Ni antigay referendum, izmišljen kako bi se lansirao politički projekt Katoličke crkve u RH za konačno osvajanje vlasti bez toga nevaljalog i stupidnog podupiranja propalih komunista, nacionalističkih konvertita iz HDZ-a, ni antisrpski referendum nisu mogli postati tema (nisu se mogli prikupiti potrebni potpisi, drugo je pitanje hoće li do ovog drugog referenduma uopće doći) bez odlučnog angažmana biskupa i svećenika. [Read more…]
Puritanske opačine
Priča o tome kako je devedesetih godina prošloga stoljeća fašizam u bivšoj Jugoslaviji dostigao svoj vrhunac postala je opće mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, literaturi ili drugim vrstama promišljanja stvarnosti bivše Jugoslavije. Logičan je slijed da je u dvijehiljaditim taj fašizam bio malo primiren. Međutim, likovanju nije smjelo biti mjesta. Jer je iza smirivanja balkanskih fašizama došlo njegovo ponovno buđenje. Svjedoci smo renesanse balkanskih fašizama.
U svemu tome ima nešto što je istovremeno i povijesni fenomen i dijalektička igra koja neprestano mijenja forme, ali u svojoj suštini ostaje ista. Na Balkanu postoje mnogobrojni oblici pokreta za vraćanje tradicionalnim vrijednostima i povratka nacionalnoj svijesti. Svaki ovakav oblik ima jasne rasističke rezonance jer uvijek znači hermetično zatvaranje u krug čistih ili odabranih. Dakle, to su pokreti nacionalne čistoće, rasistički u svojoj osnovi. I svi ti rasizmi, koji se politički transponiraju u otvorene fašizme zapravo nevjerovatno sliče jedan drugome. Po čemu bi se to danas mogli razlikovati srpski i hrvatski rasizam? Ili pak, bošnjački, rasizam u povoju? Ni po čemu. Svima im je u osnovi insistiranje na povratku tradicionalnim vrijednostima.
Pri svemu tome se namjerno taj povratak tradiciji posmatra kao povratak u neki pradavni čvrsti i zatvoreni entitet i u tome se zaboravlja da je tradicija zapravo proces tradiranja i da je sasvim normalno da društva evoluiraju i mijenjaju se. Svi oni insistiraju na čistoći. I insistiraju na logici koja bi se najbolje mogla objasniti riječima ako mogu oni nama, možemo i mi njima. Balkanski rasizmi i politički fašizmi takmiče se u zlu i isključivosti. Pri tome se pozivaju na dobro, na ono što su oni označili pozitivnim entitetima: religiju, ljubav, obitelj, dobro.
U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki oblik viktimologije pretvara se ovdje u militantni stav prema drugima. Na kraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima
Svi su ovi entiteti samopodrazumijevajuće stvari iz kojih se, bilo kakvim ozbiljnim promišljanjem stvarnosti, a da ne govorimo o kakvu dekonstruiranju narativa na kojima se počiva, izlazi. To proizvodi binarnu sliku svijeta. Ako se jedni pozivaju na dobre, pozitivne vrijednosti, onda mora biti da se drugi pozivaju na nešto što bi se moglo označiti zanimljivim oksimoronom: negativne vrijednosti.
U takvoj poziciji svijeta zabranjeno je kritički promišljati pojmove dobra, jezika, obitelji i svega onoga što su oni proglasili svojim. Pojmovi koji obilježavaju svijet postaju kanonizirani i to je, po svemu sudeći, posljednji i najopasniji stadiji umnog zatvaranja ljudi. Proklinjući druge, religije koje se u svojoj samozaljubljenosti vole nazivati abrahamovskim, zapravo se dodvoravaju same sebi i jedna drugoj. Kada se pojavi bilo kakva liberalna inicijativa (i ovdje se nipošto ne misli na neoliberalno pomodarstvo koje je zatvorenim društvima benigno, čak korisno jer stvara iluziju alternative), abrahamovska se djeca stavljaju pod isti kišobran, formiraju različita međureligijska vijeća i slične pojave kako bi otklonili opasnost od toga da se sruše njihove univerzalne vrijednosti.
Kada opasnost prođe, tri abrahamovske religije svoje topove upere jedne prema drugoj. I vode se logikom: naše su univerzalne vrijednosti bolje od vaših ili: naše su laži bolje od vaših. U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki se oblik viktimologije ovdje pretvara u militantni stav prema drugima.
Nakraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam, vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima.
Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti.
Oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora. Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentirčna, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje
Sve se ovo najbolje otkriva na pitanjima jezika. Ne treba čak ni previše duboko kopati po teorijskim konceptima da bi se vidjelo o čemu se radi. Slučaj s ćirilicom u Hrvatskoj je, dakako, najsvježiji. Jer, jezik označava prisustvo i jezik je tvorbeno mjesto identiteta. Zbog ozbiljnosti političkog konteksta ovdje se pismo ne da odvojiti od jezika. Pitanje protjerivanja ćirilice postaje ishodišna tačka novog-starog hrvatskog identiteta. Sasvim čistog.
Ovakva je situacija, zbog različitoga konteksta, malo drugačija u Bosni i Hercegovini, formalno. Suštinski, riječ je o istoj matrici. Ono što je za Hrvate ćirilica, za Bošnjake je Andrić. Tog se pisca nitko nije dosjetio pročitati kao književnika. Svi su pohrlili da ga pročitaju kao pamfletista velikosrpske ideologije. I opet su se matrice pokazale istima. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, Srbi i Bošnjaci zapravo na isti način čitaju Andrića. Srbi ga čitaju kao čovjeka koji je pokazao kakvi su zapravo ti Turci, Bošnjaci ga čitaju kao direktnog idejnog tvorca genocida. Jer je Srbima pokazao kakvi su zapravo oni. Turci.
U cjelokupnoj poslijeratnoj književnosti bivše Jugoslavije ni jedan pisac nije na bolji način opisao ovakvo stanje svijesti i ovu vrstu fašizacije triju antagonističkih društava po istoj matrici, posebice u pitanjima jezika i književnosti, kao Predrag Lucić u svojoj knjizi “Gusle u magli”, u pjesmi koja govori o Andriću.
Riješen je problem identitetski
Andrić je književnik entitetski
Hrvatski izrod, dušmanin turski
Sada je brend republičkosrpski
Lucić pravi svojesvrstan patchwork svih čistih shvatanja Andrića i pokazuje kako se identitetske igre oko jednog pisca pretvaraju u identitetske igre oko pamćenja i percepcije kulture. Zapravo, ova je Lucićeva poezija najbolje dekonstruiranje nacional-religijskih čitanja jednog pisca. On prokazuje da su istosti matrica zapravo rupe u njihovim ideologijama koje teže da budu isključive. Pozicija čitanja jednog pjesnika, u hermetički zatvorenim nacionalno-religijskim kulturama, mora biti logos nacionalnog duha i osviještenosti. A nacija i religija su nužno jedno, čak u nekim slučajevima i formalnopravno. Običajno, dakako. Ako je zapadni svijet potonuo o eurocentrizam, balkanski je potonuo u nacio-logocentrizam.
Nacion postaje ishodište logosa. Izvan toga je sve čisti barbarizam. Topos čitanja pisca postaje topologija nacionalne svijesti. U njoj bi topografija (ako bismo ovaj fenomenološki prostorni model proširili na ideju prostora duha) bila vakuum ili prostor lišen smisla. Postoji jedan prećutni konsenzus u shvatanju kultura kao zatvorenih i sasvim odvojenih entiteta.
Čitanja se kanoniziraju i zatvaraju, a čitalac ustvari postaje puki receptor kanonizirane interpretacije. Iskustvo čitanja postaje iskustvo usvajanja. Ne trpe se pisci pozicije koji ne pripadaju nikomu (kao naprimjer Lucić, Jergović, Dežulović i ostali koji se najčešće nazivaju plaćenicima i izdajnicima), odnosno pisci koji se mogu smjestiti u model takozvanog izmještenog pisca, o čemu su odlično pisali Nebojša Lujanović i Boris Škvorc. Jezička je čistoća, a u nju se da lako uključiti određena vrsta interpretativne čistoće na kojoj se insistira, jer se ovdje jezik još uvijek shvaća kao “kuća bitka”, pa je čist jezik garant i ishodište čistog bitka.
Posezanje za ovako arhaičnim konceptima dovodi do situacija u kojima slobodna misao prestaje biti moguća. Ona se zatvara u uske tunele jezika i interpretacije. Sve ovo u biti ima teološki početak jer se u društvima kakvo je balkansko teologija izručuje politici, i politika se izručuje teologiji. Skupa čine potpuno hermetičan sistem moći koji počiva na viktimološkim narativima kao i jasnom formiranju kulture pamćenja koja pledira na to da se čovjek u bilo kojem susretu s drugim neprestano podsjeća na žrtve koje je nacija podnijela zbog tih drugih.
Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti
Otuda se spomenici mijenjaju i čini se sve da se antifašistički spomenici, primjerice iz II. svjetskog rata, pretvore u mjesta koja postaju isprazni označitelji, ili pak podsjećanje na sramotu vlastitog naroda zbog toga što je nekada vjerovao da se moglo živjeti s drugima. Jedan od iznimno bitnih toposa, u ovom smislu, bivši je Spomen-park Vraca u Sarajevu. Namjerno je napisano bivši jer tamo više nema parka. Park se pretvorio u granicu između dva entiteta, između dva zatvorena Sarajeva, i na tome mjestu više uopće ne postoji bilo kakav oblik kulturnih djelatnosti.
S druge strane, neki se spomenici, poput spomenika makedonskim vojnicima iz II. svjetskog rata u Đakovu, zamijenjeni spomenikom koji je posvećen hrvatskim vojnicima iz narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj devedesetih godina. Ovakvo je čišćenje prostora identično čišćenju jezika i književnosti. Pri tome oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora.
Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentrična, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje. Istjerivanje Andrića i ćirilice postaje nužni korak k vraćanju svojoj čistoći. Srpsko poricanje genocida postaje bogo-spasenje.
Uostalom, ovakve tendencije nisu nepoznate u Europi, čiji socijalizam (nije li slučaj Hollandea i djevojčice Romkinje najbolji pokazatelj toga) pokazuje da europski socijalizam prijeti da postane nacional-socijalizam. Međutim, specifičnost Balkana je u tome što ove desne ideologije direktno iza leđa imaju vjerske zajednice.
Zapravo, BiH, Srbija i Hrvatska danas su kvazi-sekularne zemlje u kojima država kao neoliberalna tvorevina ljudska prava maksimalno reducira. Tamo gdje ih pak dozvoli ili podstiče, ponajviše iz reprezentativnih razloga, javljaju se crkvene i vjerske zajednice kako bi ta prava uskratile. Zbog toga se prava ljudi ovdje dvostruko reduciraju i proizvodi se politika straha od ozbiljne javne analize (pri tome se naravno ne misli ozbiljne kao nužno nesatirične, jer su upravo Lucićevi navedeni stihovi najozbiljnija analiza “Andrićeva pitanja”).
A što je najgore, inačica ljubi bližnjega svoga pretvara se u strah od pisanja, upravo onakav o kakvu je govorio Derrida, strah od toga da se dire u određene entitete ili ljude jer bi netko mogao biti povrijeđen zbog toga. Na Balkanu bi bilo nužno prevladati tu vrstu straha jer ovdje se čini da Nebo, ipak, ima miljenike. A to su crkve i države, u braku, baš u onakvu kakvim ga je Lucić opisao.
