novinarstvo s potpisom
Jelena Dunato
Zamislite scenu: u nekoj maloj državi, ministar obrane stoji pred premijerom, grčevito stišćući hrpu papira.
”Što kažeš, koliko to košta!?” obrecne se premijer na njega.
”Mil… milijun eura, premijeru”, promuca ministar obrane. [Read more…]
Tomislav Šola
Sve nas, ponekad ili povremeno, preplavi čemerna tuga, bespomoćnost, kivnost na sudbinu, osjećaj zakinutosti i nepravde, ljutnja, bijes, cinizam…
Oni stariji među nama, koji se bore s problemima kao što su zdravlje ili frustracije životom (”koji svakodnevno gubi na kvaliteti”), lako hvata panika pred svijetom kojem se više ne mogu ni prilagoditi, a kamoli da ga mogu sebi podesiti ili mijenjati.
U tako stvorenoj nervozi, u dnevnu stvarnost se naseljavaju sva strašna iskušenja koja ili prije nisu imali ili su ih držali na sigurnoj udaljenosti.
Beznadna bolest, ili bar tako shvaćena, je najgori katalizator takve nevolje. Zato je bolna starost pakao sa svim iskušenjima koja se pripisuju kazni koju predstavlja pakao. Bol oduzima misao, a starost smisao: suočiti se bez neke muke i povrijeđenosti s vlastitim nestajanjem ne mogu niti biljke – kad smo ih bolje upoznali.
Ali, lišene oholosti vlastitog intelekta, biljke, a valjda i životinje, su mudre i stapaju se s okolinom u toj vječitoj mijeni rađanja, umiranja, dakle vječnom postojanju. Jedino ljudima je dano iskušenje da pate što baš oni, tako jedinstveni i neponovljivi u svojoj individualnosti, moraju nestati.
Svi su bogovi izmišljeni, na kraju, samo zato da nam ponude smisao. Izgleda, najčešće, da taj smisao sami ne vidimo i ne razumijemo.
Mladost i životni polet, ako se i nađu pred tim pitanjima, će rado prihvatiti mudre riječi – često načelno, a ponekad i iskreno pokušavajući posvojiti njihov sadržaj – ali će ih rijetko razumjeti. Duh će željno tražiti i primati sve argumente u kojima prepoznajemo da smisao postoji, ali hoće li do njega dospjeti?
Intelekt će lako objasniti da se ne razlikujemo ni od biljaka ni životinja, kad je riječ o mijenama života, ali ni mladost ni znanost, jedna iz nehaja, a druga zbog oholosti ne stižu nam na dugi rok i konačno, ukloniti strah od nestajanja.
Suvremeni čovjek može u individualističkom zanosu i iluzijama zaboraviti na zakonitosti trajanja. Kao i proizvodnja prošlosti, i proizvodnja vlastite budućnosti je zanosan proces kojim se puni većina života: novi interesi, novi poslovi, nova vlasništva, nove kuće, novi životni partneri, nove okolnosti – sve novo nas neprimjetno čini ovisnicima o budućnosti koju, eto, možemo proizvoditi koliko nam treba, baš kao što ovisnik o alkoholu otvara novu bocu.
Zato su religije tako uspješne. Najlakše je vjerovati u atraktivna, spremna rješenja, u formule koje pružaju religije odnosno njihovi samozvani predstavnici bogova na Zemlji.
Vjera je, kao i suvremeni mindfulness disciplinirana odluka i oboje se, kao svaka potraga za smislom lako pretvore u galeriju iluzija kojima institucije i rituali inače daju svu potrebnu stabilnu ozbiljnost. Većina ljudi ima potrebu za ritualima i naći će je na sasvim nemogućim mjestima i u neočekivanim sadržajima.
Znamo, možda potajno, ili kad nas razočaranja prisile, da nam nije dano da smisao razumijemo, da ga dokučimo, a da su bogovi daleki i vladaju po pravilima koja tek načelno naslućujemo kao život koji se ravna prema vrlinama i utječe najboljim, najplemenitijim naslijeđenim iskustvima.
