autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • Beležnica
    • Beo dijagnoze
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: Multiplex
    • DEMOCROACIA
    • GLOBALNI KAOS
    • IMAM PRAVO
    • Impresije i varijacije
    • Istočno od raja
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • Iz zemlje snova
    • KONTRAPUNKT
    • Kozmopoliteia
    • Ljubljanski zvon
    • Ljuta paprika
    • MAŠKARADA
    • Millenium
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (Ne)mirna Bosna
    • Nije da nije
    • Od knjige do knjige
    • Odjeci vladanja
    • Oklop od papira
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • Pisma s Trećića
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • Polupjesnik il bolesnik
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • Produžeci
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • Romanin peterac
    • RUBNI ZAPISI
    • Ruta Borisa Perića
    • SLOBODNI ZIDAR
    • Subotom uz kavu
    • Terra Sexualis
    • Under cover
    • Uvik kontra
    • Vita Croativa
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • Zimsko ljetovanje
    • RUBNI ZAPISI
  • OSVRT DANA
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • Zimin noćni izbor
    • Ruta Borisa Perića
    • Ex libris D. Pilsel
    • Književni ogledi
    • CSI: Multiplex
    • CSI Vladimira C. Severa
    • Istočno od raja
    • Bez riječi
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • Abrahamova djeca
  • Feljton
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • POROK PRAVDE <br> Josip Kregar
    POROK PRAVDE
    Josip Kregar
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Fantomski zdesna

Autor: Teofil Pančić / 25.04.2014. Leave a Comment

Kad god Srđan Dragojević snimi film, bioskopi i kina uzduž i popreko post-YU ”regije” otvaraju mu se širom: Dragojević se, naime, tržišno-kapitalistički rečeno, ”dobro prodaje”. Ono što on režira ili napiše, to se masovno gleda. Biće da za to postoje dva razloga ili dve grupe razloga: prvo, on je talentovan čovek; drugo, njegovi filmovi uvek su katalizatori neke aktuelne kolektivne traume. To o njima ne govori unapred ni dobro ni loše, ali nije nevažno da se ima na umu.

 

U prologu novog Dragojevićevog filma ”Atomski zdesna” stoji tvrdnja, razapeta preko celog ekrana kao svojevrsni uvodni moto, kako su u SFRJ socijalizmu radnici (nekad se govorilo: radni ljudi i građani) imali neotuđivo pravo na dve nedelje letovanja; ne sećam se tačne formulacije, ali to je smisao.

U prologu novog Dragojevićevog filma ”Atomski zdesna” stoji tvrdnja, razapeta preko celog ekrana kao svojevrsni uvodni moto, kako su u SFRJ socijalizmu radnici (nekad se govorilo: radni ljudi i građani) imali neotuđivo pravo na dve nedelje letovanja; ne sećam se tačne formulacije, ali to je smisao. Nekako se podrazumeva da se radi o letovanju na moru ili, u najgorem slučaju, za akvafobične, na nekoj popularnoj planini ili u banji…

 

Nekako se podrazumeva da se radi o letovanju na moru ili, u najgorem slučaju, za akvafobične, na nekoj popularnoj planini ili u banji (a ne o tavorenju kod babe i dede u Donjem Krompirištu kod Prnjavora), a podrazumeva se i to da je letovanje besplatno ili bar plaćeno po radikalno diskontnoj, ”sindikalnoj” ceni, pa još na bezbrojne rate koje blaženo obesmisli potmula inflacija. Pravi little man’s paradise.

 

Sto mu gromova, tu već imam problem s filmom ili možda sa sopstvenim minulim životom! Naime, mi nismo letovali svake godine na moru ili tako negde – u najboljem slučaju tek svake treće-četvrte godine – iako su moji roditelji, rekao bih, pripadali socijalističkoj srednjoj klasi. Valjda su imali druge prioritete, šta li? Ako je tvrdnja s početka filma ipak tačna, onda me je neko opljačkao, ali od koga danas da tražim obeštećenje kad je Sistem odavno propao? A ja, ispada, nisam prekomernim parazitiranjem na njegovim pogodnostima dovoljno doprineo njegovoj propasti.