Vlado Gotovac: ”Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje”
Piše: Drago Pilsel
Danas obilježavamo trinaestu godišnjicu smrti Vlade Gotovca. Pošto sam sljedbenik političkih ideja i moralnoga profila ovoga velikana, moram reći da ne vjerujem u stranku ni u ljude koji ne rade za druge. I odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, svako klanjanje snazi, svaku zavist, svaku neiskrenost, svaku nevjeru, svako nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, svako pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, svako izrabljivanje tuđe dobrote, svako manipuliranje, svako obmanjivanje. Ja od vas, mojih sugrađana, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost… Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti jer je ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, ponajprije, odgovornost prema drugima i prema svijetu. Ne zamjerite mi, stoga, što sam imao silnu potrebu malo ”porazgovarati” s Vladom Gotovcem.
Trinaest je godina otkako ste se rodili za nebo. Kako je ondje?
Na nebu je bolje nego u Hrvatskoj. Dobro, to valjda i bez mene znate.
Da, pretpostavljam da je tako. Dopustite da preformuliram pitanje: kada nas promatrate s neba, što mislite, jesmo li mi Hrvati gubitnici?
Nema toga gubitka koji se ne može opravdati, za koji se ne može dokazati da je bio neizbježan, da smo ga mogli jedino ublažiti… Uvijek je moguće pronaći razloge da slavimo svoj poraz! Mnogi su željeli, pa i ovi na vlasti, dokazati da su naši neuspjesi neizbježni. Lako je ispuniti tu zadaću, jer apologetici je sve dopušteno i sve moguće. Ona i najgoru politiku može proslaviti kao točno shvaćenu nužnost… A vi, pardon, mi, Hrvati, uvijek gubimo jer čini se da je doista posve svejedno što mi uopće mislimo. Uostalom, netko je to upravo tako i formulirao, kad je rekao: ”Vi možete misliti i govoriti što god hoćete, a mi koji vladamo, učinit ćemo ono što moramo!”
Mnogi su željeli, pa i ovi na vlasti, dokazati da su naši neuspjesi neizbježni. Lako je ispuniti tu zadaću, jer apologetici je sve dopušteno i sve moguće. Ona i najgoru politiku može proslaviti kao točno shvaćenu nužnost… A vi, pardon, mi, Hrvati, uvijek gubimo jer čini se da je doista posve svejedno što mi uopće mislimo. Uostalom, netko je to upravo tako i formulirao kad je rekao: ”Vi možete misliti i govoriti što god hoćete, a mi koji vladamo, učinit ćemo ono što moramo!”
Kad je rasprava bespredmetna, a stječe se dojam da je vladajućima sve jasno i da nema potrebe raspravljati, onda je bespredmetan i parlament…
Malo je zastupnika u Hrvatskom saboru koji ne prihvaćaju takvu ulogu suvišnih. Većina ih se baš u tome besmislenom položaju brine o svojoj političkoj figuri. Svaki brbljavac uvjeren je da je postao velikim političarem kad izjavi da politika nije moralna činjenica, da nju zanima samo uspjeh u borbi za vlast, da nju vode samo razlozi moći… Makijavelizam reduciran na stranačku disciplinu! Poslušnost je postala jedinom političkom voljom i jedinom njezinom snagom. Sve teme raspravljaju se kao pitanje vjernosti, kao polaganje ispita za kadrovske stranačke igre… U našem Saboru, s napredovanjem ne raste i osobna odgovomost; zato napredovanje neodoljivo privlači: kao nagrada za odanost, posve laka… U raspravama se legitimira vjernost, a ne osobnost, stranačka pripadnost, a ne vlastiti odnos prema domovini.
Domovina, rekao bi kolega Branko Matan, to je teško pitanje! Kako vam se sviđa ova elita, koja je pozvana voditi brigu o prioritetima domovine, odnosno njezin diskurs?
Doista golem, diletantski skupljen, amaterski redigiran teret imperativne arhajske patetike i suvremenoga kiča, u kojem se nijedna politika ne može snaći, u kojem može jedino zalutati, izgubiti se, izgubivši budućnost.
Silno smo opterećeni prošlošću, salutira se Anti Paveliću na stadionima, čekićima se ide na ćirilične ploče jer, ipak, zakoračili smo u Europsku uniju i ne bi bilo lijepo izravno razbijati glave Srbima…
Tom bespredmetnom teretu prošlosti dodaju se jednako bespredmetne interpretacije raznih neprijateljskih tekstova – religioznog, ideološkog ili političkog karaktera. Sve je puno slučaja! Sve je puno atmosfere kviza: pokaži što znaš! (…) Stranačka poslušnost istodobno opravdava i opterećuje našu međunarodnu politiku samouko sastavljenim kolažem! Nevjerojatno! Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih nije ni bilo… ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili.
Pametni znaju da je ćirilično pismo vezano za sudbinu naše kulture. Ili se samo pravimo pametnima?
Sudbina kulture presudna je za sudbinu Hrvatske. Oduvijek!
Što Vi zapravo vidite s neba kada nas promatrate?
Sada vidim puno Hrvata. Ali sjećam se vremena kad se nitko nije gurao u Hrvate! Kad je oko Hrvata uvijek bilo puno pustog prostora… I on se osjećao mučno… Sada je na svim mjestima gužva! Guraju se Hrvati! Nikad im dosta hrvatstva! Neki su najdublje uvjereni da hrvatstvo o njima ovisi, da oni imaju pravo i dužnost odrediti tko jest, a tko nije Hrvat! (…) Sjajno zanimanje! Kako je Holderlin rekao: ”Počinje servilnošću, a pretvara se u napuhanost!”
Sve je puno slučaja! Sve je puno atmosfere kviza: pokaži što znaš! (…) Stranačka poslušnost istodobno opravdava i opterećuje našu međunarodnu politiku samouko sastavljenim kolažem! Nevjerojatno! Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih nije niti bilo… ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili
HDZ i dalje drži imprimatur na državu. Vi ste se protiv toga bunili? Što ste rekli?
Rekao sam, nemojte se hvaliti da ste upravo vi stvorili ovu državu. Ona je nastala pod znacima sretnih i tragičnih zvijezda povijesne mijene – sretnih, jer je slomljen totalitarizam, jer su slomljene imperijalne države i njihove ideologije, među njima i jugoslavenska ideologija i njezina država; tragičnih, zato što je to dovelo do nepreglednih stradanja i mnogih opasnosti pred kojima i dalje osjećamo zebnju, tjeskobu, strah… Ja ne tvrdim da bi svatko učinio ono što je učinio HDZ – ili nešto bolje, ili nešto gore, to uopće nije bitno! Samo tvrdim da smo se našli u vremenu u kojem je država bila via facti izborena. To se često zaboravlja, kao što se zaboravlja cijeli put do nje, kao što se zaboravljaju ideali koji su na tome putu stvarani, ili se ironiziraju, ili direktno izruguju.
Ideali? Bojim se da biste Vi danas trebali dokazati da ste Hrvat!
Najmanje je istina da nas netko može okrivljavati da nismo Hrvati. Ne pada mi nakraj pameti da pred bilo kime dokazujem koliki sam i kakav Hrvat! To je ispod moga dostojanstva! Vrlo često čujem snažne glasove kako sude o hrvatstvu. Mnogi od njih pripadaju ljudima koji su postali Hrvatima u hrvatskoj državi. Jedino što od njih tražim jest da me puste na miru. Ništa više. Neka se razmeću, ali bez mene! Ja dobro znam koliko vrijedi njihova briga za državu i zašto je izjednačuju s brigom za svoju vlast. Sve što se o tome treba reći, sadržava njihova stranačka izjava u kojoj se kritičare optuživalo za zavjeru protiv države, i to još u dogovoru s inozemstvom! (…) Stari totalitaristički zvuk! Čovjek osjeti potrebu da uzvikne: ”Drugovi, pa je li to moguće?!”
Gospodine Gotovac, Vi ste očito bili u velikoj zabludi…
Bio sam uvjeren da svi mi u Saboru istom zebnjom, istim strahom i istom boli gledamo na ono što nam se događa. Prevario sam se i zaprepašten sam onime što sam čuo!
Da se Vas pitalo da se izjasnite oko prvoprosinačkoga referenduma, mislim da znam što biste kazali.
Naravno da znate: da neću glasovati za ovu politiku, da ne želim ni na koji način i ni u kojem smislu s njome biti povezan. Ona je za mene moralno nepodnošljiva. Nije suprotna samo mojim političkim uvjerenjima, nego i temeljnim vrijednostima svijeta kojemu pripadam i za koji sam se cijelog života zalagao. Ona je u osnovi nihilistička. S takvim političkim relativizmom svijetu se oduzimaju moralni temelji. U tome ni na koji način ne želim imati nikakva udjela. Lakoća kojom se u ovome Saboru izbacuje moral iz politike, znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti.
Neki govore da je prošle nedjelje u Hrvatskoj likvidirana demokracija.
Jednoga će dana ta nedjelja mnogima od nas biti dan srama, u to vas uvjeravam! Doći će trenutak, sasvim sam siguran, kada će netko pročitati na pravi način sve što se govorilo. Progovorit će distanca! Nepogrešiva distanca! (…) Distanca, uostalom, već postoji – jedina distanca u politici, kroz cijelu njezinu povijest: savjest, moral i vjerodostojnost! O njoj je govorila sveta Katarina Sijenska, nepogrešivo polemizirajući s Machiavellijem, gotovo dva stoljeća unaprijed. Politika ne smije dovoditi u pitanje temeljne vrijednosti svoje civilizacije. Učini li to, ona ubija svijet u kojem djeluje. Upravo se to dogodilo u totalitarizmu, na najstrašniji način potvrdivši misao velike Katarine. Onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je došlo pitanje – i čovjek i njegov svijet.
Kako ocjenjujete Vladin program?
Program? Kakav program? Sada, kad je nestala i posljednja iluzija o tom stranačkom programu kao nacionalnom programu, kad se pokazuje da je to bila samo zbirka izbornih krilatica s obećanjima, sad kad je sve to završilo u ovom škripcu, kad se simbolično i doslovno gubi tlo pod nogama, sada se sve to pokušava zaboraviti, prebaciti na druge ili proglasiti sudbinom…
U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja, odlučivši se da razrješuje najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno
A što kažete na prepucavanja između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije?
Posve sam iznenađen načinom na koji se govori o Crkvi. Upućeni su joj prijekori, preporučena joj je sakristija kao mjesto djelovanja. Nikad nisam prizivao Crkvu u politiku, to se zna. Naprotiv, neposredno nakon velikih političkih manifestacija u osnivanju naše države izrekao sam nekoliko kritičkih rečenica o nepotrebnoj nazočnosti Crkve na nekim skupovima. Upozorio sam da se Crkva previše približila stranci na vlasti i da bi bilo dobro da to ne čini. Moj glas bio je dosta usamljen, moje upozorenje dosta arogantno komentirano. Ja ni sada ne pozivam Crkvu u politiku, ali sam protiv njezina otpremanja u sakristiju. Međutim, europska demokracija je laička. Moderna država je laička država i samo je tako moguća. Ona je čista suprotnost ne samo pretpostavkama šerijatskog prava, nego i svakog prava koje izjednačuje državu, naciju i Crkvu.
Zašto se Hrvati međusobno dovikuju? Zašto nema dijaloga?
To je pravo pitanje. To nije pitanje jedne stranke, to je hrvatsko pitanje, to je hrvatska tjeskoba i sram, to je nepodnošljivo i kao uspjeh, jer je tako strašno ponižavajuće.
Ponižavajuće je i to što u svakom trenutku odgovaramo na izazov onoga što nas želi pretvoriti u mrlju.
Da. Svakodnevni život sklon je tomu da umrlja pojedinačnost, jer je ona naporna i onom tko je osjeća i onom tko je susreće. Biti pojedinac to znači i susretati pojedinca, to je vrlo teško, svakodnevno voditi računa da je drugi jednako vrijedan kao i ti, svakodnevno znati da drugi ima sve ono što ti imaš – sva prava, sve dužnosti, i da ga tako trebaš susresti. I zato je veliki Rilke rekao da se ljubav prepoznaje ne po tome što drugoga posjeduje, nego što ga štiti. Ljubav je zaštita tuđeg postojanja i tu je veličina koja iz nje stalno izbija i čini nas vrijednima.