Vrhunaravnom Dobru se svi mogu povinovati, ali prednost one većine koja rješenje nalazi u religiji jest uvjerenje da im baš ta jedina, ispravna forma omogućuju za sebe izmoliti oprost od nestajanja i osigurati neko vječno trajanje.
Samo se rijetki dokopaju čvrste obale jednostavnog življenja iako mnogi znaju da se ta istina nalazi u srži svake duhovnosti, bar u idealističkoj viziji nekog korjenitog vjerskog učenja ili svjetonazora. To se ”možda” može lakše vidjeti u slučaju taoizma ili budizma koji imaju manje iskušenja i straha pred božanskim autoritetom i njegovim zastupnicima.
Bez istinske duhovnosti koja je spremna priznati da ne znamo odakle smo niti kud se vraćamo, većina nas, na kraju, ostaje sa svojim egom i njegovim tijelom. Pa i oni koji se, bez razumijevanja duhovnosti, tješe religijom tek se u poznim godinama skamene od iznenadnog osjećaja da ih vlastita prošlost i vlastito postojanje prerastaju, nadrastaju, svladavaju, zbunjuju… da stvarnost sve više nije njihova, da ih njihova prošlost preplavljuje, a da i sama budućnost u međuvremenu uzmiče, samo što nije postala puka, prozaična sadašnjost, nesposobna da pruži ikakvo obećanje.
Bolest i bolovi koje bolest nosi samo su pojačali užas i nemoćnu zatečenosti koju povremeno ili stalno, u starosti osjećamo. Bolna starost, kad se nekome dogodi, predstavlja krajnje čemernu muku i razočarenje. S patničkim, nemoćnim bijesom natopljena, može se pretvoriti u Zlo. Ta individualna sudbina je samo metafora kolektivne, iako posljednja ima itekakva sredstva na raspolaganju.
Postoji li umijeće starenja? Jedva. Nije dio zapadnjačkog obrazovanja i preduga je tema. U temi je obično s jedne strane mudrac koji ne drži do svoje važnosti, ne posjeduje ništa i ništa ne traži, pa zato s veseljem zna da ništa ne može ni izgubiti. S druge je čovjek jedino opsjednut važnošću svojeg ega, bogat ili manje bogat, uvijek užasnut da mora ostaviti sve iza sebe.
No mudrac je skoro iluzija. Malo ih je. Ni većina onih koje možete vidjeti kako decenijama sjede na istim mjestima na kamenim terasama Gangesa u Varanasiju, sigurno to nisu. I onih famoznih jedan posto sretnih, koji su još bliže iluziji, jer, iako su im prisutnost, važnost i apetit nerazmjerno veliki, u životu su suviše malobrojni da bi bili mjerilo za išta osim da budu sredstvo za legitimizaciju svojeg postojanja i svojeg svjetonazora.
Zato je važno imati upotrebljiva objašnjenja onima iz većine koji imaju volje i potencijala osmisliti vlastitu egzistenciju i tako, poput odumrlih koralja shvatiti da je smisleno sudjelovati u uvećavanju grebena kako bi se nekim drugima omogućilo da dosegnu blistavu površinu i postanu zametak nekog drugog, drugačijeg života.
Zato smo stvarali muzeje i ostale memorijske institucije, a ne zbog toga da se podičimo skupoćom onog što je tamo sakupljeno ili važnošću toga što smo uspjeli osvojiti i izložiti kao trofeje.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Zasigurno se nikada u povijesti nije toliko govorilo o čovjeku o njegovoj vrijednosti, dostojanstvu i pravima kao danas. Unatoč toga čovječanstvo je, nikad prije kao danas, izloženo mnogostrukim pogibeljima. Klima je u kojoj živi današnji čovjek zaražena. “Ovo je bolesno stoljeće – razmišlja Rubašov glavni junak romana Arthura Koestlera “Pomračenje o podne” – Uočili smo bolest i njezinu strukturu mikroskopski oštro, ali tamo gdje smo primijenili nož, nastao je samo novi čir.” [Read more…]
Kladim se da će se neki na spomen značajnih godišnjica 2018. godine nakostrušiti i, očekujući ”ustaše”, logore, žrtve…, preventivno poklopiti uši. Iako Autograf nekim sugrađankama i sugrađanima zbog inzistiranja na promišljanju ustaških zločina jamačno ide na živce, mene moja ”uloga” – Advocata diaboli – obvezuje na to da i u dobru pronađem zlo. [Read more…]
Od samih početaka Gospodin je ispunjao Crkvu darovima svoga Duha, čineći je tako uvijek živom i plodnom darovima Duha Svetoga. Među tim se darovima ističu neki koji su posebno dragocjeni za izgrađivanje i hod kršćanske zajednice: riječ je o karizmama. U ovoj katehezi se želimo pitati: što je to točno karizma? Kako je možemo prepoznati i prihvatiti? I prije svega: treba li činjenicu da u Crkvi postoji različitost i mnogostrukost karizmi promatrati u pozitivnom smislu, kao nešto lijepo, ili pak kao neki problem?