 

A opet, Dragojević je moj vršnjak, mora biti da se sličnih stvari sećamo. Samo što je nevolja sa sećanjem to da je ono uvek nekovrsni izbor iz prošle stvarnosti, svestan ili nesvestan. Kada proradi ono što se naziva ”optimizam pamćenja”, prošlost postaje nalik onoj Hičkokovoj definiciji filma kao života lišenog dosadnih delova: ona biva, naime, lišena tamnijih strana, što je nužno izobličava u odnosu na ono što je bila dok još nije bila prošlost. To je verovatno neizbežno i ne mora da bude problematično ako se ne upotrebljava za problematično tumačenje sadašnjosti.

 

A ”Atomski zdesna” je film o sadašnjosti, ergo, film o kapitalizmu; možete ga nazvati tranzicionim, neoliberalnim, predatorskim, banditskim ili naprosto, eto, kapitalizmom bez dodatnih oznaka (tvrđi levičari ionako veruju da je svaki kapitalizam po naravi nužno takav i da drugačiji ne može ni biti, jer bi onda prestao da bude kapitalizam), od volje vam.

No istovremeno, bivajući filmom o prisutnom kapitalizmu, ”Atomski zdesna” je i film o odsutnom socijalizmu; njega više nema, on se pojavljuje samo kroz tvrdnju na početku filma i kroz poneki idilični, nostalgičarski odsečeni kadar iz starih filmskih žurnala. Socijalizam je, dakle, fantom, ali upravo kroz svoje odsustvo, to jest bivše prisustvo, kroz svoju nataloženost u nostalgičarski samocenzurisanom sećanju protagonista, on postaje centralni lajtmotiv filma…

 

Prodavci time-share apartmana negde na hrvatskom Jadranu zapravo su dileri Ničega (ideja je: prodaj mi ono što mi ne treba za pare koje nemam), a svoju robu uvaljuju onima koji zapravo ništa ni nemaju; to ih, prodavce, ne čini anđelima, ali ni zlikovcima, jer su i sami tek ucenjene žrtve koje jedan otkaz deli od beznađa, sitni kotačići u neprestanoj meljavi kapitalističke mašine koja ne sme da stane.

 

A njihovi klijenti, mahom deklasirana postsocijalistička, da prostite, polufukara skupljena s koca i konopca bivše Juge, ”pripadnici naroda i narodnosti” i nositelji odgovarajućih eksploatacijskih stereotipa (ili, ređe, njihovi razbijači) samo su sitni grebatori i dežurni kupci cigle koji bi da se očešu o besplatno letovanje, tj. da ”prevare sistem” kao što su, na neki drugi način, varali i socijalizam. E sad, kapitalizam je malo teže prevariti jer je on svaku moguću prevaru unapred ukalkulisao u svoj troškovnik, a njegov troškovnik je tako setovan da na koncu uvek pokaže plus…

 

Iz takve postavke proizilaze i neke vrline, ali i većina mana ovog filma, pre svega njegova povremeno baš iritantna tezičnost; no, neću se time podrobnije baviti, ovo nije filmska kritika. Interesantnije mi je nešto drugo. ”Atomski zdesna” je, kažem, film o kapitalizmu, to jest ”protiv” njega, film o jednoj bazično kvarnoj robi koju su zli dileri globalnih opijata uvalili neukim i naivnim otrocima socializma, lišenim imuniteta na tu vrstu zavođenja. I u tom je smislu ovaj film kapitalistički promućurna investicija, jer je baš sada idealan trenutak za takve filmove, slobodno tržište trenutno odlično reaguje na filmove protiv tiranije ”slobodnog tržišta” i njenih posledica.

 

No istovremeno, bivajući filmom o prisutnom kapitalizmu, ”Atomski zdesna” je i film o odsutnom socijalizmu; njega više nema, on se pojavljuje samo kroz tvrdnju na početku filma i kroz poneki idilični, nostalgičarski odsečeni kadar iz starih filmskih žurnala. Socijalizam je, dakle, fantom, ali upravo kroz svoje odsustvo, to jest bivše prisustvo, kroz svoju nataloženost u nostalgičarski samocenzurisanom sećanju protagonista, on postaje centralni lajtmotiv filma, savršeno nevidljiv, a savršeno dominantan i sveprisutan.

