Evo jedne depresivne, svehrvatske ispovijedi, i jedan duboki naklon vlastitoj ustrajnosti u vlastitoj gluposti, u tridesetogodišnjem uzaludnom nadanju, da će konačno biti bolje, da će sve biti poštenije, da će sve evoluirati u neko uređenije društvo, u socijalnu sigurnost i pravdu, da će nam se standard približiti razvijenijim europskim zemljama, poput Njemačke, Švicarske ili barem Italije. [Read more…]
Spas u zadnji čas
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Treba spasiti Novi list
Nekoliko je razloga zbog kojih je današnja vlast u Hrvatskoj dužna spašavati novine koje su u većinskome vlasništvu Alberta Faggiana, čovjeka o kojemu, zapravo, ne znamo ništa, osim da je strastveni hobist i entuzijast, kolekcionar umjetnina.
Prvo, i najmanje važno: Novi list, Glas Istre i Zadarski list važne su institucije lokalnih i mjesnih tradicija, kulturne, političke, identitetske utvrde, čije bi miniranje proizvelo ozbiljnu komunalnu štetu, a bilo bi, vjerojatno, pogubno i po odnos periferije i centra, lokalne zajednice i Hrvatske kao cjeline.
Ukinite Glas Istre, poslušajte ridikulozne prijedloge Hrvoja Hribara i ugasite filmski festival u Puli, prekrižite i prebrišite još ponešto što je dio kohezivne hrvatske tradicije na poluotoku i onda se upitajte, ako to pitanje na kakvom referendumu već ne postave sami građani: zašto bi Istra i dalje ostala u Hrvatskoj? Kao okupirani teritorij? Možda kao Krim?
Vlada Zorana Milanovića usmrtila je Vjesnik, novine koje su prethodno ubijane dvadeset godina, tako da je odgovornost za njihov nestanak podijeljen sa svim prethodnim vladama. Mrcvarenje Novog lista, Glasa Istre i Zadarskog lista nemaju, međutim, s kime dijeliti
Drugo, i važnije: Glas Istre, a naročito Novi list, ponešto manje Zadarski list, u opustošenoj su, moralno i materijalno devastiranoj Hrvatskoj glasila građanske javnosti, ustavobranitelji, čuvari Republike i one rječice iz preambule hrvatskoga ustava koja je, u hrvatskome slučaju, istoznačnica za slobodu: antifašizma, dakle.
Davljenje Glasa Istre, gušenje Novog lista, pretvaranje novinara u gladne proletere i beskućnike podrška je onome novinarstvu koje budućnost ove zemlje vidi u segregaciji manjina, zabrani ćirilice i abortusa, ukidanju demokracije, klerikalizaciji društva i stvaranju novoga hrvatskog panteona, na kojemu će biti mjesta i za Luburića, Pavelića, Francetića.
Katil ferman lokalnim novinama, ovjeren u Zagrebu i poslan u Rijeku, Pulu i Zadar bi, pod tobožnjom ekonomskom izlikom, doveo Hrvatsku na korak od konačnoga ukidanja institucije slobodne javnosti. A fašizam nije ništa drugo nego društvo bez javnosti. Francova Španjolska ionako je ideal Jamara i njegove pobožne družine.
Glas Istre, a naročito Novi list, ponešto manje Zadarski list, u opustošenoj su, moralno i materijalno devastiranoj Hrvatskoj glasila građanske javnosti, ustavobranitelji, čuvari Republike i one rječice iz preambule hrvatskoga ustava koja je, u hrvatskome slučaju, istoznačnica za slobodu: antifašizma, dakle
Ali treći razlog zbog kojega je vlast u Zagrebu dužna spašavati Faggianove novine od propasti je taj što ih je ona, hrvatska državna vlast, u tu propast i gurnula. Legenda kaže da je stanovitog Ježića, neotesanog trgovca naftnim derivatima, u Novi list doveo Ivo Sanader i da je on, Ivo Sanader, naredio da se Ježiću novine prodaju za nikakve novce. Za sedam kuna ili jedva malo skuplje. Nije važno o čemu i o komu sve legenda šuti, gdje je u tom trenutku bio stanoviti Mance, što je radio vječni Branko Mijić, na što danas aludira, ma tko bi drugi, nego baš gazda Faggian, jer uza sve to ostaje činjenica da su država, vlada i njezin premijer izručili Novi list tom Ježiću.