U običnom govoru, kada se govori o “karizmi”, pod time se podrazumijeva neki talent, neka prirodna sposobnost. Kaže se: “Ova osoba ima posebnu karizmu za poučavanje. Ima talenta za to”. Isto se tako za neku posebno sjajnu i zanimljivu osobu običava reći: “To je karizmatična osoba”. “Što to znači?”. “Ne znam, ali je karizmatična”. Tako kažemo. Ne znamo što govorimo, ali kažemo: “Karizmatična je”.
U kršćanskoj perspektivi, međutim, karizma je mnogo više od osobine pojedinca, neke prirodne sklonosti koju netko može imati: karizma je naime jedna milost, dar kojeg obilno razdjeljuje Bog Otac, po djelovanju Duha Svetoga.
I to je dar koji se daje nekome ne zato što je bolji od drugih ili zato što je to zaslužio: to je dar kojeg mu je Bog dao, da ga s istom besplatnošću i istom ljubavlju može staviti u službu čitave zajednice, za dobro svih.
Govoreći na čovjeku blizak način može se reći: “Bog daje ovu osobinu, tu karizmu toj osobi, ali ne zbog nje same, već zato da bude u službi čitave zajednice”.
Danas prije nego sam došao na trg primio sam u dvorani Pavla VI. brojnu djecu s teškoćama u razvoju. Bilo ih je jako puno s jednom Udrugom koja se posvećuje brizi za tu djecu. Što je to? Ta Udruga, te osobe, ti muškarci i te žene imaju karizmu skrbi za djecu s teškoćama u razvoju. To je jedna karizma!
Nešto važno što treba odmah istaknuti jest činjenica da pojedinac ne može sam od sebe shvatiti ima li karizmu i koju karizmu ima. Toliko smo put čuli ljude da kažu: “Imam tu osobinu, znam jako lijepo pjevati”. I nitko nema hrabrosti reći: “Daj bolje šuti, jer svima nam je muka kad počneš pjevati!”
Nitko ne može reći: “Ja imam tu karizmu”. Darovi kojima nas ispunja Otac javljaju se i cvatu unutar zajednice; u krilu se zajednice uči prepoznavati ih kao znak njegove ljubavi prema svoj njegovoj djeci.
Dobro je, dakle, da se svaki od nas preispita: “Ima li neka karizma koju je Gospodin usadio u mene, u milosti svoga Duha, i koju su moja braća, u kršćanskoj zajednici, prepoznala i potaknula?
I kako se ja odnosim prema tome daru: živim li ga velikodušno, stavljajući ga u službu svih, ili ga zanemarujem i na kraju zaboravljam na nj? Ili je pak to nešto zbog čega postajem umišljen, pa se uvijek žalim na druge i tražim da se u zajednici radi onako kako ja hoću?”
To su pitanja koja si moramo postaviti: postoji li neka karizma u meni, je li ta karizma priznata od Crkve, jesam li zadovoljan tom karizmom ili sam ljubomoran na karizme drugih, pa hoću imati tu karizmu. Karizma je dar: samo je Bog daje!