Kad ima sigurnost (”socijalizam”), tad vapije za slobodom, kad mu daš tu idealizovanu slobodu (”kapitalizam”), on se njom zagrcne, pa bi nazad u sigurnost. Ali, da mu je nekim čudom stvarno daš (da se ”socijalizam vrati”), koliko bi potrajalo pre nego što bi opet zakukao za ”slobodom”? Odgovor se lako nazire. A kapitalizmu je ionako svejedno, on na zalihama ima dovoljno i jedne i druge robe…

 

Sećate li se filma ”Bal na vodi”, ne američkog izvornika iz 1944. (Bathing Beauty) Džordža Sidnija sa Ester Vilijams, nego jugovarijante Jovana Aćina iz 1985.? Grupa nekadašnjih mladića okuplja se u Beogradu na sahrani nekadašnje gradske lepotice koju su zvali Ester; slatka ptica mladosti zauvek je odlepršala, a priča o njoj i njima vraća nas u zajedničku im prošlost, u dane ranog socijalizma, u sivilo, bedu, režeću tupost agitpropa i bande skojevaca koje jure ”giliptere” s makazama u rukama da ih šišaju. A ovi, pak, maštaju o nekom pravom, punom životu, koji je ”negde drugde”, nije Kundera to slučajno tako definisao pišući o istoj epohi.

 

Bivajući, dakle, u svom ”vidljivom” sloju filmom o prisutnom socijalizmu iz njegove prilično represivne faze, jugoslovenski ”Bal na vodi” postaje film o odsutnom kapitalizmu, to jest o ”Zapadu” i o ”slobodi” koji postoje Tamo Negde u prostoru i utoliko su divniji ukoliko su nedohvatljiviji. Muke počinju tek kad ih se dočepaš…

 

Ispada, dakle, da je ”Atomski zdesna” simbolička inverzija ”Bala na vodi”. Nije da je to bilo čija namera, nego stvari naprosto tako funkcionišu, to je ”duh vremena”.

 

Čemu nas sve ovo uči? Možda tek ovome: čoveku je nemoguće ugoditi. Kad ima sigurnost (”socijalizam”), tad vapije za slobodom, kad mu daš tu idealizovanu slobodu (”kapitalizam”), on se njom zagrcne, pa bi nazad u sigurnost. Ali, da mu je nekim čudom stvarno daš (da se ”socijalizam vrati”), koliko bi potrajalo pre nego što bi opet zakukao za ”slobodom”? Odgovor se lako nazire. A kapitalizmu je ionako svejedno, on na zalihama ima dovoljno i jedne i druge robe, to jest i antisocijalističke i antikapitalističke, a voljan je i da snima nove nastavke, samo ako tržište to traži.

Filed Under: Nije da nije Tagged With: autograf.hr, bioskop, Ester Vilijams, fantom, Fantomski zdesna, film, Jugoslavija, kapitalizam, Kino, kolumna, lajtmotiv, letovanje, Nije da nije, politika, SFRJ, socijalizam, Srđan Dragojević, Teofil Pančić

Vladika protiv novinara

Autor: Milan Vlajčić / 30.11.2013. Leave a Comment

Zameriti se nekom visokom crkvenom dostojanstveniku nije baš bezazleno: Crkvi se u Srbiji sve može, da ne plaća porez na celokupnu imovinu, da naplaćuju grobarske usluge od oka, da se mešaju u sve državne poslove (na opšte zadovoljstvo političkih elita na vlasti). Na meti jednog povlašćenog vladike našao se i ovaj potpisnik, i zato evo priče iz prve ruke.

 

Krajem leta javljaju mi iz jedne beogradske redakcije, u kojoj imam stalnu kolumnu, da je stiglo pismo iz Prvog osnovnog suda, za mene. Zapanjen ovom vešću, jer se sudski dokumenti šalju na kućnu adresu i tu se preuzimaju uz lični potpis, odem i doznam da je prijem pisma potpisao neki kurir koji je bio ljubazan da me obavesti. Srpsko pravosuđe, bato! Zahvalim čoveku, otvorim zapečaćeno pismo i doznajem da je pomenuti sud doneo pravosnažno rešenje kojim se odbacuje tužba Republičke radiodifuzne agencije, koju je protiv mene podigao predsednik RRA pravoslavni vladika Porfirije.

