Postojeći saziv Hrvatskog sabora, kako stvari stoje, zasluženo bi mogao uskoro otići u povijest. Ako vjerojatni pad predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i ne rezultira očekivanim, promptnim padom Vlade Tihomira Oreškovića, malo tko vjeruje da će ona potrajati do jeseni. Hoćemo li tada dobiti bolje od ovoga što nas je strefilo? [Read more…]
Katarina Kruhonja: ”Glavaševi ‘sokoli’ podsjećaju na holokaust”
U razgovoru za srpski tjednik Novosti, mirovna aktivistica iz Osijeka dr. Katarina Kruhonja se osvrće na pojavu košuljaša HDSSB-a Branimira Glavaša.
Kako komentirate stvaranje ”Slavonske sokolske garde”, koju uvježbava Branimir Glavaš? [Read more…]
Uzdravlje! Živjeli!
Kroz svoju historiju ljudi uživaju u raznim pićima, a počeli su s vodom koju im je Bog poklonio kao neophodnu delikatesu. Nekidan su nam mediji javili da je tekuća voda pronađena na Marsu, što pokazuje da na Marsu može biti (ili je bilo) živih bića. Uzrečica ”pao s Marsa“ dobija na relevantnosti. Znači, naši preci već su davno prije pronalaska američkog modula znali za marsovce! [Read more…]
Prostaštvo ministra Arsena Bauka
Između duhovitosti i prostaštva granica zna biti veoma tanahna. Tko je na javnoj dužnosti mora biti dvostruko oprezan, jer eventualnim prostaštvom kompromitira ne samo sebe (i onoga tko ga je učio pristojnosti u roditeljskom domu), nego i funkciju koju obnaša, a i onoga tko mu je za nju dao mandat. [Read more…]
Istarska suita vs. Tako je govorio Zaratustra
Znam, već i površni poznavatelji glazbe s pravom će upitati što povezuje brilijantnu ”Istarsku suitu”, skladbu našeg skladatelja Natka Devčića i genijalnu kasnoromantičnu skladbu ”Also sprach Zarathustra”, op. 30 Richarda Straussa.” Istarsku suitu” Natko Devčić je napisao 1948. godine u tzv. nacionalnom stilu koristeći istarski folklor. [Read more…]
Koalicije zla
”Garantiram da nema istine u nekakvim tajnim pregovorima između HDSSB-a i SDP-a. To su glasine koje šire iz HDZ-a. Ali to ne znači da poslije idućih izbora nismo spremni za pregovore o suradnji s Kukuriku savezom ako oni budu relativni pobjednici. Ne zanima nas ideologija, nego programi koji će pomoći razvoju Slavonije.” [Read more…]
Što dolazi s HDZ-om?
Nećeš, druže Hnojčik, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavaš budućnost! – to je pravo značenje Karamarkova govora u utorak 16. prosinca navečer u Vinkovcima.
Gotovo istodobno, naime, dok je Karamarko govorio u povodu 25. obljetnice osnutka vinkovačkog HDZ-a, objavljeno je kako je Tony Hnojčik, taj Robert Capa zapadne Slavonije, 30. studenoga sramotno izbačen iz prosvjedničkog šatora u Savskoj, da bi ga policija, zapanjujućom neprofesionalnošću, prekršajno kaznila, pa mu još priprijetila da bi mogao završiti u ludnici!
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta (…) da odande donese (…) neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela. Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko (…) hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik
A tko je Tony Hnojčik? Mag fotografije, daruvarski Čeh, praški đak, vedri kreativac, hippie i slobodan duh, kojega je emotivni šok srpskoga nasilja devedesetih od prvog dana odveo na prve crte bojišta u njegovom zavičaju, da se s njih ne makne do posljednjeg dana Bljeska, kada je – jedini na svijetu – spektaklularno snimio predaju vojnih i civilnih vođa pobune policijskom zapovjedniku Nikoli Ivkancu i časniku Veljku Barbieriju.
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta, u razorena sela, u srce ratne tame, da odande donese potresne i tužne, a tako dojmljive fotke, neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela.
Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko, ako baš hoćete, hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik.
Takvoga je čovjeka neki prosvjednik zgrabio za ovratnik i otjerao iz prosvjedničkog šatora. Pitao ga je ”je li branitelj”, na što je ovaj odgovorio – ”Nisam, ja sam građanin”. Ta rečenica čovjeka koji je glavu nosio u torbi i krvi se do sita nagledao – ”Nisam, ja sam građanin” – trebala bi biti pouka svim tim očajnicima koji se, evo, i nasilja poduhvaćaju.
Trebala bi – ali neće. Neće, jer im nasilje sugerira najmoćniji čovjek opozicije. ”Nećete, drugovi, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavate budućnost!”, viče Karamarko.