Zato ljudska prava nisu ništa drugo nego točno, u okviru države formuliran ideal, koji već tisuće godina čovjek želi ispuniti, a koji vrlo jednostavno glasi: ”Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim” (…)
To je vrlo jednostavno, najteže, ali cijela povijest dogodila se samo zato da bi te ideje bile formulirane, a mi kao generacija doista možemo biti ponosni što smo živjeli u vremenu u kojem se to dogodilo; vremenu strašnom jer je jedino to doba iskusilo zadnje konzekvence kolektivizma, i vremenu prekrasnom jer je iz tih pouka izašla dovoljno hrabro da poslije svega pokuša ponovno ljudski živjeti. Mi smo doista hrabri, ne zaboravite to! Jer ono što smo mi podnijeli, ma koliko nam se sada to čini kao nekakav ružan san, bila je jedna strahovita i užasna protuljudska oluja koja nas je gotovo posve izbrisala. A mnoge i jest!
Ovo je ključno: nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan ako svi narodi nisu slobodni. Treba se poistovjećivati sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada. Naše poimanje slobode treba uključivati slobodu svih ljudi
Što ste na samrti mislili pod tim da Vam čuvamo Hrvatsku ”od niskosti i od mržnje”?
Otvorenost, jasnoća, i ono što se često naziva transparentnost, jedini su okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve. Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama, i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.
Kako Vam se čini personalizam pape Franje?
Oduševljen sam! Pogađa u bit. Moderni je svijet u svome filozofskom sadržaju ispunjen gotovo isključivo pitanjem odnosa ja-ti, ja-mi. Mi taj odnos trebamo rješavati tako da nikada više u Hrvatskoj nitko, ni zajednica ni drugi pojedinac, neće doći u priliku da nekom uskrati slobodu i pravo da u toj slobodi ostvari svoje ideje, naravno, uz onu ogradu koju cijeli suvremeni svijet već dva stoljeća spominje, a to je Kantova napomena da pritom ”moja sloboda ne smije umanjivati slobodu drugih”.
Bili ste i ostali ”čovjek od formata”, bili ste ”osoba”, i to osoba do kraja. Borili ste se za priznanje drugog i drugih. Kazali ste: ”Priznati raznolikost, znači priznati drugoga. Zato se jedino tako može onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni.” Utemeljili ste filozofiju slobode pojedinca. Pomovirali politički liberalizam. Taj politički liberalizam je, kažu, originalno vaš. Takav liberalizam možemo nazvati i religioznim liberalizmom ili kršćanskim liberalizmom, jer je u tome liberalizmu Bog (vječnost) pretpostavka slobode čovjeka pojedinca.
Ovo je ključno: nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan, ako svi narodi nisu slobodni. Treba se poistovjećivati sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada. Naše poimanje slobode treba uključivati slobodu svih ljudi.
Želio bih ovaj ”susret” zaokružiti još ljepšim riječima, onih iz vaše završne riječi obrane sa suđenja u Zagrebu, 1981. godine. Ponovite nam to, molim Vas…
Jedini je smisao moga rada u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez toga sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakva smisla.
Onirizam kao politika
Strože uzevši, od prvoga dana ”pobjede parlamentarne demokracije”, u novembru 1990., politički interesi i aspiracije u Bosni i Hercegovini nikada nisu bivali artikulirani i u pregovorima s kontrahentima nuđeni u razumnim oblicima, usmjerenim prema općoj koristi i postizanju stabilnog političkog rješenja, već uvijek kao izraz zakrinkanih želja o ”konačnom” ostvarenju partikularnih nacionalnih snova. Mutni su to, morni i olovni sni, mrki i krvavi, ni samim snivačima nisu baš najjasniji, ali su zauzvrat opsesivno snažni.
Rat u tom pogledu nije promijenio ništa, jer ništa nije riješio, samo ih je pojačao; pojačao je stanje neudovoljenosti, a toliko potrebni politički racionalitet potisnuo još dublje u sferu onirizma, ako je dopušteno na društveni život barem u metafori aplicirati tu pojavu iz individualne psihologije koja se definira kao stanje budnoga snivanja, kada ”osoba doživljava vizije kao da su stvarne, a ponekad i učestvuje u njima; javlja se u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti”.
Nakon više od dvadeset godina održavanja takvoga stanja i prakse, koja je postala obavezujućom kulturom ponašanja, danas su politički akteri (a u velikoj mjeri i nacionalni kolektivi) u Bosni njezini potpuni taoci: sve i da hoće (a neće!), nitko od njih nema političke vizije, socijalnog etosa ni ljudske hrabrosti da prvi iskorači iz toga ukletog kruga i započne s novom kulturom realističnog i odgovornog diskursa, a neodređenost ciljeva i nemogućnost njihova tačnog i otvorenog imenovanja ukazuje se kao bezobličnost snova.
Rat je pojačao stanje neudovoljenosti, a politički racionalitet potisnuo još dublje u sferu onirizma, ako je dopušteno na društveni život barem u metafori aplicirati tu pojavu iz individualne psihologije koja se definira kao stanje budnoga snivanja, kada ”osoba doživljava vizije kao da su stvarne, a ponekad i učestvuje u njima; javlja se u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti”
Pa, što to budni snivaju bosanski političari i oni što ih slijede, njihovi glasači, koji im se svake četiri godine predaju na upravljanje? Svjesno se ogrešujući o zahtjeve političke korektnosti, zvat ćemo ih ovdje njihovim nacionalnim imenima – Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i to ne samo iz razloga tekstovne ekonomičnosti, nego, bogami, i zbog gledanja istini u oči.
To, što je Dejtonski sporazum Republici Srpskoj dao mogućnost da se ponaša kao država u državi, nimalo ne uklanja i ne ublažuje tegobne simptome ”budnoga snivanja” u Srba. Ništa se tu još ne osjeća kao ”realno”, konačno ostvareno, politički osvojeno i utvrđeno. Na javi, u izjavama najviših političara, sniva se o žuđenom, a dalekom statusu, koji nema čvrst oblik ni ime, koji se sugerira u pojmovima referenduma, osamostaljenja (čas u okviru omrznute BiH, čas izvan njega), te jedinstva srpskoga naroda ”s ove i s one strane Drine”, itd.
Učestalost i upornost s kojom se to radi otkriva dubinu nezadovoljstva i nesigurnosti u ostvarenome. Nešto se hoće, ali se ne zna baš najtačnije što se hoće. Stvar je još mučnija otkako Srbija, ukliještena evropskom agendom, pokazuje sve manje volje za ohrabrivanje ovih prekodrinskih snova. Gazda Dodik zbog toga u posljednje vrijeme kao da pada u pojačana stanja budnoga snivanja, pa fantazira: u Drugom svjetskom ratu ”samo su Srbi bili antifašisti”, a za zasjedanje ZAVNOBiH-a 1943. Mrkonjić-Grad je izabran zato što je bio ”većinski srpski grad”…
Težnja za ”cjelovitom BiH” glavni je motiv snivanja u Bošnjaka, ali je duboko zapletena u političku nedorečenost, koju jednako dijele sve tzv. probosanske stranke, od izrazito desnih, preko konzervativno-narodnjačkih, do nominalno lijevih i građanskih, bez obzira čije su – Lagumdžijina ili nova Komšićeva.
Sav je današnji politički život u Bosni to: snivanje u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti. A evo što je istinski horor: to stanje je stabilno i nenarušivo. Dotle, socijalna se struktura društva nezadrživo urušava, nezaposlenost prelazi 40 postotaka, životni uvjeti bivaju sve gori, uz alarmantan postotak stanovništva koje je već s onu stranu apsolutne linije siromaštva
Tri su ideje između kojih ta težnja oscilira, ne umijući ni jednu od njih dosljedno i cjelovito osvijestiti i artikulirati u politički projekt, pogotovo takav koji bi bio prihvatljiv i drugim faktorima političkoga života: ideja o ”većinskom ili temeljnom narodu” kao glavnom nosiocu države i državnosti uz benevolentno dopuštenje da u tome participiraju ”svi ostali koji vole Bosnu”, zatim ideja o ”hiljadugodišnjoj državnosti, multikulturalnosti i toleranciji”, što bi imalo biti automatska garancija opstanka i cjelovitosti države, te ideja o ”građanskoj” BiH u kojoj etničnost i povijesno naslijeđeni kolektiviteti neće značiti ništa, a pojedinačno građansko pravo sve, s konzekvencijom u modelu ”jedan čovjek, jedan glas”.
A sve ojačano pseudofilozofemom o postojanju nekakve ”ontološke matrice Bosne”. Pošto se, historijski gledano, radi o mitovima i maštarijama, politički mutnim i neartikuliranim, traži se pošto-poto oslonac na neku arhimedovsku tačku. I, eto je – u ZAVNOBiH-u! ZAVNOBiH u tim projekcijama postaje deus ex machina: on je ideal ostvarenja nacionalnih i građanskih prava, on je čin ”obnove hiljadugodišnje državnosti BiH”, on je garancija trajnosti i opstojnosti Bosne i Hercegovine…
Da ZAVNOBiH pripada davnom historijskom i ideološkom kontekstu i da je samo u njemu moguć, da je u tome kontekstu bio jedan od tvorbenih elemenata državnoga projekta nove, komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog modela društva, te da zavnobihovska BiH nije mogla postojati izvan i mimo nadređene državnosti takve Jugoslavije, pa je ZAVNOBiH prema tome ireverzibilna povijesna pojava – zaludno je podsjećati ovu vrstu snivača.
U hrvatskim snima, pak, sve se i dalje svodi na recidiv pra-ideje o svehrvatstvu, o jedinstvenosti i nedjeljivosti hrvatskoga naroda ”kao takvoga”, te o sjedinjenju ”hrvatskih prostora u BiH” s Hrvatskom ili, u varijanti B, o stvaranju hinterlanda u formi hrvatskog entiteta u BiH. Dobro ju pamtimo, a obilato je i dokumentirana, iako nas firma za prefarbavanje i retuširanje bliske povijesti TUĐMAN ml. & LUČIĆ & RASPUDIĆ svim silama nastoji uvjeriti da nam je pamćenje pogrešno, a dokumenti izmišljeni. Vjerujte nama, a ne pamćenju i dokumentima, viču oni.
Danas su politički akteri (a u velikoj mjeri i nacionalni kolektivi) u Bosni njezini potpuni taoci: sve i da hoće (a neće!), nitko od njih nema političke vizije, socijalnog etosa ni ljudske hrabrosti da prvi iskorači iz toga ukletog kruga i započne s novom kulturom realističnog i odgovornog diskursa, a neodređenost ciljeva i nemogućnost njihova tačnog i otvorenog imenovanja ukazuje se kao bezobličnost snova
Politička fantazmagoričnost ove ideje nimalo nije smetala da u početku bude zdušno podržana od svih ”čimbenika” u BiH, prije svega crkvenih, i to u obama vidovima – svjetovnom i redovničkom. Danas je uglavnom potisnut u zaborav, pa treba podsjetiti na podatak da iz toga fatalnog pankroatizma u početku nisu bili izuzeti ni franjevci.
