U ponedjeljak 7. rujna smo prenijeli (u rubrici Osvrt dana) komentar Sanje Modrić koji je naslovljen ”Hvala lijepo na politici preko leševa” (a objavljen je na portalu Novoga lista 2. rujna). Učinili smo to jer nas je zagolicala potreba Ive Josipovića da kaže kako, prema onomu što on zna, Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDB-e. Naime, postala je to velika tema naše javnosti, a kolegica Modrić je pravilno zaključila da je Josipović postupio na etičan način. [Read more…]
Zabrinjavajuća izjava predsjednika HBK
Nekoliko je dana hrvatska javnost iščekivala hoće li se čelni čovjek Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić oglasiti o potpisu dvojice biskupa pod opskurnu inicijativu da se u službenu upotrebu uvede ustaški pozdrav “Za dom – spremni”. I oglasio se. [Read more…]
Tko je negativac, Pavelić ili Stepinac?
Šaljivdžije s portala News Bar kažu da je papa Franjo zbunjen: ”Nije mi jasno (kaže po njima Papa), traže da proglasim Alojzija Stepinca svetim jer je između ostalog spašavao srpsku, židovsku i romsku djecu. Ali, od koga ih je spašavao? Od Marsijanaca? Pa od ustaša! A u isto vrijeme slave, rehabilitiraju i podržavaju ustaške pozdrave, retoriku i ideologiju.” [Read more…]
DORH zataškava ratni zločin
Smjena Željke Pokupec, zagrebačke županijske državne odvjetnice, zbog navodno ishitrene, loše napisane i još lošije utemeljene optužnice protiv Željka Sačića, drugog čovjeka specijalne policije iz ratnoga doba, u javnosti je ostavila puno upitnika i malo odgovora.
A tamo gdje manjka uvjerljivih odgovora, bujaju spekulacije. Jedna od njih kaže da je novi glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan optužnicu protiv Sačića iskoristio kao dobrodošao povod da smijeni jednu od uzdanica svog prethodnika Mladena Bajića.
Činjenice govore da se o ubojstvu šest civila u Gruborima znalo odmah nakon što je zločin počinjen. Ono što je ovaj zločin izdvojilo iz niza drugih postolujnih zločina koji su pali u zaborav – čisti je slučaj. A slučaj je htio da se toga 25. kolovoza u selu Plavnu, u neposrednoj blizini Grubora, zateknu promatrači UN-a koji su snimili i zapisali registarske oznake terenskih vozila specijalaca ATJ Lučko koji su likvidirali civile u Gruborima i zapalili selo
No pustimo spekulacije po strani. Pozabavimo se službeno navedenim razlozima povlačenja optužnice protiv Željka Sačića i smjene Željke Pokupec. A u službene razloge spada tvrdnja DORH-a “da optužnica i postupak prije njezinog podizanje trpe znatne nedostatke”.
U službene razloge spada i tvrdnja da vrh DORH-a o namjeri podizanja optužnice protiv Sačića nije bio unaprijed obaviješten, što je nedopustivo jer se radi o predmetu “od posebnog državnog interesa”.
Nejasno je, međutim, iz suhog priopćenja DORH-a, što ta institucija misli kad kaže da je optužnica protiv Sačića “predmet od posebnog državnog interesa”. Znači li to da je kažnjavanje počinitelja i prikrivača toga gnjusnog zločina za DORH “od posebnog državnog interesa”?
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, dovoljno je baciti tek letimičan pogled unatrag i podsjetiti na ključne činjenice vezane uz predmet “od ključnog državnog interesa”.
A činjenice govore da se o ubojstvu šest civila u Gruborima znalo odmah nakon što je zločin počinjen. Ono što je ovaj zločin izdvojilo iz niza drugih postolujnih zločina koji su pali u zaborav – čisti je slučaj. A slučaj je htio da se toga 25. kolovoza u selu Plavnu, u neposrednoj blizini Grubora, zateknu promatrači UN-a koji su snimili i zapisali registarske oznake terenskih vozila specijalaca ATJ Lučko koji su likvidirali civile u Gruborima i zapalili selo.
Oni su snimili i stravične prizore ubijenih civila i kuća u plamenu. Iako je hrvatska regularna policija uredno i promptno obaviještena o zločinu, ona je onemogućena u obavljanju očevida, dokazi su uklonjeni, o zločinu su naštancane verzije lažnih izvješća, a Željko Sačić je po iskazima svjedoka u haaškom procesu generalima Gotovini, Markaču i Čermaku u zataškavanju imao lavlji doprinos.
Međutim, DORH se sve do prosinca 2009., dakle punih 14 godina od zločina, ponašao kao da ovaj “predmet od posebnog državnog interesa”, kako mu danas tepaju, uopće ne postoji.