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
”Pomirba nije uspjela!”, domeće i prijeti: ”Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli!?”
Zar je onda čudno da Ilija Vučemilović spominje ”krvavi Božić”? Zar je čudno da varaždinskog liječnika Nenada Horvata nadređeni po kratkome postupku suspendira s mjesta voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, jer je na Facebooku objavio rečenicu koju netko može doživjeti uvredljivom?
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
Odbacimo iluzije: prešli smo crvenu crtu koja demokraciju štiti od nasilja. Političko bezumlje preuzima kormilo. Ako se to ne zaustavi, nasilje će jačati. A servisira ga osobno – Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Zavera protiv Srbije
Velike vremenske nepogode koje su zadesile jedan deo Balkana i čije su posledice još nesagledive jer su pogodile države sa ionako raspadajućim ekonomijama, negativnim trendom rasta i rastućom nezaposlenošću, otvorila su mnogo pitanja, između ostalih o krivici za poplave, ljudskoj i onoj koja je izvan ljudske moći, prirodnim i svim drugim silama kojima čovek jednostavno ne može u pravoj meri da se suprotstavi.
Zajedno sa opasnim klizištima koja nezaustavljivo menjaju pejsaž čitavih naselja, pojavio se, što se moglo i očekivati, i niz teorija o poreklu ovih nezapamćenih nepogoda među kojima i široko rasprostranjene teorije zavere koje nas po svome duhu, gluposti i mogućnostima manipulacija vraćaju u devedesete godine.
Srpski mediji i ne mali deo javnosti iznova su okupirani i opčinjeni teorijom da su katastrofalne nepogode izazvane namerno i ljudskom pameću sa očevidnom namerom da se Srbija zaustavi na putu svoga ekonomskog oporavka i kazni zbog svog navodnog suprotstavljanja Zapadu u ukrajinskoj krizi
Srpski mediji i ne mali deo javnosti iznova su okupirani i opčinjeni teorijom da su katastrofalne nepogode izazvane namerno i ljudskom pameću sa očevidnom namerom da se Srbija zaustavi na putu svoga ekonomskog oporavka i kazni zbog svog navodnog suprotstavljanja Zapadu u ukrajinskoj krizi.
Spominjemo devedesete godine jer je to vreme kada su cvetale razne teorije zavere kao objašnjenje za sve one nedaće koju su Srbiju snašle zbog pogrešne politike koja je donosila samo poraze i od Srbije stvorila evropsku pariju. Priče o zaverama su čedo različitih predrasuda.
Evo nekoliko primera sveprisutnih predrasuda iz ne tako daleke prošlosti, a prisutnih i danas: Mi smo hrabro i ponositi, a naši susedi su ulizice i kukavice. Naš nacionalizam nije opasan, a njihov je zločinački. Naša istorija puna je svetlih herojskih podviga, a njihova izdajstva i kukavičluka. Mi i kad pogrešimo, priznajemo svoje greške, a oni su nepopravljivi.
Naš antisemitizam je bezazlen, a njihov rasistički. Naša mržnja je lekovita, a njihova posledica genetske poremećenosti. Istorije su nam bliske, kulture slične, ali po svemu drugome toliko smo različiti da između nas nema nikakvih stvarnih dodirnih tačaka. Mi smo državnost imali oduvek, oni je nisu imali nikada. Njihove teritorije su oduvek bile naše.
Ovakve teorije zavera pokazuju zamašno otsustvo zdravog razuma i predstavljaju pre svega ostalog psihijatrijski problem. Ove vrste teorija zavere pored područja psihijatrije i društvene patologije dotiču i područja morala, politike i istorije. Svaka teorija zavere sastoji se iz više slojeva. Kada se jedan sloj skine, pokazuje se drugi, treći…
U duhu takvog razmišljanja koje je još uvek itekako prisutno nije ni čudo da određeni, ne tako mali broj stanovnika Srbije veruje da su nam Amerikanci poslali poplave preko HAARP-a, antenskog programa istraživanja visoke frekvencije. Prema pisanju dnevnog lista Politika čak 18.379 ljudi potpisalo je peticiju na internetu da se HAARP ukloni sa srpske zemlje.
U širenju ove priče o zaveri važnu ulogu odigrali su, a i dalje igraju, tiražne Večernje novosti, Vučelićev nedeljnik Pečat i ostala žuta štampa. U magazinu Tabloid moglo se pročitati: ”Tri dana ranije, kiša je počela da lije kao iz kabla nad teritorijom Srbije, Republike Srpske i delom Slavonije, gde, uglavnom, žive Srbi. Na Kosovu nije ni kanula!”
