novinarstvo s potpisom
Željko Porobija
Ovo je zapravo najkraća moguća verzija priče o tome kako je Sotona postao najpoznatiji lik unutar kršćanstva.
Karijeru je započeo prilično skromno – u svetoj knjizi Židova, koju oni zovu Tora (Zakon, naputak), a kršćani Stari zavjet – Sotona kao lik spominje se tek 4 puta. [Read more…]
Iako je krizni susret na vrhu bio svojevrsna premijera, zajedničko ispitivanje savjesti, priznavanje djela i propusta, razmišljanje o odlučnom zaokretu i novoj praksi uslijedilo je razočaranje. [Read more…]
Željko Porobija
Izolirano pleme Sentinelaca – kojemu su očito Englezi nadjenuli ime (sentinel, stražar) – ovih je tjedana bez svog znanja i privole postalo zvijezdom svjetskih medija. Samu vijest o tragičnom završetku mladog kršćanskog ”misionara” nemam namjeru ovdje prežvakavati. Samo želim ukazati na jednu dublju pozadinu cijelog ovog slučaja, o kojoj se, koliko vidim iz članaka o ovoj i dalje vrućoj vijesti, baš i ne govori. A jako dobro objašnjava zbog čega je ubijeni John Allen Chau bio toliko spreman i na kršenje državnih zakona i na izlaganje preopasnom riziku. [Read more…]
Željko Porobija
Ako me je kao čovjeka koji se dugo bavio teologijom što iznenadilo u posljednje vrijeme, onda je to zasigurno inicijativa pape Franje o promjeni teksta Očenaša. [Read more…]
Nedavno je papa Franjo, očito potresen i zaprepašten zbog dimenzija “zla” (raširenosti pedofilije u Crkvi) gotovo zavapio da je “demon Zla” zahvatio Crkvu. [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Glavna prepreka implementaciji Franine vizije Katoličke crkve je “zatvorenost, ako ne i neprijateljstvo dobrog dijela klera, i na visokoj i na niskoj razini”, piše vatikanski L’Osservatore Romano u svome najnovijem broju. To nije neko otkriće, jer je poznato da koncept Pape – koji je zaželio “Crkvu siromašnu za siromašne” – nailazi na širok otpor u kleru, ponajviše među onima kojima je crkveni poziv omogućio ekonomsku sigurnost a nerijetko i bogat život u kolotečini birokratizirane rutine. [Read more…]
Postoji li pakao drugačiji za svakog grešnika, mene će Sotona staviti da u vječnosti stojim pred šalterom u banci, beznadno zureći u displej na kojemu, recimo, crveno svijetli 22, dok ja u ruci držim papirić s rednim brojem 72 346 923 746 018 911. [Read more…]
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.
Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.
I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”
Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.
Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”
A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.
Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:
”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”
A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?
Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.
Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.
Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.
Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.
U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.
Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.
Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.
Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.
A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”
Vjerojatno nikada u Hrvatskoj nije iskazan tako jasan, upravo samoubilački hrabar građanski čin: iz središta svjetine okupljene na dočeku Darija Kordića, osuđenika na četvrt stoljeća zatvora zbog ratnih zločina nad muslimanima, jedan je građanin u petak glasno i nenasilno osporio tu konfuznu i fanatičnu emfazu poricanja zločina koje je hrvatska vojska počinila nad muslimanima susjedne zemlje.
Za društvo u kakvome živimo – kolektivističko, masovno, ponizno, klerikalističko, društvo poslušnosti, straha i nezamjeranja – to je, bez ikakve sumnje, povijesni događaj, isto onako kako je naizgled skromna gesta Rose Parks 1. prosinca 1955. začela dostojniju budućnost u Americi.
”Nije istina! Sotono! Ubojico!”, viknuo je taj čovjek, prekinuvši Kordićev govor o vjeri, Kristu i hrvatskom narodu. Da nije bilo policajaca, pitanje je bi li danas bio živ. Bjesomučno su ga napali i stali tući.