A nakon što je on pošteno ojadio svoje novine, još i više novinare i pisce koji su u Novom listu pisali i najviše slobodnu javnost, kao spasitelj pojavio se Albert Faggian. Ustvari, nije se pojavio, nego je delegiran, opet u ime države, u ime lokalnih vlasti, u ime stranaka koje su zavladale državom nakon rušenja HDZ-a.
Jer samo država i vlast mogle su naći nekoga tko će opet jeftino, za sedam kuna ili jedva malo skuplje, kupiti nešto što je za demokraciju neprocjenjivo.
I da, umalo zaboravismo, prije toga je vlast omogućila Albertu Faggianu da uđe u vlasništvo Glasa Istre. Istina, bila je to lokalna, istarska vlast, ali njezini predstavnici danas sjede u Zagrebu.
Davljenje Glasa Istre, gušenje Novog lista, pretvaranje novinara u gladne proletere i beskućnike podrška je onome novinarstvu koje budućnost ove zemlje vidi u segregaciji manjina, zabrani ćirilice i abortusa, ukidanju demokracije, klerikalizaciji društva i stvaranju novoga hrvatskog panteona, na kojemu će biti mjesta i za Luburića, Pavelića, Francetića
Ovaj novinski čitatelj tradicionalno je slab na IDS, branit će tu stranku u svakome kavanskom razgovoru, u novinama će o njoj govoriti kao o jedinoj čvrstoj antifašističkoj stranci u Hrvatskoj, koja je od Istre načinila oazu kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije, ali IDS-ov grijeh prema Glasu Istre jednak je Sanaderovom grijehu prema Novom listu.
Istraga bi, ako je bude, trebala pokazati je li Albert Faggian presipanjem iz šupljeg u prazno izvlačio novce i financijski uništavao Novi list ili sve troje svojih novina. Ali i bez toga taj čovjek je u više navrata pokazao da novine ne razumije, da ne razumije čemu one služe i zbog čega izlaze, što sadrže osim mnoštva slova i još više fotografija. Osim toga, za razliku od svojih umjetnina, Faggian svoje novine naprosto ne voli. I to je, zapravo, najtužnije, jer da ih voli i da ih čita, sigurno bi kao bistar čovjek o novinarstvu nešto i naučio.
U svom programatskom tekstu, pod pomalo kriptičnim naslovom “Istina je k’o novčić – ima pismo i glavu” – kojim kao da čitateljima sugerira pod kojom je kutijicom loptica, od tri kutije što ih hitro vrti kakav kolodvorski poduzetnik – objavljenim u Novome listu 29. ožujka, Faggian pravda otpuštanje stotinjak radnika u godini dana činjenicom da i nakon toga novine izlaze.
Ne samo da pravda, nego i napada: “Pa, zar se netko ne zapita što je, onda, radilo tih stotinu ljudi sve te ranije godine?” Svaki čitatelj novina na svijetu lako bi odgovorio na ovako mudro postavljeno pitanje: tih stotinu ljudi, ili većina njih, činili su razliku u kvaliteti novina. Između cijepanja drva i proizvodnje novina jedna je veoma važna razlika: kubik drva bit će jednako kvalitetno iscijepan i ako ga cijepa jedan čovjek i ako sjekirama zamahuje pedeset ljudi istovremeno.
Ovaj novinski čitatelj tradicionalno je slab na IDS, branit će tu stranku u svakome kavanskom razgovoru, u novinama će o njoj govoriti kao o jedinoj čvrstoj antifašističkoj stranci u Hrvatskoj, koja je od Istre načinila oazu kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije, ali IDS-ov grijeh prema Glasu Istre jednak je Sanaderovom grijehu prema Novom listu
Malo dalje Faggian kaže da je “novinarstvo nekada bilo vrlo profitabilna djelatnost”, a danas nije, pa se plaće moraju smanjivati, troškovi rezati. Kada je to bilo i kada je prestalo biti? I što se, zapravo, u novinama i s novinama plaća? Zna li gospodin Albert? I zašto je, zapravo, “ušao” u Glas Istre, zašto je kupovao Novi list kada je sve to ionako neisplativo i kada su novinari toliko nezahvalni da ga okolo tužakaju, žale se po sudovima, pozivaju europske institucije koje se bave slobodom javne riječi?
