Nakon ubojstva katoličkog svećenika u Francuskoj vrlo se često u medijima, kako u komentarima, tako i u samim vijestima, pojavljuje neistina koja u mnogim glavama već postoji kao činjenica. Zaključuje se, naime, kako je očito da su kršćani glavna meta napada islamističkih terorista. [Read more…]
Kad jaraca nema, dobri su i volovi ili ljudi
Jedna od najljepših knjižnica u kojoj sam bio je ona u École nationale de la France d’Outre-Mer. Mirišu knjige, studenti čitaju, na kavi se okupljaju ljudi sa svih strana svijeta. Proveo sam tamo nekoliko sjajnih mjeseci, upoznao fascinantne ljude, pretežno iz Afrike. koji su smišljali urote protiv svoje korumpirane vlasti. [Read more…]
Vjerske slobode i progon kršćana
“Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da, bilo pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očituje svoju vjeru ili vjerovanje učenjem, praktičnim vrsenjem, obredima i održavanjem .” Tako je pitanje vjerskih sloboda definirano u 18. članku Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koju su 10. prosinca 1948. godine na Generalnoj skupštini proglasili Ujedinjeni narodi . [Read more…]
Progon kršćana
Prošle nedjelje je bio Međunarodni dan molitve za progonjene kršćane. Istog vikenda je kao ciljani podsjetnik svijet obišla vijest o novom valu nasilja protiv kršćanskih crkava i vjernika u Nigeriji gdje islamski militanti ruše i spaljuju kršćanske bogomolje različitih denominacija, otimaju zemlju i kuće te na najbrutalniji način protjeruju kršćane iz područja u kojima žele silom nametnuti šerijatski zakon.
U prošlosti su kršćani progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Tako otprilike ide jedna sve češće ponavljana tvrdnja kojom se pokušava, neprikladnim povijesnim komparacijama, relativizirati zlo religijskog čišćenja, nepojmljivog za 21. stoljeće. S druge strane se, uz sve rezerve i kvalifikacije, mora priznati kako takva uvelike pojednostavljena shematska usporedba ipak nije daleko od istine.
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira. a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira, a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika.
Tko su najgori progonitelji kršćana i zašto? Na prvom mjestu je neostaljinistička i od svijeta izolirana Sjeverna Koreja koja kršćane progoni iz pseudoideoloških razloga. U toj se zemlji trenutno nalazi negdje između 50 tisuća i 70 tisuća kršćana u zatvorima i logorima za prisilni rad jer se nisu htjeli javno odreći svoje vjere.
Antiteističku Sjevernu Koreju po brutalnosti i sustavnom progonu onih koji vjeruju na drugačiji način slijede uglavnom islamske zemlje. Najnovije globalne analize stupnjuju ih ovim redoslijedom: Somalija, Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen i tako dalje.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje su zbog preferencijalnog tretmana Izraela i nedavnih vojnih intervencija u tom dijelu svijeta na lošem glasu među svim arapskim narodima i u Iranu.
Najzorniji primjer gore navedene zabrinutosti je Irak, zemlja u kojoj je prije dolaska američkih vojnih snaga živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina tisuća koji su pod posebnim pritiskom otkada je takozvana Iračka islamska armija, ključni saveznik Al-Kaide u Iraku, javno proklamirala kako su ”sve ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva legitimni ciljevi”.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima globalnih senzibiliteta. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država…
Svjetska javnost je na dramu iračkih kršćana upozorena brutalnim masakrom katolika za vrijeme mise u Bagdadu 2010. godine. U nenajavljenom napadu na crkvu punu vjernika ubijeno je šezdesetak ljudi, uključivši dva svećenika, a još veći broj ozbiljno ozlijeđen.