Najljepše je iskustvo, ipak, otkriti s koliko različitih karizmi i s koliko darova svoga Duha Otac ispunja svoju Crkvu! To se ne smije promatrati kao uzrok konfuzije, nesnalaženja: to su sve darovi koje Bog daje kršćanskoj zajednici, da može rasti skladna, u vjeri i u njegovoj ljubavi, kao jedno tijelo, tijelo Kristovo. Isti Duh koji daje tu različitost karizme, tvorac je jedinstva Crkve. To je uvijek isti Duh.
Promatrajući to mnoštvo karizmi, dakle, naše se srce mora otvoriti radosti i moramo misliti: “Kako je to lijepo! Toliko različitih darova, jer smo svi djeca Božja, i sve nas ljubi na jedinstven način”. Nevolja je kada ti darovi postaju razlogom zavisti, podjele, ljubomore!
Kao što podsjeća apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, u 12. poglavlju, sve su karizme važne u Božjim očima i istodobno nijedna nije nezamjenjiva. To znači da u kršćanskoj zajednici trebamo jedan drugoga, i svaki se primljeni dar ostvaruje u punini kada se dijeli s braćom, za dobro svih. To je Crkva!
A kada se Crkva, u različitosti svojih karizmi, izražava u zajedništvu, ne može pogriješiti: to je ljepota i snaga onog sensus fidei, onog vrhunaravnog osjećaja vjere, kojeg Duh Sveti daruje da svi mi zajedno možemo ući u srž evanđelja i učiti slijediti Isusa u našem životu.
(Papina kateheza na općoj audijenciji na Trgu Svetoga Petra u srijedu 1. listopada 2014. / IKA).
Otkinuli smo tek pola listova s kalendara 2014. godine, a ja na ovoj maloj parceli evo pokapam već trećeg dirigenta.
Na samu Novu godinu u Innsbrucku je umro Milan Horvat. U petak trinaestog lipnja za njim je iz Beča pošao Berislav Klobučar. U siječnju je svoju Italiju i svijet napustio i Claudio Abbado, a u nedjelju 13. srpnja u Castletonu u Virginiji umro je naš veliki maestro Lorin Maazel.
Naš? Da, naš!
Židov, Amerikanac, iz obitelji ruskih emigranata, rođen u Francuskoj. Maestro svih nas koji smo ga imali sreću gledati i slušati u Zagrebu. Maestro svih onih koji su ga upoznali i zavoljeli još kad im je s Bečkim filharmoničarima navraćao čestitati i svirati valcere u vrijeme novogodišnjih ručkova. Maestro svih koji su cijenili ozbiljnost i analitičnost dirigentskog aristokrata, intelektualca, poliglota, filozofa, violinista, matematičara, šahista i kompozitora. U Zagrebu je dirigirao često, jednom čak i u Ciboni za vrijeme Univerzijade 1987.
Nastupao je s našim filharmoničarima i simfoničarima, a jednom je s nekim talijanskim orkestrom bio pratnja Bocelliju.
Ipak, prevario sam se pomislivši lani u Beču da je podsjećanje na sve te nastupe dobar početak za razgovor s maestrom Maazelom. Kratko je odgovorio: ”Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim”. Osim po odličnoj memoriji, bio je poznat i po izravnosti, često neugodnoj, i niskom pragu tolerancije na glupost. Srećom, ja sam dobio priliku postaviti i drugo pitanje.
Sa svoje 83 godine na leđima (u ožujku ove godine bio je navršio 84) maestro Maazel je kao šef-dirigent Minhenske i stalni gost-dirigent Bečke filharmonije putovao i dirigirao više nego ikada ranije u životu i više od sedam desetljeća dugoj karijeri.
Ohrabren vlastitom vitalnošću i brojem stogodišnjaka među svojim precima, maestro Maazel je tek bio počeo pomišljati da bi možda jednog dana, recimo za tri-četiri godine, kad mu se obaveze u kalendaru prorijede, mogao malo usporiti. Međutim, godine i dani, pokazalo se, bili su mu drugačije odbrojani.