Tako je to u kapitalizmu, sliježe ramenima gospodin Albert. Ali zar se u kapitalizmu vlasnik sredstava za proizvodnju ne trudi zaraditi i zar se u poslovne transakcije ne ulazi isključivo iz financijskih, dakle kapitalističkih interesa? Zašto je ušao u Glas Istre, zašto je potom kupovao Novi list? Možda iz karitativnih razloga?
Razlozi Alberta Faggiana, zapravo, nisu ni važni. Kao ni razlozi Zdravka, je li ono bješe Zdravko?, stanovitog Ježića? Važni su razlozi države i državnih vlasti i njihovoga postupanja prema medijima. Vlada Zorana Milanovića usmrtila je Vjesnik, novine koje su prethodno ubijane dvadeset godina, tako da je odgovornost za njihov nestanak podijeljen sa svim prethodnim vladama. Mrcvarenje Novog lista, Glasa Istre i Zadarskog lista nemaju, međutim, s kime dijeliti.
U toj stvari grijeh HDZ-a je, danas, ipak manjinski. Ali posljedice bi mogle biti strašne: i onaj jadni i tužni Vjesnik bio je nekakvo glasilo javnosti, a važnost ovih triju novina daleko nadmašuje njihove naklade, pa i kvalitetu na čijem su rušenju zdušno radili i Albert Faggian i Robert, da, ipak je Robert, a ne Slavko ili Zdravko, stanoviti Ježić. Njihovo uništenje bi, vehementno rečeno, bilo ravno veleizdaji. Kraj slobodne javnosti i zadnji korak u fašizam.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Turizam kao iluzija spasa
Hrvatska se nalazi u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja je sve bliže stanju s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Za ovakav zaključak nije potreban čak ni nekakav ozbiljan ekonomski uvid s obzirom na to da je dovoljno uočiti statističke pokazatelje. Koji upućuju na gotovo 400 tisuća nezaposlenih, posrnulu proizvodnju te uvozno orijentiranu privredu. Iako je stanje u svim krajevima zemlje teško, jedan od negativnih rekorda po broju nezaposlenih drži Splitsko-dalmatinska županija sa gotovo 50 tisuća ljudi kojima se ne nudi nikakva izgledna perspektiva. Osim ponekog sezonskog i loše plaćenog posla.
Iako su ove brojke, koje nisu od jučer, nešto što bi definitivno trebalo zabrinuti kako ljude na vlasti tako i one koji pretendiraju na tu poziciju, jasan, konkretan i ostvariv plan za rješavanje tog problema još nismo vidjeli.
No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju
No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju. Tako je početkom tjedna tijelo koje se odaziva na ime ‘‘Povjerenstvo za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata“, a koje vodi potpredsjednik Vlade Branko Grčić, objavilo kako su do sad zaprimili šesnaest prijava investicijskih projekata, od čega šest javnih i deset privatnih. Saznali smo usut kako se javni projekti tiču energetike i infrastrukture, dok su privatni uglavnom vezani uz turizam.
Obratimo li pažnju samo na Dalmaciju, tu ćemo se susresti sa sedam velikih projekata i to redom: Zračna luka Zadar, dva staračka doma u Biogradu na moru, nautički centar na Dugom otoku, turistički projekt na Murteru, turistički centar u Sućurju na Hvaru, turistički centar u Srebrenom i Mlinima te turistički centar na Pelješcu splitskog poduzetnika Vicenza Blagaića pod nazivom ‘‘Hrvatski san“. Vlada Republike Hrvatske, preciznije govoreći spomenuto Povjerenstvo, očito je posve uvjereno kako će tih sedam investicija, čija bi se ukupna vrijednost kretala u okvirnom iznosu od 1,5 milijardu eura, podići potonulo dalmatinsko gospodarstvo na noge.