DORH se sve do prosinca 2009., dakle punih 14 godina od zločina, ponašao kao da ovaj “predmet od posebnog državnog interesa”, kako mu danas tepaju, uopće ne postoji
U prosincu 2009. protiv Sačića i petero specijalaca DORH je napokon pokrenuo istragu kako bi Haaškom tužiteljstvu i Europskoj komisiji pokazali da je Hrvatska pravna država.
Početkom 2010. istraga protiv Sačića je odvojena od istrage o Franji Drlji, Igoru Beneti i Boži Krajini. U sklopu istrage o Sačićevoj odgovornosti trebalo je ispitati njegovog ratnoga zapovjednika Mladena Markača. Markač se u to vrijeme nalazio u Haagu, pa su iz DORH-a na pitanje zbog čega istraga protiv Sačića stoji redovito odgovarali da im Haaški sud ne daje suglasnost da hrvatski istražitelji ispitaju Markača.
Je li DORH ikada u Haag poslao zahtjev za ispitivanjem Markača nikada nećemo doznati, ali kad su se generali Gotovina i Markač nakon oslobađajuće haaške presude u studenom 2012. vratili kući, ovaj razlog za otezanjem istrage protiv Sačića napokon je otpao.
Međutim, ni godinu dana od povratka u Hrvatsku, Markač nije bio ispitan u istrazi o Sačiću. Onda je Markač napokon ispitan, a istraga protiv Sačića i dalje je trajala.
U međuvremenu je Igor Beneta, jedan od trojice osumnjičenih za zločine u Gruborima, nađen obješen kod Otrića u Lici. Franjo Drljo i Božo Krajina su u lipnju prošle godine zbog nedostatka dokaza nepravomoćno oslobođeni krivnje.
U prosincu 2014. navršilo se pet godina od pokretanja istrage protiv Sačića, a ona je i dalje trajala. U siječnju je napokon podignuta optužnica. Ishod je poznat.
Iz svega navedenoga jasno ja da je DORH-u do kvalitetne istrage i optužnice protiv Sačića stalo kao do lanjskog snijega.
Smjena Željke Pokupec, zagrebačke županijske državne odvjetnice, zbog navodno ishitrene, loše napisane i još lošije utemeljene optužnice protiv Željka Sačića, drugog čovjeka specijalne policije iz ratnoga doba, u javnosti je ostavila puno upitnika i malo odgovora
Jer da je drukčije, Dinko Cvitan zahvalio bi se Željki Pokupec prije devet mjeseci kad je preuzeo dužnost glavnog državnog odvjetnika, jer je nedopustivo da istragu u “predmetu od državnog interesa” razvlači pet godina.
Mogao se Cvitan, u proteklih devet mjeseci, kad to već nije učinio njegov prethodnik Mladen Bajić, potruditi da se istraga u slučaju Sačić privede kraju i urodi kvalitetnom optužnicom. Ali nije.
Ako je Cvitan tražio povod za smjenu Željke Pokupec, mogao je to učiniti nakon skandaloznog kašnjenja njezine zamjenice u podizanju optužnice protiv Vinka Mladinea. Ali nije.
Učinio je to na optužnici protiv Sačića, u predmetu “od posebnog državnog interesa”, i omogućio tome junaku trgova da pred kamerama slavodobitno usklikne “čist sam kao suza”!
Zataškavanju u slučaju Grubori, izgleda, nema kraja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pretjerali ste, gospodo
Sudovi će znati jasno odrediti što je javni interes, pa i u slučaju tužbi protiv novinara za sramoćenje. Definicija sramoćenja isključuje protupravnost ako počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio, ili pronosio, odnosno ako dokaže postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost.
Ovim je riječima Dražen Kevrić, kao glasnogovornik zagrebačkog Općinskog kaznenog suda, branio odredbu o sramoćenju, novotariju Kaznenog zakona. Kevrić je te riječi izgovarao prije ravno godinu dana, u dvorani Novinarskog doma na HND-ovoj tribini posvećenoj upravo toj odredbi.
Što je sprječavalo ministra pravosuđa da spornu odredbu izbaci iz Kaznenog zakona čim je sjeo u ministarsku fotelju? Ne može se vaditi da za problem nije znao. Hrvatsko novinarsko društvo pisalo je svima, od predsjednika Republike pa do ministara, upozoravajući da će zbog odredbe o sramoćenju novinari biti osuđivani i ako budu pisali istinu
Nije se Kevrić zaustavio na tome, nego je pozvao novinare da slobodno pišu, istražuju i komentiraju društvena zbivanja. Nema brige, tvrdio je tada Kevrić, hrvatski su sudovi dovoljno kapacitirani kako odrediti javni interes.
Nepunu godinu kasnije sud u čije je ime Kevrić javno govorio osudio je novinarku (Slavicu Lukić) zbog sramoćenja. Sudac tog suda smatra da nema javnog interesa u tekstovima o sumnjivom trošenju proračunskog novca. Čak je to stavio u obrazloženje presude.
