Nedjelja 1. listopada bila je u Šibeniku lijepa i sunčana, kao stvorena za veliku i važnu svečanost koja je održana u pravoslavnom Hramu Uspenja Presvete Bogorodice. Tamo je tog dana ustoličen novi episkop Dalmatinske eparhije Srpske pravoslavne crkve. Nikodim Kosović je sa svojih 36 godina postao najmlađi episkop, dakle biskup, Srpske pravoslavne crkve, a vjerojatno i jedan od najmlađih uopće u čitavom pravoslavnom i kršćanskom svijetu. [Read more…]
Boris Magaš, majstor arhitekture i brodova
”Poljud je nedvojbeno najjači arhitektonski rad koji sam napravio, tu nema dvojbe. Tijekom gradnje doživio sam puno ružnih stvari i završio na operacijskom stolu, gdje su mi vadili žuč, imao sam manju plaću nego moj šef gradilišta, ali sam ga ipak napravio. Dobio sam stan u Splitu jer se stadion radio dvije i pol godine. Svaki dan vozili bi me autom. Došli bi po mene u šest sati ujutro i odvezli me na gradilište, u barake, a u 22 bi me odvezli natrag. Tako je bilo non-stop dvije i pol godine, imao sam samo pauzu za ručak.
Za stadion na Poljudu složio sam dva grčka teatra, sredinu s prozračnim krovom, konstrukciju koja će lebdjeti bez stupova tako da bude školjka jer se nalazi kraj mora. Jedna tema bila mi je plitica, a druga školjka. Školjka je cjelina kad se spoji s krovom. A plitica je kad se gleda samo donji dio. Plitica je oblik koji nema nosivu konstrukciju, to je oblik koji sam sebe nosi, u njoj se juha neće proliti. Plitica je idealan oblik samonosivosti, ali i čistoće prostora. Tako sam dobio prirodan odnos s krajolikom, pliticu koja je organski sraz s okolišem, ali na jednostavan i čist način”, rekao je poznati hrvatski arhitekt Boris Magaš prije godinu dana u HRT-ovu dokumentarcu.
Taj veliki humanistički majstor arhitekture preminuo je u 84. godini u Rijeci. Njegov stadion građen za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, nedavno je proglašen jednim od 25 najljepših na svijetu, od kojih je većina napravljena u zadnjih 15-ak godina.
Magaševi radovi obilježili su arhitekturu druge polovice prošloga stoljeća u Hrvatskoj, od hotelskih kompleksa Solarisa pokraj Šibenika (1967.) i Haludova na Krku (1968.), do remek-djela među dječjim vrtićima i jaslicama – Vjeverice na zagrebačkom Mihaljevcu (1973. – 1975.) – i originalnih sakralnih objekata, primjerice crkve i samostana sv. Nikole Tavelića na riječkom Turniću (1986.) i dominikanske crkve bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici (1998.).
Jedan je od njegovih radova i Muzej oslobođenja u Sarajevu, sagrađen 1963., koji Magaš nije isticao tijekom karijere jer na njemu nije radio do kraja. No u svome posljednjem intervjuu, onome u časopisu Vijencu, objasnio je kako je dobio ideju za taj projekt, odakle mu inspiracija i lucidnost: ”S Mohorovičićem sam bio na Krku, snimali smo neke stvari, poslije smo sjedili na plaži, odjedanput mi je došla ideja, pitam ima li tko papira, nema, ali imali smo toalet-papira i ja sam na njemu u trenutku skicirao muzej u Sarajevu za netom raspisani natječaj. Vi ne znate kada će se inspiracija pojaviti, ona dolazi iz nutrine svijesti, ona je čista kao suza.”
Magaš je rođen u Karlovcu 1930. Nakon diplome, 1956. postao je asistent Vladimiru Turini na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1961. profesoru Andri Mohorovičiću. No poslije deset godina dao je otkaz na Fakultetu i 1967. zaposlio se u projektnom birou Interinženjeringu u Zagrebu. U razgovoru za Vijenac objasnio je zašto je kao perspektivni asistent napustio fakultet:
”Postoje neke situacije unutar fakulteta koje nisu sretne, postoje nesporazumi, a i Mohorovičić i Turina imali su neke svoje privatne probleme, pa ako ste se u trenutku vlastite krize sukobili s krizom vašeg voditelja, onda je neminovno dolazilo do narušavanja razumijevanja. Ja sam tada već deset godina bio asistent i trebao sam habilitirati, ići korak dalje, no sve je stajalo, nikoga nije bilo briga što je sa mnom. I dogodilo se da me šef biroa Interinženjeringa pozvao da napravim projekt za Solaris pa sam odlučio otići.”
Magaš je od 1969. bio vodeći projektant Građevno projektnog zavoda u Rijeci. Bio je izvanredni profesor na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci, a zatim i redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1988. postao je izvanredni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a 1990. savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika Republike. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prošle godine u izdanju Školske knjige objavljena je njegova knjiga ”Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu” temeljena na predavanjima s kolegija teorije arhitekture koji je držao od 1983. do 2000. godine.
Jedan nogometni stadion u Maleziji doslovna je kopija Poljuda, a poslije su takvi sportski objekti u Italiji i Japanu rađeni po uzori na Magaševo splitsko remek-djelo. U HRT-ovu dokumentarcu izjavio je: ”Kad sam završio stadion, otišao sam na operaciju, preživio je i započeo sebi raditi brod. Onda je profesor Šegvić rekao: ‘Što mu je, nije normalan, umjesto da radi svjetsku karijeru, on troši vrijeme života na brod!’ A ja sam sebi napravio brod i dandanas plovim u njemu.”
Sretna plovidba, velikanu arhitekture!