Da bismo u takvu viziju gospodarskog razvoja uopće mogli povjerovati, prije toga bismo morali ispuniti nekoliko nužnih predradnji poput otupljivanja kritičke svijesti, suspenzije vlastite znatiželje i eliminacije vlastitog iskustva iz logičkog sklopa. Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?
Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?
Jednako kao što i dalje nemamo odgovor na pitanje što se točno dobiva takvim vrstama ulaganja. Razmislimo li logički što sve pobrojane investicije u konačnici donose, suočit ćemo se s bezbroj pitanja. Tu je prije svega pitanje privatizacije i betonizacije nekih od najvrednijih javnih površina na obali. Posebno je tu indikativan slučaj Sućurja na Hvaru, koji je do sada uspio izbjeći nasrtaje raznih developera, da bi najava ove investicije dovela do kojekakvih radnji i društvenog rascjepa u mjestu.
Tu je potom i krajnje negativno iskustvo projekta ‘‘Golf na Srđu“, čiji rasplet, unutar kojeg je uspostavljena skladna koalicija između stranaka Kukuriku koalicije i HDZ-a, a na uštrb javnog interesa, pobuđuje ozbiljnu bojazan u vezi s realizacijom svih sličnih projekata, pa i ovog.
Apstrahiramo li, dakle, činjenicu da vladajući politički sloj, neovisno o nominalnom predznaku, čvrsto vjeruje u mesijanski dolazak privatnog kapitala koji će preporoditi zemlju, zahvaljujući čemu je spreman svim sredstvima pregaziti svaki znak otpora koji se tom kapitalu nađe na putu, te posvetimo li se isključivo strukturi potencijalnih investicija, uhvatit će nas, u najboljem slučaju, blaga jeza. Radi se o tome kako, po svemu sudeći, najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji vide budućnost regije s najviše razvojnih potencijala isključivo kroz građevinske investicije u turizmu. Bilo da je riječ o umirovljeničkom ili o klasičnom vidu turizma.
Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota
Kao da im iskustvo Španjolske, čiji su se pojedini krajevi na obali pretvorili u sablasno prazne betonske nastambe uz popratni efekt kraha građevinskog sektora i općenito španjolskog gospodarstva, ništa ne govori. Kad tome dodamo i još uvijek aktualni pad građevinskog sektora u Hrvatskoj te brojne probleme postojećih hotelskih kompleksa, ali i tendenciju izgradnje privatnih, zatvorenih hotelskih resorta, poput Muzila u Puli, trebali bismo biti iskreno zabrinuti i spremni na otpor.
Jer čak i da se sve divno odigra, da obalom poteku med i mlijeko, da svi ti predviđeni objekti zaposle određen broj ljudi iz lokalne zajednice, te da usput zamislimo kako su nam prostorni resursi neograničeni, vrijedi se zapitati kakvu zapravo mi kao društvo poruku šaljemo Dalmaciji? Što ste bili kreativni bili ste i što ste proizvodili proizvodili ste, jer sad je došlo vrijeme da svi skupa postanete sluge u poluzatvorenim kompleksima u vlastitom zavičaju.
Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi, koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota. Preostat će nam samo da budemo zahvalni vizionarskim gradonačelnicima, poput Vlahušića, koji će nam za samo 29,99 kuna podariti iskaznicu, zbog koje ćemo moći jeftinije konzumirati kulise naših gradova. Iz pobjede u blagostanje i idemo dalje.
U ratu je spas
Povijest je, znamo, znanost, ali to nikome nikada nije smetalo da se sa njom igra. Evo, recimo, Quentin Tarantino je u ‘‘Nemilosrdnim gadovima“ ubio Adolfa Hitlera. Dobro, nije on, već židovski komandosi, ali to sada nama i u ovom slučaju nije uopće važno.
Poigrajmo se i mi s tom poviješću, vrag je odnio, kada je već imamo toliko po glavi stanovnika i kada je kod nas ona ne prošlo svršeno, već sadašnje vrijeme. Džabe su nama kalendari: silan novac potrošismo na njihovo tiskanje, dizajn i prigodne fotografije nacionalnih parkova i spomeničke baštine, a živimo malo u 1941., malo u 1945., s povremenim izletima u 1991.