U nedeljniku Pečat koji je dosta prostora posvetio zaveri protiv Srbije, a u poslednjem broju to obeležio i naslovnom stranom, piše između ostalog: ”Postoje nesporni dokazi da su Amerikanci radili na (zlo) upotrebi vremenskih (ne) prilika. I da HAARP i sa njime povezani sistemi služe i takvoj svrsi”.
O karakteristikama oružja koje je korišćeno kao deo strategije totalnog rata protiv Srba za Pečat tumači profesor doktor Velimir Abramović, kako ga titulišu ”stalni član ruskog Interdisciplinarnog temporološkog seminara na Državnom univerzitetu ‘Lomonosova’ u Moskvi”.
Teorije zavere su, dugoročno posmatrano, opasne. One potvrđuju dubinu i količinu predrasuda i stereotipa u jednoj sredini, otsustvo spremnosti da se sagledaju prave razmere i uzroci pojava i događaja, a neizmerna količina gluposti koju proizvode dobija u sunovraćenoj vremenskoj perspektivi status naučnih, političkih i istorijskih istina
Na konstataciju novinara Pečata o sistemu korišćenom za proizvodnju poplava u Srbiji i RS i odgovornosti onih koje zanimaju isključivo lični interesi i naredbe nalogodavaca Novog svetskog poretka i velikoj operaciji uništavanja naše zemlje i naroda, a na pitanje ”Kako objašnjavate da je ciklon bio izrazito etnički opredeljen”, doktor Abramović, predstavljen i kao filozof, inače diplomirani student Fakulteta dramskih umetnosti, odgovara kako je bio ”impresioniran demonstriranom preciznošću ciklonalnog pojasa čije granice su obuhvatile nesrpsku populaciju samo u slučajevima nacionalno meštovitih varošica i sela”.
Inače, Abramović objašnjava da je očevidni cilj ove američke zavere protiv Srba i Srbije bio uništenje termoelektrane ”Nikola Tesla”, što zaključuje po vrsti i koncentraciji oblaka iznad termoelektrane.
Ovakvih i sličnih gluposti naslušali smo se u vreme Miloševićeve antizapadne propagande i neodoljivo potsećaju na čuvenu parapsihološku i paranormalnu ”Grupu 69” pri Vojsci Jugoslavije koja se na državnom i vojnom nivou bavila pojavama najbizarnijih zavera, predvođena proročicom Miljom Vujanović, terotetičarem zavere Dragošem Kalajićem i njima pridruženim civilnim i vojnim licima.
Ovakve teorije zevera pokazuju zamašno otsustvo zdravog razuma i predstavljaju pre svega ostalog psihijatrijski problem. Ove vrste teorija zavere pored područja psihijatrije i društvene patologije dotiču i područja morala, politike i istorije. Svaka teorija zavere sastoji se iz više slojeva. Kada se jedan sloj skine, pokazuje se drugi, treći…
Teorije zavere su, dugoročno posmatrano, opasne. One potvrđuju dubinu i količinu predrasuda i stereotipa u jednoj sredini, otsustvo spremnosti da se sagledaju prave razmere i uzroci pojava i događaja, a neizmerna količina gluposti koju proizvode dobija u sunovraćenoj vremenskoj perspektivi status naučnih, političkih i istorijskih istina.
Nakratko postajemo dobri
Na putu sam, nije mi knjiga pri ruci, pa mi vi recite: nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore.
Epizodu o “velikom povodnju” Ivo Andrić je dovršavao u Beogradu pod okupacijom, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pedesetak godina nakon stvarnih velikih poplava koje su mu poslužile kao inspiracija. Imao je četiri godine kada se 1896. izlila Drina kod Višegrada, i toliko narasla da je prekrila most. Bila je to pod Drinom ćuprija, i nitko nije znao što će se dalje dogoditi, i što će ostati kada se voda povuče.
Tog proljeća voda je odnijela istočnobosansku kasabu Rudo. Kažu da od gradića nije ostalo ništa, pa je moralo biti podignuto novo Rudo. Poslije je, u sljedećih pedesetak godina, sve do 1942. kada pisac stavlja tačku na svoj silni roman, bilo poplava, Drina se izlijevala, voda je nosila kuće i ljude, konji su spašavali one koji su konjima vjerovali, ali nijedan se povodanj nije mogao mjeriti s onim iz 1896. Jedino taj je bio veliki povodanj.
Nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore
Bješe li to u prvom razredu gimnazije ili u drugom, kada smo za pismeni rad iz materinjeg jezika dobili temu: “Što simbolizira veliki povodanj u romanu Ive Andrića ‘Na Drini ćuprija’”.
Napisao sam da, po mom mišljenju, veliki povodanj ne simbolizira ništa, jer je poplava uvijek samo poplava, kao što je požar samo požar, a zemljotres samo zemljotres, i kako su ti događaji za one koji ih dožive toliko strašni da naprosto nema mjesta za bilo kakvu simboliku, ali da vjerujem kako bi profesorica mogla biti zadovoljna ako kažem da veliki povodanj simbolizira Drugi svjetski rat, kada su se naši narodi i narodnosti bratski okupili oko zajedničke nevolje.