 

Nisam ni znao da sam tužen i odjednom, hop, evo me na slobodi! Potpisani sudija je odbacio zahtev tužitelja koji je tvrdio da je novinar M. V. iznosio netačne podatke. Sudija je uzgred dodao da je u međuvremenu ukinut famozni član 131. KZ o kleveti, pa mu je stoga mirna savest.

Izrazio sam čuđenje kako u jednoj demokratskoj i sekularnoj državi ovakvu agenciju vodi crkveni velikodostojnik, kao da smo nekakva pravoslavna džamahirija. Kad bi u Velikoj Britaniji, koja je parlamentarna monarhija (u kojoj kenterberijski nadbiskup stavlja krunu na glavu kralju ili kraljici), na čelu glavne medijske agencije osvanuo neki anglikanski biskup, za 15 minuta cela britanska demokratska javnost bi oborila takav nonsens

 

A šta sam ja to napisao što je izbezumilo Vladiku? Da je RRA sa njim na čelu, a postavila ga je Vlada što se kosi sa zvanjem nezavisnog tela, u proteklih desetak godina pokazala da ne može da se snađe u medijskoj džungli, da nisu uradili ništa, dok se na mnogim tv-kanalima narušavaju građanska prava i širi jezik mržnje na nacionalnoj i ideološkoj osnovi, da ne pominjem provalu pornografskih sadržaja na kanalima sa nacionalnom frekvencijom (koju je upravo RRA i odobrila).

 

Izrazio sam čuđenje kako u jednoj demokratskoj i sekularnoj državi ovakvu agenciju vodi crkveni velikodostojnik, kao da smo nekakva pravoslavna džamahirija. Kad bi u Velikoj Britaniji, koja je parlamentarna monarhija (u kojoj kenterberijski nadbiskup stavlja krunu na glavu kralju ili kraljici), na čelu glavne medijske agencije osvanuo neki anglikanski biskup, za 15 minuta cela britanska demokratska javnost oborila bi takav nonsens. Uzgred sam postavio pitanje koje se tiče crkvenog kanona, a ponajpre onih koji vode Crkvu: pošto je zabranjen greh, pa čak i greh u mislima, kako dotični vladika nagdleda pornografske, vrlo eksplicitne sadržaje kojih ima tušta i tma? Umesto da se preispita, čestnejši Porfirije se obratio sudu.

 

O ovom slučaju ništa se u javnosti ne zna ja sada prvi put iznosim slučaj, pošto je sudski postupak završen u tišini (meni iza leđa!).

 

Ali tih dana, iz istog suda, sa potpisom drugog sudije dobijam poziv da se izjasnim o tužbi koju je jedan reditelj pokrenuo protiv mene. O tom slučaju se sve zna i sada podsećam: prvih dana avgusta protekle godine, u nizu listova, teledirigovano, pojavio se gotovo istovetan intervju sa poznatim rediteljem Goranom Paskaljevićem, koji je obavestio javnost da je upravo završio novi film, da će film konkurisati za zvanje srpskog kandidata za Oskara. A postupak izbora konačnog kandidata vodiće srpska Akademija filmske umetnosti i nauka (AFUN), na čijem se čelu nalazi upravo dotični G. P. Uzgred saopštena su imena članova komisije za izbor, među kojima nije bilo nijednog filmskog kritičara. Nije uspeo da objasni ko je sastavljao ovu komisiju, ali ako Predsednik nije ima bitnog udela, ko je?

 

Ništa čudno za moralnu baruštinu u kojoj se krčka naša kulturna scena: klasičan primer da je neko uhvaćen na javnom mestu sa prstima u pekmezu, ali bez presedana zbog naivne nameštaljke. Istinu govoreći, reditelj Srđan Dragojević je prvi nametnuo pitanje regularnosti izbora i povezanosti G. P. sa celim slučajem, jer do tog trenutka niko nije znao da je G. P. predsednik dotične AFUN (nisam znao ni ja, iako sam jedan od osnivača). A Dragojević je naslutio kako će u ovom nadmetanju proći njegov izvrstan film “Parada”, već ovenčan krupnim međunarodnim priznanjima. Na kraju godine ovaj film će u glasanju srpske sekcije FIPRESCI dobiti zvanje najboljeg filma godine, dok je Paskaljevićev film, uprkos paklenoj marketinškoj ofanzivi, ostao gotovo neprimećen.

