strpljenjem, tramvaji nisu vozili, svi od 7 do 77 izašli su na ulicu dati podršku nastavku reforme obrazovanja [Read more…]
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države, obavio razgovore s potencijalnim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam je polazio iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje. [Read more…]
Neće se Tomislav Karamarko još dugo zgražavati nad udžbenicima u našim školama koji, po njemu, liče na sve osim na udžbenike. Jer nisu unificirani kao što bi trebali biti. Jer se u njima na pravi način ne verificiraju uloga i djelo doktora Tuđmana. Jer nisu prožeti duhom domoljublja, a domoljublje bi moralo biti posebna nastavna tema unutar koje bi se obrađivao i Domovinski rat. I jer školarci iz njih krivo i površno uče sadržaje o Domovinskom ratu, i to još u dijelu godine kad preopterećenost uzima svoj danak. [Read more…]
U našem obrazovnom sistemu na svim nivoima, od Vukovog otkrića Kosovskog deseteračkog ciklusa do danas, održava se mit o Kosovskom boju, o junacima i izdajicama, sve poimence. Naš najbolji poznavalac srednjevekovne književnosti, novosadska profesorka Jelka Ređep (1936.-2014.) prokopala je sva svedočanstva i relevantne arhive, od osmanskih do bečkih i peštanskih, te nošena kritičkim duhom u tradiciji sveštenog lica Ilariona Ruvarca otkrila šta se krije ispod naslaga mitskih dorađivanja istorije.
Povodom nedavne smrti gđe Ređep Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara (kasnije je i on unapređen u cara!).
Kasnije, kad se pamćenje učesnika izgubilo, pojavljuje se ‘‘izdajnik Vuk Branković“ kao deo mitske narodne imaginacije, ali profesorka je u svojoj knjizi ‘‘Bistru vodu zamutiše“ dokazala da je VB jedini od Lazarovih zetova sudelovao u Kosovskom boju bez tragove izdaje!
Ali rad vremena je učinio svoje, uvek su potrebni izdajnici, do dana današnjih. Profesorka ukazuje da u podrobnim opisima nema pravog imena ubice turskog cara Bajazita, ali kasnije se javlja ime Miloša Obilića (negde i Kobilića), no u srpskim, albanskim i bugarskim analima njega prisvajaju sa svih strana! Istorija je surova, ali nauka o njoj mora da bude istinoljubiva. Težak zadatak!
Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo. Zamonašio se u sremskom manastiru Krušedol, a kasnije odbio zvanje vladike. Kad se setimo ko je sve vladika danas (jedan od njih neprekidno proglašava Sodomu i Gomoru zbog postojanja gay populacije i priziva lomaču Sudnjeg dana), valja imati poštovanja za taj čin.
Ruvarac je preuzeo temeljno načelo Leopolda von Rankea da istoriju valja proučavati na osnovu autentičnih dokumenata (dokaza) i surovo kritički. Još kao student objavio je ‘‘Dve studentske rasprave“ 1884. godine, u kojima je dokazao da se narodne epske pesme ne mogu smatrati pouzdanim izvorom za događaje o kojima pevaju. Među prvima je ukazao na ulogu Vuka Brankovića u Kosovskom boju, ali bez one potpune dokumerntacije koju je istražila profesorka Jelka Ređep.
U svom vremenu Ruvarac je imao žestoke polemike sa zastupnicima nacionalno romatičarske struje koja se držala legendi i naknadnih mitova, ali je ipak bio među prvim redovnim članovima Srpskog naučnog društva (današnje SANU).
Imao je Ruvarac do danas dostojnih nastavljača, no tradicionalna istoriografija, zasnovana na narodnim predanjima i precenivanju uloge srpske države, ostala je jaka i prisutna do dana današnjeg. Srpska pravoslavna crkva ima prava da neguje kult svog prvog patrijarha Rastka, u monaštvu nazvanog Sava, a danas prepoznatog kao Sveti Sava. Ovaj zaslužni državnik, sin velikog župana Nemanje, ima velike zasluge za očuvanje narodne tradicije, ali od toga je napravljena ideologija svetosavlja koja često sa imenom Savinim i njegovim stvarnim delanjem nema nikakve bliže veze.
