Ćirilica proterana iz Vukovara! – javio je ozbiljni, odmereni B92. ”Sraman potez Hrvatske: zabranjena ćirilica!” nešto je manje odmeren bio gnevni Press. ”Hrvati ukidaju ćirilicu i promovišu ustaštvo!” neodmereno precizan bio je Kurir. ”Hrvatska kopira Pavelićev zakon o zabrani ćirilice: jednom NDH, uvek NDH!” pojasnile su Naše novine. ”Ukidanje ćirilice uz ustaške pesmice!” preneli su vest Koreni, list Srba u rasejanju. [Read more…]
Suština ”Islamske Države”
Domenico Quirico, talijanski novinar, izvjestitelj torinske Stampe, dvaput otiman na Levantu (u Libiji oslobođen vojnom akcijom, a u Siriji lani diplomatsko-ekonomskom, nakon pet mjeseci zatočeništva), upozorava opetovano ovih dana, primajući nagrade lijevo i desno za knjigu ”Zemlja Zla“, da suština takozvane Islamske Države nije terorizam, nego totalitarizam, dakle nepriznavanje prava na različitost, na drukčije mišljenje, na drukčiju pripadnost, svođenje sviju na jedan apsolutan obrazac, uz eliminiranje svega što strši, što se protivi, što svjedoči o drugosti.
S te strane Quirico je u pravu. Za razliku od Baracka Obame, koji tvrdi da podvižništvo (zelotizam) al Bagdadijevih selafija (koje ili glupo ili zlobno nazivamo džihadistima ili čak islamistima) pripada povampirenu srednjovjekovlju, Quirico naglašava da je totalitarizam fenomen XXI stoljeća.
Obojica su djelomično u pravu. Pojam totalitarizma skovan je u XX stoljeću, nedugo poslije prvoga svjetskog rata. Čini se da ga je prvi upotrijebio 1923. Giovanni Amendola, ali samo za nelegalni pritisak fašista u Zastupničkom domu.
Domenico Quirico, talijanski novinar, izvjestitelj torinske Stampe, dvaput otiman na Levantu (u Libiji oslobođen vojnom akcijom, a u Siriji lani diplomatsko-ekonomskom, nakon pet mjeseci zatočeništva), upozorava opetovano ovih dana, primajući nagrade lijevo i desno za knjigu ”Zemlja Zla“, da suština takozvane Islamske Države nije terorizam, nego totalitarizam, dakle nepriznavanje prava na različitost, na drukčije mišljenje, na drukčiju pripadnost, svođenje sviju na jedan apsolutan obrazac, uz eliminiranje svega što strši, što se protivi, što svjedoči o drugosti
Nedugo zatim ”totalitarističkim“ je nazvan novi talijanski izborni zakon koji je onemogućio oporbu, a 1925. sâm Amendola tvrdi da su komunizam i fašizam totalitarne reakcije na liberalizam i demokraciju. Štafetu je u ruke uhvatio Mussolini koji (unatoč svemu zlu koje je skrivio) nije bio glup. Od te iste 1925. on koristi pridjev ”totalitaran“ kao pozitivnu značajku svog režima, hvaleći se da on zahvaća sve segmente javnog života. Voilà.
Totalitarizam je uklet plod genetskog križanja ideje o Apsolutu sa sisavačkom čežnjom za dominacijom, pri čemu pojam Apsoluta – izraženoga tvrdnjom o Istini, jednoj, apsolutnoj i zavazda danoj – daje idejnu potku, transcendentalno utemeljenje i ”opravdanje“ težnji za apsolutnom dominacijom, prikazujući je kao jedinu pravednu.
Eto, to je Zlo (ili, ako netko više voli, emanacija Zloga) koje trenutno mahnita u Siriji i Iraku (a Zapad je pripomogao skinuti pečat s boce).
To Zlo je svojim ekspanzionističkim zemljovidima demonstriralo teritorijalne i religijske pretenzije i na Hrvatsku (stoga je idiotsko pitanje je li Hrvatska stupila u rat – Hrvatskoj je rat objavljen, braniti se mora, ako je ičemu).
Srednjovjekovlje? Kamo lijepe sreće! Totalitarizam mu prethodi, totalitarizam ga je branio, totalitarizam ga je o-ho-ho nadživio, praveći se i vječnim i modernim, po potrebi.
Svećenički totalitarizam bio je zlo koji je svojim artificijelnim totalitarizmom bezuspješno pokušao iskorijeniti Ehnaton, ali on je ipak stigao utjecati preko Mojsija (Freud tvrdi: Ehnatonova izbjeglog sljedbenika) na našu kulturu Zapada, dakako, kroz kršćanstvo.