O tome se najpregnantnije i najpoštenije izjasnio fra Ljubo Lucić, jedan od najautentičnijih bosanskih franjevaca druge polovice XX. stoljeća i veliki kroničar opsade Sarajeva ’92-95: ”Crkva je u najvećoj mjeri kriva za pobjedu nacionalističkih stranaka na izborima 1990. godine, uključujući i HDZ. I ja sam agitirao za HDZ, jer je to tada bio službeni stav Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.” (U predgovoru fra Ljubinoj posthumno objavljenoj knjizi Osuđeni na nadu dodao sam: ”Mnogo ih je koji su, zajedno s Lucićem i mnogo više od njega, tada agitirali, a danas se prave nevješti. Lako im je: fra Ljube više nema da ih, barem samo onim jednim svojim kosim pogledom, posrami.”)
U sam zametak ove ideje bilo je upisano da mora propasti jer je bila u sukobu sa svim parametrima političke stvarnosti. (Ironična historijska pravda je to što je doživjela da je vlastitim rukama moraju likvidirati sam tvorac Franjo Tuđman i terenski mu izvođač Gojko Šušak). Sve je to danas hrvatskim političarima u BiH i više nego jasno, jasno je i ostalim ”čimbenicima”, ali ono što svima zajedno nedostaje, to je snaga i kuraža za iskoprcavanje iz ideološke mreže pankroatizma, što bi im donijelo potpuno novu, mnogo snažniju i jasniju političku poziciju u nepovoljnim unutarbosanskim odnosima i beskonačnim natezanjima.
Eto razloga zbog kojega i njihovo stanje ostaje stanje budnoga snivanja, oslabljene budnosti i poremećene (političke) svijesti, pa je recidiv, odnosno kakva god varijacija promašene i propale početne ideje, jedino što im se čini da imaju na raspolaganju kao cilj i adut. Što je jednako nepostojanju ikakve pozitivne ideje o onomu što se hoće i prema čemu se teži. Gora politika se ne može zamisliti.
Sav je današnji politički život u Bosni to: snivanje u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti. A evo što je istinski horor: to stanje je stabilno i nenarušivo, izgleda da može trajati vječno. Dotle, socijalna struktura društva se nezadrživo urušava, nezaposlenost prelazi 40 postotaka, životni uvjeti danomice bivaju sve gori, uz alarmantan postotak stanovništva koje je već s onu stranu tzv. apsolutne linije siromaštva, i stalno raste.
Vesna Teršelič: ”Predstoji nam krpanje podjela”
Razgovarao: Drago Pilsel
Čini se obligatornim početi ovaj razgovor pitanjem što očekujete od referenduma o braku?
Očekujem da ćemo svi vrlo jasno vidjeti koliko smo kao društvo (ne)tolerantni. Referendum će nam kao u ogledalu pokazati koliko smo daleko odmakli ili zaostali u procesu demokratizacije, u biti kojeg je prihvaćanje drugih i drugačijih. Pokazat će se koliko smo spremni na uskratu ravnopravnosti i suspendiranje prava jedne manjine. Definiranjem braka kao zajednice muškarca i žene u Ustavu RH onemogućilo bi se, naime, izjednačavanje ostalih zajednica u pravima koja sadrži institut braka.
Što mislite zašto je do referenduma uopće došlo?
Do referenduma su nas združenim snagama doveli građanska inicijativa ”U ime obitelji” uz podršku Vladinih institucija. Neshvatljivo mi je da su Sabor RH i Vlada RH pristali na referendumsko pitanje koje dovodi u pitanje samu mogućnost da Republika Hrvatska osigura uživanje svih prava svim osobama, bez diskriminacije.
Zašto izlazite na referendum? Došli ste iz Berlina, zašto?
Jer ne želim na pogrešku Vlade i Sabora reagirati pasivnošću. Izlazim na referendum kako bih aktivno iskoristila svoje pravo na izjašnjavanje.
Ne čini li vam se da tako legitimirate pitanje koje mnogi smatraju protuustavnim?
I ja smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan.
Smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan
Zašto SDP nije zatražio ocjenu ustavnosti predloženoga referendumskog pitanja?
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH.
Što mislite da će se dogoditi nakon 1. prosinca i što bi se nakon toga još moglo očekivati, tj. kamo će krenuti hrvatsko društvo?
Bojim se dublje polarizacije i radikalizacije u kojoj će se još više energije gubiti na konfrontacije, a vrlo će je malo preostati za stvaranje, za razvijanje i poticanje inovativnosti i kreativnosti te za nove pothvate.
Pitam vas isto što i profesora Zuppu: Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to nekakav kulturni rat, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma?
Cijelo je hrvatsko društvo usisano u ”naše” obračune s ”njima”, što nije samo naša posebnost. U tom se udaru na manjine guše potencijali društava u Mađarskoj i Slovačkoj. U svim tim zemljama životno važna pitanje nisu samo hoće li se gaziti prava manjina već i koliko će nam u neprestanom reagiranju na sve oblike isključivosti ostati prostora i vremena za obrazovanje, za izgradnju povjerenja, za solidarnost s onima koji su u podjeli svjetskih dobara i prilika za razvoj prošli puno gore od svih sadašnjih članica EU-a?
Kako ste primili odluku Gradskog vijeća Vukovara da se ćirilici otkaže gostoprimstvo?
S rezignacijom i bez čuđenja. Nepodnošljiva je lakoća kojom političke institucije odustaju od prava nacionalnih manjina prepuštajući borbu za ravnopravnost samim manjinama i inicijativama civilnoga društva. Kad ploče s dva pisma ne mogu obraniti ni Vlada ni policija, stavljaju nas u poziciju živoga štita ljudskih prava i prava nacionalnih manjina.
Imate li razumijevanja za ministra Freda Matića, kojemu ćirilične ploče čas ne smetaju, čas smetaju?
Nemam. Njegova je obaveza štititi ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH
Koliko ova klima u kojoj se sve više udara na ”one druge”, Srbe prije svega, vama i vašim suradnicima i svima koji su tome posvećeni, otežava stvaranje uključive kulture pamćenja?
U atmosferi neprestanih obračuna postaje gotovo nemoguće tiho i dostojanstveno postaviti pitanje prava svih civilnih žrtava, traganja za nestalima i pamćenja svih ubijenih.
Mnogima pojam uključive kulture pamćenje možda nije jasan, što on zapravo znači?
Uključiva kultura pamćenja polazi od priznavanja i isticanje ljudskog dostojanstva ubijenih, stradalih, zlostavljanih, bez obzira na to na kojoj su se strani podjela zatekli zbog svoje pripadnosti ili geografskog usuda ili pak zbog svoga izbora i političkih uvjerenja. U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba.
Zašto Vlada Zorana Milanovića, unatoč očekivanjima, nije sposobna smoći snage za postavljanje spomen-obilježja za sve žrtve bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost?
Zato što Vlada, nažalost, podilazi braniteljskim udrugama i linijom manjeg otpora podržava u devedesetima uhodani način komemoriranja te tako i sama pamti branitelje, često zanemaruje civile hrvatske nacionalnosti, a nehrvate najčešće isključuje. Navest ću dva primjera. Ljiljana Jaroš poginula je u travnju 1992. od gelera granate koja je pogodila kiosk u osječkom naselju Donji grad. Ljiljana je imala 14 godina. Vraćala se kući nakon posjeta prijateljima. Njezina imena nema na nedavno postavljenom spomeniku. Previdjeli su je iako je bila Hrvatica. Kad je u prosincu 1991. u Zagrebu ubijena obitelj Zec, mala Aleksandra Zec imala je 12 godina. Ni za nju ni za članove njezine obitelji u Zagrebu nije postavljen spomenik jer su bili Srbi. Jedini spomenici u javnim prostorima izvan groblja a da su posvećeni stradalim srpskim civilima stoje u Varivodama i u Gošiću.
Samo manji dio stradalih ima status civilne žrtve rata i na taj način ostvaruju pripadajuća im socijalna prava, a nedavno ste u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju istaknuli da ne postoje ni pokušaji statističke analize i evidencije civilnih žrtava rata. Zašto je tome tako i kako je Europska unija primila Hrvatsku u članstvo bez propitkivanja tog ”detalja”?
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenica o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih u ratovima na području Hrvatske i drugih postjugoslavenskih zemalja te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja. Samo na područjima na kojima je bolje rezultate tražila i Europska unija ima većih pomaka nabolje. Unatoč našim zahtjevima, Europska unija u vrijeme pregovora o pridruživanju nije među očekivane rezultate uvrstila sva prava civilnih žrtava, već se fokusirala na učinkovitije procesuiranje ratnih zločina pred MKSJ-om i domaćim sudovima. Tek sada na razini Europske komisije razgovaraju o strategiji tranzicijske pravednosti, koja će za neke druge zemlje među očekivane rezultate možda unijeti i poštovanje prava na istinu i pravo na obeštećenje.
U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba
Jako se dobro sjećam slike kako stojite u Slunju pred ljudima koji su bili srditi na vas jer ste tražili skidanje onoga ”spomenika” Juri Francetiću. Da stojite pred članovima vukovarskoga Stožera i da im se možete obratiti u desetominutnom govoru, što biste im kazali?
Budući da sam ove godine u travnju i srpnju imala priliku govoriti na dva skupa koja je suorganizirao Europski dom Vukovar, a na kojima su sudjelovali i članovi Stožera, nadovezala bih se na ono što sam tada rekla i podsjetila da su ne jednom u Vukovaru, Hrvatskoj, ali i u drugim postjugoslavenskim te europskim zemljama neriješene traume i podjele iz prošlosti zatrovale odnose i pogoršale kvalitetu života budućim generacijama. Smatram da je dužnost cijeloga društva, pa i branitelja iz Stožera, takav obrazac prekinuti. Da bismo to postignuli, važno je dosljedno i nepristrano suočavanje s teškim nasljeđem prošlosti i poštovanje prava manjina – nešto za što je koji put potrebna hrabrost. Zato je ključno pitanje kako se približiti priznanju patnje stradalnika, istodobno omogućiti mladima da ostvare svoje pravo na učenje o prošlosti na temelju činjenica te osigurati ravnopravnost u korištenju vlastitog jezika i pisma?
Optuženi ste da ne pokazujete jednaku pažnju prema objema stranama u ratu. Znam da to nije točno, no kako demantirate takve optužbe?
Spomenula bih da smo tijekom Foruma kulture sjećanja u travnju ove godine pod nazivom “Sjećanja na ratove ili ratovanja sjećanjima?” obišli vukovarska mjesta sjećanja. Nakon završetka upitali smo sudionice i sudionike što im je bilo najvažnije i najkorisnije za budući profesionalni rad i za njih osobno. Redatelj Stevan Bodroža iz Srbije zapisao je: ”Apsolutno i na prvom mestu bila je to poseta komemorativnim mestima, posebno vukovarskoj bolnici. Za razliku od drugih mesta sećanja i obeležavanja prošlosti, na kojima je život u jednom trenutku prekinut, u ovoj bolnici život se nastavio, ona je obnovljena, u njoj se ljudi opet leče, medicinske sestre i doktori promiču hodnicima. Zato poseta ovom mestu uliva nadu na jedan poseban način. Vukovarska bolnica izrasta u paradigmu koja se može primeniti na mnoge druge segmente stvarnosti – prošlost i sadašnjost trebalo bi da žive u harmoniju, međusobnom nadopunjavanju: prošlost nezaboravljena kako bi se iz nje moglo učiti, sadašnjost okrenuta budućnosti, ali bez potiskivanja prošlosti, koja je večna opomena.” To bih ponovno pročitala i naglasila da iz njegovih riječi vidimo koliko je važno da su mjesta sjećanja dostupna svima.
Olako se preskaču i one prve žrtve u Vukovaru…
Spomenula bih da se na Forumu govorilo i o inicijativi za postavljanje spomen-obilježja civilnim žrtvama rata srpske nacionalnosti stradalima u Vukovaru u ljeto 1991., na koju još nema odgovora. Naglasila bih i to da se proces suočavanja s prošlošću treba fokusirati i na druge slojeve nasilne prošlosti kako bi se dodatno istražile činjenice vezane za stradanja u Drugome svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma te u devedesetima, u vrijeme Domovinskog rata.