Sve su prilike da će se zbog te skandalozne presude mijenjati Kazneni zakon. To se može zaključiti iz izjava ministra pravosuđa, koji je isprva govorio da se učinak zakona još prati. Ne treba ga kritizirati što je u tri dana promijenio mišljenje; kamo sreće da je to učinio i ranije.
Ali što ga je sprječavalo da spornu odredbu izbaci iz Kaznenog zakona čim je sjeo u ministarsku fotelju? Ne može se vaditi da za problem nije znao. Hrvatsko novinarsko društvo pisalo je svima, od predsjednika Republike pa do ministara, upozoravajući da će zbog odredbe o sramoćenju novinari biti osuđivani i ako budu pisali istinu.
Ministar je ipak radije prepustio taj posao radnoj skupini koja je i zaslužna što se sramoćenje u ovom obliku našlo u zakonu. Nije mu se htjelo preuzeti odgovornost i pokrenuti proceduru za ukidanje ovog sramnog HDZ-ova relikta koji se ni Tuđman nije usudio ugraditi u zakon.
Ministar ne može pobjeći od odgovornosti što je ta suluda odredba o sramoćenju i dalje u Kaznenom zakonu. Vaditi se na nekakve radne skupine, na procjenu učinaka i slične gluposti barem je nepristojno, ako ne i puno više od toga
Što bi uopće trebalo značiti objašnjenje o praćenju učinaka ovakvog zakonskog propisa? Koliko novinara treba osuditi zbog pisanja istine da bi netko mogao reći da zakon ne valja? I nije riječ o presudama zbog kojih se gule krumpiri u javnim kuhinjama. Te su kazne ipak rezervirane za one koji sudjeluju u krađi proračunskih milijuna. Ovdje se radi o otimanju plaće, onoga što je ionako postalo teški raritet u Hrvatskoj, pogotovo u novinarstvu.
Događalo se već bezbroj puta da se ne reagira na upozorenja nego tek nakon tragedije. Ovo je ionako zemlja u kojoj se postavi semafor, ali se u rad pusti tek kad pod njim pogine poznati pjevač. Donese se zakonska odredba za koju je svima jasno da ne valja, ali odgovorni bi ipak radije malo eksperimentirali, uništili nekoliko života prije nego što priznaju da su pretjerali.
Jasno je da ministar pravosuđa Orsat Miljenić nije kriv za donošenje ovakvog Kaznenog zakona. Donio ga je ionako HDZ u mandatu Jadranke Kosor, a današnja vlast za njega tada doista nije glasala. Ali ministar ne može pobjeći od odgovornosti što je ta suluda odredba o sramoćenju i dalje u Kaznenom zakonu. Vaditi se na nekakve radne skupine, na procjenu učinaka i slične gluposti barem je nepristojno ako ne i puno više od toga.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Sramoćenje sramotne presude
Kada je u listopadu 2011. tadašnji potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks sav euforičan pozdravio uvođenje kaznenog djela sramoćenja, tvrdio je da se tom odredbom jamči sloboda – sloboda za istinu.
Kazao je da novinarima koji poštuju Kodeks, ne kleveću i ne posežu za skandalima od ovog instituta Kaznenog zakona ne prijeti ama baš nikakva opasnost…I onda, ni godinu i pol nakon tog olako danog obećanja, jedna od ponajboljih hrvatskih novinarki, autorica koja ne viri u ložnice, ne izmišlja ljubavnice i afere, ne vrijeđa one o kojima piše, biva nepravomoćno kažnjena za tekstove o “Medikolu” objavljene u Jutarnjem listu.
Serija njezinih napisa o monopolu na PET/CT pretrage, omogućenom jednoj privatnoj medicinskoj tvrtki, koji je rezultirao poslom vrijednim pola milijarde kuna nije urodio preispitivanjem ovog presedana zdravstvene administracije, već kažnjavanjem po principu: Ajmo zatuć’ donosioca loše vijesti! I što sad?
Novinarka Lukić prva je žrtva odredbe o sramoćenju. No, prema informacijama objavljenim na stranicama HND-a i u dijelu medija ne i posljednja. Slična bi sudbina, ukoliko se pod hitno Zakon u tom dijelu ne promijeni, mogla snaći još četrdesetak njezinih kolega iz Rijeke, Osijeka, Zagreba. Postupak se, naime, vodi protiv 42 novinara
Jedino što novinarima preostaje nakon odluke suca Općinskog suda u Zagrebu Marka Benčića je “sramoćenje sramotne presude” i ultimativno zahtijevanje izmjene Kaznenog zakona.
