Pisati povodom 11. srpnja o Srebrenici podrazumijeva priznati da su riječi nemoćne opisati događaje od prije 20 godina, ali i ovovremeno licemjerje i kulturu laži i u BiH, i u Srbiji i u svijetu. Vrijedno pomena je, ipak, izdvojiti što je 11. srpanj 2015. godine proglašen Danom žalosti u BiH i što je tu odluku donijelo Vijeće ministara jednoglasno. [Read more…]
S fra Ilijom na braniku domovine
S Ilijom Živkovićem sam se družio četiri desetljeća. Upoznao nas je moj Doktorvater Bonaventura Duda koji je mladom franjevcu iz Bosanske Posavine na KBF-u u Zagrebu predavao biblijske znanosti Novoga zavjeta. Dudinim posredovanjem postao sam mentor Živkovićevog diplomskog rada o duhovnim darovima na temelju učenja apostola Pavla. [Read more…]
Spasavanje Kapetana Dragana
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije.
Na vapaj dotičnog kapetana da će ga u Hrvatskoj ubiti ukoliko mu zvanični Beograd ne pomogne, ministar pravde u srpskoj Vladi Nikola Selaković uputio je dopis ministru pravde Australije u kojem ponavlja optužbe Dragana Vasiljkovića protiv hrvatskog pravosuđa i traži da se Kapetan Dragan izruči Srbiji gde će mu se pošteno suditi.
Dragan Vasiljković se krajem osamdesetih pojavio u Srbiji. Nije bio posebno zapažen do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije.
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije
Njegovo ime i njegovo delovanje postaju vidljivi od juna 1991., kada stiže u Krajinu kao dobrovoljac. U ratu ”u kojem Srbija nije učestvovala” on deluje pod kontrolom srpske policije, što je kasnije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, 2003. godine lično potvrdio. Komandovao je jedinicom poznatom pod nazivom Crvene beretke i održavao kamp za obuku pod nadzorom srpske državne bezbednosti.
Septembra 2005. od strane australijske štampa okrivljen je za ratne zločine. Kapetan Dragan je odbio te optužbe i tužio australijskom sudu novine za klevetu, ali je taj spor izgubio.
I delimično poznavanje Vasiljkovićeve biografije objašnja otkud u Srbiji toliko zanimanje za dalju Kapetanovu sudbinu. Vasiljković je očevidno bio ”naš čovek u Krajini”. Što će reći da se na budućem suđenju mogu otkriti i do sada nepoznati detalji o delovanju srpske službe bezbednosti na teritoriji Hrvatske. Ovo je treći put da se Republika Srbija obraća pravosudnim organima Australije kako bi sprečila Vasiljkovićevo izručenje Hrvatskoj.
Srpsko ministarstvo pravde i ministar Selaković u svome dopisu navode kako ”Srbija strahuje da krivični postupak koji bi se protiv Veljkovića sproveo u Hrvatskoj ne bi bio potkrepljen adekvatnim i održivim dokazima”.
U dopisu dalje piše da su ”brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirale diskriminaciju koju su sudski organi u Republici Hrvatskoj demonstrirali u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine”.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana (…) potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni…
Ova ”argumentacija” ministra Selakovića i njegovog ministarstva stiže upravo u vreme kada srpski tužilac za ratne zločine javno govori o opstrukciji u visokim političkim krugovima u Srbiji kada je reč o istragama ratnih zločina.
”Teraju me u penziju”, izjavljuje Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine. Sve češći napadi na Vukčevića i Tužilaštvo ”imaju za cilj relativizaciju istraga koje idu ka komandujućem kadru…
I to je jedan od razloga kampanje koja se vodi protiv nas…” Vukčević krajem januara mora u penziju zbog hitne promene zakona koji mu onemogućava da završi mandat i okonča istrage.
Kako se onda može verovati da će Kapetan Dragan u Srbiji dobiti pošteno suđenje, a u Hrvatskoj neće kada je jasno da velika opstrukcija takvim suđenjima, po izjavi samog tužioca, upravo postoji u Srbiji.
Ono što se nedvosmisleno nameće kao pravi razlog saopštenja Ministarstva pravde Srbije jeste njegovo spasavanje, a ne odmeravanje krivice. To, istovremeno, uzimajući u obzir i stanje u srpskom pravosuđu, svedoči o dubokom odsustvu osećanja za realnost, kao i nepromenjeno shvatanje zločina i kazne zasnovano na uverenjima iz devedesetih. Nije stoga čudo da najglasniji zahtevi za spas Vasiljkovića dolaze iz krugova ultra desnice i srpskih nacionalista poznatih kao glavne uzdanice Miloševićevog režima i čuvanja njegovog nasleđa.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Rat na prostorima bivše Jugoslavije, surov, nemilosrdan, krvav, bio je pravi poligon za avanturiste tipa Dragana Vasiljkovića. U njihov ”patriotizam” su ugrađene desetine hiljada žrtava, posebno civila, a paravojne jedinice u čijem su stvaranju i obučavanju učestvovali jeste tužno, tragično i mučno obeležje toga rata.
Da su u svemu tome odlučujuću ulogu obavile specijalne bezbedonosne i tajne službe, to je svakome ko nešto zna o događajima posle devedesetih sasvim jasno. Medijski moguli podržavali su po instrukcijama političara i policajaca tu mračnu, krvavu stranu rata. Njima nije bilo suđenja, prošli su bez lustracije, mada je u Skupštini Srbije još davno izglasan Zakon o lustraciji. Nikada po njemu nije postupljeno.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana, njegov povratak iz mračne i duboke prošlosti samo potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni, stare zablude nisu pokopane, a kontinuitet sa mračnim vremenima nacionalističke euforije nije prekinut.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Istina je, međutim, sasvim drugačija: uznemirenje može izazvati samo ovaj i ovakav pokušaj spasavanja Kapetana Dragana!