Neka, konačno, igre počnu: zamislimo da nije bilo Drugog svjetskog rata ili kako ga, nekim čudom, spletom okolnosti, voljom povijesti, iz bilo kojeg razloga nije bilo u Hrvatskoj, pa je mali komad zemlje ostao pošteđen i danas u knjigama za osnovne i srednje škole, u poglavlju o Drugom svjetskom ratu i Hrvatskoj, ne piše ništa oko čega bi se vrijedilo posvađati. Ustvari, ne piše baš ništa, jer se i nema što napisati. Jesmo? Odlično.
Dvadesetak je godina njegova stranka bila na vlasti: od industrijalizirane Hrvatske ostala je zemlja gordih konobara i iscrpljenih prodavačica mješovite robe, što se moglo jamiti, kako već reče general dokazan na autobusnim manevrima Ljubo Ćesić Rojs, jamilo se, bivši predsjednik mu je u zatvoru, stranka pred sudom i pod optužbom za korupciju, nacionalna ekonomija pred slomom, a vlast, ta što joj je on oporba, uvijek, vrag je odnio, može reći da je naslijedila državu u kojoj bi bilo dobro kada bi mogli reći kako je situacija katastrofalna
Vrijeme je sadašnje, dan na obali ugodan, malo bure ne smeta, nebo se plavi, more miruje, u obližnjoj kladionici traje filozofska rasprava u drugoj finskoj ligi u kriketu, s radija svira neka sladunjava glazba, dok predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko tupo gleda u pepeljaru cafe bara engleskog imena. Glupa je ura, pet, šest poslijepodne, kafići su prazni, djeca u školi, odrasli čekaju niz epizoda serija u kojima ona njega voli, on je kreten, dok sve sile svijeta hoće da je udaju za onog krivog, beskrajno bogatog, naočitog, ali zlog.
Nije Tomica zabrinut zbog toga što će propustiti dvije-tri turske, jednu latinoameričku i osam hrvatskih sapunica. Uz malo sreće i bez nepredviđenih problema stići će, barem, na ‘‘Mamuticu“. Veće su, uh, puno veće njegove brige. Još malo vremena ima do početka proslave dvadeset i četvrtog rođendana ogranka HDZ-a u Omišu: on je, je li, najvažniji među zvanicama, od njega se očekuje da nešto kaže, da, kako ono, aha, podigne atmosferu, pošalje jasne poruke i otvori apetite slavljenicima prije nego što združenom akcijom napadnu švedski stol.
Bogat će biti, već su mu javili, domjenak: pršut domaći, sir isti takav, razne delicije od sitne ribe – tko će se mučiti s kostima – u prostoriju za odabrane unijet će, kada dođe vrijeme, cijelo, termički obrađeno janje; vina su vrhunska, garantirano bez glavobolje dan poslije… No, nije Karamarku ni do onog makijata pred njim. Ima pola sata kako ga je dobio, a još ni šećer nije stavio.
Dvadesetak je godina njegova stranka bila na vlasti: od industrijalizirane Hrvatske ostala je zemlja gordih konobara i iscrpljenih prodavačica mješovite robe, što se moglo jamiti, kako već reče general dokazan na autobusnim manevrima Ljubo Ćesić Rojs, jamilo se, bivši predsjednik mu je u zatvoru, stranka pred sudom i pod optužbom za korupciju, nacionalna ekonomija pred slomom, a vlast, ta što joj je on oporba, uvijek, vrag je odnio, može reći da je naslijedila državu u kojoj bi bilo dobro kada bi mogli reći kako je situacija katastrofalna.
Još je, da zlo bude veće, neka budala odlučila u ime HDZ-a tražiti odštetu od Ive Sanadera i to cijelih pedeset milijuna kuna, pa sada on, Karamarko, živ ne zna što će, kako će objasniti da su oni, ipak, ljuti na utamničenog šefa zato što je krao, a ne zato što i njima nije dao da se okoriste.