Pomenuću samo da se neprekidno po novinama povlači misao Svetog Save da je Srbija na razmeđi Istoka i Zapada. To on, dokazano je, nikada nije izjavio, jer je Srbija u njegovo doba bila na Zapadu u odnosu na Carigrad (Konstantinopolj), a zapad kao geopolitička kategorija uopšte ne postoji.
Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (istoriografija je mnogo ozbiljnija kategorija do koje su valja vinuti) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (za mnoge pod nejasnim okolnostima).
Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (to je prva metodološka zamka u koju mnogi dobrovoljno uskaču), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti.
Povod ovim beleškama je radijska emisija koja je reprizno emitovana u praskozorje. Pošto premijerno izdanje nisam slušao, na nju sam naleteo slučajno, pritisnut bliskim susretom sa mitskom pratiljom mojih noći, gospođicom Insomnijom. Profesorka Novosadskog univerziteta i autor nekoliko značajnih knjiga (zavirio sam samo u nekoliko) Jelka Ređep je mogla hladno da bude svrstana u rang uglednih akademika (ovo bi bio pleonazam u ozbiljnoj kulturi, a kod nas deluje cinično).
Ne bi ona tamo prošla lako, zapravo nikako, jer se tamo pri izboru predostrožno vreba da ne promakne neko ko ne udara u nacionalističke talambase ili makar neko ko ne talasa previše.
Kad smo pominjali Kosovski boj iz 1389., nije ni čudno što je nastava istorije dugo opstojala na mitskim predstavama preuzetim iz narodne epike. A šta reći za mnogo bliže istorijske događaje o kojima još postoje živi učesnici i svedoci, dok arhivi sa obiljem građe i dalje čekaju pažljive i trudoljubive istraživače? No ko bi se, sem gospođe Ređep i još ponekog (kao što je to sjajna istoričarka Dubravka Stojanović), petljao po prašnjavim arhivama i ko zna šta bi odande moglo da proistekne!
Videli smo u protekloj godini kojom se obeležavala 100. godišnjica izbijanja Velikog rata šta se sve događalo u izdavačkoj delatnosti: hrpe knjiga sa olakim improvizacijama o uzrocima ratnih strahota i nekritičkim veličanjem tragičnog mladića Gavrila Principa. Od kojeg su mnogi pokušali da načine Velikog Srbina, a on je krenuo u akciju nošen duhom jugoslovenstva (shvaćenim u onim vremenima kao veliki istorijski cilj, a ne onako kako se to danas prostački tumači kao povod za nacionalnu otimačinu).
Pa ipak, našao se neko da objavi najbolju knjigu o tom fenomenu: ‘‘Sarajevo 1914“ Vladimira Dedijera. Koju je malo ko primetio, jer je njen pisac u međuvremenu brzometno uklonjen kao Maršalov nekritički biograf.
I priđimo malo bliže, ovim decenijama kad srpsko društvo plaća visoku cenu zločinačke rušilačke politike Slobodana Miloševića.
Upravo je objavljena zamašna knjiga sociologa Slobodana Antonića ‘‘Miloševič: još nije gotovo“ (izdavač: Vukotič Medija). Tokom onih strašnih devedesetih zapazio sam Antonića kao oštrog analitičara destrukcije sprskog društva, čak imam jednu njegovu dobro dokumentovanu knjigu o ekonomskom i moralnom propadanju Srbije u tim suludim godinama.
U poslednjih desetak godina ovaj analitičar se ozbiljno primakao braniteljima srpskog nacionalnog identiteta (ma šta to značilo), zastupnicima srpskog stanovišta (ako Rusi, Kinezi, Severnokorejanci imaju takvo stanovište, a što ne bi i Srbi!). Nova ideloška formula o autošovinizmu u njemu je dobila jakog zastupnika (na radost fašističkog fronta Dveri, otačestvenih organizacija Gvozdeni front, Pokret 1389 i sličnih tvorevina).