Novinarka Lukić prva je žrtva odredbe o sramoćenju. No, prema informacijama objavljenim na stranicama HND-a i u dijelu medija ne i posljednja. Slična bi sudbina, ukoliko se pod hitno Zakon u tom dijelu ne promijeni, mogla snaći još četrdesetak njezinih kolega iz Rijeke, Osijeka, Zagreba. Postupak se, naime, vodi protiv 42 novinara.
Slavici Lukić sudac je nepravomoćno odrezao 80 dnevnih dohodaka, preciznije 26.133 kune ili prevedeno u eure – 3500 eura. Ukoliko presuda bude ne daj, Bože, prihvaćena i na višoj sudskoj instanci, tužiteljica, suvlasnica Medikola, može u parničnome postupku zatražiti i znatno veću odštetu i financijski dotući, egzistencijalno doslovno uništiti novinarku.
Danas nju, a sutra neki drugi tužitelji iz triju spomenutih gradova druge kolege novinare. I zato ne treba šutjeti i miriti se s hudom novinarskom sudbinom.
No najstrašnije od svega je sudačko obrazloženje presude. Njegova procjena motiva zbog kojih se kolegica Lukić odlučila pisati o toj privatnoj poliklinici u koju se slila ogromna svota novca, javnih sredstava. Novca svih nas. Svaki mjesec iz bruto dohotka izdvajamo za zdravstveno osiguranje . Naša vlast, i bivša i sadašnja, voli ga zvati besplatnim zdravstvenim, mada svi na platnim vrećicama mogu vidjeti koliko je besplatno. Medikolu je, dakle, otišlo pola milijarde javnih para, a sudac Benčić procjenjuje da je motiv pisanja ostao sudu nepoznat!?
Zašto ih je zasmetalo pisanje tako seriozne autorice kao što je Slavica Lukić. Ona ne ide ispod pojasa, ne poseže za žutilom i senzacionalizmom, ne vrijeđa ničije dostojanstvo. Ljudi i tvrtke koje nemaju što skrivati u takvim situacijama moraju biti spremni novinaru i javnosti podastrijeti ugovore i argumente na temelju kojih će svima nama biti jasno zašto se naš novac godinama slijeva upravo na njihove račune
Je li se i jedanput u toku suđenja, onako pravde i naroda u ime kojeg sudi, zapitao zašto je HZZO PET/CT pretrage povjerio samo toj ustanovi. Izgleda da po njegovom mišljenju javnost ne smije znati na što se troši njezin novac. Zašto je to tajna? Po meni, narod koji mu je u zaglavlju presude ima pravo znati u lipu kako se i na što troši njegov novac. Ukoliko je privatna tvrtka opravdano i legalno imala privilegiranu poziciju da obavlja sofisticiranu i skupu pretragu namijenjenu prvenstveno onkološkim, kardiološkim i neurološkim pacijentima s teškim dijagnozama, zašto bi ju zasmetalo pisanje tako seriozne autorice kao što je Slavica Lukić.
Ona ne ide ispod pojasa, ne poseže za žutilom i senzacionalizmom, ne vrijeđa ničije dostojanstvo. Ljudi i tvrtke koje nemaju što skrivati u takvim situacijama moraju biti spremni novinaru i javnosti podastrijeti ugovore i argumente na temelju kojih će svima nama biti jasno zašto se naš novac godinama slijeva upravo na njihove račune.
Slavica Lukić i svi drugi novinari imaju puno pravo tražiti i istražiti, pitati i propitivati čime je upravo ta privatna tvrtka zaslužila poziciju koju joj je HZZO dao. Ozbiljni i odgovorni novinari, a kažnjena kolegica to jest, u svim razvijenim društvima imaju i ulogu svojevrsnih socijalnih kontrolora; njihovo je pravo da sumnjaju, pitaju i pišu o svemu što je javni interes…
Što u vremenima krize može biti veći javni interes od javnoga novca i načina njegovog trošenja?
Kao da je nekome cilj vratiti nas devedesete, zastrašiti i zatući ono malo ozbiljnoga novinarstva što je u Hrvatskoj preostalo, poručiti kako će preživjeti samo konformistički nastrojene kolege, spremne napisati ispričnicu za svaku pogrešku vlasti, svake vlasti… Već su počeli – te Zakon je donesen za vladavine bivših, te sucima treba dodatno obrazovanje i obuka, a ni presuda još nije pravomoćna.