Corax nesalomivi
Krajem protekle godine, godine za zaborav (ako izuzmemo nešto novih knjiga, filmova, muzike sa raznih strana), u Centru za kulturnu dekontaminaciju (17. dec.) održana je promocija knjige kultnog karikaturiste neokrnjenog sjaja Predraga Koraksića Coraxa ”Trajno prošlo stanje: hronologija 1990-2001” (izdavač: Alexandria Press, Beograd).
Knjigu je zapravo priredila i oblikovala istoričarka Branka Prpa, a popratne tekstove, specijalno pisane za ovu priliku, priložili su Dušan Makavejev, Ivan Čolović i sam Corax. Te večeri neko ozarenje je obasjalo sve prisutne, premda je knjiga gorka, kao i svaki dejstvujući lek. U njoj je, a to se vidi iz podnaslova, obuhvaćena decenija strašnog rasula, moralnog, ratnohuškačkog, sluđivanja inače zbunjenog naroda (znate onu narodnu o ludom i zbunjenom, sa teško prepoznatljivom granicom između).
U tim pometenim vremenima na poprištu je u svojoj časnoj disciplini (politička karikatura) ostao samo Corax (1933.) pokazujući ono što je uvek krasilo vrhunske karikaturiste svake epohe: oštro moralno čulo, hrabrost da se bude na strani progonjenih, a ne sa goniocima.
U tim pometenim vremenima na poprištu je u svojoj časnoj disciplini (politička karikatura) ostao samo Corax (1933.) pokazujući ono što je uvek krasilo vrhunske karikaturiste svake epohe: oštro moralno čulo, hrabrost da se bude na strani progonjenih, a ne sa goniocima. Znamo kako su svoju epohu odslikali po onom Hamletovom naumu – pokazati svom vremenu ogledalo i otisak, ma kako ovaj poduhvat bio neizvestan – čuveni crtači poput Hogartha, Goye, Daumiera, Georga Grossa…
Znamo kako su svoju epohu odslikali po onom Hamletovom naumu – pokazati svom vremenu ogledalo i otisak, ma kako ovaj poduhvat bio neizvestan – čuveni crtači poput Hogartha, Goye, Daumiera, Georga Grossa… Corax je na ovom ataru imao časne prethodnike poput Pjera Križanića, Zulfikara Zuke Džumhura, koji su stalno bili na žeravici da im se ugasi javni trag.
Pomenuta knjiga koju sam danima prelistavao nudi samo izbor Coraxovog rada iz te decenije. Radeći svakodnevno za redakcije koje su nestajale ili su mu zahvaljivale na saradnji, nije imao promašaja, ali knjiga bi baš bila kabasta i teže prohodna da je obuhvatila sve radove redom.
I dok u laptop unosim već ispisan tekst o Coraxu (ponedeljak, 5. jan.), stiže mi u ruke dnevni list Danas sa redovnim crtovnim komentarom Coraxovim.
I evo šta nam Corax ovog puta poručuje: autobus gradskog prevoza (GSP), na otvorenim vratima prepoznajemo gradonačelnika koji nogom u prsa sprečava penzionera da uđe u vozilo za čijim volanom je trenutni gospodar napaćene zemlje Vučić (šifra: ”Vozi, Miško” iz kultnog filma ”Ko to tamo peva”). A šta nam to saopštava uigrani tandem Malog (on je mali samo u odnosu na svog gazdu, ali je Mali po krštenici) – Veliki (čovek na istorijskom zadatku)?
Pre dvadesetak dana, posle dugih meseci najava nove socijalne politike i brige za građane, objavljena je nova skala tarife gradskog prevoza u Beogradu, katastrofalna po trenutne platežne mogućnosti i zdrav razum. Poslušni mediji su gromko objavili samo radosnu vest da će penzioneri sa manjim primanjima od 200 evra imati dosadašnje povlastice. Svi ostali koji su iznad te kvote platiće suludo povećanje.
Ovo drugo je u medijima zabašureno, a to znači, govorim na osnovu moje male računice, da ću odsad na godišnjem nivou plaćati (neću, naravno, kako inače neće učiniti ni desetine hiljada beogradskih penzionera) tačno 44 puta veći iznos! Da, dobro ste pročitali, 44 puta više. E, pa, narodni tribun i čovek kojeg nije lako obmanuti Corax je zato načinio ovu karikaturu.
Glavne zvezde ovog pandemoniuma su od početka Milošević (…), njegova kućna opozicionarka Mira Marković (…), zapravo glavni šef krvave parade, Lady Macbeth sa Dedinja (…). Najzanimljivije je kako je sa godinama naraslog političkog ludila Miloševićev lik doživeo zastrašujuću transformaciju: oči su mu se pretvarale u crtu (…), a gornji deo lobanje kao da je u sebi upio šlem. Ko to nije video, teško mu je da zamisli. Vizuelni izum karikature nije moguće prepričati. Ali sve to postoji na YouTubeu
U proteklih dvadesetak godina Corax je već objavio nekoliko zbirki svojih karikatura, brzo su nestale iz knjižara, a spadaju u one knjige koje se ne pozajmljuju! Znate zašto.
Ova knjiga koja obuhvata devedesete prošlog veka ima svoje junake, uglavnom negativne, od vrha do dna (tobož opozicionog). Kao pronicljivi tumač dnevne političke scene, nepotkupljivi hroničar postkomunističke Srbije sa monstruoznim braniteljima srpstva i dobrovoljnim davaocima tuđe krvi, Corax je uspevao da ikonografski uobliči živopisne junake političke sokolane, nikad ne koristeći dijaloge ili objašnjenja sa reskim (suvišnim) naznakama.