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenice o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja
Čini se da mnogi pamte krivo. Kako treba pamtiti?
Rekla bih da je pitanje kako se sjećamo stradalih blisko povezano s našim današnjim odgovorima na rasizam, ksenofobiju, i ne može se odvojiti od našeg doprinosa ravnopravnosti svih u Hrvatskoj. Određivanje prema nasilju u prošlosti ide ruku pod ruku s poštovanjem prava manjina na vlastiti jezik i pismo, što uključuje upotrebu ćirilice. Suočavanje s prošlošću, usmjereno na priznavanje patnje svih žrtava rata, polazi od dijaloga sa svima koji su u prošlosti bili žrtve progona ili su još uvijek diskriminirani, i to je doprinos razvoju otvorenog i uključivog društva u kojem će biti dobrodošla svaka osoba i svaka društvena skupina. Zaključno, da se vratimo vašem pitanju što bih rekla Stožeru, pa upitala bih: ”Koji je vaš doprinos zacjeljivanju rana i premošćivanju podjela u društvu? Koji je vaš korak prema poštovanju prava svih? Koji je vaš korak prema nekadašnjim neprijateljima?” U organizaciji Centra za nenasilnu akciju veterani s različitih strana već su se više puta zajedno poklonili stradalima u Bosni i Hercegovini. Kad će doći vrijeme za sličnu simboličnu gestu u Hrvatskoj?
Documenta (Centar za suočavanje s prošlošću) pod vašim je vodstvom ili moderiranjem napravila golemi napor realiziranjem projekta ”Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkoga nasilja od 1941. do danas”. Što kanite s tim projektom i na koji bi način trebalo iskoristiti tu bazu podataka, odnosno što bi trebali biti sljedeći koraci?
Nastavljamo snimanje i nastojimo što više intervjua predstaviti u medijima i u muzejima. Otvoreni smo za publiciranje intervjua u različitim formatima, prikazivanje na izložbama i zainteresirani smo za pripremu dodatnih metodoloških materijala za nastavnike i nastavnice kako bi se mogli koristiti tim intervjuima u obrazovanju, posebno u srednjim školama.
Spomenuli smo Berlin. Što tamo radite?
Na poziv fondacije ”Robert Bosch” a u sklopu stipendije Richarda von Weizsäckera nastojim proširiti suradnju na konkretnim zajedničkim programima suočavanja s prošlošću između organizacija u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim zemljama te europskih muzeja, sveučilišta i dokumentacijskih centara. Dogovorili smo razmjenu iskustava između institucija koje se bave nasilnim nasljeđem Drugoga svjetskog rata i nasljeđem političkog nasilja u vrijeme socijalizma u Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama te zajedno zagovaramo pravo na istinu, pravdu i sjećanje na međunarodnoj razini. Među institucijama zainteresiranima za suradnju su Topographie des Terrors, koja je prva postavila izložbu fokusiranu na počinitelje nacističkih zločina; Stiftung Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau-Dora, koja istodobno njeguje sjećanje na nacistički koncentracijski logor i specijalni logor koji su vodili Sovjeti nakon Drugoga svjetskog rata; Robert Havemann Gesellschaft, koja čuva dokumentaciju njemačke nenasilne revolucije iz 1989. godine; poljski Instytut Pamięci Narodowej, koji pohranjuje dokumentaciju o zločinima počinjenima u vrijeme Drugoga svjetskog rata i vremenu sovjetskog režima, i Karta, koja čuva dokumentaciju o nasilju u Poljskoj u 20. stoljeću.
Kako se osobno nosite s ratnim traumama ljudi s kojima ste tijekom tolikih godina angažmana u civilnom sektoru kontaktirali?
Za sada dosta dobro, iako mi je teško oprostiti se s prijateljima, posebno kod iznenadnih smrti. Zato mogu razumjeti muku onih koji su u ratu izgubili blisku osobu ili doživjeli nepravdu. Frustrira me što katkad ne mogu i više nego samo biti tu za drugoga, osluškivati drugoga, biti u solidarnosti s drugim.
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekad zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu
Kako to da niste oboljeli od PTSP-a? Ili možda jeste?
Čini mi se da nisam. Ali možda bi me jednom mogli načeti razgovori s cinicima i ljudima koji podjednako pate i zbog posljedica nasilja i zbog mržnje koja ih još izjeda. No svakako neću odustati od dijaloga s neistomišljenicima. Koliko je važna vrijednost različitih mišljenja, postalo mi je jasno tijekom konzultacija o inicijativi za REKOM, Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim zločinima počinjenima u ratovima od 1991. – 2001., u kojima je sudjelovalo više od 6000 ljudi.
A kako se nosite s uvredama na svoj račun, koje često čujemo?
Nisam oguglala na njih, ali ne doživljavam ih tragično. Puštam da me uvrede eventualno površinski dotaknu, a potom skliznu uz kožu i tresnu na pod. Nastojim sama birati koje ću bitke voditi. Tako preživljavam, i svaki dan vježbam kako zatvoriti vrata porukama i ljudima koji nisu dobrodošli. Još učim glasno se ljutiti. Ne zatvaram oči pred kritikom, samo ne dam da me rane riječi onih koji ne poštuju druge.
Mirotvorka ste: što je to izgradnja mira?
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekada zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu. Izgradnja mira uključuje dugoročan proces izgradnje povjerenja, suradnje i nenasilnih međuljudskih odnosa.
Zašto ste mirovna aktivistica, a ne, recimo, odvjetnica, liječnica, psihologinja ili teta u vrtiću?
Jer sam smatrala da mogu dati najviše kroz organiziranje civilnih inicijativa i to upravo inzistiranjem na poštovanju prava svakoga čovjeka. Od 1985. sudjelovala sam u pokretanja i vođenju nekoliko desetaka organizacija i društvenih mreža. Nikada nisam požalila jer sam i tada i sada radila s ljudima koji su bili spremni upozoravati na probleme i tražiti rješenja. Jedna od prvih akcija bila je javno čitanje Ustava tadašnje SFRJ u tramvaju, kada smo s prolaznicima razgovarali o poštovanju njihovih prava. Tada su nas pitali: ”Što vam je, pa ne mislite valjda da vlasti poštuju ono što je napisano u Ustavu, zašto nam to čitate. To je mrtvo slovo na papiru!” I tada i danas mislim da je važno inzistirati na vrijednostima i pravima zajamčenima Ustavom.
Završimo onako kako smo i počeli: što je pred nevladinim udrugama koje su se protivile referendumu ili predloženom pitanju?
Predstoji nam krpanje podjela i, bez obzira na rezultat referenduma, promoviranje ravnopravnosti. Bilo bi puno lakše kada ne bismo radili jedni protiv drugih, već se zajedno zalagali za ljudska prava svih.
Stožer ne poštuje vukovarske žrtve
Tužnoga 25. kolovoza 1991. godine počelo je neprekidno (tromjesečno) granatiranje grada. Prema podatcima vukovarske Opće bolnice 1624 osobe, a među njima 12 djece, ubijene su u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine, a ranjeno je više od 2500 ljudi. Prema podatcima Ministarstva zdravstva 19 100 civila bilo je na području Vukovara 19. studenoga 1991. godine, 420 ranjenika i bolesnika bilo je na dan okupacije u vukovarskoj bolnici, broj branitelja grada ni u jednom trenutku nije bio veći od 2000, a 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, ubijeno je na Ovčari 20. studenoga 1991, dok je 91 % ukupnog broja stanova na gradskom području uništeno ili oštećeno. Brojevi su to koji opisuju tragično stradanje Vukovara.
”Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine, pod nogama se osjete ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina”, riječi su kojima je u svom posljednjem javljanju iz vukovarskog podruma legendarni izvjestitelj Siniša Glavašević opisivao razoreni grad. Glavašević je, sa sugrađanima, među kojima je bilo i oko dvije tisuće djece, proživljavao ratne strahote.
Na Dan sjećanja Glavaševićev sin Bojan, dijete vukovarske tragedije, danas odrastao mladić, šef kabineta ministra branitelja Freda Matića, odlukom tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i sam se našao u onoj, tzv. nevukovarskoj Hrvatskoj. Odmah se oglasio pretužnom porukom na svom profilu na Twitteru: ”Nitko mi ne može oduzeti Vukovar. On je moj, koliko god to nekome smetalo. U svome gradu ne trebam ničiju ‘gostoljubivost’ jer nisam gost. Koliko onih koji su mi danas priječili put i nazivali me ‘nevukovarskom Hrvatskom’ ima člana obitelji koji je završio na Ovčari?”.
Vojni analitičari davali su Vukovaru tri dana za obranu, no Vukovar se nije dao tri mjeseca. Nakon toga sravnjen je sa zemljom, poklan, razbijen, uništen i zgažen. No nitko nije uspio zgaziti dostojanstvo vukovarskih žrtava, do jučer, na 22. godišnjicu pada herojskoga grada. I to su uspjeli učiniti baš onakvi tipovi iz tzv. vukovarske Hrvatske koji su službenim hrvatskim vlastima zapriječili dolazak u Kolonu sjećanja. A što su to huškači očekivali?
Da će Ivo Josipović i Zoran Milanović fizički nasrnuti na one koji su im zapriječili put? Državni je vrh otišao na Ovčaru i ondje zapalio svijeće i položio vijence u počast stradalima. Ni u jednom trenutku nije im palo na pamet natezati se s onima koji su bili spremni i nasrnuti na njih, a dio ih je to vjerojatno i priželjkivao.
”Prošle godine nisam davao izjave u Koloni, mislio sam da neću ni ove, ali mislim da smo dužni objasniti zašto ove godine ne možemo položiti vijence. Jednostavno, nasilu ne ide. Na ovakav način može se organizirati svatko tko to želi i toliki broj ljudi može okupiti onaj tko ovo doživljava kao utakmicu. Ovo za mene nije utakmica. Neka se igraju sami”, rekao je Milanović.
Vidljivo potresen bio je i predsjednik države Ivo Josipović. Kako je odmah komentirao jedan politički analitičar, zabrinjavajuće je što su i njemu, Josipoviću, koji se do sada uvijek isticao miroljubivim porukama u kojima je pomirivao zavađene, apelirao na razum – zabranili da se pridruži povorci. Izrazio je svoju beskrajnu tugu. Iskreno, onako iz srca, drhtavim glasom.
U Koloni sjećanja ”vukovarske” Hrvatske bili su i generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Damir Krstičević. Prije godinu dana, nakon izlaska iz haškog zatvora, Gotovina je praktično mobilizirao zavađenu Hrvatsku šaljući poruke mira i oprosta, odbijajući uvlačenje u bilo kakve političke smicalice i korištenje u dnevnopolitičke svrhe. U Vukovaru je sada mirno promatrao kako predsjedniku i premijeru, dakle, demokratski izabranima voljom naroda, oni koji sebe smatraju većim Hrvatima od drugih zaprječuju put.
”Danas se nije trebalo dogoditi da jedni na druge nabacuju blato”, revoltirano je izjavio Branko Borković, Mladi Jastreb, jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika, osuđujući zabranu državnom vrhu da se pridruži Koloni sjećanja.
”Ovo je jedinstven narod koji odaje počast i poštovanje poginulim Vukovarcima, koji nisu poginuli samo za svoj grad nego i za Hrvatsku”, kazao je, već uobičajeno, onako iz prikrajka, HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko. Zaboravio je pritom napomenuti kako se još od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru upravo HDZ svojski trudio raspirivati mržnju prema aktualnoj vlasti, i to na osjetljivome vukovarskom području. Nevažno je jučer bilo to što vlast u mnogo segmenata ne radi dobro svoj posao, ali Dan je sjećanja trebao apsolutno i potpuno biti izuzet od bilo kakvih političkih borbi. To je barem minimum minimuma kao pijetet prema žrtvama.