Stoga novinari i njihove cehovske udruge preventive radi trebaju nastaviti sa “sramoćenjem sramotne presude” sve dok sporna odredba ne postane prošlost
Za njih opravdanja nema, ali je zato opravdan zahtjev HND-a (mada je na njemu trebalo inzistirati u listopadu 2011.) da se iz Kaznenog zakona izbaci djelo sramoćenja. Po mom mišljenju ne treba čekati, kao što poručuju pravni stručnjaci i ministar pravosuđa. Što će pokazati sudska praksa što nije pokazao sudac Benčić, pa da se onda na temelju toga ostavi ili ukine ovaj institut. Slavica Lukić s pravom poručuje da ne želi biti zamorac u tom zakonskom eksperimentu…
Ministrovo obećanje da neće dopustiti da pojedine odredbe naruše novinarske slobode nije dovoljno; mnogi će novinari već i zbog ove nepravomoćne presude osjećati grč u želucu pri svakom iole osjetljivijem istraživačkom zadatku. Nikome nije ugodno čuti da mu je kolega kriv u ime onih zbog kojih je pisao, pa makar iza toga stajalo samo sudačko nesnalaženje s novom odredbom i time što javni interes jest.
Čini mi se da je ministrica kulture Andrea Zlatar znatno bolje uočila opasnost koja vreba iz sporne presude od ministra pravosuđa Orsata Miljanića. Nazvala ju je pritiskom na novinarske slobode, što ona, pa makar i iz nehata, jest.
Stoga novinari i njihove cehovske udruge preventive radi trebaju nastaviti sa “sramoćenjem sramotne presude” sve dok sporna odredba ne postane prošlost.
U protivnome ne samo da neće biti novinarske slobode već ni one Šeksove slobode za istinu.
Prijetnja javnom interesu
Nepravomoćna presuda novinarki Slavici Lukić zahtijeva komentiranje, kako u pogledu slobode novinarskog izvještavanja, tako i u pogledu utvrđivanja što je javni interes. Smatram da ta presuda Općinskog suda u Zagrebu ugrožava i novinarsku slobodu i javni interes.
Postoji teza da se nepravomoćne presude ne komentiraju – ali to se, u trodiobi vlasti, odnosi samo na pripadnike vlasti: zakonodavne, izvršne, odnosno sudbene. U inoj javnosti te se presude i te kako komentiraju.
Novinara uvjerenoga u svoju istinu ne može pokolebati ni sudska presuda, a trebali bismo vjerovati da ima takvih mimoza koje se poviju pred novinskim člankom?
Postoji teza i da komentar znači pritisak na sudstvo. Izražavanje mišljenja nije samo po sebi pritisak, sve dok se eksplicite ili implicite ne prijeti posljedicama u slučaju ovakve ili onakve presude. Novinara uvjerenoga u svoju istinu ne može pokolebati ni sudska presuda, a trebali bismo vjerovati da ima takvih mimoza koje se poviju pred novinskim člankom?
Ako ih i ima, onda im nije mjesto u sudstvu nego u kontemplativnom redu ili osami budističkog samostana. Ako nema ni implicitne prijetnje – povik o pritisku jest sam pritisak, ali na pravo javnosti.
Ako sam to razjasnio, a vjerujem da jesam, onda možemo preći na meritum. Novinarka je kažnjena globom u visini 80-dnevne zarade (dakle država joj oduzima plod više od tri radna mjeseca) jer se tužitelj našao uvrijeđenim njezinim vrednosnim sudom da je tužitelj nedovoljno “stabilna, sređena i visokostručna ustanova”, a – pazi sad ovo! – “zakonska je naime pretpostavka da je svatko (…) stabilan, sređen, pa može se reći i visokostručan (…)”. Stoga, zaključuje Sud, iznošenje suprotnih tvrdnji škodi časti i ugledu, te je kažnjivo djelo.
Sud je – i to je zapravo gore od same presude – iz cjelokupnog konteksta izdvojio pola rečenice (i to rečenice koja ima funkciju stilske figure) i na njoj sazdao obrazloženje presude, izvan društvenog, a eventualno i kriminalnog konteksta koji je novinarka istraživala i opisala
Da mi neki student ovo napiše u seminarskom radu, vratio bih mu ga, da prvo nauči elementarnu logiku. Dakle, svaki od ovih nesretnika kojima je oduzeta visokoškolska diploma može tužiti i svoju ustanovu i onoga tko to piše, jer je zakonska pretpostavka da je svatko visokostručan!
Naravno, nije problem u obrazloženju (iako ono govori o visokostručnosti nekih koji potpisuju diplome na Pravu, ne kažem kako), nego u osporavanju prava novinara da iznosi poredbeni vrednosni sud o nekom poduzeću.
Sud je – i to je zapravo gore od same presude – iz cjelokupnog konteksta izdvojio pola rečenice (i to rečenice koja ima funkciju stilske figure) i na njoj sazdao obrazloženje presude, izvan društvenog, a eventualno i kriminalnog konteksta koji je novinarka istraživala i opisala.
Dobro, Slavica Lukić nije Krleža – ali po toj logici bi ne samo Krleži, nego i pokojnom Tenžeri mogli oduzeti sav radni vijek, sve 80 po 80 dana, za jetke polurečenice. Najčudesnija rečenica u obrazloženju presude glasi: “…pa je jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja očito neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog.”