Četvorica policajaca i jedna krhka policajka zasigurno su ga spasili – ako ne od ubojstva, a ono sigurno od ozljeda kakve bespomoćnom čovjeku može nanijeti desetak snažnih muškaraca. A taj čovjek nikoga nije napao. Nije se ni branio. Samo se usprotivio neistini.
Je li Kordić sotona – to ne znamo, a zasigurno ne zna ni prosvjednik. Znamo i da osobno nije ubojica – i to sigurno zna i prosvjednik. Ali znamo i to da je Dario Kordić 1993. imao političku moć da zapovijedi napade na civile, i da je to učinio. Napad na Ahmiće, primjerice: na osnovu njegove zapovijedi, 16. travnja 1993. ondje je ubijeno 116 civila, među njima 35 žena i 11 djece.
Kordić se u petak suznih očiju žalio jer nije bio na maturalnoj proslavi svoje kćeri. Poštovatelji su žalili s njim. Ali nitko se nije sjetio reći da jedanaestoro djece ubijene u Ahmićima maturu nikada nije ni dočekalo. Danas, ta bi djeca imala oko 25 godina.
Nema ih, ubijena su. Tih se žrtava nitko jučer na Plesu nije sjetio. Štoviše: praćeni skrbničkim pogledom sisačkoga biskupa Vlade Košića, skandirali su: ”Za dom spremni!”
Ali, Rosu Parks nisu očekivali. Nisu ni pomišljali da će se netko drznuti svima u lice sasuti da sudjeluju u ružnoj laži i moralnoj niskosti poricanja zločina. Zato je gnjev eruptirao u nasilje.
Da nije bilo policajaca, tko zna što bi se onome čovjeku dogodilo. Sada možemo očekivati da će ga proglasiti izdajicom. Valja tek vidjeti kakve će se sve maštovište kletve na tog čovjeka bacati, što li će sve čaršija smisliti da ga ocrni.
Razumni se ljudi tome trebaju suprotstaviti. Čovjek koji se suprotstavio gomili na Kordićevu dočeku zaslužuje zaštitu i poštovanje. Riskirajući zdravlje, možda čak i život, branio je istinu, zastupao žrtve. Policija ga ne bi smjela progoniti.
Njegovo privođenje trebalo bi ostati zaštita, a ne početak institucionalnog mrcvarenja. Procesuiranje zaslužuju oni koji su ga mlatili, oni koji su vikali ”Ubij ga!” i skandirali ”Za dom spremni!” Ali jedno je najvažnije: krhki lik hrvatske Rose Parks ušetao je u samo srce hrvatskoga kolektivističkog poricanja. To je važan događaj, jedan od onih koji začinju budućnost.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Dok je 500-tinjak ljudi u petak na dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu uzvikivalo hvale i pohvale, aktivist Zoran Scout Ivančić prekinuo je Kordićev govor povikom “Sotono, ubojico!” i, zahvaljujući policiji, jedva izbjegao linč zaradivši prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu.
To me je ponukalo da se zapitam, nakon neprospavane noći, tko je tu, na Plesu, zaista bio ”remetilački faktor”? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili oni koji su ushićeni kombinirali “Za dom spremni” i ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još nisu dostojno sahranjeni, žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a ili oni koji su se Kordiću poklonili, pa mu čak i ljubili ruku kojom je izdavao zapovijedi, slijedom kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od čega su 32 bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina?
Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde surovo pobile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne u petak, već znatno prije stali narušavati biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast u Frohnleitenu nedaleko Graza, 29. ožujka 2014., prilikom jednodnevnog slobodnog dana, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?
Ne pamtite te riječi iz homilije sa ”mise s Darijom Kordićem”? Evo ih: ”…Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda…”.