Glavne zvezde ovog pandemoniuma su od početka Milošević (nadmenog, nabusitog stava, visokog čela, sa tajnom: šta li se krije ispod), njegova kućna opozicionarka Mira Marković (sa cvetićem u kosi), zapravo glavni šef krvave parade, Lady Macbeth sa Dedinja (kako ju je prvi okrstio Slobin omiljeni ”opozicioni junak” sa četničkom titulom i uvek zadenitom zarđalom kašikom iza uha).
Najzanimljivije je kako je sa godinama naraslog političkog ludila Miloševićev lik doživeo zastrašujuću transformaciju: oči su mu se pretvarale u crtu (nema šta da se gleda), a gornji deo lobanje kao da je u sebi upio šlem. Ko to nije video, teško mu je da zamisli. Vizuelni izum karikature nije moguće prepričati. Ali sve to postoji na YouTubeu.
Pomenuta vojvodina kašika će se do današnjih dana pojavljivati kod nekih koji su istrčali iz istog šinjela (ne Gogoljevog, naravno) pokazujući da se priča tragično ponavlja u zatvorenom krugu (po onoj dečjoj pesmici: ”Kolariću Paniću… sami sebe zavrćemo, sami sebe uplećemo!”). U obilju živopisnih likova javljaju se mnogi cirkusanti, nosioci legendarnog koferčeta, umetnici šibicarenja, preletači i dežurni spasioci naroda, među kojima Corax ima svoje miljenike: Vuk Drašković (najpre vojvodin kum, a onda narodni tribun), potom samozvani otac nacije DĆ (srpski Tolstoj), pesnici deseteračkog kova na krvavim nacionalnim zaduženjima…
Potpredsednik jedne od vladajućih partija je pre desetak dana izneo ”hrabru” ideju da valja legalizovati prostituciju i potom od te nesretne ženske čeljadi naplaćivati porez. Mudar potez, jer je ovih dana u većini tabloida otkriveno da su neke estradne zvezde, plavuše i splavuše, pohapšene i brzo (…) puštene na slobodu. A one su medijima otkrile da su glavni korisnici njihovih čari tajkuni i krupna politička imena! Ako je tako, a nema razloga da se u to posumnja, onda ove političke saveznice na tajnim poslovima valja legalizovati. I uzgred orobiti
Kad nam se učinilo da će posle 5. oktobra 2000. doći do bitnih promena u modelu političkog delovanja, nakon neke tribine upravo u istom prostoru (CZKD) nas nekoliko je bockalo Coraxa da će ostati bez posla. A on je diskretno kazao (parafraziram po sećanju): Daj, Bože, ali nešto slutim da će za mene još biti posla. I sada, 15 godina kasnije, primećujemo da je tragično bio u pravu.
Kad uskoro bude objavljen izbor njegovih radova iz poslednjih 15 godina, videće se da se vrzino kolo nastavilo i da je demokratska ideja, u koju smo svi verovali, bačena u blato sitnih partijskih deoba plena. Na javnu scenu su istrčali novi podvižnici-branioci nacionalnih interesa, srpskog stanovišta (jedini parametar im je antikomunizam i antititoizam), papagajski poslušnici i slične zamlate.
Nisu slučajno samo penzioneri nastradali u obećanim bolnim i neophodnim reformama – tajkuni i partijski moćnici mogu i dalje sve, čak i da ne plaćaju porez na svoje mućke i latifundije. Valja naći novu kategoriju nemoćnih, koja nema mogućnosti da uzvrati udarac (poput one holywoodske imperije). Izgleda da je nađena. Potpredsednik jedne od vladajućih partija je pre desetak dana izneo ”hrabru” ideju da valja legalizovati prostituciju i potom od te nesretne ženske čeljadi naplaćivati porez.
Mudar potez, jer je ovih dana u većini tabloida otkriveno da su neke estradne zvezde, plavuše i splavuše, pohapšene i brzo (uz važno posredovanje moćnika) puštene na slobodu. A one su medijima otkrile da su glavni korisnici njihovih čari tajkuni i krupna politička imena! Ako je tako, a nema razloga da se u to posumnja, onda ove političke saveznice na tajnim poslovima valja legalizovati. I uzgred orobiti.
Debata o ovom ”reformskom” planu se razbuktala u svim medijima (biće pitana i crkva, koja uvek ima svoju mantru o Sodomi i Gomori).
Ovo je još jedna propagandna zvečka koja valja da sakrije ono što se vidi iz aviona: narod je zapao u beznađe i očajanje, dok politički vrh ne zna šta da izmisli, jer obećane investicije ne stižu. A ko bi uložio u zemlju koja je mesecima blokirana štrajkovima advokata, sudstva, prosvete, zdravstva…
Na našu žalost, doktor Corax će imati mnogo posla. Ako je to neka uteha.
Patriotizam i siromaštvo
Nije trebalo dugo čekati. Bilo je samo pitanje dana kada će se, u sve težoj i složenijoj ekonomskoj situaciji, umesto boljeg života, narodnim masama ponuditi već ocvali patriotizam, koji uz široku medijsku kampanju mobiliše narod da zaboravi na nezaposlenost, smanjenje plata i penzija, korupciju i sve drugo što čini muke svakodnevnog života.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru sa ambasadorom Nemačke Hajncom Vilhelmom izjavio je kako bi građani Srbije pre prihvatili da žive u siromaštvu nego da neko u njihovo ime prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Ovoj izjavi prema potrebi može se dodavati kako bi građani Srbije pre prihvatili međunarodnu izolaciju, prihvatili potpunu bedu i glad, a u krajnjoj odluci i smrt, samo da se ne prizna ta nezavisnost koja je već godinama nepobitna činjenica, nešto već davno okončano..
Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića
Da li to znači da bi i predsednik prihvatio život u siromaštvu, da bi se odrekao svoje ne baš male i skromne imovine: svojih stanova, vikendica, zemljišta, svoga deviznog računa? Da li to znači da bi predsednik Srbije ugrozio i živote svojih unuka kada izjavljuje da se Kosovo ne sme priznati jer se jednoga dana može očekivati promena odnosa velikih sila kada će biti moguće vratiti Kosovo u sastav Srbije. Oružjem, kako drugačije?
Znači li to da se u amanet budućim generacijama ostavlja novi rat na Kosovu, uz prethodno priželjkivanje i očekivanje novog evropskog ili svetskog rata “koji će izmeniti odnose snaga“?
Tužno je i tragično što se ponavljaju manipulacije iz prošlosti koje su donele toliko jada Srbiji. Ali, malo po malo, pa se iz naprednjačke jagnjeće maske pomala radikalska vučja narav.
Istine radi, gledano sa strane može se učiniti da se pojačava jaz između predsednika Srbije i srpskog premijera, između Nikolića i Vučića. Niko još ne bi smeo da se zakune kako je reč o stvarnom neslaganju rusofila Nikolića i umerenog “zapadnjaka“ Vučića. Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića.
Na rehabilitaciji bivšeg kompromitovanog predsednika kome je suđeno za ratne zločine u Hagu uveliko se radi. Otvoreno, javno, u debatama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko brojnih tekstova i knjiga. Jedna je nedavno izašla sa karakterističnim naslovom: “Milošević – još nije gotovo“ iz pera Slobodana Antonića, analitičara Nove srpske političke misli koji objašnjava da Milošević i nije bio tako loš kao što su neki govorili i pisali.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo
Iz ukupnog medijskog mraka pomaljaju se lik i delo Slobodana Miloševića, evo, tu, po drugi put među Srbima, da se nastavi njegovo započeto, a nedovršeno delo.
Sa ovakvim porukama koje stižu od sveprisutnih analitičara i sa političkog vrha svakom trezvenom stanovniku Srbije preostaju samo dani strepnje od ozloglašenog “patriotizma“, onog iza kojeg se u ne tako dalekoj prošlosti skriivalo sve što je Srbiju tako unazadilo: ekstremni nacionalizam, brojne predrasude i stereotipi, mračna savremenost i neizvesna budućnost.
Pozivati se danas na tu vrstu patriotizma koja je postala sinonim za život bez nade, za život što se svodi na održavanje gole egzistencije, ne samo da je anahrono nego je i bezobrazno i opasno.
Vlast može sve. Pri ruci su joj mediji, golemi partijski aparat, mnoštvo beskorisnog sveta vezanog za partjsku kasu i partijsku sisu. Već je odnegovana čitava armija onih koji u potpunosti žive od partijskog aparata. Postali su obični partijski zombiji.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube?
To je posledica duboke indoktriniranosti koja traje već dugi niz godina, od devedesetih pa do danas. Ali ako se narod pita da li je spreman da ide u rat za Kosovo, odgovori su nešto drugačiji: malo je onih koji bi učestvovali u takvom ratu.
Ona dugo prisutna podeljenost između reči i dela, koja karakteriše gotovu svaku vlast u Srbiji, bila ona radikalska, espeovska, demokratska ili naprednjačka, tipična je i za srpsko javno mnjenje koje verno sledi haotične i konfuzne poruke koje se šalju od političara i medija, od javnih intelektualaca – hipokrizija pretvorena u ključni deo mentaliteta.
Ovde više niko nikome ne veruje. Narod svojoj vlasti, vlast narodu, ne veruje se međunarodnoj zajednici, a i ta zajednica sa velikom opreznošću prima i razmatra ono što stiže iz Srbije u obliku potpisanih sporazuma i neispunjenih dogovora.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube? Da li je to zaista jedina alternativa koju obećava predsednik države? Vraćaju se kao eho one poznate, “proročke“ reči: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“.
Filip Ejdus: ”Srbiji će biti sve teže da sedi na dve stolice”
Piše: Drago Kovačević
Dr. Filip Ejdus docent je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, član je Foruma za međunarodne odnose i bivši direktor Centra za civilno-vojne odnose. Riječ je o mladom naučniku, rođenom 1979. godine, ali sigurno jednom od najznačajnijih autoriteta u regionu kada su u pitanju međunarodni odnosi i bezbjednosna politika. Za ”Novosti” govori o srpskoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici.
Sve je teže razumijevati spoljnu politiku Srbije. Aktuelna koalicija na vlasti već dvije godine ponavlja mantru ‘I EU i Rusija’ koja jako sliči na onu raniju ‘I Evropa i Kosovo’. Je li moguće zauzeti tako neutralnu poziciju u današnjem političkom i bezbjednosnom kontekstu?
Spoljna politika Srbije jeste ambivalentna, ponekad i šizofrena, ali je moguće razumeti zbog čega je takva. Prvo, u Srbiji istovremeno postoji snažna istovremena identifikacija i sa demokratskom Evropom i sa bratskom ”pravoslavnom” Rusijom. Geopolitička zategnutost između Evrope i Rusije dovodi Srbiju u stanje kolektivne kognitivne disonance, neprijatnog stanja u kome istovremeno imate nekoliko međusobno suprotstavljenih uverenja. U takvoj situaciji Srbija radi ono što je najlakše ali i najopasnije, a to je poricanje problema i zabijanje glave u pesak.
Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja
Drugo, Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti.