Najgore zlo kršćanstvu je naneseno ne kroz totalitarne progone kršćana koji ne prestaju 2000 godina (ti progoni, naravno, jesu zlo, ali poučno je primijetiti da oni kršćanstvo generalno jačaju), nego kroz ucjepljivanje totalitarizma u samu organizaciju kršćanskog društva (što je, uz ostala zla, ponudilo izliku, naizgled oslobodilačku, u svijetu koji je već dugo, htjeli-nehtjeli, pod kulturalnom hegemonijom kršćana).
Za razliku od Baracka Obame, koji tvrdi da podvižništvo (zelotizam) al Bagdadijevih selafija (koje ili glupo ili zlobno nazivamo džihadistima ili čak islamistima) pripada povampirenu srednjovjekovlju, Quirico naglašava da je totalitarizam fenomen XXI stoljeća
U kršćanskoj dogmi Bog nudi slobodu izbora, nudi se ali se ne nameće, na volju ti hoćeš li prihvatiti Njegovu ljubav (a ”Jahve je bog ljubomoran“) ili nećeš.
Ali Crkva, od Konstantina nadalje, olako prihvaća pruženu mogućnost da tu slobodu izbora podlo i nasilno negira: progoni Židovâ, otimanje hramova, čak i grobova, spaljivanje heretika, ateista, homoseksualnih, sve to je rezultat i iskaz totalitarizma, kojega je Crkva bila velika učiteljica, i prije i dulje nego li se totalitarizma, tumačeći feth jednodimenzionalno i nasilno, latio prvi kalif Abu Bakr (Džemaluddin Čaušević je 1936, daleko prije ”Islamske Države“, u komentaru sure ”Al-feth“ tumačio da je riječ o moralnoj pobjedi).
Totalitarizam kao nastojanje da se svi svedu na jedan kalup i da se iskorijeni tko se u taj kalup ne uklapa, dakako, nije ostao ograničen na idealno srednjovjekovlje.
Pol Pot i njegovi u Kambodži proveli su nesmiljen totalitarizam; nacistički totalitarizam povijesno se odredio provevši holokaust, a po istom je obrascu totalitaran bio ustaški sustav (koji, eto, još privlači mlade u Hrvatskoj), kao što je totalitaran bio i staljinizam.
Tito je od totalitarizma odustao najkasnije 1952, ali inercija je trajala do ekonomskog osvješćenja 1961, a repovi su sječeni 1966. (1971. nije totalitarizam, nego unutarpartijski obračun, čak ne krvav). Tuđman je bio autoritaran, ne i totalitarist, ali se domaći apostoli totalitarizma i na njega pozivaju.
Terorizam je simptom totalitarizma, težak i bolan, ali neprijatelj je totalitarizam. Kamo lijepe sreće kad bi postojao samo negdje daleko…
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).
Koliko ima pedofila u Crkvi?
Nakon papine konstatacije o 2 posto pedofila među svećenicima ostaje jedno važno pitanje: je li papa pretjerao ili je Crkva zataškala tri petine sablazni?
Papa Frane je u razgovoru s talijanskim novinarom Eugeniom Scalfarijem, objavljenim u nedjelju 13. srpnja u rimskoj Repubblici, iznio da ga suradnici uvjeravaju da se među svećenicima u Katoličkoj crkvi broj pedofila kreće oko 2 posto. “Taj bi me podatak morao primiriti ali Vam kažem da me baš ne primiruje”, rekao je papa Bergoglio, dodavši da je još više onih koji znaju i šute, koji kažnjavaju ali ne kažu zašto. “Nalazim to stanje nepodnošljivim i moja je nakana suzbiti ga strogošću koju to zaslužuje.”
Nakon papine konstatacije o 2 posto pedofila među svećenicima ostaje jedno važno pitanje: je li papa pretjerao ili je Crkva zataškala tri petine sablazni? (…) Pogledajmo što bi to značilo za Hrvatsku. Prema Papinskom godišnjaku, u Hrvatskoj je oko 3800 svećenika, a 2 posto od toga iznosi 76 – ali je broj kažnjenih zbog pedofilije posljednjih godina manji od deset
Papi treba odati priznanje što se ne zadovoljava spoznajom da je pedofila razmjerno malo, da ih u Crkvi zapravo nema više (ili barem ne bitno više) nego u društvu, gdje uostalom u tom poroku prednjače, u apsolutnim brojevima, članovi obitelji (očevi, djedovi, ujaci, stričevi i tetci, pa i braća) i bliski obiteljski prijatelji, a tek znatno za njima su oni kojima djecu povjeravamo (treneri, svećenici, skautski instruktori, odgojitelji, podvornici).