Činjenicu da je među deset privatnih poliklinika, koje dobivaju najviše novca od HZZO-a, privatni tužitelj godišnje dobivao 26 milijuna kuna više od ostalih devet zajedno – sud niti vidi, niti u njoj naslućuje razlog novinarskog interesa, ali mu je “svakako neopravdan”
Činjenicu da je među deset privatnih poliklinika, koje dobivaju najviše novca od HZZO-a, privatni tužitelj godišnje dobivao 26 milijuna kuna više od ostalih devet zajedno – sud niti vidi, niti u njoj naslućuje razlog novinarskog interesa, ali mu je “svakako neopravdan”. Napokon sam shvatio zašto zapravo kažu da je pravda slijepa.
Da, zaista, zašto neki novinar nešto istražuje i ocjenjuje, zašto neko glasilo to objavljuje? Sudu u Zagrebu to je nepoznato. Sud u Zagrebu nije doznao da je Vijeće Evrope na Četvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja, u Pragu 7-8 prosinca 1994, dogovorilo i objavilo ovo načelo: “Održavanje i razvitak izvorne demokracije iziskuju postojanje i jačanje slobodnoga, neovisnoga, pluralističkoga i odgovornog novinstva.
Taj se zahtjev ogleda u potrebi da novinstvo: informira pojedince o djelovanju javne vlasti i o djelovanju privatnog sektora, omogućujući im tako da formiraju svoje mnijenje; omogući pojedincima odnosno skupinama da izražavaju mnijenja, pridonoseći time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini; podvrgava djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju.”
Sud – da skratimo – kažnjava novinara koji radi svoj rad kako zahtijeva Vijeće Evrope i time preventivno zastrašuje ostale novinare ako se usude iznositi vrednosne sudove na štetu onoga tko ugrožava javni interes
Inkriminirani tekst je u funkciji informiranja o djelovanju javne vlasti i privatnog sektora, ali i u funkciji podvrgavanja kritičkom preispitivanju vlasti, jer je upravo jedna od emanacija izvršne vlasti (u zdravstvenom sektoru) omogućila – istražila je, obrazložila i smatra novinarka – da poduzeće dobije pretjerano mnogo novca za investicije koje nisu u potpunosti od javnog interesa.
Sud – da skratimo – kažnjava novinara koji radi svoj rad kako zahtijeva Vijeće Evrope i time preventivno zastrašuje ostale novinare ako se usude iznositi vrednosne sudove na štetu onoga tko ugrožava javni interes.
Posebno je pitanje, koje još treba istražiti, brani li ta presuda partikularne poslovne interese jedne konkretne vjerske zajednice. Ako se njezin visoki predstavnik ne žaca ovih dana javno veličati ratni zločin i ratnog zločinca, nije li logično posumnjati da još manje otpora ima spram pljačke novca iz fondova koje građani prisilno pune? Osobito kada mogu prodati Boga za više od 30 srebrnjaka.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Važna borba Helene Puljiz
Pišu: Anteja Ujdur i Drago Pilsel
Novinarka Helena Puljiz nakon osam mučnih godina 31. ožujka dobila je nepravomoćnom Odlukom Općinskog suda u Zagrebu parnicu protiv Republike Hrvatske. Put do presude bio je dugotrajan, iscrpljujući i iznimno traumatičan radi neprestanog uznemiravanja od strane agenata Središnje tajne službe, a državu će koštati minornih 130.000 kuna. Obznanjeno je to na press konferenciji u petak, 4. travnja, u Novinarskom domu u Zagrebu.
O predmetu su se očitovali i dali joj podršku: bivša Helenina odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt, predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka i potpredsjednica HND-a Slavica Lukić.
Helena Puljiz, koja je od 2004. godine gotovo svakodnevno žestoko ali hrabro podnosila prijetnje, ucjene i psihičko maltretiranje te sa zebnjom očekivala razvoj situacije, na tiskovnoj konferenciji nije pokazala znakove pretjeranog veselja i olakšanja radi donesene presude
Pripadnici tadašnje POA-e, a današnje SOA-e, pokušali su je, podsjetila je Puljiz, u jesen 2004. godine “prljavim metodama” (prijetnjama, ucjenama, podmićivanjem i psihičkim maltretiranjem) prisiliti da kao novinarka špijunira za njih vlastite kolege, političare i strane veleposlanike te da u medije plasira ”prljave priče” prema njihovoj narudžbi. Pokušali su je zloupotrijebiti i u izbornoj kampanji u izborima za predsjednika u kojoj se Stjepan Mesić kandidirao za drugi mandat.