Prvo otkazivanje nastupa dogodilo se u travnju i od tada više nije stao za dirigentski pult. Prije mjesec dana službeno je dao ostavku na prestižno šefovskog mjesto u Münchenu, ujedno zahvaljujući na milijunima poruka s dobrim željama, te objavljujući da će se na godinu dana povući sa svih pozornica, osim one na svom imanju Castleton. Ali, ni tamo više nije dirigirao, ali je skoro do posljednjeg dana života radio s mladim glazbenicima.
Na kraju ga je dokrajčila upala pluća tamo na velikoj farmi među idiličnim brežuljcima, pašnjacima i šumama američke države Virginije. Tamo je maestro Maazel za sebe i svoju obitelj izgradio sklonište od svijeta. A onda je u njega pozvao čitav svijet.
Uz pomoć supruge, njemačke glumice Dietlinde Turban, na velikom je imanju 2008. pokrenuo glazbeni festival namijenjen ponajprije mladim glazbenicima, dirigentima, sviračima i pjevačima, te privlačenju nove, mlade publike. Počelo je u kućnom kazalištu, onda je podignut šator za četiristo ljudi, zatim paviljon s još većim auditorijem te mnogi prateći objekti u kojima mladi muzičari mogu boraviti i raditi čitavo ljeto.
Jest, Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju.
Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije.
I tada sam imao povlasticu provesti gotovo čitav sat prije koncerta u maestrovom društvu. Kada mu je prišao jedan obožavatelj i ponudio na potpis CD sa snimkom koncerta Zagrebačke filharmonije, Maazel je, podigavši obrvu, samo rekao: “Ha, još jedno piratsko izdanje”. I ljubazno se na njega potpisao.
A ja sam čitavo vrijeme mislio kako će slavni gosti, dirigent i orkestar, reagirati kada izađu pred poluprazno gledalište Lisinskog.
Neiskusan organizator potcijenio je važnost marketinga, a precijenio platežnu moć publike koju nije potrebno mamiti da dođu slušati Maazela, Minhensku i remek-djela 20. stoljeća. No, dijelom i zato što su korporacijski šminkeri, estradne zvjezdice i političari s tog koncerta izostali, bila je to jedna od najsavršenijih glazbenih večeri u našim životima.
Prva simfonija Sergeja Prokofjeva, Plesovi iz Galante Zoltana Kodályja te Koncert za orkestar Béle Bartóka, za nas nekoliko stotina odsvirani su kao da nas je prepuna dvorana. A da nas je toliko činilo se i kada smo pljeskali i vikali od oduševljenja podigavši čak i usne strogog Maazela u zadovoljni osmijeh.
Svojim analitičkim umom glazbu je rastavljao i secirao do najtanjih žilica, ali za njim nisu ostajali leševi partitura, nego nanovo oživljena, novim znanjem, mudrošću, dahom i duhom ispunjena glazba. Između umjetničkog zanosa i stroge intelektualne logike kod Maazela nije bilo nikakvog proturječja: ljepota u istini, istina u ljepoti. Na takvoj čvrstoj logici počivala je i njegova umjetnička i ljudska etika. Govoreći polako i jasno, u savršeno oblikovanim rečenicama povezanima u zaokružene misli, maestro Maazel mi je lani u Beču rekao i ovo:
“Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe, jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet”.
Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu.
Festival u Castletonu u spomen na svog osnivača istaknuo je ove njegove riječi:
“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene.”
Ne politika, ne stranke, ne crkve, ne korporacije, nego ovakvi ljudi čuvaju vjeru u uzvišeni smisao svijeta. Njihova baklja gori i putuje, od ruke do ruke, od slova do slova, od note do note.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Insceniranje dočeka haškog osuđenika moglo je ostati ”(privatna) svetkovina nepopravljivih desničara”. Ako se skupu pridruže biskup – i ne bilo kakav biskup, nego onaj koji predsjedava komisiji ”Justitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije – i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, onda to više nije privatno slavlje, a privatnost zacijelo nije bila namjera organizatora. Sam vrh Crkve ”blagoslovio” je doček unatoč – ili pak zbog – (pseudovjerske) ikonografije i izvrnuo smisao pojmova ”mučenik”, ”pravo” i ”mir”.