Papa Benedikt XVI. je taj napad osudio kao ”apsurdno i okrutno nasilje protiv nezaštićenih ljudi, okupljenih u Božjoj kući, mjestu ljubavi i pomirenja”. A hrabri bagdadski biskup Yousif Mansoor je tada upozorio iračke vlasti i svijet kako cilj terorista nije bio nasumce ubiti ljude koji su došli na bogoslužje, nego ubiti nadu i utjerati strah kako bi se preostale kršćane natjeralo da bježe iz svoje domovine Iraka.
Poslije bagdadskog masakra, odvažnih javnih nastupa biskupa Mansoora i drugih njime ohrabrenih lidera progonjenih kršćana u bliskoistočnim i afričkim zemljama s islamskom većinom, zapadni su mediji počeli intenzivnije pratiti fenomen suvremenog progona kršćana, koji čine vlasti i ekstremisti jedne druge monoteističke religije, a koji je dotle zanemarivan zbog nerazumljive religijsko-političke korektnosti. Organizacijama i udrugama za ljudska prava i vjerske slobode su se po prvi puta u novijoj povijesti pridružili međunarodni i nacionalni politički lideri, a o progonu kršćana se konačno progovorilo i u parlamentima europskih demokratskih zemalja.
Saudijska Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islamske su zakonom zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru je predviđena smrtna kazna koja prijeti i onome koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene konverzije.
Iako u Saudijskoj Arabiji živi oko 800 tisuća kršćana, uglavnom doseljenih radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Andy Dipper, ravnatelj organizacije Release International, upućuje na skandalozni paradoks: ”Postoji urota oko Saudijaca, vjerojatno zato jer Zapad želi njihovu naftu i novac.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (…) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti…
No, radi se o vladi koja primjenjuje smrtnu kaznu za svoje građane koji žele slobodu izbora vlastite vjere. S jedne strane, Saudijci zabranjuju bilo koju vrstu kršćanske literature, a s druge strane troše milijarde dolara na širenje islama u svijetu.”
U Africi kršćani su, osim u (sjevernoj) Nigeriji, progonjeni u svim zemljama s muslimanskom većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. U više zemalja srednje Afrike, gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, fanatizirani i najčešće naoružani ekstremisti su si postavili za cilj da kršćane silom prevedu na muslimansku vjeru ili ih protjeraju iz svojih područja kako bi pripremili put za nametanje šerijatskog zakona. Umjereni i progresivno usmjereni imami su u takvom kontekstu ponajčešće natjerani na šutnju zbog straha za svoje i živote svojih obitelji.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (koju svode isključivo na indoktrinaciju) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti koji žele silom kotač povijesti vratiti u predmodernu eru robovanja nekritičkim religijama i neupitnim autoritetima.
Zaključimo podsjetnikom kako je već prije pola stoljeća Drugi vatikanski sabor (ne bez otpora u samom vrhu kurije) promijenio način razmišljanja o slobodi vjere i savjesti u Katoličkoj crkvi i suvremenom društvu.
Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae) nepogrešivo teološki utemeljuje i etički usmjerava: ”Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od prisile bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da postupa po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima (…) pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.”
“Kapetan Phillips” plovi u zemlju Punt
Čudan je osjećaj otići u kino prvi put pogledati film i s potpunom izvjesnošću znati što ćete vidjeti. U slučaju Kapetana Phillipsa, najnovijega kvazidokumentarca engleskog redatelja Paula Greengrassa, nisam imao naročite dvojbe ni o vizualnom stilu, ni o radnji, a ni o razmjernoj dubini uvida u tematiku koju će mi film donijeti.
Bit će tu, znao sam, obilje iz ruke snimanih kadrova kakvi su proslavili Greengrassa nakon što ih je primijenio na žanr akcijskoga trilera u svoja dva nastavka serijala o Jasonu Bourneu. Bit će tu suvislo ispričana priča o brodu Maersk Alabama i njegovu kapetanu. Neće pak biti onoga što je Greengrass tako upečatljivo donio svojim prvijencem Krvava nedjelja – neće biti kontroverze koja bi zaista mogla ostaviti traga na tumačenje prikazanih događaja. Napokon, Krvava nedjelja dovela je do parlamentarne istrage i isprike premijera Camerona sjevernoirskim žrtvama: bio je to film snimljen u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se takva reakcija može očekivati, pa se Greengrass i usudio izazvati je svojim filmom.