Helena, koja je od 2004. godine gotovo svakodnevno žestoko ali hrabro podnosila prijetnje, ucjene i psihičko maltretiranje te je sa zebnjom očekivala razvoj situacije, na tiskovnoj konferenciji nije pokazala znakove pretjeranog veselja i olakšanja radi donesene presude. Okupljenim novinarima obratila se s gorčinom na usnama te je dala naslutiti da se radi o svojevrsnoj ”Pirovoj pobjedi”. Zadovoljna je, ipak, kaže, što joj se nakon deset godina ukazala pravna država, no žali što Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti nije progonilo njezine progonitelje, što je trebalo učiniti.
”Na sudu sam dokazala da su višestruko prekršeni Ustav RH i zakonske odredbe. Dokazala sam da su mi ugrozili zdravlje, život i ugled i da su činili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, rekla je Puljiz, koja je danas urednica rubrike Svijet na tportalu, a u vrijeme špijunske torture bila je prisilno nezaposlena unatoč dotadašnjim profesionalnim uspjesima.
”Presudom nisam u cijelosti zadovoljna, ali se neću žaliti jer je nesporno utvrđeno ono što sam od prvog dana tvrdila: da su mi učinili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, istaknula je. Napomenula je da je, dok su se tajne službe njome ”bavile”, u pozadini u punom jeku bila operacija pljačke hrvatskih građana, danas poznatija kao afera Fimi medija. Ivo Sanader, koji je tada bio premijer, povezivao ju je s organiziranim kriminalom nakon što je državnim tijelima prijavila što rade agenti njegove tajne službe. ”Svi dokumenti u mom slučaju nose oznaku države tajne i službe do danas tvrde da ne postoji moj dosje i da me nikada nisu nadzirali”, istaknula je kolegica Puljiz.
”Ova presuda golema je satisfakcija svima nama koji smo bili predmet zloupotrebe tajnih službi, koji nismo imali snagu i hrabrost kakvu je imala Helena da unatoč svemu, unatoč tome što nije imala puno saveznika u ovoj priči, smogne snage, pokrene sudski postupak i uspije dokazati ono što smo mnogi od nas trebali učiniti 2000. Da smo tada pokrenuli sudske postupke, možda se ovaj slučaj ne bi ni dogodio”, rekla je Slavica Lukić, potpredsjednica HND-a
Sud je, između ostalog, ustvrdio da su agenti POA-e postupali protuzakonito, da su novinarku vrijeđali i omalovažavali, prijetili joj te da su svojim postupanjem povrijedili njezino ustavno pravo na slobodu i osobnost (članak 22. Ustava RH). Agenti POA-e povrijedili su Helenino pravo na poštovanje obiteljskog i osobnog života te na dostojanstvo (članak 35. Ustava RH). Pokušali su joj ograničiti pravo kao novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji (članak 38. Ustava RH).
”Agenti POA-e postupili su suprotno odredbama članaka 14. i 15. Zakona o sigurnosnim službama, obzirom da nisu dobili prethodni pristanak tužiteljice za obavljanje obavijesnog razgovora niti pristanak na snimanje, a niti su od Ministarstva unutarnjih poslova zatražili da s tužiteljicom obave obavijesni razgovor te su je prisiljavali da bude tajni suradnik sigurnosne službe što je izrijekom zabranjeno… Sve to zaslužuje osobitu društvenu osudu obzirom da se radi o tijelu u koje svaki građanin mora imati povjerenje da će u svom postupanju poštovati zakonske propise i ustavna prava pojedinca”, stoji u izvatku iz obrazloženja presude.
Tijekom osam godina trajanja parnice izmijenile su se četiri sutkinje, a pravoga suđenja nije ni bilo do 2011. godine, tvrdi kolegica. Kada je slučaj dodijeljen sutkinji Jasni Šoljan Andrašić, ona je u cijelosti iznijela dokazni postupak, ali je i ona maknuta. Parnicu je nastavila sutkinja Ana Merlin Božičković koja je, naposljetku, i donijela presudu. Saslušano je 12 svjedoka, a među njima su bili i najviši državni službenici: Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Ivan Jarnjak, Furio Radin i Vlatko Cvrtila. Helena je prošla i dva mučna zdravstvena vještačenja.
”Dokazala sam da su mi agenti tajne službe ugrozili zdravlje, život i ugled. Na osnovi ugroze zdravlja sud je dosudio da mi RH treba isplatiti 100.000 kuna, a na osnovi štete po profesionalni ugled kao novinarki 30.000 kuna. Na taj dio presude Državno odvjetništvo može se žaliti, no ne i na ostatak jer su priznali odgovornost za ono što su mi učinili agenti tajne službe”, istaknula je Helena Puljiz.
Njezina bivša odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt kazala je da je u ovom postupku važno da je nakon šest godina parnice Državno odvjetništvo priznalo odgovornost RH za štetu koju su pripadnici obavještajne službe svojim protupravnim djelovanjem počinili, a ne minorna visina odštete.