Bulji tako Tomica u pepeljaru i mašta: eh, da je njemu Drugi svjetski rat; ustaše i partizani; četnici u pričuvi; avet komunizma nad Europom; Bleiburg i Goli otok; Tito, Naser i Nehru umjesto Saše, Tina i Kedže…
Nema sada što da se priča o dvjesto obitelji, Sanaderovom samo usavršenom mehanizmu koji je, prije njega, od barakaša stvarao milijunaše, o cvjećarima u helikopterima i monterima klima-uređaja u dvorcima, o rasturenim tvornicama, o maloj zemlji za veliku krađu, o vremenu sadašnjem i onome što ga je učinilo tako groznim. Baš kao što Tomislav Karamarko reče na proslavi dvadeset i četvrte obljetnice osnutka ogranka HDZ-a u Omišu: ‘‘Osjećam da su nam se vratili ona energija i emocije s početka devedesetih“
Mogao bi, da mu je tog Drugog svjetskog rata, kazati: ‘‘Prvi ljudi ove države, ljudi koji vode hrvatsku Vladu, tu istu državu nikada nisu ni voljeli ni željeli. Oni su, sada je to jasno, Tuđmanovu pomirbu prihvatili samo kao način preživljavanja, a mi smo bili naivni, pa smo im povjerovali da su zaista stali na našu stranu“. Ili: ‘‘Neće nama četnički vojvode pregledavati naše udžbenike“. Istina, tu je uvijek kada zatreba i maloprije, prije pola sata završeni Domovinski rat… ‘‘Osjećam da su Bog i hrvatski narod ponovno uz HDZ, a čujem i onih 15.000 mrtvih prijatelja iz Domovinskog rata kako nas pitaju što ste im ovo dopustili da naprave od Hrvatske…“
Da, to dobro zvuči, ali što ako netko upita, neki zli antikrist i mason, komunista i jugoslaven, znači li to što je Bog opet uz HDZ, da je dotični neko vrijeme bio uz SDP ili HNS i brine li ga, ipak, malo to što mu se mrtvi javljaju, njih petnaest tisuća, s kojima je stigao prijateljevati; je li, možda, ipak, vrijeme da potraži stručnu pomoć? To s glasovima, naime, nije baš uobičajeno.
Eh, da je nama manje povijesti… Ili da se barem nekada završi. Ustao bi, da nije kako jeste, Tomislav Karamarko, spustio deset kuna kraj šalice netaknutog makijata, odmahnuo konobaru rukom ne brinući što ga ovaj ne vidi dok na teletekstu provjerava rezultate druge finske lige u kriketu, udahnuo duboko, otišao na tu proslavu dvadeset i četvrte obljetnice HDZ-a u Omišu, čeličnim pogledom toplih smeđih očiju pogledao u Vasu Brkića i prevalio preko usta da je stranka opasnih namjera upravo takva i bila.
Nas je sreća, znamo, zaobišla u širokom luku, pa kao što ‘‘Nemilosrdni gadovi“ nisu ubili Hitlera, tako se nama Drugi svjetski rat em dogodio, em, đavo ga odnio, traje li traje. U tri se godine vrtimo k’o blesavi: ako nije 1941., onda je 1945., s varijacijama iz 1991.
I nema sada što da se priča o dvjesto obitelji, Sanaderovom samo usavršenom mehanizmu koji je, prije njega, od barakaša stvarao milijunaše, o cvjećarima u helikopterima i monterima klima-uređaja u dvorcima, o rasturenim tvornicama, o maloj zemlji za veliku krađu, o vremenu sadašnjem i onome što ga je učinilo tako groznim. Baš kao što Tomislav Karamarko reče na proslavi dvadeset i četvrte obljetnice osnutka ogranka HDZ-a u Omišu: ‘‘Osjećam da su nam se vratili ona energija i emocije s početka devedesetih“.
Do izbora u Hrvatskoj je još malo manje od dvije godine. Dovoljno je to da se, ovim tempom, vrate energija i emocije s početka četrdesetih. Povijest, rekosmo, ovdje nije prošlo svršeno vrijeme. Osjeća to, itekako, Tomislav Karamarko, predsjednik starog kova za isto takvo vrijeme.