Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.

 

Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.

Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: mada sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropilitu, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubog i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića

 

I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”

 

Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.

 

Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”

 

A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?

 

Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.

Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada, već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine, itd., itd., pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma

 

Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:

 

”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”

 

A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?

 

Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!

Gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima? Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!

 

Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.

 

Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.

 

Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.

 

Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.

 

U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.

Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud

 

Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.

 

Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.

 

Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.

 

Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.

 

A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”