Ovo što se jučer dogodilo u Vukovaru besramno je pljuvanje po žrtvama čije ime nismo dostojni ni izgovoriti. Možda bi bilo deplasirano reći da je to pljuvanje po cijeloj Hrvatskoj. Ne, ovo ljudi koji su živjeli poput životinja tri mjeseca u podrumima, gladni, žedni, prljavi, iščekujući svaki trenutak kamu kojom će biti dokrajčeni, NIKADA nisu smjeli doživjeti! Mnogi od njih i nisu. Onima koji jesu, izražavam osobno ispriku, sramim se. Uime onih koji bi se trebali sramiti. Ali, oni to ionako ne razumiju.
Oprostite nam, žrtve Vukovara i svi Vukovarci!
Bozanić je nedostojan Kuharićev nasljednik
Iz vrlo dobroga komentara Marinka Čulića na tportalu ”Nikada Hrvatska nije imala jadniju elitu”, objavljenoga u srijedu 16. listopada, prenosim dio u kojem kolega kaže da se jad hrvatskih elita možda i najbolje vidi u ponašanju lidera Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Nije samo po sebi skandalozno što Crkva uza sebe želi državnu vlast koja joj odgovara, tako je bilo svih ovih dvadeset i nešto godina i na to smo se nekako navikli. Ali nikada nije bilo tako da se pritom baš nimalo nisu birala sredstva. Štoviše, Kaptol se i u ratnim devedesetima čuvao da Crkvu ne preplavi val antisrpstva, a kardinal Franjo Kuharić na početku rata čak je imao petlju pozvati vjernike da na srpska ubojstva i palež Hrvati ne odgovaraju istom mjerom. Danas se ništa slično ne može čuti iz usta Kuharićeva nasljednika kardinala Josipa Bozanića i većine drugih biskupa, ali se zato može čuti da su ćirilični natpisi u Vukovaru i drugdje ”nastavak agresije na Hrvatsku”. [Read more…]
Dražen Lalić: ”Igor Mandić griješi, danas nema ustaša”
Ustašija se probudila, nije ni zaspala, ni bila pokopana, kako smo mislili, i taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću, tako da će uništiti i samo to biće. To je kao rak koji jede svojega vlastitelja. Stara ustašija i neoustašija su isti rak-fenomen u Hrvatskoj i vodi nas u letargično stanje i smrtnost – kazao je Igor Mandić za beogradske Večernje novosti, komentirajući najnovije incidente oko uvođenja dvojezičnih ploča u Hrvatskoj.
Poznati hrvatski književnik i kritičar tome je dodao da ”nije ćirilica problem u Vukovaru, ona je samo izgovor da se maknu preostali Srbi. Na bilo koji način”, ističući da pojedini hrvatski stožeri prijete da će na svaki način istjerati ćirilicu, usprkos sugestijama hrvatske vlade. ”Oni uporno nose ćup na vodu, dok se ne razbije, pa će se vidjeti hoće li se razbiti o našu glavu, ili će se sam razbiti”, kazao je Mandić za beogradski dnevni list, izazvavši po tko zna koji put podijeljene reakcije u Hrvatskoj.
”Dobro da je Mandić upozorio na pojave koje nas u Hrvatskoj trebaju i te kako zabrinuti, ali se ne slažem s načinom na koji je to izveo, ponajprije s nekim terminima koje je koristio”, kaže dr. Dražen Lalić, profesor sociologije i politologije na zagrebačkom fakultetu Političkih znanosti.
Značenje termina ustašija i ustaše vezano je za prošlost, konkretno za 40-e godine prošlog stoljeća. Ako ćemo se vazda vraćati na ustaše i partizane, nema nam ni sadašnjosti ni budućnosti. To je u stvarnosti neutemeljeno, ali i štetno za Hrvatsku. Mislim da se ovdje ne radi ni o kakvim ustašama, već o primitivnoj šovinističkoj manjini koja svojim akcijama remeti odnose između Hrvata kao većinskog i Srba kao manjinskog naroda.
Srbi su naši sugrađani nekoliko stotina godina i politički su Hrvati kao i mi. Nažalost, ta primitivna manjina, u kojoj, nažalost, ima i dosta branitelja, na tolikoj je niskoj civilizacijskoj razini da nisu u stanju biti velikodušni u pobjedi, kao što kaže Churchill. Ta je manjina dobro organizirana, ali vjerojatno izmanipulirana od aktera koji vode podzemnu politiku i žele srušiti legalnu i legitimnu vlast nedemokratskim metodama.
Time remete i odnose sa Srbijom”, misli profesor Lalić, napominjući da sudionici takvih akcija zapravo djeluju kao šovinisti, slagali se oni s tim ili ne, jer izražavaju nepodnošljivost prema pripadnicima drugog naroda i kulture, čime dokidaju mogućnost međusobnog komuniciranja. Ako Srbi ovdje ne mogu imati svoju kulturu i svoj jezik, to znači da trebaju otići. Možda ta grupa toga nije svjesna, ali to su barem nenamjerne posljedice njihovih djela, zbog čega sam jako zabrinut za Hrvatsku, kaže dr. Lalić, upozoravajući kako se radi o krajnje ozbiljnim stvarima.
Nakon serije skinutih dvojezičnih ploča i brojnih poruka predstavnika stožera Srbi u Hrvatskoj su jako uznemireni i ja ih razumijem. Ali to ne znači da se slažem s Mandićevom ustaškom terminologijom. Kao što je poznato, jedna kriva rečenica, pa čak i riječ, može više ubiti ljudi od tenkovske granate. Ogromna većina u Hrvatskoj ostavila je ustaše i partizane prošlosti, a govoriti o ustašiji u Srbiji, gdje se danas naveliko rehabilitiraju četnici, što bi, primjerice, značilo da su Ivana Gorana Kovačića ubili antifašisti, stvarno nije pametno, dodaje Dražen Lalić.
Ne znam je li Mandić ikada razgovarao s tim ”starim ustašama”, ali ja jesam s njih nekoliko i mogu reći da je to za mene bilo otrežnjujuće iskustvo. O mnogim stvarima slično razmišljamo, uključujući i osude za brojne ustaške zločine koji su počinjeni u njihovo ime. Isto tako, većina ”starih partizana” ne slaže sa zločinima iz kasnog proljeća 1945. Sve su to počinili ekstremisti s jedne i druge strane. U Hrvatskoj danas nema ustaša, niti se danas itko legitimira kao pripadnik neke proleterske brigade. Radikalna desnica u Hrvatskoj nikad nije imala prođu na izborima. Tko se danas politički inspirira tim stvarima, taj je za umobolnicu, misli dr. Dražen Lalić.
Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije (Ivica Neveščanin)
Ivo Josipović: ”Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju!”
Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske
Razgovor vodili: Zdravko Zima i Drago Pilsel
Imali ste već priliku pozdraviti se s papom Franjom nakon njegove inauguralne mise, ali ste u četvrtak održali i prvi službeni susret. Kako je protekao i kakav je dojam na vas ostavio Papa?
Papa je bio upravo onakav kakvog sam i očekivao na temelju prvog susreta i svega onoga što je govorio i činio od početka svoga pontifikata. Bio je neposredan, simpatičan, otvoren za sve teme, skroman i topao. Susret s Papom bio je velik i važan događaj za međudržavne odnose, ali i za mene osobno.
O čemu ste razgovarali? Je li bilo kakvih iznenađenja u smislu da Vam je rekao nešto duhovito ili izrekao kakvu ideju o našoj zemlji i o prioritetima naše regije?
Teme su bile vezane za Hrvatsku, regiju i globalne političke procese u svijetu. Upoznao sam Papu s našim naporima da, usprkos ozbiljnoj gospodarskoj krizi, gradimo uspješno društvo. Govorili smo o Hrvatskoj kao zemlji vjerskih sloboda, bilo je riječi, pa i kritičkih, o odnosima države i Katoličke crkve, koje smo ocijenili vrlo dobrima, o ekumenizmu, pomirenju, ljudskim pravima… Regija je bila vrlo zastupljena u razgovorima. Kao i s papom Benediktom, imao sam iste poglede na regiju, na njezinu europsku budućnost te suradnju između država. Ocijenili smo kako je iznimno važno da političari u BiH urede tu lijepu i prijateljsku zemlju na način da je kao svoju prihvate svi narodi koji ondje žive i da se kvalificira za pregovore s EU-om. Papa je pokazao iznimnu informiranost o Hrvatskoj i regiji.
Govorili ste i na Papinskoj akademiji. Što ste ondje poručili i komu ste se obratili?
Govorio sam o odnosu morala i politike, i to iz perspektive hrvatskog iskustva. Na neki način problematizirao sam, odnosno doveo u pitanje tezu da su politika i moral odvojene kategorije. Politika nije samo borba za vlast ili za ostvarenje interesa, nego se uvijek postavlja i pitanje svrhe političkog djelovanja. Vlast za što? Koja joj je svrha? S kojim ciljem? Poručio sam da su neki problemi suvremenih demokracija povezani s idejom da su politika i moral nužno razdvojeni. Politika koja je samo tehnologija borbe za vlast ili tehnika obnašanja vlasti ne može zadovoljiti očekivanja građana. Moramo se, dakle, vratiti politici kao nečem što je povezano s vrijednosnim sustavom. To je bila glavna poruka moga govora.
Imali ste i zapaženo predavanje na Teološkom fakultetu Sveučilišta Yale: “Religija u postkomunističkom i postkonfliktnom društvu – hrvatsko iskustvo”. Možete li nam reći nešto više o tom predavanju i o pitanjima publike?
I sâm sam se iznenadio koliki je interes vladao za to predavanje. Govorio sam o našim iskustvima, načinu kako gradimo društvo vjerskih sloboda, što podrazumijeva pravo da se vjeruje i pravo da se ne vjeruje, pravo na slobodan izbor vjeroispovijedi i jednak položaj vjerskih zajednica pred državom. Govorio sam i o problemima s kojima se susrećemo, osobito o posljedicama koje je na društvo, pa i odnose među vjerskim zajednicama ostavio rat. Publika je ponajviše pitala o odnosima sa susjedima i određenim specifičnim pitanjima pomirenja među državama i narodima u regiji. Amerikancima je bilo osobito zanimljivo, gotovo nevjerojatno, što je Hrvatska za predsjednika izabrala agnostika.
Tada ste rekli da je religija često bila zloupotrebljavana zbog različitih političkih interesa te da Vam je važno razumjeti različite religije. Jeste li se, kao osoba koja se smatra agnostikom, otkad ste postali Predsjednikom, a što vas je dovelo do mnoštva prilika u kojima se susrećete s religijskim liderima i osobama različitog religijskog iskustva, jače propitkivali o svome svjetonazorskom opredjeljenju?
I inače se uvijek propitujem o svemu, pa tako i o vlastitim opredjeljenjima. U svjetonazorskome sam smislu ponajprije demokrat, poštujem vrijednosti liberalne demokracije i u okviru toga sam, kao što znate, socijaldemokrat. Također sam i agnostik. Imam veliko poštovanje za religije jer su one ugradile vrlo mnogo u našu kulturu i uopće u naš identitet. I sam, iako nisam vjernik, pripadam kulturi koja ima jake katoličke elemente. To je naprosto činjenica koja proizlazi iz povijesti naroda i države kojoj pripadamo. Pogledajte samo literaturu, glazbu, slikarstvo, film… Koliko je samo tu elemenata katoličke tradicije, pa i kod autora za koje znamo da nisu bili katolici. Vrlo je važno i to da, bili vjernici ili ne, imamo i kritički odmak od pojedinih aspekata naše povijesti. Ali, važno je reći, hrvatska kultura nije samo katolička. I druge su vjere, kao što su islam, pravoslavlje, židovstvo, iznimno utjecale na formiranje našeg kulturnog i nacionalnog identiteta. Moram priznati, do sada, kao Predsjednik nisam imao nikakvih problema u komunikaciji s vjerskim zajednicama, posebice ne s religijskim liderima. Istina, u predizbornoj kampanji bilo je određenog navijanja za moga protukandidata utemeljenog na činjenici da nisam vjernik. Ali te pojave smatram marginalnima. Vidjeli ste, pretežno katolička nacija za Predsjednika je izabrala agnostika i s time, do danas, nemam nikakav problem. Mislim da i to govori o sekularnosti našega društva koja ne isključuje da svatko ima svoje vjersko opredjeljenje i da ga prakticira te da svako religijsko opredjeljenje bude poštovano.