Pobjeda kolegice Puljiz je od izuzetne važnosti kako za našu profesiju tako i za demokraciju u našoj zemlji. Ona, naime, pokazuje da se novinarima mora vjerovati ako časno i profesionalno obavljaju svoj posao, da su novinari vrlo važan stup demokratskog sustava i da, a to je osobito važno istaknuti, nema kvalitetnoga novinarstva bez hrabrih novinarki i novinara
”Helena Puljiz je bila suočena s hipokrizijom hrvatskog društva i politike. Oznaka tajnosti s njezinog slučaja nikada nije skinuta, iako se to sudskim putem tražilo”, rekla je Škare Ožbolt te dodala da je tadašnja njezina branjenica pokazala veliku hrabrost jer je potražila pravdu na sudu, a potporu u tome dalo joj je Novinarsko društvo. ”Ovaj slučaj treba biti za sve jedna dobra poruka: da su novinari u obavljanju svoje službe doista izvrgnuti i ovakvim stvarima”, istaknula je Škare Ožbolt.
”Ako ćeš surađivati s nama, možemo te zaposliti u bilo kojoj redakciji”, rečenica je koja je Furiju Radinu ostala zapečaćena u memoriji tijekom dugogodišnjeg mučnog sudskog procesa. Predsjednik HND-a Zdenko Duka naglasio je da je Helenin slučaj jedini u Hrvatskoj jer do sada nijedna novinarka ili novinar nisu tužili hrvatsku državu kad je u pitanju zloupotreba od strane obavještajnih službi. Podsjetio je da je zbog njezine hrabrosti na ostavku bio prisiljen tadašnji ravnatelj POA-e.
Potpredsjednica HND-a Slavica Lukić izrazila je solidarnost i sućut kolegici Heleni te je naglasila da je njeno iskustvo brutalno i zastrašujuće. ”Prošla je proces naknadne dodatne viktimizacije te je imala Državno odvjetništvo umjesto uz sebe, protiv sebe. Ništa se nije promijenilo od 90-ih i treba imati četvore oči otvorene kad su tajne službe u pitanju i zakonitost njihova rada”, kazala je Lukić.
”Ova presuda golema je satisfakcija svima nama koji smo bili predmet zloupotrebe tajnih službi, koji nismo imali snagu i hrabrost kakvu je imala Helena da unatoč svemu, unatoč tome što nije imala puno saveznika u ovoj priči, smogne snage, pokrene sudski postupak i uspije dokazati ono što smo mnogi od nas trebali učiniti 2000. Da smo tada pokrenuli sudske postupke, možda se ovaj slučaj ne bi ni dogodio”, rekla je Slavica Lukić konstatirajući da se slučaj Helene Puljiz dogodio u ”u daleko strašnijem i brutalnijem obliku nego što se događalo njima”.
Još je strašnije, dodala je, da su nadležna državna tijela – Vijeće za civilni nadzor tajnih službi i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – naknadno pokazala da su puno sklonija štititi prekršitelje novinarskih prava, nego osobu koja traži pomoć, koja je pred njima morala proći proces naknadne viktimizacije. Zastrašujuće je i to da DORH, koji je trebao po službenoj dužnosti kazneno goniti aktere, to nije učinio.
Helena Puljiz je obranila čast novinarske profesije i učinila je presudan korak u osvjetljavanju obraza jedne ne malim dijelom kompromitirane struke. Treba se, naime, vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala
Ostaje nam vidjeti hoće li ova nepravomoćna presuda napokon otvoriti ”Pandorinu kutiju” pitanja kaznene odgovornosti Heleninih progonitelja s obzirom na to da je ona osobno izrazila želju za daljnjim javnim očitovanjem o samom sudskom postupku i okolnostima koje su do njega dovele kada prođe vrijeme žalbe.
No, pobjeda kolegice Puljiz je od izuzetne važnosti kako za našu profesiju tako i za demokraciju u našoj zemlji. Ona, naime, pokazuje da se novinarima mora vjerovati ako časno i profesionalno obavljaju svoj posao, da su novinari vrlo važan stup demokratskog sustava i da, a to je osobito važno istaknuti, nema kvalitetnoga novinarstva bez hrabrih novinarki i novinara.
Helena Puljiz je obranila čast novinarske profesije i učinila je presudan korak u osvjetljavanju obraza jedne ne malim djelom kompromitirane struke. Treba se, naime, vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti.
Ohrabreni držanjem kolegice Puljiz svih ovih godina, a osobito kada je bila predmetom zastrašujućega nasrtaja trulog državnog aparata koji i dalje čeka demontažu i transformaciju kako bi služio građanima i institucijama pravne države, mi ponavljamo:
Uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes ni jedne stranke, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje neovisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Ne bismo to mogli kazati tako sigurno i tako odlučno da nemamo uzorne kolege kao što je novinarka Helena Puljiz.