Sve sam to shvatao kao nervozu pred zvanično kandidovanje za ulazak u redove SANU. Ali kad sam prelistao ovu knjigu o Slobi kao ‘‘simbolu otpora“ Novom svetskom poretku, NATO-u i drugim neprijateljima srpstva, sve do Haškog suda, odista sam se zapanjio.
Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (a iza toga velika neizvesnost), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti.
Možda ovaj uvod na prvu izgleda dramatično, ali je daleko od toga. Pročitajte sljedeće rečenice. One su dramatične.
Ovako kaže priča: Slobodna Dalmacija je u srijedu 17. prosinca objavila tekst Marine Karlović Sabolić, novinarke koja je dan ranije bila na sjednici Upravnog vijeća Agencije za zaštitu okoliša. Tamo se raspravljalo o onoj famoznoj selidbi Agencije u Zagreb Tower do koje je došlo na inicijativu resornog ministra Mihaela Zmajlovića, o kojoj su novinari namrčili već previše tinte i potrošili megabajte i megabajte internetskog prostora. Ovo je, međutim, korak dalje.
Na toj je sjednici prvi put objavljen i službeni podatak o tome koliko će ta zajebancija (da, zajebancija, jer je vrlo teško pristojnim rječnikom opisati tešku otimačinu javnog novca) koštati građane. Izračun je jasan. Uostalom, napravio ga je, javlja Slobodna, glavom i bradom ravnatelj Agencije Neven Voća: preseljenje Agencije u novu građevinu u tzv. zagrebački City s dviju lokacija (Trg maršala Tita u strogom centru Zagreba i Ksaver, nekadašnji elitni kvart u sjevernom dijelu) porezne obveznike svaku godinu koštat će više od 667 tisuća kuna!
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
U brojkama, troškovi najma prostora povećani su s 252 tisuće kuna na 1,1 milijun kuna, a režija i tehničkog održavanja prostora s 386,3 tisuće na 512,6 tisuća kuna. Proći će, kaže izračun, bolje tek s parkiranjem (14,4 tisuće prije, a 4,6 tisuća poslije), telefonom (prije 320 tisuća, poslije 288 tisuća) te sa zaštitarima (46,9 tisuća), pričuvom (185,9 tisuća) i transportom dokumentacije (20 tisuća), koje neće plaćati, dok će čišćenje ostati na istoj razini od 11 tisuća kuna.
Radnici, odnosno njihovi predstavnici, glasali su protiv takve odluke na Upravnom vijeću, dok su članovi koje je imenovalo Zmajlovićevo ministarstvo bili, naravno, za. Još se samo čeka potvrda Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, Ministarstva zaštite okoliša i Ministarstva financija i evo nesretnih radnika, a vrlo zadovoljnog ministra, u onom kukuruznom tornju u istočnom dijelu glavnoga grada.
Mirne duše možemo ovdje zaključiti komentar. Postaviti par retoričkih pitanja poput: ma nije valjda da je Zmajlović uzeo neki novac od vlasnika Zagreb Towera da ih sve preseli tamo, ma nije valjda da su nekome obećane prestižne lokacije na kojima se sada nalaze Agencija i Ministarstvo, pa da će Zmajlović i njegovi podijeliti novac od najma, ma nije valjda da imamo višak novca, jer prostorije još nisu nikome iznajmljene, pa ćemo kao porezni obveznici (da, mi, svi mi!) plaćati dvostruki iznos – i najam i troškove praznih prostorija?
Ma nije valjda da ne znaju da država grca u dugovima, da je šestu godinu u recesiji, što znači da je u depresiji i da je veliko pitanje hoće li se i kako uopće iz nje izvući?
Ili sve to skupa znaju, ali nas naprosto – zajebavaju?
Ali ne, nije ovdje kraj. Ima i nastavak. Pomoćnica ministra Zmajlovića i nova predsjednica Upravnog vijeća Marija Šćulac-Domac na ovu vrlo jasnu argumentaciju radnika odgovorila je da u fokusu Agencije nije razdvojenost te institucije na dvije lokacije, pa još izgovorila nekoliko rečenica koje također ne možemo objasniti nikako drukčije nego zajebancijom i s ovom državom (koja to zaslužuje!) i s ovom Vladom (koja ju je imenovala), a najviše s građanima koji je plaćaju.