”Sentire cum ecclesia” – ”suosjećati s Crkvom” meni znači da se ne mogu jednostavno ograditi od događaja i odluka crkvenog vrha kao da ne pripadam crkvenoj zajednici, kao da joj ne pripadam po krsnom listu i po načelnom opredjeljenju. S druge strane, ne mogu razumjeti konkretnu odluku, ne uspijevam sebi protumačiti držanje Crkve u spomenutom slučaju i obrazložiti postupak njenih službenika; štoviše, pokušaj pronalaženja suvislog obrazloženja nailazi na ponore na koje je bolje ne misliti.
Papa Ivan Pavao II. ustvrdio je da je ‘‘Čovjek put Crkve“ i da će se Crkva postaviti uz bok svih onih koji zaglave u žrvnju politike ili ratova, koji trpe a da se ne mogu braniti. To je srce katoličkog samoodređenja Crkve. ”Opcija Crkve za siromašne” čini se toliko samorazumljivim zadatkom da ga ne treba propitkivati niti se pitati tko su ti siromašni za koje se Crkva kani zalagati. Ipak – stvarnost pokazuje da ima ”siromašnih” na strani žrtava zločina i na strani počinitelja, odnosno nalogodavalaca/naručitelja/počinitelja za pisaćim stolovima.
Opredijeliti se za sve siromašne, i za one među počiniteljima, je kršćanski čin (v. Evanđelje po Luki 15,1-10 i 19,10), po kojem je u pastira više radosti za jednu odbjeglu ovcu koja se pronađe, nego za druge koje su ostale na okupu, a veća je radost zbog jednog preobraćenog grešnika, nego za 99 pravednika.
U spomenutom događaju ne radi se o radosti zbog preobraćenja grešnika, nego o izvrtanju pitanja grijeha i nevinosti. Odluka crkvenog vrha zbog toga je još problematičnija: odluka govori drugačijim rječnikom nego crkveno nagoviještanje evanđelja, a presudna su djela, ne riječi.
Kritizirati se može bez ljubavi, ali ima i kritike radi ljubavi. Šutnja može biti znak taktičnosti, ali i znak ravnodušnosti ili – još gore – manjka ljubavi. Potiskivati neugodna i bolna iskustva, nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, gurati glavu i pijesak i čekati da se bura slegne – to sve nema veze sa ”sentire cum ecclesia”.
Šutjeti se može iz lojalnosti, iz lojalnosti mora se nekad i prosvjedovati. Samo tako možemo bez oklijevanja i podvojenosti ispovijedati ”jedinstvo s papom, našim biskupom i sa svim biskupima…”. Sad ne mogu ispovijedati jedinstvo s biskupom i sa cjelokupnom mjesnom Crkvom u Hrvatskoj: ona poručuje da se opredijelila da gleda samo žrtve u redovima jednoga naroda, ignorira one drugih naroda – i ignorira sve pripadnike drugih naroda, mada se smatraju katolicima. Osjećam da se Katolička crkva ”u Hrvata” smatra Crkvom Hrvata i da ne priznaje, ne uključuje, čak i ne prima na znanje da u toj zemlji žive ”drugi” i ”drugačiji”.
Čini mi se da je Katolička crkva ”u Hrvata” slijepa za svoj apsurdni anakronizam i da ne shvaća kako samu sebe pozicionira na stranu onih koji vjeruju da je ”svijet” (u tom kontekstu Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji) ”protiv nas”, da je, dakle, cijeli svijet protiv Hrvata.
Ona se ponaša poput vozača koji na autocesti vozi u pogrešnom smjeru, a vjeruje da su auti koji mu dolaze u susret opasni jer voze u suprotnom smjeru, iako tom logiku ugrožava ne samo sebe nego i druge vozače. Oni koji vjeruju da ”su svi protiv nas” trebaju se zamisliti – obično su pravi problem oni sami.
Logičan poučak bi bio: Crkvu koja se ponaša kako se u konkretnom slučaju ponašala treba napustiti, jer nema nade da će se u njoj nešto pokrenuti – osim u pravcu bratimljenja s reakcionarnim snagama koje rehabilitiraju nacionalizam i tvrdu isključivost. Za sada se opredjeljujem za program ”istupati, a ne istupiti”.