Do ovdje idu retorička pitanja, a to su ona pitanja koja se postavljaju ne da bi se dobio odgovor, nego da bi se istakla poanta problema. A sada ću obrazložiti poantu, naime, pitati sebe onako kao da pitam i vas, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst. Kada ljubi ruku Dariju Kordiću, što je bila uzvratna gesta rukoljubu koji je primio od ratnog zločinca i što se moglo vidjeti samo na dvije sekunde u petak na Dnevniku Nove TV, čiji je kamerman bio pozicioniran tako da jedini snimi tu iznenadnu, ali strahovito bogohulnu gestu biskupa Košića, znamo da, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unese evanđeosku novost, Katoličku crkvu na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh normalnoga svijeta, a to je onaj koji nije izgubo sposobnost sućuti i empatije prema žrtvama, bilo kojima.
Možda biskup Košić, i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza, i ti svećenici i redovnice na Plesu (uzbuđeno je Kordića grlila i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Lončar!) misle da znaju što rade: u korizmi su vježbali Križni put, pa su, kako i dolikuje, pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevali Gospodina (utjelovljenog i u bošnjačkim tijelima) baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je ”slavio Križni put” s braćom i sestrama muslimanima.
U petak su slavili Boga, jer kažu da dragi Dario može ”najbolje protumačiti Riječ Božju”, jer je to on činio i ”svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaća sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.”
Ja pak smatram da oni ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi pa niti i u drugim vjerskim zajednicama nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika.
Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima 15. travnja 2010., kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo ”Nevinim žrtvama, predsjednik Republike”.
Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio: “Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više… Ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost.” Reis Cerić kazao je pak kako se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima: “Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića.” Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate. ”Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu.”
Mnogi su tu gestu proglasili velikim korakom pomirbe. Ali se odustalo. Biskup Košić, već drugi puta, a s njim u Austriji i biskupi Pozaić i Jezerinac je ošamario predsjednika Josipovića, kardinala Puljića i tadašnjega reisa Cerića.
”Kakvi su to neljudi koji slave izlazak zločinca? To su oni koji bi sutra sve ponovili. Jedan sud, pa drugi sud, potvrdili su i utvrdili genocidne namjere, svjesno učešće i organizovanje zločina. O kakvoj pravdi da govorimo? O onoj da budeš u hotelu, s laptopom, televizorom, bibliotekom, dok preživjele žrtve još nisu ekshumirale ubijene.
Mi još nismo našli sve Kordićeve žrtve, a on ide na slobodu. I još ga slave. Pitao bih ih šta slave. To što su ubili stotine ljudi, što je dokazano da su zločinci”, rekao je Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja žrtava Ahmića kod Viteza “16. april”.
Podsjetio je kako su kao izravni počinitelji ubojstava u Ahmićima do sada osuđeni samo Drago Josipović koji je odslužio kaznu i već je na slobodi te Miroslav Bralo koji će uskoro također izaći na slobodu. Naravno, nisu mogla samo dvojica ubiti 116 ljudi. Je li na Plesu ili na misama bio netko od onih koji su ubijali? Vrlo moguće.
Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ”Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti.”
Ako me pitate bih li ovako pisao da su se do sada čule ikakve, pa i najjednostavnije riječi kajanja i žalovanja, odgovor je – ne. Pisao bih ipak o tomu da je krajnje vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.
Pisao bih o tome da Kordić ne može biti ”spasiteljem Hrvata”. Hajde da parafraziram čovjeka koji je mio biskupu Košiću: blaženog Stepinca, jer je Kordić odgovoran za zaločin koji ”vapije nebo za pravdu”. Uostalom, nismo čuli da se dogodila, osim što je postao vjerski fanatik, nikakva bitna promjena u njegovoj političkoj percepciji, jer svoju slobodu tumači kao pobjedu hrvatskog naroda i ideje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne. A ja bih svakome tko tu ideju smatra dobitkom za Hrvate i druge ljudi doviknuo ”Sotono, ubojico!”
(Tekst je izvorno napisan za tportal).