“Vrlo je teško govoriti o ovom prostoru za vijeke vjekova”, kazala je Šćulac-Domac, pa sve onako u istom duhu nastavila: “Ovo jest državna imovina, no to ne znači da se ona tijekom vremena ne može raspoređivati. Sad se čini da se za najam ništa ne plaća, ali to je statičko gledanje.”
Što je pomoćnica ministra htjela reći, valjda ni njoj samoj nije jasno. Tužna verbalna bravura po modelu “može da bidne, a ne mora da znači”, jer “ništa nije onako kako izgleda da jest”, do kraja je ogolila svu glupost preseljenja iz prostorija u državnom u one u privatnom vlasništvu.
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje.
Gdje pronalaze ovakve ljude?
Otkud su iskopali Sinišu Vargu, koji se mrtav-hladan zaputi službenim automobilom na skijanje (na što ima pravo, da se razumijemo), pa se tjedan dana pravi lud (to mu nitko ne može oduzeti), da bi onda vratio novac i rekao kako je put ionako mislio platiti s obzirom da je znao da će biti rekreativnih sadržaja na Dolomitima, gdje se uputio kako bi održao predavanje o zdravstvenom osiguranju. Jeste li ikad čuli da ministar jedne države ide na skijanje u drugu kako bi tamo održao slovo o prednostima osiguranja?
Gdje su pronašli Vedrana Mornara, koji je odmah po imenovanju odlučio po mišljenje o obrazovnom procesu ići na Kaptol? Gdje su pronašli ovu Šćulac-Domac, koja mrtva-hladna radi budale od svih nas.
Ili je zajebancija ili ovdje netko zaista nije normalan!
Kako bilo, piši propalo!
(Prenosimo s portala forum.tm).
U po mnogo čemu odvratnom, beskrajno dugom filmu Emira Kusturice, Underground, ima scena u kojoj majmun Soni, dok se ostali likovi, njih milijardu, vesele, uskače u tenk. Pogledom ga prati Bora Todorović i izgovara repliku koju od zaglušujuće buke nitko ne čuje: “Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa…”
U jednom drugom filmu, Pulp Fiction, u sceni iz motelske sobe, Fabiene (Maria de Medeiors), od Buthca (Bruce Willis), traži da joj da ‘‘oral pleasure“, oralno zadovoljstvo ili kunilingus, kako se to još kaže, samo što tako nitko ne govori.
U Sloveniji, kunilingus se desio pred očima onih koji ga nisu trebali vidjeti i završilo je kao Sonijev ulazak u tenk: katastrofom.
Vijest ste vjerojatno čuli, teško ju je bilo izbjeći: ravnatelj škole i nastavnica snimljeni su u ljubavnom klinču dok je on oralno zadovoljava u svom uredu. Od nekuda su ih promatrale učeničke oči i snimao učenički mobitel ili mobiteli. Snimak je, zatim, objavljen na internetu, klasični mediji su njegovo postojanje razglasili i ravnatelj, oženjeni pedesettrogodišnjak i otac dvoje djece je izvršio samoubojstvo!
Naravno, isti oni mediji što su do prije neki dan, kao ekskluzivnu objavljivali priču o preljubničkom kunilingusu, ostali su zgroženi, šokirani, zabrinuti i još nekakvi. Odjednom je, kao, pređena granica koja slobodu izvještavanja o javnim osobama odvaja od pretvaranja te iste slobode u smrtonosno oružje.
Treba li sumnjati kako bi, da se D.K. nije ubio, priča o oralnom zadovoljstvu na uredskom stolu imala još sto, dvjesto, osam milijuna nastavaka?