Dvadesetak dana je na stranicama kulturnih rubrika sve prštalo od budalaština, a kad je neko upozorio na pravila Američke akademije da predloženi kandidat za Oskara mora da ima u sopstvenoj zemlji sedam dana film u distribuciji, marketinška služba filmske kuće G. P. objavila je da se krajem avgusta film prikazuje u nekom kragujevačkom bioskopu. Niko iz Kragujevca nije mogao da ustanovi gde je taj bioskop, jer ovaj grad zvanično i nema bioskop (ne računam neke kućne sedeljke)

 

Vraćamo se na početak gužve, uhvaćen sa pekmezom na prstima dotični G. P. obnarodovao je da je dao neopozivu ostavku, a nekoliko dana kasnije da je ponudio ostavku (valjda samom sebi!), a onda se javio neki anonimus iz AFUN da objasni kako samo skupština može da usvoji ostavku. I potom još jedan pucanj u sopstvenu nogu: G. P. slavodobitno izjavljuje da nije ni znao kako je obrazovan dotični “odbor”.

 

Dvadesetak dana je na stranicama kulturnih rubrika sve prštalo od sličnih budalaština, a kad je neko upozorio na pravila Američke akademije da predloženi kandidat za Oscara mora da ima u sopstvenoj zemlji sedam dana film u distribuciji, marketinška služba filmske kuće G. P. objavila je da se krajem avgusta film prikazuje u nekom kragujevačkom bioskopu. Niko iz Kragujevca nije mogao da ustanovi gde je taj bioskop, jer ovaj grad zvanično i nema bioskop (ne računam neke kućne sedeljke).

 

I otkud M. V. u toj priči? Pošto je sve bilo prozirno jasno i bljutavo, pisao sam o drugim stvarima, ali 2-3 dana pred saopštenje odluke o kandidatu, na ulici me je pronašao dežurni novinar radija Slobodna Evropa, čiji sam ekskluzivni komentator kad im je to potrebno. U živom programu, mobilnim sam rekao da je sve jasno od početka do kraja, da sukob interesa ne treba nikom ni dokazivati, a novinar Blica (u kojem sam poslednjih 10 godina stalni filmski kritičar i kolumnista) takođe me je našao telefonom i pitao šta predviđam kao ishod. Rekao sam da se sve zna, a on je dodao da je stekao utisak na osnovu mojih reči da je G. P. majstor lobiranja. Jeste da sam novinaru u offu rekao tu sintagmu, ali da sam hteo da budem tačniji, rekao bih da je majstor selfmarketinga, samo što je ovoga puta G. P. gadno preterao, potcenivši inteligenciju prosečnog srbijanskog plebsa.

 

Što se pokazalo. Odmah pošto je obnarodovao svoju pobedu u kandidatskoj trci, G. P. ponovnim je rafalom u udruženim medijima (koja radost za njih!) obnarodovao svoju već provaljenu verziju pod udruženim naslovom “Laži i klevete Dragojevića i Vlajčića”. Dragojević i moja malenkost su se ovde našli “udruženi u zločinačkom poduhvatu napada na lik i delo G. P.” (premda se uopšte ne poznajemo). Da li će posle logične odluke suda na istom mestu osvanuti naslovi “Paskajljević izgubio sudski spor i ispao budala?” Neće i nije potrebno.

 

Za one dve reči (blagi eufemizam) zatražio je kao lek odštetu od pola miliona dinara. Da imam sitno, odmah bih izvadio iz džepa i smirio njegove mentalne bolove. Ali nećemo tako. Niko na ovom svetu, pa ni u nekim istočnjačkim džamahirijama, nije platio 250 hiljada po reči. Kakva nemoralna megalomanija, kakva stvaralačka dekoncentracija!