Pretpostavljamo da ste katkad prisiljeni odgovarati na ista ili slična pitanja, no ipak… Za Hrvatsku koja se predstavlja kao demokratsko društvo, od presudne je važnosti da ”pobjegne” iz prošlosti i prepusti je onima koji su za nju profesionalno zaduženi, a to su povjesničari, muzealci i drugi. Uostalom, alarmantno robovanje prošlosti i kolektivnim mistifikacijama dokaz je da je Hrvatska demokratska država, ali samo na papiru. Kada će građani naše zemlje, a ponajprije političari, shvatiti da moraju odgovarati za svoje postupke, a ne za postupke svojih očeva, djedova ili tko zna kojega pretka? Drugim riječima, kada ćemo shvatiti da živimo u 21. stoljeću, u globaliziranom svijetu i odgovarati, koliko je to moguće, na njegove izazove?
Rekao bih da je jedan značajan dio naše javnosti – političke i opće – to shvatio. No uvijek ima onih koji žive od prošlosti i u prošlosti, koji ne dopuštaju da se odmaknemo od nje. Takvi su prilično glasni, ali nisam uvjeren da ih je mnogo. Ipak smo daleko odmakli od onih vremena kad su ljudi zbog različitih interpretacija prošlosti bili spremni ratovati. Danas se o tome raspravlja i mislim da smo blizu tome da prihvatimo da će o nekim pitanjima u našem društvu uvijek postojati razlike, pa i o onima koje se tiču interpretacije prošlosti. Te razlike dijelom su identitetski uvjetovane, a dijelom su izraz obiteljskog i društvenog konteksta u kojem je netko odrastao ili se obrazovao. Inače, slažem se da nam je potrebno više gledati u budućnost, nego u prošlost. Istodobno, kad već i govorimo o prošlosti, to mora biti na način da pokažemo osjetljivost za žrtve, bez obizira na njihov svjetonazor, da govoreći o prošlosti ne stvaramo nove sukobe. Uz vremenski odmak, moramo moći imati pijeteta prema svakom stradalniku, a istodobno u povijesti prepoznavati ono što je kao povijesni pokret bilo dobro, a što nije. Ono što nikada ne smijemo prihvatiti jest opravdavanje zločina.
Ne čini li vam se da tvrdokorno prepucavanje između koalicije i oporbenog HDZ-a služi učvršćivanju stranačkih pozicija i jačanju ionako hipertrofiranih individualnih taština? Možda se s time nećete složiti, ali takvo ponašanje nije samo bespredmetno; u uvjetima notorne krize ono se ne može ocijeniti drukčije nego kao luksuz ili manjak bilo kakva osjećaja odgovornosti.
Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.
Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.
Predsjedničke obveze dovode vas u situaciju da komunicirate sa svjetovnim i crkvenim liderima, ali isto tako s „običnim ljudima“ koje muče obične, ali itekako opipljive brige. Kako prevladati taj hijat između protokolarnih visina i svakodnevnih ”plićina” u kojima se guši sve veći broj naših građana?
Komuniciram s mnogim građanima – i to na razne načine, s nekima i preko društvenih mreža ili e-maila. Nije uopće teško stupiti u kontakt sa mnom, i to izravno. Svakodnevno u moj ured ili meni osobno dolazi između 200 i 300 pisama i mailova. Najmanje polovicu tih pisama šalju mi građani. Obišao sam gotovo sva mjesta u Hrvatskoj, a u svom uredu primio tisuće građana. Imam, dakle, izravan uvid u stvarne probleme ljudi. Nema dana kad ne dodirujem ljudsku nesreću, a često i nepravdu. Pokušavam pomoći koliko mogu, iako je katkad frustrirajuće vidjeti da čak i netko na mojoj poziciji, dakle – na poziciji šefa države – ne može riješiti neki problem, ni onda kad je nepravda evidentno učinjena. Zapravo, rekao bih da je to najteži dio moga posla – kad vidim da je učinjena nepravda, ali nema načina ni mehanizma da se pomogne. Inače, kontakt s građanima vrlo je važan za svakoga demokratskog političara. On vas drži stalno vezanim za stvarnost, od koje se lako odvojiti kad jednom uđete u ove tzv. “više sfere”.
Gledajući prijenose saborskih sjednica i rasprava, teško se oteti dojmu da su stranke u Hrvatskoj postale same sebi svrhom. Možda je to pitanje implicirano u nekom od prethodnih, ali kada će političari shvatiti da je njihova obveza raditi za opće, a ne za vlastito ili usko stranačko dobro?
Rad za opće dobro morao bi biti glavni motiv svakomu tko se uključuje u politiku. Stranke su organizacije koje izražavaju neki specifičan svjetonazor ili posebno gledanje na to što je opće dobro te povezuju ljude koji se žele angažirati u politici, a slični su po pitanju svjetonazora. Stranke ne bi smjele biti odvojene od ideje općeg dobra – samo bi trebale predstavljati specifičan pogled na to kako postići opće dobro. No, pazite, prigovori koji se mogu postaviti našim strankama čuju se i u drugim zemljama u odnosu na njihove stranke. Važno je, također, vidjeti da nije sve u strankama. Javno se angažiranje danas može postići i na druge načine – kroz medije, civilno društvo, akademsku zajednicu, razne humanitarne udruge i dr. Neki od tih alternativnih angažmana možda su još i više usmjereni na činjenje dobra od samog političkog angažmana.
Čovjeku katkad ne preostaje drugo nego da se tješi Krležom. Mogle bi se citirati mnoge njegove rečenice, a na jednome mjestu, u ”Deset krvavih godina” (1937.), zaključio je da ”hrvatstvo, narkotizirano, sanja”. Znači li to da je Krleža bio prorok ili da se od tih davnih dana ništa nije promijenilo?
Krleža je svakako pisac čije poruke nisu vezane samo za jedno vrijeme. Ipak, mislim da se mnogo toga promijenilo u odnosu na 1937. Hrvatstvo, u smislu postojanja države, i to demokratske države, više nije samo san, nego je java. Možda ta java nije u potpunosti zadovoljila kriterije postavljene dok se o vlastitoj državi samo sanjalo. No danas se ima smisla angažirati na stvaranju jedne bolje, pravednije, slobodnije i bogatije Hrvatske. U svojim javnim istupima, više sam puta govorio da je pesimizam možda sastavni dio ljudske prirode, ali nije suviše koristan. Nećemo riješiti naše probleme ako već unaprijed pretpostavljamo da se ništa ne može učiniti i da će biti još samo lošije i lošije. Treba nam nešto optimističniji pristup stvarnosti. Rekao bih čak i da je takav pristup u skladu s postignutim. Ne treba zaboraviti odakle smo krenuli prije više od 20 godina, kroza što smo prošli i dokle smo ipak stigli. Mislim da bi čak i veći pesimisti od Krleže ipak našli dovoljno nade u tom prijeđenom putu. Istina je, gospodarsko je stanje vrlo teško. No pogledajte koliki smo napredak ostvarili u demokraciji, ljudskim pravima, slobodi medija, umjetnosti, kulturi, sportu… Ispunili smo visoke kriterije EU-a…
Nije malo naših glazbenih umjetnika koji su postigli svjetsku karijeru. Dovoljno je apostrofirati imena kao što su: Katarina Livljanić, Ivo Pogorelić, Radovan Vlatković, Monika Leskovar, Maksimilijan Cenčić, Martina Filjak, Petrit Çeku i drugi. Ovih dana u Zagrebu je koncertirala riječka mezzosopranistica Diana Haller i ne treba biti operni ekspert za zaključak da je pred njom velika karijera. Kako to da, kao pojedinci, osobito na glazbenom planu, uspijevamo ono što ne možemo postići na kolektivnoj razini? Zašto se samo načelno pozivamo na kriterij izvrsnosti, dok u praksi i dalje vlada načelo rođaštva i totalne korupcije? Pitamo vas to uzimajući u obzir Vašu predsjedničku poziciju, ali i muzičku i pravničku vokaciju.
Ponosim se glazbenicima koje navodite, ima ih još mnogo koji su napravili ili grade svjetske karijere. No nisu glazbenici jedini. U kulturi, sportu i znanosti imamo izvrsne pojedince i timove. Istina je, još je puno nepotizma, ali i tu vidim napredak. Ne mislim da su u Hrvatskoj jedini, pa ni glavni kriterij napredovanja nepotizam ili korupcija. Iako su to fenomeni koji još uvijek ozbiljno ugrožavaju naš napredak, rekao bih da danas nije kako je bilo “jučer”. Uostalom, teza da ništa nije moguće bez nepotizma i korupcije destimulirajuća je, ali i uvredljiva za mnoge u našem društvu koji su vlastitim radom i talentom ostvarili uspjeh. A da moramo uvijek ratovati protiv nepotizma i korupcije, to je činjenica i imperativ našeg uspjeha.
Prije nešto više od tri mjeseca Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Prilikom svečane priredbe u Zagrebu čuli su se Balotini, Krležini i Pupačićevi stihovi, čula se Bersina glazba itd. Pred svijetom smo se, kao i toliko puta ranije, prezentirali duhovnim vrijednostima, iako su za aktualnu vlast kultura i njezini protagonisti “zadnja rupa na sviralu”.
Prije nego što sam krenuo u politiku, vrlo sam se aktivno bavio kulturom i ne bih se sasvim složio s Vašom tezom o “rupama na sviralu”. Hrvatska je relativno siromašna zemlja i to ograničava naše mogućnosti financiranja kulture, i ne samo kulture. Hrvatska je produkcija u nekim kulturnim segmentima prilično bogata, u nekima nije. Često mi se većim problemom od novca čini povremeni manjak kreativnosti u nekim segmentima kulture. Ali, već sutra, pojave se pojedinci koji ponovno Hrvatsku i na tom području učine vidljivom. Ono što vidim kao poseban problem jest poticanje vlastitog stvaralaštva. Pritom, uzimajući u obzir ograničene resurse, ključno je pitanje selekcije. Povremeno pogledam što se sve sufinancira na području glazbe, posebno u nekim lokalnim samoupravama, i događa se da za određene ljude čiji se programi sufinanciraju, kao prilično dobar poznavatelj glazbene scene, nisam nikada čuo. Bar u slučaju onih programa za koje smatramo da su vrh naše kulture, trebali bismo naći dovoljno sredstava da im omogućimo međunarodnu afirmaciju. Pitanje kritičkog vrednovanja i određivanja prioriteta teška je i odgovorna zadaća i, prije svih, struka, ne politika, mora imati glavnu riječ.
Još u 19. stoljeću slavni američki pisac H. D. Thoreau ironično je primijetio da “na jednog kreposnika dolazi 999 pokrovitelja kreposti”. Thoreau je aludirao na svoju zemlju, ali nije li to nevolja koja i u Hrvatskoj strši do neba?
Možda, ali, rekao bih, to je univerzalna pojava.