Moj rad je ostao neocijenjen. Profesorica je napomenula da sam vrlo dobro obrazložio ono što ne mislim, ali da me ne može ocijeniti ako to ne mislim. Jer doista, ona je u velikom povodnju vidjela Drugi svjetski rat. A meni je govor o tome što simbolizira neka književna pripovijest bio poput pristajanja na teoriju zavjere. Proizvoljnost koja se uzdiže na razinu principa, vjere i legende.
U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna.
U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna
Toga se kasnije sjećaju čak i s pomalo nostalgije i čežnje za onim rijetkim trenucima u životu kada su bili dobri i kada su bili okruženi samo dobrim ljudima. Da bi tako bilo, važno je znati da za poplavu, za potres i za požar nitko nije kriv. Naišla je stihija veća od čovjeka i ujedinila sve ljude. Je li ih ikakvo dobro tako moglo ujediniti? Nije.
Ovoga svibnja naišle su strašne poplave. Počelo je u Srbiji, nastavilo se po Bosni i stiglo do Hrvatske. Potopilo je Maglaj, Doboj, Obrenovac, potopilo istočnu Slavoniju.
Bit će onih koji će reći da odvodni kanali nisu održavani kako treba, da se ljudima osvetilo zatrpavanje rijeka krupnim i sitnim otpadom i da tko zna što još nisu učinili kako treba.
Drugi će propovijedati o globalnom zatopljenju, i govoriti o apokalipsi koja je, kao i svaka druga apokalipsa, zasnovana na nekoj neumoljivoj logici.
Treći će, pak, profesionalni vjernici i vjerski pastiri, u poplavi vidjeti Božju kaznu. Tražit će se krivac, a krivca neće biti. I to je dobro. Jer treba samo zamisliti kakav bi se nekontrolirani bijes sručio na onoga za koga bismo saznali da je kriv za ove poplave. Narodi unesrećenih, a onda i unesrećeni sami, snivali bi o velikoj osveti, i godinama bi se, pa i desetljećima, svako naše pokrenuto zlo opravdavalo poplavom koju su nam nanijeli oni.
I najednom, naše zlo više i ne bi bilo zlo, jer je manje od njihove poplave. Najednom bi naše zlo postalo dobro, koje bismo slavili, skandirali mu na nogometnim utakmicama, uzdizali ga do oltara i proglašavali svojim – identitetom.
Za poplavu, međutim, nitko nije kriv. Ona je poplavila sve koji su se zatekli u dolini, u podnožju, na obali. Pošteđeni su samo oni koji su ostali po brdima, ali i njih hvata strah, pošto ne znaju kakva će ih nesreća stići.
Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete
Potopljenim ljudima danas obećavaju pomoć. Obilazi ih nesposobni premijer, prikazujući se tako moralno superiornim u odnosu na svog suparnika, koji za to vrijeme drži govor na predizbornom skupu. Ali pomoći neće biti ni od jednoga ni od drugoga. Ne bi je bilo ni da su pametniji i sposobniji ljudi. Ne bi je bilo naprosto zato što se nepoplavljeni nikada neće suživjeti s poplavljenim, nepogoreni s pogorenim, nepotrešeni s potrešenim…
Mi ćemo na poplave brzo zaboraviti, čim nastupe suše i temperature od plus trideset, dok će oni koje je voda nosila dugo sušiti, popravljati i krpiti svoju sirotinju. Voda uništava strašnije nego i vatra. Nakon vode sve je smeće i sve prnja. Poplava ćemo se sjećati memorijom televizijske slike, a oni će se poplava sjećati lično. Glavom i srcem.
Važno je samo da nitko za ovo nije kriv. Ni globalno zatopljenje, ni ljudski nemar i nerad, ni država, ova ili ona. A iz činjenice da nitko nije kriv proizlazi i ona druga: poplava je bila vrijeme kada su ljudi jedni prema drugima nakratko bili dobri. Po tome će se, više nego po ičemu drugom, pamtiti ova nesreća.
Po svojoj prirodi ljudi nisu dobri, i ništa ih u nas i oko nas ne poziva na to da budu dobri. Umjesto da ih odgajaju i čine ih plemenitijima, samo im pomažu da zadivljaju, da se ukvare i istrunu. U tome im pomažu Crkva, Država, Novine, Televizija. A ljudima samim to zlo nije mrsko. Ono je u njima i oko njih, jednostavnije je zlome živjeti, u zloj državi, pokraj zlih pastira čovjeku je dobro i korisno biti zao.
Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)