Otkad je prešao na rad u Sjedinjene Države, doduše, Greengrassu ne pada na pamet dovoditi status quo u pitanje. Njegova Zelena zona, film o potrazi za navodnim oružjem masovnog uništenja u Iraku, nipošto nije imala volje razobličiti laž koja je dovela do pokolja neusporedivo većih razmjera od onoga u irskome Derryju; kao triler na razmeđi Bournea i dokumentaristike, to je i dalje Greengrassov najnedorečeniji film.
Čudan je osjećaj otići u kino prvi put pogledati film i s potpunom izvjesnošću znati što ćete vidjeti. U slučaju Kapetana Phillipsa, najnovijega kvazidokumentarca engleskog redatelja Paula Greengrassa, nisam imao naročite dvojbe ni o vizualnom stilu, ni o radnji, a ni o razmjernoj dubini uvida u tematiku koju će mi film donijeti
Kapetan Phillips, pak, najsličniji je filmu United 93, rekonstrukciji zbivanja na četvrtom otetom letu onoga tako kobnog 11. rujna 2001., gdje se Greengrass iskazao u baratanju tenzijama između otmičara i otetih, te željom da sve likove ocrta bar donekle plastično i trodimenzionalno, pa makar i lišene širega konteksta povoda i motivacije. Taj pristup zvučao mi je kao posve primjenjiv i na slučaj Richarda Phillipsa; dapače, dok smo kroz medije uživo pratili njegovu otmicu i spašavanje, sve mi je izgledalo kao slučaj u kojemu život ne piše humoreske, već scenarije za Greengrassa.
Naravno, Phillipsova otmica i spašavanje u travnju 2009. bili su značajni ne toliko sami po sebi (samo tog tjedna šest je brodova bilo oteto u vodama oko Somalije) nego zbog činjenice da se radilo o prvoj otmici broda registriranoga pod američkom zastavom nakon gotovo puna dva stoljeća. Zato je združena moć američke vojne sile odlučila po svaku cijenu stati na kraj piratima – četvorici tinejdžera oboružanih kalašnjikovima i noževima. Dotična je cijena pritom uključila jedan razarač, jednu fregatu, nosač zrakoplova, bespilotnu letjelicu i tim najboljih specijalaca na svijetu, mornaričkih SEAL-ova. A kad su nakon višednevnog natezanja doista i spasili otetoga kapetana živoga i zdravoga, mediji su dobili priču koja im je nedostajala još otkako su američki specijalci drugih boja mnogo neslavnije prošli u istoj toj Somaliji davne 1993. – u strateški izgubljenoj Bitci za Mogadishu, tek donekle iskupljenoj filmom Pad Crnog jastreba Ridleyja Scotta iz 2001.
Kažem, znao sam sve ovo prije ulaska u kino.
Nakon izlaska iz kina shrvala me slutnja da svemu tome neću moći bogzna što dodati.
Da, Greengrass doista upečatljivo predočava i tijek same otmice i emocionalna stanja svojih protagonista. Naime, dvojica su. Tu je naslovni kapetan – kojemu je u tumačenju Toma Hanksa bilo suđeno postati protagonist priče, premda je u događajima, koliko se iz onodobnoga medijskog praćenja sjećamo, imao ključnu ulogu samo zato što je dopustio da bude zarobljen prilikom razmjene zarobljenika, jer je njegova goloruka posada vrlo brzo u kronologiji zbivanja uspjela oteti piratskoga zapovjednika. Kapetan Phillips zatim je proveo nekoliko dana u skučenom čamčiću za spašavanje dok su mediji bez daha pratili što će se s njime dogoditi. Hanks njegovu muku predočava onom izravnom emotivnošću zbog koje je već desetljećima miljenik publike: njegov Richard Phillips mogao bi biti svatko od nas, normalan profesionalac bačen u izvanredne okolnosti, prisiljen čuvati pribranost dovoljno dugo da izvuče živu glavu.