Mogu li se današnja spoljna politika i odnos prema Rusiji i EU-u tumačiti i kao potpuno različiti stavovi predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, poznatog po političkom rusofilstvu, i premijera Aleksandra Vučića koji ostavlja utisak da je prozapadne orijentacije?
Postoji očigledna razlika između spoljne politike premijera Vučića i predsednika Nikolića. Dok se premijer pre svega trudi da unapredi odnose Srbije sa Nemačkom i Evropskom unijom, predsednik uporno radi na unapređenju odnosa sa Rusijom. Nikolić jedan dan izjavi kako je Srbija neutralna u odnosu na krizu u Ukrajinu, a Vučić sutradan to demantuje. Dok premijer ide u posetu Berlinu, predsednik kod kuće dočekuje Lukašenka. Na Vučićevo ”ništa ne može da uništi Bosnu i Hercegovinu”, Nikolić odgovara da ”nema lepka koji može da je poveže”.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope
Ako su se i dogovorili da podele uloge, napravili su jako loš dogovor pošto više deluju kao raštimovani orkestar nego kao uigrani tim. Pre bih rekao da se radi o sve otvorenijem rivalitetu ne samo između dva naprednjačka moćnika, već i između dva spoljnopolitička koncepta, jednog pragmatičnog koji zagovara Vučić i drugog inadžijskog koji promoviše Nikolić i koji još uvek ima snažno uporište i u stranačkoj bazi i u biračkom telu.
Rusija se protivi širenju NATO-a jer to smatra ugrožavanjem svojih vitalnih interesa, mada često ponavlja da nema ništa protiv integracije Srbije u EU. Vlada Srbije često pak ističe kako Srbija neće u NATO, mada je to nezaobilazan uslov članstva u EU-u. O čemu se tu radi i koliko je Rusiji uopšte stalo do toga hoće li Srbija u NATO?
Članstvo u NATO-u nije ni formalni ni neformalni uslov za članstvo u EU-u. Činjenica je da su sve postkomunističke države koje su ušle u EU pre toga ušle u NATO, ali to i dalje ne znači da za vojno neutralne zemlje nema mesta u EU-u. O tome najbolje govore primeri Irske, Švedske, Austrije, Finske, Kipra i Malte.
Tačno je da su ove zemlje bogatije od Srbije, ali to zaista nije mnogo relevantno za celu priču, pošto to koliko će vas koštati neutralnost zavisi od zemlje do zemlje. Što se tiče Rusije, ona zvanično širenje NATO-a tretira kao pretnju za svoju nacionalnu bezbednost. Iako bi ulazak Srbije u NATO u geostrateškom smislu bio malo značajan i gotovo neprimetno produbio disbalans moći u korist Zapada, u simboličkom smislu to bi nanelo veliku štetu Rusiji.
Srbija je jedan od poslednjih prijatelja koje Rusija ima u Evropi i njen ulazak u rivalski blok bio bi u Moskvi protumačen kao još jedna pobeda omraženog Zapada.
Odnos Rusije prema proširenju EU-a nešto je drugačiji. Iako se Rusija dugo nije protivila proširenju Unije, to raspoloženje se poslednjih godina menja, što možemo jasno da vidimo i na primeru Ukrajine. Rusija i EU više nisu partneri, već geopolitički rivali. Istina je da se Rusija i dalje deklarativno ne protivi ulasku Srbije u EU. Ipak, ona svojim postupcima može toliko da veže Srbiju za sebe da odluka o pristupanju EU-u postane isuviše skupa i da je građani na referendumu zbog toga odbace.
Evo jednog hipotetičkog scenarija. Srbija trenutno oko 62 odsto svoje spoljnotrgovinske razmene ima sa EU-om, dok nešto više od osam odsto odlazi na Rusiju i to dobrim delom zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Zamislimo hipotetički da se u narednih nekoliko godina, paralelno sa pregovorima sa Evropskom unijom, srpski izvoz u Rusiju utrostruči, što bi svakako privremeno bilo dobro za srpsku ekonomiju.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti
U momentu ulaska u EU, Srbija bi morala da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, što bi izazvalo veliku štetu srpskim proizvođačima okrenutim ka Rusiji. Ovo bi mogao da bude veoma snažan argument protivnika evrointegracija uoči referendumskog izjašnjavanja. Ako se tome pridodaju totalna energetska zavisnost i velikodušna finansijska ponuda kakva je podelila Ukrajinu, Srbija koja je inače sklona evroskepticizmu i rusofilstvu mogla bi lako da u poslednjem trenutku bude otrgnuta od EU-a. Ne kažem da će se ovaj scenario obistiniti, ali treba biti jako obazriv. Odluke koje danas povećavaju manevarski prostor sutra će nam možda vezivati ruke.
U srpsko-ruskim odnosima nezaobilazno je pitanje Kosova. Rusija je angažovana protiv kosovskog priznanja i prijema u UN, mada se kod svojih aktivnosti u regionu i okupacije nekih teritorija poput Krima, Osetije i Abhazije zna pozvati na ”kosovski presedan”. Ne čini li vam se da je takvo ponašanje zapravo medvjeđa usluga Srbiji od koje Rusija ima koristi?
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija. Ko god je to želeo da vidi, bilo mu je jasno još pre 15 godina da je Kosovo nakon 1999. izgubljeno za Srbiju. Prijatelji su tu da govore istinu i pomognu da krenete dalje nakon poraza, a ne da vas uljuljkuju u nerealnim ambicijama.
Čini se da zapadni partneri, EU i SAD, ponekad zažmire na jedno oko u vezi izljeva ”ljubavi” srpske vlade prema Rusiji. Može li se to tumačiti kao kompenzacija za brže rješavanje faktične kosovske nezavisnosti i provođenje Briselskih sporazuma?