Netko je davno rekao kako dobre ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave. Internet je, naravno, što se može naglasiti samo nema neke potrebe, jedan od najznačajnijih izuma u povijesti čovječanstva, ali je, u isto vrijeme, kako je prije nekoliko godina napisao bosanskohercegovački književnik Muharem Bazdulj, ljudsku glupost učinio prisutnijom. Ne, nije je uvećao – između ostalog zato što nema potrebe, svakako je beskrajna – već joj je, kažimo tako, omogućio rasprostranjenost.
Kriv je, taj internet, za neželjene posljedice svog postojanja točno onoliko koliko je kriv tenk zato što je majmun ušao u njega i ispalio granatu.
Galopirajući tehnološki napredak događa nam se kao što se, nekoliko desetljeća ranije, desio socijalizam: prerano i prije nego je došlo do opće emancipacije, do stanja svijesti u kojem se ne objašnjava, već se podrazumijeva kako beskrajan prostor slobode nije, u isto vrijeme, prostor zabave za beskrajan broj majmuna.
Ta teorija o beskrajnom broju majmuna s beskrajnim brojem pisaćih strojeva i mogućnosti da jedan od njih, lupajući bez veze po slovima, ipak napiše djelo ravno Shakespeareovom, starija je od mreže nad mrežama i na nju u knjizi Kult amatera podsjeća Andrew Keen, nekadašnji uposlenik u Silicijskoj dolini, pišući o tome kako “blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednost”. I još nešto, vidjeli smo u Sloveniji, ljudske živote.
Krivo je, međutim, svu krivicu za samoubojstvo školskog ravnatelja svesti na majmune s dobrim mobitelima i istom takvom konekcijom. Ne može ih se, naravno, amnestirati, daleko od toga, no oni su tek jedna od neželjenih posljedica medija čiji sadržaj stvaraju korisnici, kreiranog prije nego je nađen način da neograničeni prostor slobode, što također internet jeste, ne podrazumijeva i neograničenu neodgovornost i istu takvu mogućnost zloupotrebe.
(Uzgred rečeno, ako medijski sadržaj na bilo kojem mediju mogu stvarati korisnici, a ne profesionalci, znači li to i da umjesto liječnika, dakle profesionalaca, zahvate na samim sebi ili drugim bolesnicima, mogu obavljati korisnici medicinskih usluga, dakle pacijenti, inače profesionalni bageristi ili nogometni treneri?)
Možemo sada kazati kako će se jednom, nekada, nekako, naći rješenje za problem koji proizlazi iz prava na konzumiranje internetskih sadržaja i jednakog prava na njihovo kreiranje, što je, prema vjernicima weba 2.0, jednako pravu na rad ili na toplu vodu, iako, naravno, nije.
Odnosno, nema ama baš nikakve sličnosti između prava i potrebe nekoga iz Gospića da, ne izlazeći iz stana, čita tekstove objavljene u Guardianu i prava nekih mariborskih majmuna da objave snimak intimnog odnosa dvoje odraslih, odgovornih, punoljetnih ljudi, pa makar se on desio tamo gdje mu mjesto nije.
No, oni su, ti mariborski majmuni, baš kao i internetski sadržaji poput njihovog, posljedica onoga što je tržište učinilo od novinarstva. Kako se, naime, uspjeh medija ne mjeri kvalitetom sadržaja, nego isključivo profitabilnošću, e tako su novine – zadržimo se na njima, iako ni s televizijama nije drugačije i bolje – umjesto da objavljuju ono što bi čitatelji trebali znati, počele objavljivati ono što publika, uvjetno kazano, želi znati i čime se, prije svega, zabavlja često zadovoljavajući najniže porive.
Tržišni uspjeh tabloida dogodio se puno prije nego su djeca u škole, umjesto ravnala i olovaka, krenula nositi androide i iphone, te inicirao slične sadržaje na internetu, da bi kasnije, baš kako su, a prema Keenu, i planirali tvorci weba 2.0, korisnici počeli kreirati “svoj” sadržaj, što je dovelo do zamjene uloga: tehnološki napredni unuci bulevarskog tiska objave nešto, ostatak istog tog tiska u klasičnoj formi, zatim objavljeno preuzima i dodatno popularizira.
Rezultat?