Ipak, nešto s postocima i brojkama ne “štima”, kako je u svom blogu primijetio Marco Tosatti, vatikanist torinske Stampe.
Koliko je to: 2 posto? Budući da Katolička crkva broji oko 410.000 svećenika (što dijecezanskih, što redovničkih), to bi bilo nešto više od 8000 pedofila za oltarima.
Je li taj broj zasnovan na nekoj statistici, ili je bačen Papi u uho onako nonšalantno, “odokativno”? Nije nam dano znati, barem ne još. Papa nije precizirao, njegov Ured za novinstvo niti je zanijekao (neke druge sitnice jest), niti je objasnio, nego se vratio staroj taktici šutnje.
Pogledajmo što bi to značilo za Hrvatsku. Prema Papinskom godišnjaku, u Hrvatskoj je oko 3800 svećenika, a 2 posto od toga iznosi 76 – ali je broj kažnjenih zbog pedofilije posljednjih godina manji od deset.
Prema podacima koje je Sveta Stolica u dva navrata ove godine podastrla Ujedinjenim narodima, odnosno njihovu Odboru za suzbijanje mučenja, proizlazi da su između početka 2004. i kraja 2013. ukupno 884 svećenika svedena na laički status (tj. prestali su biti svećenici) zbog pedofilije, a blaže su mjere, zbog istog uzroka, u ista doba poduzete protiv još 2572 svećenika (navodno zato što su bili u poodmakloj životnoj dobi)
Jesu li hrvatski svećenici kreposniji od inih, kad je posrijedi ta užasna devijacija, koja nema ama baš nikakve veze sa spolnim sklonostima, nego s nezrelošću i sklonošću podmuklom nasilju (utoliko je strašnije kada u Katoličkoj crkvi neki guraju u isti koš homoseksualne, dakle osobe s manjinski zastupljenim nagonom, i pedofile, dakle osobe zločinačkih sklonosti)?
Ali ne podudara se ni broj kažnjenih zbog pedofilije u Katoličkoj crkvi u cijelosti i postotak kojim je Frane Bergoglio baratao u razgovoru sa Scalfarijem.
Prema podacima koje je Sveta Stolica u dva navrata ove godine podastrla Ujedinjenim narodima, odnosno njihovu Odboru za suzbijanje mučenja, proizlazi da su između početka 2004. i kraja 2013. ukupno 884 svećenika svedena na laički status (tj. prestali su biti svećenici) zbog pedofilije, a blaže su mjere, zbog istog uzroka, u ista doba poduzete protiv još 2572 svećenika (navodno zato što su bili u poodmakloj životnoj dobi).
I od tih 2572 za neke su dočulo da ozbiljno ispaštaju, ali neki su se izvukli, na primjer bivši bečki nadbiskup kardinal Hans Hermann Groër, jer je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, sada Benedikt XVI., zahtijevao od pape sv. Ivana Pavla II. da pokrene istragu, ali je to blokirao kardinal Angelo Sodano, koga je svetac poslušao, pa je Groër umro nekažnjen, ali osramoćen.
Važno je znati postoji li dovoljna transparencija u Katoličkoj crkvi oko tog zla koje je užasno naudilo njezinu imidžu (istinabog, ima crkava koje to poglavlje u svojim redovima nisu ni otvorile). Dakle, posrijedi je povjerenje u Katoličku crkvu
Zbrojimo li onih 884 koji su lišeni svećeničkog čina i onih 2572, dolazimo do zbroja od 3456 – a to nije ni blizu 2 posto, nego otprilike 0,8 posto.
Onda, jesu li podvalili Papi ili Ujedinjenim narodima? Je li Papa izišao s pretjeranim postotkom, ili je Katolička crkva, na raznim razinama, zataškala tri petine pedofilskih sablazni?
Naravno, najvažnije je što je Papa najavio da kani “nepodnošljivo stanje” pedofilije “suzbiti strogošću koju to zaslužuje”. I što je dodao, ilustracije radi: “Isus je volio sve, čak i grešnike koje je htio otkupiti dijeleći im oprost i milosrđe, ali kada bi ščepao batinu, koristio ju je da bi protjerao demona koji je zagospodario nekom dušom.”
Ali važno je znati postoji li dovoljna transparencija u Katoličkoj crkvi oko tog zla koje je užasno naudilo njezinu imidžu (istinabog, ima crkava koje to poglavlje u svojim redovima nisu ni otvorile). Dakle, posrijedi je povjerenje u Katoličku crkvu.
Ali i spoznaja da Papa ne može sam. A bilo da mu lažu, bilo da zataškavaju – nije mu laka.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).