Može. SAD i EU imaju zajednički interes u regionu da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i normalizuju odnose između Srbije i Kosova. Sve dok bilateralni odnosi između Srbije i Rusije ne ugrožavaju ove interese ne verujem da će se zbog toga u Vašingtonu i Briselu paliti crvena lampica. Proteklih godina Rusija jeste pojačala svoje ekonomsko i energetsko prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, ali za sada nije uspevala da to pretoči u geopolitički uticaj, pošto je region i dalje snažno vezan uz EU i NATO. Ipak, ukoliko bi se proširenje EU-a ozbiljno usporilo, a transatlantski odnosi pokvarili, Rusija, kao i Turska, mogle bi svoje postojeće kulturne i ekonomske veze sa regionom da unovče na drugi način.
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija
Hoće li doći trenutak kada će Vlada Srbije morati jasno zauzeti poziciju oko rata u Ukrajini?
Hoće, osim ukoliko se rat ne završi brzo, što trenutno, nažalost, nije na vidiku. Formalno gledano, Srbija će svoju spoljnu politiku u potpunosti morati da harmonizuje sa EU-om tek po stupanju u članstvo. Ipak, politički gledano, što duže Srbija bude odbijala da se priključi sankcijama Moskvi, cena takve politike će rasti. Mnoge evropske države koje žele snažniju političku integraciju, a posebno istočnoevropske države koje su zainteresovane za jedinstveniju i glasniju spoljnu politiku prema Rusiji, neće biti presrećne da u svoje članstvo prime proruski orijentisanu Srbiju.
Državni vrh Srbije i mediji pompozno su najavili, a onda i dočekali ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je u Beograd svratio na nekoliko sati na proputovanju u Milano. Kakvog je, po vašem mišljenju, imala efekta ta posjeta i kakav je njen opšti odraz?
Putinova poseta i vojna parada su najveći efekat imale na budžet Republike Srbije, negativan, razume se. Male države ne organizuju vojne parade ni kada je ekonomska situacija prosperitetna, a kamoli u vreme ekonomske krize. Osim toga, vojne parade su relikt hladnog rata i po mom sudu predstavljaju odraz militarizma koji se kosi sa savremenim civilnim i miroljubivim vrednostima Evrope.
Što se tiče efekta na spoljnopolitičku poziciju Srbije, mislim da ova demonstracija vojne sile nije nikoga ni zadivila ni zastrašila, osim možda pojedine građane Srbije. U regionalnim i svetskim medijima, onima koji su se ovom temom uopšte bavili, videla se slika pokislog rukovodstva koje ima velike ambicije, a malo municije.
Konačno, prirediti vojnu paradu za Vladimira Putina u trenutku kada ga čitava Evropa poredi sa Hitlerom i Miloševićem zbog aneksije Krima i intervencije u istočnoj Ukrajini, predstavlja prst u oko Zapadu.
Sa vojne parade organizovane povodom Putinova dolaska više nego zbog 70. godišnjice oslobođenja Beograda poslane su neke poruke koje se različito tumače. Što se htjelo tom paradom?
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar.
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar
Spremnost države da zbog Putinovog rasporeda pomeri obeležavanje ovog datuma četiri dana unazad najbolje govori o njenim pobrkanim prioritetima. Osim toga, celokupna ikonografija vojne parade sa uniformama iz Prvog svetskog rata i uz intoniranje ”Marša na Drinu” pokazuje visok stepen ideološke konfuzije. Da nije bilo Putina, antifašizam i Jugoslavija ne bi bili ni pomenuti.
Kako vidite razvoj srpsko-ruskih odnosa za nekoliko godina i što će te odnose prevashodno definisati? Hoće li to biti samo energetska zavisnost Srbije?
Srbija će, po svemu sudeći, ostati u velikoj meri energetski zavisna od Rusije. Na bilateralne odnose će sigurno uticati i odnos Srbije i EU-a. Ukoliko se integracija nastavi, Srbija će svoje bilateralne odnose sa Rusijom morati da revidira. Najpre, spoljna politika Srbije će morati da se sinhronizuje sa zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom EU-a, uključujući tu i sankcije i restriktivne mere. Ukoliko se sukob u Ukrajini nastavi, to znači da će EU i Rusija biti sve udaljenije jedna od druge. Srbiji će zbog toga biti sve teže da sedi na dve stolice.
Osim toga, kao što sam ranije rekao, pre ulaska u EU Srbija će morati da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sa Rusijom sklopljen 2000. godine. Konačno, ukoliko se normalizacija odnosa sa Kosovom nastavi, ruski stav u Savetu bezbednosti biće sve manje značajan i verovatno revidiran. Paralelno sa ovim procesima, mislim da će u Srbiji jačati konzervativna evroskeptična opozicija koja trenutno nije zastupljena u Skupštini. Kako će ovaj čvor na kraju biti razvezan, zavisi od razboritosti onih koji odlučuju i zrelosti našeg javnog mnjenja da procene šta je najbolje za razvoj evropske i demokratske Srbije.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
F.T.-u ne ”pakirati”
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale.
O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”.
Piše to Davor Ivanković u ”Večernjaku” kojemu je Vesna Škare Ožbolt ispričala da joj je odlazak na posao u subotu u Ured predsjednika Tuđmana – ”svaka mu je subota bila radna” – bio traumatičan jer je ”teško podnosio pisanje Feral Tribuna”. A Tuđmana su zvali ”diktatorom”, čudi se ovaj nediplomatski, a autorima te ”satire” nije pala ni dlaka s glave.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”
Nije ni mogla, znaju to dobro i ”Večernjak” i Ivanković, a prešućuju i lažu dok lašte spomenik uoči obljetnice, jer nikada dlaka i nije bila u pitanju već uvijek glava.