Srđan Dragojević i Ljubiša Samardžić povukli su svoje filmove, ali AFUN smatra da to nije korektno (!). Igra se ponavlja, što bi rekle babe iz brdskih krajeva: to kad uhvati, ne pušća! Cirkus je odavno stigao u naše malo misto, ali to nije onaj felinijevski, već panađurski, sa šibicarima i brkatim ženama u tegli!

 

Kad je tek krajem kalendarske 2012. njegov novi film “Kad svane dan” stigao u beogradske bioskope, i to vrlo lukavo, na dalekom obodu grada (novobeogradska “Fontana”, tek otvorena, nikad bio u njoj, i “Roda” na Banovom brdu, na pola puta prema Čačku), kritičari su gotovo unisono mogli da potvrde da je to več treći film u nizu ovog autora, svi zajedno bledog dometa i znatno ispod ozbiljnijih pretenzija. To pomalo objašnjava veliku uznemirenost autorovu. To se događalo i znatno većim autorima (De Palma, Vajlder, Godar), ali oni nisu živeli na ovom delu Balkana, gde polunovinari i samozvani kritičari podgrevaju autorove promašene pretenzije.

 

Tih dana, dok je G. P. na delu, orkestriranim delovanjem srpskih tabloida, upravo dokazivao ono što ga je tobož “ranilo u dušu”, doživeo sam posle 50 godina rada u novinarstvu i kulturi neviđenu čaršijsku popularnost. Pošto svakog dana prelazim pešačku stazu od Slavije do Trga republike, prilazili su mi i znani i neznani, čestitali (ko zna šta im se pričinilo!) Kad sam dobio od Prvog osnovnog suda kopiju tužbe, mislio sam da se bez advokata pojavim na sudu. A onda mi je jedan od najpoznatijih beogradskih advokata (nedavno preminuo) rekao: “Nemojte potceniti kretaivne mogućnosti srpskog pravosuđa”, te sam od nekoliko ponuda poznatih advokata da me brane pro bono, odabrao jednog od najboljih. Njegov odgovor sudu neću navoditi, niti ono što je meni rekao.

 

Ranjeni genije je Dragojevića i mene tužio zbog nanošenja duševnih bolova. Kakva farsa od samopovređivanja! Mogli bismo da zatražimo psihijatrijski nalaz. Ali ovlašćeni bi našli nešto drugo, čemu leka nema.

 

I upravo dok se prisećam ovog skandala, ne mnogo bitnog (sudski process je več bio, ali sudinica nije znala šta da radi, jer se prvooptuženi Dragojević nije pojavio), stiže nova vest: dotična AFUN najavljuje dodelu trijenalne Kristalne prizme, i odmah je donela, po uzoru na Holivud, nominacije u petnaestak kategorija. I šta mislite, čiji film je dobio najviše nominacija? Odgovor je tačan. Odmah su reditelji Srđan Dragojević i Ljubiša Samardžić povukli svoje filmove, ali AFUN smatra da to nije korektno (!). Igra se ponavlja, što bi rekle babe iz brdskih krajeva: to kad uhvati, ne pušća! Cirkus je odavno stigao u naše malo misto, ali to nije onaj felinijevski, već panađurski, sa šibicarima i brkatim ženama u tegli!

 

Sve kristalno prozirno, poput one prizme.

Filed Under: Beo dijagnoze Tagged With: AFUN, Beo-dijagnoze, Crkva, kolumna, Ljubiša Samardžić, Milan Vlajčić, Srbija, Srđan Dragojević, Vlada

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Piše: Jaroslav Pecnik

SCRIPTA MANENT

Oni su stvorili mir

...

Sante leda

...

Doba kože

...

Radikalno žrtvovanje

...

Exterritorium

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Naci-židovi

    Naci-židovi

    marinko-culic
  2. Kritika čistog vakuuma

    Kritika čistog vakuuma

    viktor-ivancic
  3. Samoubojstvo s leđa

    Samoubojstvo s leđa

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    04.12.2019.
  2. Politička akademija SNV-a

    Politička akademija SNV-a

    04.12.2019.
  3. Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    04.12.2019.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Antifašistička liga RH

  1. 9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    31.10.2019.
  2. Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi spornog spomenika

    Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi...

    16.07.2019.
  3. Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i dalje prijeti

    Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i...

    22.06.2019.

Antifašistička liga RH | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2019 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se