Prije nekoliko dana ”Jutarnji list” osvanuo je s naslovom: ”Dugo sam čekao da se Josipović prestane ljutiti na mene”. Bile su to riječi srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića. Kako uspostaviti bolje odnose sa susjedima, a neutralizirajući usput optužbe o pokušaju restauracije Jugoslavije? To više što ne treba dokazivati da su dobri odnosi sa susjedima od vitalnog interesa za svaku zemlju. Pitanja koja se tiču rata, nestalih i slična traže urgentna rješenja, ali ne čini li Vam se da su još jake snage kojima ”zaleđeno” stanje između balkanskih susjeda itekako odgovara i koje u igri ni rata ni mira traže svoje probitke?
Nitko od ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države
Prije svega, obnova neke nove Jugoslavije niti je moguća, niti bi bila poželjna, niti za to ima interesa bilo gdje u postjugoslavenskim zemljama, uključujući i Srbiju. Oni koji govore o nekoj novoj Jugoslaviji zapravo pokušavaju zaplašiti građane nekom potpuno nepostojećom opasnosti, nekom fikcijom koja postoji samo u njihovim glavama. Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju! Ima, istina je, mnogo onih koji bi htjeli da se dobri odnosi među narodima i državama ove naše regije nikad ne razviju i koji kao da žive od stalnog poticanja neke “zle krvi” i dizanja tenzija. Kao da im je žao što je rat napokon gotov. A komu je taj rat donio išta dobra, osim onomu malom broju ljudi koji su se jednom enormno obogatili na račun velike većine koja je u ratu toliko toga izgubila? Ti ratni profiteri pokušavaju održavati neki imaginarni rat stalno živim da bi održali svoje privilegije i skrenuli pozornost s pitanja odgovornosti za prethodne sukobe. Od goleme je važnosti da se u svim zemljama postjugoslavenskog prostora vodi antiratna politika, koja uključuje i zatvaranje preostalih otvorenih pitanja, od kojih je za nas najbolnije pitanje nestalih osoba. Također, takva politika uključuje trajnu orijentiranost na izgradnju mira, kao i trajnu obvezu da se kazne ratni zločinci i oni koji su počinili teške zločine u ratu. Sve su to sastavni elementi jednoga procesa, kojemu je krajnji cilj onemogućavanje rata bilo kad u budućnosti. Unatoč dijelu javnosti koji nevoljko gleda na otopljavanje odnosa sa Srbijom, velik je napredak učinjen posljednjih godina: pronađene su mnoge osobe čija se sudbina nije znala, zajedno radimo na povratku izbjeglica, surađujemo u progonu međunarodnog i organiziranog kriminala, sve više trgujemo, razmjenjujemo kulturne programe, dogovorno je vraćen dio otetog kulturnog blaga iz doba rata, čak imamo i sporazum o vojnoj suradnji… Ali puno je još otvorenih pitanja i velika je odgovornost na ovoj generaciji političara da ih riješi ili bar njiihov broj svede na minimum.
Nedavno je umro Mirko Kovač, pisac u čijoj se sudbini zrcale sva moguća proturječja naše regije, koju katkad zovemo balkanskom, katkad ex-jugoslavenskom itd. Osim romana i novela, Kovač je objavio knjigu polemika pod naslovom ”Elita gora od rulje”. Ondje se okomio na mnoge pisce i intelektualce iz srbijanske sredine. Ipak, nije li pitanje kompromitiranih elita isto tako i goruće hrvatsko pitanje?
Ne bih generalizirao. Na našoj javnoj sceni, pa i kulturnoj, bilo je ljudi koji su se dosljedno zalagali za demokraciju i za mir, kao i onih koji su bili zagovornici autoritarne vladavine i promotori sukoba. Među ovima prvima istaći ću samo neka časna imena, ono Predraga Matvejevića, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan i mnogih drugih ljudi okupljenih oko hrabrih antiratnih novina i časopisa u 1990-ima, mnogih novinara koji su dali svoj velik doprinos demokraciji. No bilo je i sasvim drukčijih primjera, kao uostalom i u Srbiji.
Osobno, najveći problem vidim u teškom gospodarskom položaju medija koji generira ovisnost medija o oglašivačima, a nekad i uzrokuje njihovu propast. Nažalost, mnogi su odlični novinari ostali bez posla, mediji propali. Sve te okolnosti utječu na neovisnost novinara, a i na profil medija. Nedostaje mi decentno analitičko novinarstvo u kojemu se ne događa da naslovi nemaju veze s tekstom nad kojim stoje. Ipak, uvijek volim istaknuti doprinos koji su mediji dali i dalje daju demokraciji u Hrvatskoj. Vidim, postoji više inicijativa samih novinara da otvore prostor neovisnom i stručnom novinarstvu kroz portale, neki sutra i kroz tiskana izdanja. Bez obzira na trenutačno veće ili manje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo medijskom scenom, očekujem da će kriteriji čitatelja, čitajte – tržište, isprofilirati scenu te da će se u dogledno vrijeme mediji profilirati u odnosu na publiku, način odabira i obrade tema, opremu teksta… Bit će sve manje medija koji “svaštare” i jako sliče jedni drugima.
Sugerira se da imate mnoge medije ”pod kontrolom”. Je li to točno i kako Vi doživljavate vaš medijski tretman u tiskanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj?
Nije točno i smatram da se radi o podmetanju vrlo malog broja novinara koji se i inače ne ističu osobitom objektivnošću. Eto, klasičan je primjer jednog dnevnika za čijeg vlasnika kažu da je sa mnom u dobrim odnosima. A taj dnevnik gotovo svaki dan, na cijeloj stranici, objavljuje najružnije objede na račun moje politke kao “komunjarske”, “izdajničke”, “jugonostalgičarske”. U medijima često nastupam jer je zagovaranje jedan od glavnih instrumenata koje Predsjednik Republike ima u obnašanju svoje dužnosti. Javni zagovor podrazumijeva stalno obrazlaganje svoje pozicije i pokušaj iniciranja javnog dijaloga o idejama koje imam. Moj prethodnik, predsjednik Mesić, bio je također osoba koja se snažno oslanjala na taj instrument – i to je sasvim normalno u okvirima postojećeg sustava. Nekad sam više, a nekad manje zadovoljan načinom praćenja mojih aktivnosti, ali pretpostavljam da bi slično mogla reći svaka javna osoba. Postoje novinari koji podržavaju politiku koju vodim, ali i oni koji joj se oštro suprotstavljaju. To je normalno, to je dio demokracije.
Pretpostavljamo da se ne dopisujete javno s novinarima koji vas kritiziraju. U povodu najnovije kritike na vaš račun, one Miljenka Jergovića, koji Vam je zamjerio način kojim ste se obratili Hrvatima u BiH u povodu tamošnjega popisa stanovništva govoreći im da imaju ”dvije domovine”, pa vas je u tome usporedio s Franjom Tuđmanom i njegovom politikom ”evangeliziranja domovnicama”, želimo doznati zašto, ako tako mislite, smatrate da Hrvati u BiH imaju ili moraju imati dvije domovine i jesu li vam Hrvati u BiH, kako vam Jergović imputira, tuđinci?
Točno je, gotovo nikada ne reagiram na tekstove u medijima. Ali kad već pitate, evo… Gospodin Jegović je sjajan pisac, ne uvijek osobit politički analitičar. Kao prvo, da je pažljivo pogledao spot zbog kojeg me kritizira, vidio bi da poruka uopće nije bila namijenjena Hrvatima u BiH. Štoviše, nisam uopće spomenuo Hrvate, već sve hrvatske državljane podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj. To su, uz Hrvate, i velik broj Bošnjaka, nešto manje Srba. Uostalom, pogledajte kako i udruge Bošnjaka u Hrvatskoj pozivaju na popis! I otkud gospodinu Jergoviću legitimacija da negira pravo državljanima BiH koje im je dano zakonima njihove zemlje, pravo da sudjeluju u popisu stanovništva bez obzira na to imaju li još koje državljanstvo i gdje žive!? Danas je pitanje višestrukog identiteta, pa i višestrukog državljanstva, civilizacijsko pitanje. I sam je g. Jergović rodom iz BiH. Hoće li iskoristiti prava koja mu daju obje države ili neće, to je njegov odabir, ali ga ne bi trebao nametati drugima kroz prilično brutalne političke kvalifikacije. U Hrvatskoj imamo mnoge hrvatske državljane s drugim državljanstvom, ponajviše onim BiH i Srbije. Etnički, daleko je od toga da bi svi bili Hrvati. Zar tim ljudima, koje je često nevolja rata navela da napuste svoju prvu domovinu i žive u drugoj, zabraniti da ostvaruju prava u obje države, pa i da doprinose objema državama!? Jergović je istom logikom mogao reagirati i na činjenicu da su mnogi Srbi iz Hrvatske, koji danas žive u Srbiji, sudjelovali u popisu, a sudjeluju i na izborima. Gdje su mu jednaki kriteriji? Neke su od njih iz Hrvatske otjerali ratni događaji, drugima je to bio vlastiti odabir. Neki nisu nikada niti živjeli u Hrvatskoj. Pa to da su građani dvije države, ljudi s dvije domovine, normalno je! Dobro je što su vezani uz obje države i bio bih nesretan da ti ljudi, Srbi s dva državljanstva koji žive u Srbiji, nemaju mogućnost sudjelovati u popisu, izborima ili drugim aktivnostima vezanima za Hrvatsku. Kao što mi je normalno da u prostorijama organizacija Bošnjaka u Hrvatskoj imamo i zastave BiH, a da Bošnjaci koji žive u Hrvatskoj i hrvatski su državljani odlaze na popis u BiH, sudjeluju u izborima ili drugim aktivnostima susjedne zemlje. Hrvatska je svoju putovnicu dala i za oko 400.000 državljana BiH koji nisu Hrvati. Zašto? Zato što su životno ili obiteljski bili povezani s Hrvatskom. Nitko od tih ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države.
Koje medije iz regije pratite?
Otkako sam na ovoj funkciji, pratim zaista mnogo medija, ali najčešće u sažetim oblicima koje mi priređuje moj ured ili neka druga institucija. No često zatražim da pogledam cijeli tekst ili prelistam određeno izdanje. Pratim i online izdanja mnogih medija, teško bih mogao neka izdvojiti. Svakako, riječ je o medijima iz svih zemalja regije, različitih političkih orijentacija.
Koju ste knjigu ili knjige u posljednje vrijeme uspjeli pročitati, a koji ste koncert s velikim zadovoljstvom poslušali?
Ne biste vjerovali, zadnja mi je u rukama bila Jergovićeva zbirka eseja “Muškat, limun i kurkuma”. Ponavljam, odličan je pisac. Od koncerata, izdvojio bih koncert Njujorške filharmonije koji sam čuo prilikom boravka u SAD-u na sjednici Opće skupštine UN-a. Ali ističem i sjajnu kolekciju CD-ova Antologija hrvatske zborske glazbe. Vrlo često, posebice kada radim dokasna, stavim jedan od CD-ova iz te edicije.
Možda ste se samo šalili kada ste to naveli kao želju, ali je očito da svojim tempom rada nećete za ova mandata stići napisati glazbeno djelo posvećeno Johnu Lennonu. Hajmo završiti ovaj razgovor u ležernom tonu… Ako volite Lennona i ako Vam je glazba toliko važna, zašto biste se upustili u drugi predsjednički mandat, to jest, zašto ćete ga pokušati dobiti? Imate si pravo u odgovoru na ovo posljednje pitanje pripisati i poneku zaslugu.
Zato što volim komade koji imaju dva čina, a ne samo jedan. U prvom se događa zaplet, u drugom – rasplet. Šteta je propustiti rasplet, kad ste već vidjeli zaplet. O zaslugama neću, o njima će, a i o mojim slabostima, suditi analitičari, a što je najvažnije, birači.
- « Previous Page
- 1
- …
- 10
- 11
- 12