Pa kada spominju listu zločestoća i zločina koje je F. T. radio F. T.-u, i navode nečuvenu naslovnicu na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni u bračnom krevetu, a na kojoj piše ”Jesmo li se zato borili?”, mogli su barem u fusnoti svojim čitateljima objasniti da je objavljena 28. prosinca 1993. godine.
U trenutku kada je veliki dio Hrvatske okupiran od Miloševićevih velikosrpskih paravojski, dok u BiH traju najžešći sukobi Hrvata i muslimana, a javno i tajno crtaju se mape podjele te nesretne države koja je trebala nestati.
Tri dana kasnije, na staru godinu, Viktoru Ivančiću je na vrata pozvonila Vojna policija da ga odvede u Dračevac i mobilizira u 4. gardijsku brigadu. Bio je to jedini glavni urednik bilo kojeg medija u Hrvatskoj koji je trebao na silu otići u rat, a da nije dobio niti mobilizacijski poziv.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”.
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale. O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”
Tuđmanove subotnje želučane tegobe nisu prestale ni nakon rata. Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića.
Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen-područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu. Sudac Marin Mrčela dva puta je oslobodio ”Feralovce”, a državno odvjetništvo se žalilo. Proces nikada nije dobio sudski epilog jer je Tuđman umro.
Ivankoviću i ostalima selektivnog pamćenja uzalud je sada nabrajati sve one prijetnje koje su ”Feralovci” doživljavali na ulici, miniranje njihovih prostorija, javno spaljivanje novina… Njima ništa ne znače ni stotine tužbi teških milijune eura za duševne boli, od Merčepa preko Nevenke Tuđman pa do generala Slavka Barića.
Na kraju mogli bismo se pozvati na još jednog diktatora koji satiričarima nije skinuo ni vlas s glave, J. B. T.-a, koji je navodno izjavio: ”Tuđmanu ne pakirati”. Da, poučak ”F. T.-u ne pakirati!” mogao bi spriječiti mnoge nedoumice. Ili bi nekima i danas bilo draže da je MUP, osim za Milana Levara, morao raspisati nagradu od 100 tisuća kuna i za svaku korisnu informaciju o ubojicama Feral Tribuna?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Dilema manjeg zla
Mit o lapotu je univerzalni antropološki fenomen i ova priča na rascepu mita i sećanja nalazi u posve sličnom obliku u svakom društvu. Slični su prvenstveno strukturalno, bez obzira na to da li je reč o mitovima/sećanjima o prestarelim babama i dedama koji sa osmehom idu u nekakvu ’’porodičnu smrt“, ili o gotovo istinitim pričama o sahranama živih roditelja, stilizovane priče o kokoški, dedi i drumu iz pozorišnih predstava ili ostale benignije.
Zapravo su sve bajke za koje znamo benigne, a deci ih čitamo tek nakon temeljnog čićenja od seksa, incesta, nasilja, klanja, iskopanih očiju i odsečenih jezika, pričanja sa mrtvacima i/ili povampirenima, manje ili više simboličnih kanibalističkih obreda i slično – priče u kojima je sublimirana poruka ovog mita.
Upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića
A mit je jednostavan: sin je iz prikrajka video kako njegov otac ubija prestarelog dedu, pa je nakon ubistva pokupio malj (ili čime je već deda ubijen) sa rečima da će za par decenija ustrebati i njemu. U dobroćudnijim varijantama ubistvo je zamenjeno batinanjem, malj kaišem; dok se u svakodnevnoj varijanti javlja u vidu kletve ’’Dabogda i tebe tvoja deca ovako“.
Savremena globalna kultura reprodukovala je ovaj mit u donekle modifikovanoj i bezazlenijoj varijanti kao sukob učitelja i štićenika. Priču svakako znate: počinje saradnjom, a završava međusobnim sukobom u kojem pobeđuje mlađi. Iako u filmovima i literaturi često nailazimo i na reprodukciju obrnute situacije – pobedu starog vuka – radi se samo o privremenoj pobedi i odgađanju neminovne smene generacija.
Redovno je to konačni poraz pobeđenog u kojem njegovo životno delo biva krunisano i najteža pobeda pobednika koji tek kroz ovu pobedu dostiže svoj vrhunac.
I upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije
Pošto bez starca nema udarca, učitelj nije za podcenjivanje, ratoboran je, kreativan u agresivnosti i računa na ono blago potisnuto kulturno intimno očekivanje tvrdog jezgra Vučićeve mašinerije na povratak u raspojasano divljanje i maltretiranje nezaštićenih (jer izvestan broj njih je u SNS-u upravo iz tog razloga: očekuju divljanje nad prethodnom političkom garniturom; činjenica da ih je većina u njoj i bila ne menja ništa) kao u onim mitskim devedesetim.
I tako kreativan uspeo je čak i da izdejstvuje rezoluciju Evropskog parlamenta. Rekli bismo na prvi pogled da je uspeo da zagadi idiličnu saradnju srpskog premijera i EU administracije te da mu time zada odlučan nokdaun.
Ali samo naizgled: po svemu sudeći i uprkos najavama prgavog vojvode, Vojislav Šešelj nije više bauk od kojeg se funkcioneri kriju po mišjim rupama i haos koji on pravi nije destruktivan po sadašnju političku garnituru.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije.