Kao ni u filmu United 93, Greengrass ni u ovom filmu ne daje širi kontekst zbivanjima: dapače, cilja na našu upućenost iz svježeg sjećanja kako bi mogao poći od teze da prikazuje sve ono što mediji nisu mogli
S takvim se glavnim likom poistovjetiti može doslovce svaki stanovnik zapadnoga svijeta, stručan za svoj posao i siguran u civilizaciju koja mu ga omogućuje. Razvoj Greengrassove radnje, napokon, vraća vjeru u ustaljeni svjetski poredak, pa makar ga nosila tek stručna brutalnost SEAL-ova umjesto iole zanimljivije promućurnosti operativaca kakvi (očito) postoje samo na stranicama knjiga Toma Clancyja, i makar su stvarnoga kapetana Phillipsa ubrzo nakon objavljivanja autobiografske knjige na kojoj je ovaj film zasnovan drugi članovi posade (parnično) optužili za teško falsificiranje svoje uloge. Sada kad tu ulogu ima Tom Hanks, nije moguće osjećati ništa do potpunog poistovjećivanja s Phillipsom kao žrtvom, što god da se doista zbilo.
Kao ni u filmu United 93, Greengrass ni u ovom filmu ne daje širi kontekst zbivanjima: dapače, cilja na našu upućenost iz svježeg sjećanja kako bi mogao poći od teze da prikazuje sve ono što mediji nisu mogli. Iz filma ne doznajemo ništa podrobnije o građanskom ratu koji potresa Somaliju, a ni o Puntlandu, tvorevini na samome Rogu Afrike koja je prije petnaestak godina proglasila samostalnost, premda je rijetko tko priznaje. Doduše, ime Puntland se u filmu spominje, što je već presedan u masovnim medijima: Greengrass je barem prekinuo kolektivno ignoriranje zemlje smještene u jednom od najnesretnijih krajeva svijeta koja ipak vuče emotivno ako već ne i historiografsko utemeljenje ne iz razmjerno nedavnoga stoljeća sedmog, nego iz jedne od najstarijih povijesno zabilježenih država – iz mitske zemlje Punt, kamo su plovili faraoni. (A još nije priznata. Baš me zanima kakve budnice pjevaju tamošnji pirati – u Kapetanu Phillipsu nema ni jedne.)
Na sreću za Greengrassa, nesklona pripovijedanju o bilo čemu izvan aktualne radnje filma, njegova glavnog otmičara Abduwalija Musu glumi Barkhad Abdi, Somalac školovan u SAD-u, čija će ispijena, tamnoputa pojavnost na prvi pogled zapadnjaku djelovati zastrašujuće, sve dok ne shvati da gleda u čovjeka čiji profil frapantno nalikuje na i danas poznati lik Ramzesa II. Motivacijske sitnice u predočivanju Musina lika – od naredbe mjesnog ratnog vođe da ode u piratstvo, do obrazlaganja dotičnoga kao realnosti somalske svakidašnjice nastale zato što zapadne korporacije uništavaju lokalno ribarstvo – daju Greengrassu bar neko pravo na tvrdnju da objektivno prikazuje stanje, što ga čuva od one nelagode koju je svojedobno stvorio Scott prikazom bjesomučna zatiranja tisuća somalskih crnaca u nastojanju da se spasi nekolicina bijelaca.
Za Kapetana Phillipsa nešto je lakše navijati nego za Pad Crnog jastreba, dakle. Navija se, napokon, za jednog čovjeka koji je radio nešto što mu je šef naredio dok ga u tome nije omeo drugi čovjek koji je radio nešto što mu je šef naredio. U tome leži glavna vrijednost Greengrassova kvazidokumentarca. Svejedno, koliko god da bih htio vjerovati u Greengrassovu težnju da u filmu kaže nešto više, nisam to vidio – pa se ne mogu oteti dojmu da se u Kapetanu Phillipsu navija prije svega za golemu vojnu silu današnje Amerike, tu konjicu koja će na kraju svake priče doći glave svim Indijancima koji su se usudili zaprijetiti nekom građaninu SAD-a.