Nekada samo traume protagonista tračeva upakiranih kao “vijesti”, a nekada, evo sada, smrt, tragedija poslije koje je jasno kako između slobodnog pristupa internetu i slobodnog kreiranja sadržaja na njemu, ne može bezuvjetno stajati znak jednakosti.
Mi smo, jednostavno, takvi da svemu možemo naći krivu upotrebnu vrijednost. Pokazali smo to još s dinamitom i nismo napredovali. Zato jednak ishod mogu imati majmunski ulazaka u tenk i pristup internetu onih sa sviješću majmuna.
Uvijek, ali uvijek, slijedi katastrofa…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
”Ateizam znači bezboštvo, dakle odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oswiecim.”
Tako stoji u izdvojenom okviru na trideset devetoj stranici udžbenika katoličkog vjeronauka za osme razrede osnovne škole “S Kristom u život” u izdanju Kršćanske sadašnjosti, na koji je ovih dana na društvenim mrežama upozorila jedna zabrinuta majka.
U poglavlju “Ateizam i vjerska ravnodušnost”, autori udžbenika – uz svesrdnu zakonsku, moralnu i financijsku ispomoć sekularne Države, sekularne Vlade i resornog sekularnog Ministarstva – uče našu djecu i kako su ateisti “bezumnici”, i kako se ateizam valja “suzbiti” kao “neprihvatljiv”, i kako se ateizmom Bog niječe “u ime čovjeka i njegovih vrijednosti”, a ljudi postaju ateisti kad se “previše zanose znanjem”.
Kakve veze, međutim, s ateizmom ima Oswiecim, stari trgovački gradić u Malopoljskom vojvodstvu na jugu Poljske?
Autori, vidjet ćemo, ne znaju mnogo, ali znaju barem jedno: znaju o čemu govore kad kažu kako se ne valja “previše zanositi znanjem”. Da znaju još ponešto, znali bi valjda i da Oswiecim nisu stvorili ateisti, naprotiv: taj gradić su iz ranosrednjovjekovnog kaštela stvorili upravo kršćani, pače katolici, prije devet stotina godina, u vrijeme svetog Otta Bamberškog, misionara što je lijep komad slavenski paganske Pomeranije preveo u danas upravo hrvatski katoličku Poljsku. Zašto onda naši vjeroučitelji kažu da “ateizam odgaja takve koji su stvorili Oswiecim”?
Nesretni je Oswiecim, naime, mnogo poznatiji po transkripciji kojom su ga bilježili njemački trgovci u srednjem vijeku, nazivajući ga Auswintz, odnosno – Auschwitz.
Zašto, međutim, najstrašniji koncentracijski logor nacističke njemačke pišu na poljskom, kao Oswiecim, dakle imenom kojim se u Hitlerovom Reichu nikad nije zvao? Iz neobrazovanosti – jer znanje vodi u ateizam – ili čiste, destilirane gluposti? Ili možda njemačkom logoru, nazivajući ga poljskim Oswiecimom, autori udžbenika zatiru trag? U tome, naime – u zatiranju tragova zločinu – hrvatski su vjeroučitelji jako dobri.
Klinci, jasno, pojma nemaju što je Oswiecim. Zahvaljujući osebujnom hrvatskom obrazovnom sustavu i katoličkom revizionizmu – eno upravo Glas Koncila već godinama sustavno negira Holokaust – slabo znaju i što je Auschwitz. Što će dakle reći vjeroučitelji kad ih učenici na satu, obrađujući lekciju “Ateizam i vjerska ravnodušnost”, budu pitali što je to Oswiecim?
Po udžbeniku “S Kristom u život”, po planu dakle i programu odobrenom i financiranom od strane Države, vjeroučitelji će im reći da je to koncentracijski logor kojega su osnovali ateisti. Ima li još pitanja? Nema. Čak i djeca u osmom razredu osnovne škole znaju da su u logorima koje su otvarali ateisti morali biti ubijani vjernici.
Svašta se do sad o nacizmu čulo i naučilo u hrvatskim školama i akademskim ustanovama, ali teorija da su koncentracijske logore stvorili ateisti nešto je posve novo.