Rečju, učenik je postao bolji demagog od učitelja, politički nemerljivo moćniji i za potpunu moć fali mu samo jedna stvar – pobeda nad tutorom – i čini se da je ostvaruje. Jer tek su mu povratak Vojvode Šešelja i donošenje rezolucije Evropskog parlamenta omogućili da totalizuje svoju demagogiju.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla. Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao
Vučić briljira tek sada kad ima priliku da u jednoj rečenici zahvati ono što nije mogao ni njegov mentor: majčicu-naciju u opasnosti koji niko drugi do On ne štiti od zlih napada sa strane i iluziju nacionalne superiornosti koju bi mi demonstrirali (i) na tržištu samo da nije tih međunarodnih klipova u točkovima (sve ovo zahvatio je on na konferenciji za štampu povodom rezolucije Evropskog parlamenta).
Jednom rečju, uspeo je da zahvati oba izvora trodecenijske restauracije konzervativizma: deregulisanu naciju i etnički kapitalizam.
Pored toga što će Šešelj Vučićevu vlast učvrstiti na simboličkom nivou, on odigrava ulogu bez čije pomoći nema održavanja ni jednog novokonzervativnog režima sličnih svetonazora: ulogu većeg zla. Otvorio se, dakle, novi prostor za manevrisanje a taj je prostor primetio niko drugi do predsednik Srbije.
A paralele sa okruženjem se same nameću jer veće zlo čini jedan od neizbežnih i nezamenljivih faktora stabilnosti novokonzervativnih vlada u okruženju i šire. Mađarskom premijeru Orbanu usluge desničarskog kreveljenja i izigravanja većeg zla pruža Jobik, Erdoganu religijski fanatici i tako dalje.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla.
Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao.
Osveta loših đaka
Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.
Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.
Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu
Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.
I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.
I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.
Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.
Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama (…) Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare (…) Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.
Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.
Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.
I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.
Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.
Kakvu politiku prema Srbiji?
Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema. Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann.
I dok se 2014. u cijelom svijetu obilježava stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, u to vrijeme najvećeg vojnog sukoba u povijesti čovječanstva, odmah treba istaknuti da je njegova glavna posljedica bilo stvaranje uvjeta za izbijanje još većeg i strašnijeg rata samo dvadeset i jednu godinu nakon njegova završetka 1918.
Zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti
Kako bi spriječili sličan razvoj događaja nakon Drugog svjetskog rata, Saveznici su povukli nekoliko ključnih poteza. Poražene države nisu ponižavali kontraproduktivnim uvjetima mira kao poslije Prvog svjetskog rata, niti ih u političkom, socijalnom i ekonomskom smislu prepustili ponovnom usponu zagovaratelja mržnje i osvete.
Za potonje je bilo iznimno bitno organiziranje suđenja optuženima za ratne zločine pri čemu su vođe Trećeg Reicha procesuirani u Nürnbergu, a japanski militaristi u Tokiju. Pritom ova dva procesa nisu bili samo suđenja pojedincima nego i ideologijama i politici koje su u Njemačkoj i Japanu doveli do najgorih zločina i desetina milijuna ubijenih.
Upravo zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti.
Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je inicirao režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića nisu ni približno završeni jasnom osudom agresora iako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda još 1993. svojom rezolucijom 827 utemeljilo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju tj. Haški tribunal koji je trebao imati isti pravni i politički učinak kao i Nürnberški proces.
No, niz ishoda, što pravnih, što prirodnih, onemogućilo je pretvaranje Haaškog tribunala u neprijepornog arbitra kada su posrijedi ratni zločini počinjeni na tlu Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Posljednja odluka tamošnjeg Sudskog vijeća o privremenom, ali neuvjetovanom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja u iščekivanju presude u postupku protiv njega, nije samo pravno, nego i prvorazredno političko pitanje. Neovisno što se i u Srbiji i u Hrvatskoj zagovara stav o Šešeljevoj irelevantnosti za aktualni trenutak.
Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva
Problem je, naime, što Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva.
I dok će Vojislav Šešelj sa svojom reanimiranom Srpskom radikalnom strankom sigurno djelovati protiv sadašnjeg predsjednika i premijera Srbije, to u konačnici neće biti ništa drugo nego li obračun otvorenog zagovaratelja četništva i postčetničkih političara koji su iz pragmatičnih razloga napravili ideološki zaokret, ali ne i preokret.
Stoga Srbija ni ne može biti poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata jer teško može proći kroz vlastitu inačicu denacifikacije.
Hrvatska, naravno, ni na koji način ne može biti po strani kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina počinjenih na njezinu tlu. Stoga Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema.
Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann i sama osudivši puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu te njegov aktivan nastavak ratnohuškačke politike.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika
Slijedom njezina prijedloga o obraćanju članicama Vijeća sigurnosti koje je i osnovalo Haaški tribunal, Hrvatska će se obratiti najvažnijem tijelu Ujedinjenih naroda uz iščekivanje hoće li njegov način donošenja odluka uz mogućnost veta i odnos snaga među stalnim članicama Vijeća biti u korist hrvatske inicijative ili ne.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika.
Neovisno o recentnim događajima, Hrvatska mora imati osmišljenu politiku prema Srbiji kao susjednoj državi i izglednoj članici Europske unije unatoč svim srbijanskim vanjskopolitičkim žongliranjima.
Sankcioniranje ratnih zločina, istina o nestalima i pravedan mir kao trajni kontekst odnosa, moraju biti temelj te politike bez obzira jesu li na čelu Srbije političari koji se hrvatskim kolegama više ili manje sviđaju.
Hrvatskoj je u interesu da Srbija promiče iste vrijednosti kao i članice Europske unije, bez obzira koliko je ona sama udaljena od članstva. Samo u tom slučaju Vojislav Šešelj može biti iznimka unutar jednog političkog pravca. Na žalost, njegovo je ponašanje više pravilo, i to bez pravde.
(Prenosimo s tportala).
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- Next Page »