Iako dotični nikoga nisu ubili i iako su se ponašali krajnje suzdržano s obzirom na sve. Greengrass u Kapetanu Phillipsu tvori priču u kojoj je metak u zatiljak pirata i terorista ne samo jedini mogući nego i jedini željeni ishod.
A na to kao vojni veteran zemlje članice NATO-a mogu reći samo: Jej! Ili ipak: Joj.
Umrijeti u Lampedusi
Nisu to bili useljenici, već izbjeglice i prognanici. Nisu bježali samo od bijede i siromaštva. Napustili su svoja ognjišta jer su se bojali smrti, uzrokovane glađu ili ratom. Nisu dolazili iz Magreba, razočarani neuspjehom tzv. arapskoga proljeća, ljutiti zbog ogromne cifre nezaposlenosti mladih ili ogorčeni na islamistički rigorozni sustav koji se nameće u regiji. Dolazili su izravno iz Eritreje i Somalije, dvije promašene države, zemlje u kojima se više ne može živjeti. Kako to već biva sa sirotinjom, pohrlili su, pitaj Boga kako, na nestabilan brod koji je bio prekrcan i koji je potonuo na obali otoka Lampedusa, gdje je papa Bergoglio prije četiri mjeseca precizno definirao problem: ”globalizacija indiferentnoga svijeta”, zbog čega je, nakon stradavanja tih 500 nesretnika, ponovio da je to sramota, jedna velika europska sramota.
Umrijeti u Lampedusi postalo je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo kada se iz mora izvlači 100, 200 ili 300 leševa, kao sada. Te nesreće su svagdašnji kruh svijeta bez morala koji tone jer je na djelu neodgovorna supsidijarnost, a sastoji u ovome: neka se svatko snalazi kako zna i umije, neka se svatko snađe sa svojom dramom i sa svojim problemima, iako je izvor tih problema naša zajednička odgovornost.
Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u Božjim rukama. Jer Europa se zanima za Eritreju i za Somaliju samo kada neki njen brod zaglavi u rukama tamošnjih gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca.
U političkoj znanosti supsidijarnost je pojam koji označava donošenje i provođenje odluka na najnižoj mogućoj funkcionalnoj razini institucionalne hijerarhije. Ovlasti se dodjeljuju tijelima nižih razina vlasti, a samo ako ih ona ne mogu izvršavati ovlasti se prenose na višu razinu. To načelo potječe iz katoličkog socijalnog nauka kako bi se opravdala alokacija ovlasti između različitih razina vlasti. Princip supsidijarnosti traži da se on primijeni tamo gdje je ljudima, građanima, najpotrebniji. Ali to se ne poštuje, pa se tako više instance vlasti u EU okreću od drame useljenika iz Afrike.
Lampedusa se pretvara u ogromno groblje s tisućama anonimnih humaka za koja se Bruxellesu živo fućka. ”Koliko veliko treba biti groblje na mom otoku da nam pomognete?!”, zavapila je gradonačelnica Lampeduse Giusi Nicolini te zamolila kolege u Rimu i u središnjim tijelima EU da joj ”pomognu brojiti mrtve”.
Papa je, pamtimo, molio na Lampedusi kod spomenika Vrata Europe, podignut u spomen na više od 19.000 emigranata koji su od 1988. do danas umrli na europskim granicama, a 6500 ih se od 1994. do danas utopilo u moru. Emigranti koji su umrli u moru su “kao trn u srcu” koji mora potaknuti “savjest sviju”, kazao je Franjo.
Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na spomenutu globalizaciju ravnodušnosti. “Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar”, upozorio je papa, jer nas “globalizacija ravnodušnosti sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica”.
“Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva”, upozorio je Franjo. Jeste, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama, i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove.