Autori udžbenika mogli su, na primjer, napisati kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili” komunističke gulage: ako ništa drugo, Staljinov je Sovjetski Savez bio malo ateističkiji od Hitlerova Trećeg Reicha. Najzad, baš svi glavari nacističke partije i arhitekti “konačnog rješenja” židovskog pitanja, od Hitlera do Himmlera, bili su odgajani u smjernim katoličkim obiteljima: sâm Hitler, iako mu je otac bio skeptik, čak je i pjevao u crkvenom zboru i sanjao da će biti svećenik.
Prihvatimo li čak i da je kasnije postao ateist – a nije, već tupa teutonska okultistička baba-gatara iz noćnog programa RTL-a – pa kao ateist “stvorio” Auschwitz, ispada da su u Njemačkoj u Boga vjerovali samo Židovi i komunisti. Osim ukoliko dopustimo da je logor u Auschwitzu “stvorio” njemački i europski antisemitizam.
Njemački i europski antisemitizam čitav je pak izronio iz kršćanstva: smije li se onda reći kako Crkva “odgaja takve koji su stvorili Auschwitz”? Logikom hrvatskih vjeroučitelja smije.
Naši vjeroučitelji, međutim, za primjer strašnih posljedica odgoja bez Boga ne navode gulage, već upravo Auschwitz, besramno tako zloupotrebljavajući politički korektnu i društveno prihvatljivu metaforu zla kako bi veličanstveno obrnuli tezu i najstrašniji zločin u cjelokupnoj povijesti čovječanstva pripisali “odgoju bez Boga”, kozmički pokvareno zazivajući šest milijuna pobijenih Židova za svjedoke u svom inkvizitorskom procesu protiv ateizma.
Zašto onda autori udžbenika nisu napisali i kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili”, recimo, Jasenovac? Osim što su ga “stvorili” i formalno isti “takvi koji su stvorili Oswiecim”, Jasenovac je Hrvatima kudikamo osobnije “iskustvo najnovijih događanja”, a učenicima hrvatskih osnovnih škola i poprilično bliži od Oswiecima. Najzad, objasnili bi vjeroučitelji, Jasenovac su i sami Nijemci zvali Auschwitz des Balkans, “balkanski Auschwitz”.
Samo što bi tada, jebiga, djeci morali objasniti a) kako su točno “takvi koji su stvorili” Jasenovac bili odgojeni uz Boga, dakle u “plemenite ljude”, ili pak b) kako su to točno ustaše kao šegrti Holokausta bili ateisti. A onda bi morali objasniti i c) zašto ih je Crkva blagoslivljala u ime Boga, i zašto su “takvi koji su stvorili“ Jasenovac – istrijebljujući u njemu Srbe i Židove – polagali prisegu zaklinjući se Bogom Svemogućim nad pištoljem, kamom i Raspetim Kristom.
Vjeroučitelji na plaći hrvatske države to, međutim, neće učiti hrvatsku djecu. Opasno je – naučili smo danas – kad djeca uče i znaju. Ljudi postaju ateisti kad se “previše zanose znanjem”.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Olivier Legendre umro je 20. listopada ove, 2014. godine. Ostavivši za sobom svoju suprugu, petero djece i čitatelje koji su u brojnim njegovim tekstovima – posebice u dvjema knjigama: Kardinalove ispovijesti (Confession d’un cardinal, 2007.) i Kardinalova nada (L’espérance du cardinal, 2011.), što su postigle rekordnu nakladu i ne samo u Francuskoj – prepoznali vlastite nade za Katoličku crkvu.
Olivier je odrastao u tipičnoj katoličkoj obitelji, štoviše pohađao je i katoličku školu: Notre Dame Sainte-Croiy u Neuuillyju, molio spuštene glave i sklopljenih ruku u crkvi te kao mladić razmišljao o svećeničkom pozivu. Ne usudivši se masturbirati jer će ‘‘od toga oslijepiti“, ušao je u brak bez prethodnih seksualnih iskustava. Sa svojom ženom imao je petero djece, kako i priliči ‘‘dobroj katoličkoj obitelji“. Među utemeljiteljima je Scouts unitaires de France (SUF), jednog od najvećih katoličkih udruženja mladeži u Francuskoj. Bio je katolički novinar, dobro je, iznutra poznavao život crkvene hijerarhije, pa i vatikanske.
Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi. I tako je od katolika postao i postajao – kršćaninom. Biti katolik pitanje je pripadnosti, biti kršćanin pitanje je učeništva.
‘‘Kardinala“ iz svojih knjiga, čovjeka koji voli svoju Crkvu i stoga može o njoj kritički i otvoreno govoriti, sreo je uz Poov ležaj. Poo je bio siromašan čovjek u posljednjem stadiju side, umirao je. Kardinal je pozvao Oliviera da mu se pridruži u posjeti mu. Sjedili su šutke uz Pooa, kardinal ga držao za ruku.
Kasnije je pitao Oliviera: ‘‘Znate li zašto sam vas poveo Poou?“. ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati ljudsku nesreću?“ Nikako!“ ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati kako koga usmjeriti prema Bogu?“ ‘‘Još manje! Zvao sam vas jer je to njemu, Poou važno. Njemu je potrebno znati da je njegov život dragocjen te da vi i ja zbog toga nalazimo vremena boraviti s njim“.
Olivier je tada shvatio da je nama kršćanima upravo tu mjesto, da bi tu trebala biti Crkva : zajedno s onima koji trpe, ne zato da im činimo dobro, nego da im dopustimo da ga oni čine nama – da nas evangeliziraju.
Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom ‘‘mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao ‘‘prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.
Upravo nas najslabiji dio nas samih jedino istinski evangelizira.
Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova. Stoga, kada je izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio za papu, mnogi su pomislili: ‘‘Pa to je izabran Legendreov kardinal!“ Po mnogočemu doista mu je nalik, a karakteristike njegova kardinala prepoznajemo i među kardinalima koji su se na Sinodi o pastoralu obitelji opredijelili za neisključivost.
Olivierov kardinal zalaže se za promjene u Crkvi: za rasterećenje od doktrinarnoga tereta, za dijalog i traženje načina na koji kršćanska vjera i u naše vrijeme može biti živom, za pravo i svećenika i laika da govore o svojoj Crkvi otvoreno, da svi zajedno tražimo nove načine vjerovanja.
Kršćanska kultura tzv. Zapada – kaže kardinal – kultura je oblikovana pod utjecajem institucionalne Crkve više nego pod izravnim utjecajem Evanđelja. A ta Crkva je, nažalost, nametanjima svojih pravila, moralističkim jadikovanjima nad svijetom, kadikad priječila Evanđelju izravan put do ljudskoga srca. Crkva je izgubila svoju sposobnost da privlači ljude, ne zato jer je svijet postao lošijim nego što je bio ranije, nego zato što ona sama nije živjela dostatno i jasno prema Evanđelju niti ga je umjela interpretirati njim samim. No, kriza je prilika za ‘‘novu evangelizaciju“ same Crkve.
Kriza vjere i kriza morala neće jenjavati, postajat će sve težima sve dok se povijesno klatno toliko ne udalji od svojega središta da će se neminovno morati vratiti k njemu. Samo, pod koju cijenu?! Hoće li se Crkva i dalje baviti samom sobom, svojim utjecajem, brojem, a ne Isusovom porukom? Hoće li se i dalje nalagati svijetu da se mora promijeniti, umjesto da se počne baviti onim što sama može pružiti svijetu.
Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava.
Nije riječi o tome da se umjesto desnima, konzervativnima da za pravo lijevima, progresivnim katolicima, ili obrnuto, nego da se svi zajedno i jedni druge, bez obzira na naše različitosti u stavovima i načinu življenja vjere, prepoznamo kao članove iste Crkve.
Crkva je zajednica ne-moćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja. I upravo na tome počiva Olivierova, kardinalova i uopće i kršćanska i ljudska nada.
