autograf.hr

novinarstvo s potpisom

I ja kažem: Naprijed, Hrvatska!

Autor: / 1 Comment

Ivo Josipović je bio gost u jučerašnjem terminu emisije ”Nedjeljom u 2” na HTV1 i ne mogu reći da sam oduševljen izvedbom niti bivšega predsjednika, niti voditelja i urednika Aleksandra Stankovića (emisija ne ispadne bolja ako voditelj prekine sugovornika i to nekoliko puta usred važne rečenice). Počnimo od nepotrebnoga ponavljana stvari iz kampanje, na što se potrošilo puno vremena. Koga to više zanima, odnosno, koliko je puta to već apsolvirana stvar? Zar kolega Stanković zaista misli da je potrebno po enti put ponavljati Josipovićevo priznanje kako je griješio u predizbornoj kampanji? I da to priznanje životno zanima gledatelje emisije kada su ga već čuli ili pročitali jedno deset puta?

Bilo je zaista smiješno na kraju emisije slušati teme koje urednik i voditelj ”nije stigao, a imao je namjeru otvoriti”. Pa, kume, što nisi bolje koncipirao emisiju? [Read more…]

Zubna proteza i revolucija

Autor: / Leave a Comment

Koncem četrdesetih godina, u vrijeme kad još nije bila naslovna junakinja s Broadwaya nego supruga argentinskog predsjednika, Evita Peron vodila je karitativnu organizaciju pod nazivom Sociedad de beneficencia (Društvo za dobrobit).

Po jednima, buduća plavuša iz mjuzikla koristila je tu fundaciju za krupno pranje novca za političku stranku svog muža Juana. Po drugima, bila je to sebedajna dobročiniteljska organizacija, djelo dobrostive princeze osjetljive na siromaštvo i na puls malih ljudi. [Read more…]

Sanaderov osjećaj nevinosti

Autor: / Leave a Comment

Ivo Sanader i Hrvatska demokratska zajednica proglašeni su krivim za izvlačenje novca iz državnih tvrtki, te njegovo prebacivanje na privatne račune i u stranački fond. Tako, u najkraćem, glasi, nepravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu u procesu poznatom kao afera Fimi Media.

 

Ivo Sanader je uvjeren da je nevin zaključili su u emisiji ‘‘Nedjeljom u dva“ (9. 3. 2014.) voditelj Aleksandar Stanković i njegov gost, pisac i novinar Ante Tomić. Obojica su imala priliku razgovarati s bivšim hrvatskim premijerom kada to više nije bio, dakle nakon ostavke, neuspjela povratka na čelo HDZ-a i malo prije početka onoga što će postati proces desetljeća u Hrvatskoj. Stanković je, podsjećanja radi, Sanadera ugostio u studiju HTV-a, dok ga je Tomić, o čemu je i pisao i govorio, posjetio u zatvoru, pa dobro znaju o čemu govore.

 

Nisu, naravno, ni Stanković ni Tomić iskoristili sat vremena na nacionalnoj televiziji da brane bivšeg prvog ministra, ali jesu, pričajući o njegovom uvjerenju – Srbi imaju bolju, precizniju riječ: nabeđenosti – zapravo govorili o kontrarevoluciji s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i o izgradnji sustava u kojem Sanader nije bio nikakav incident, već pravilo.

U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno. Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu

 

On se, baš kako u slobodnom prijevodu glasi presuda u aferi Fimi Media, tek savršeno uklopio u okolinu, u ono što ta riječ i znači: ‘‘društvo u kojemu se tko kreće; uvjete kojima je okružen u životu i radu“.

 

Za razliku od uličnog, sitnog, nasilnog, prljavog i lako vidljivog kriminala, onaj organizirani je ozbiljan posao i traži iste takve ljude, čvrstu strukturu, veze, partnere…svašta nešto. I okolinu u kojoj se ne troši vrijeme na priče o zabranjenom i dopuštenom, o moralnom i onome s druge strane, o bilo čemu osim o što većem profitu sa što manje rizika, čije posljedice, kada ih ima, obično snose posljednji iz hranidbenog lanca. (Povremeno, međutim, stradaju i oni sa vrha, ali nakon što postanu pohlepni i ostanu izolirani od najbližih suradnika. Kao, recimo, Ivo Sanader.)

 

Dva primjera su dovoljna za objašnjenje, ukoliko je uopće potrebno.

 

Možda, zbilja, postoji netko, neki, recimo, oftalmolog iz Velike Gorice kojem je dosadilo da mašta. Svaki pokušaj ostvarenja želja – kuće, brodovi, avioni, kamioni, zlato, skupe slike i malo jeftinija odijela… – zapeo je već na tekućem računu na kojem je minus sibirski.

 

Tko ne riskira, ne profitira, zaključuje naš junak, pa kreće u brzo bogaćenje: posuđuje od punca nešto stotina tisuća eura, u Kolumbiji pronalazi proizvođača, u Ukrajini avion za transport, u Hrvatskoj pomoćnike za maloprodaju i dok si rekao ovrha, odlazi iz dvosobnog stana kupljenog na doživotni kredit u vilu kupljenu za keš; umjesto kod rođaka u Tisnom ljetuje u Španjolskoj, budilica mu ne treba – uz ostalo, može si priuštiti i prirodno buđenje… ‘‘Odlično je baviti se kriminalom“, naslov je knjige Nenada Stipanića, a oftalmolog iz Velike Gorice zna da zbilja i jest.

 

Bit će da je imao sreće: proizvođače kokaina je pronašao na Facebooku, piloti za ilegalne letove sa istim takvim teretom su prihvatili njegov poziv za prijateljstvo na društvenoj mreži, dok su mu se dileri javili nakon što su u frizerskom salonu čuli da se traže trgovci, a znanje stranog jezika, rad na računalu i najmanje tri godine iskustva na sličnim poslovima nisu uvjet za posao.

Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima

 

Primjer nije baš najbolji? Moguće… Slijedi drugi.

 

Autor knjige pod naslovom ‘‘I ružičasto je crno“ nakon nekoliko godina lutanja po raznim državnim uredima izabran je za predsjednika velike stranke. Poznaje on sve te ljude imenom i prezimenom, s nekima je već pio kavu, s drugima surađivao na poslovima koje je obavljao, čuo je o nekima svašta lošeg, o rijetkima malo dobrog, čitao u novinama da imaju sve što se i njemu sviđa samo što si to ne može priuštiti. Novac je, međutim, gdje god se okrene: u javnim poduzećima, u građevinskim tvrtkama što se javljaju na natječaje za gradnju putova i tunela, u stranačkom sefu čiji se sadržaj ne prijavljuje, u bankama iz austrijske provincije koje su balkanski ratovi učinili velikim, u domaćoj naftnoj kompaniji…

 

Ne može, međutim, predsjednik, pa još i premijer, ići okolo, kucati, predlagati da se neki od tokova novca preusmjere kao rijeka, nema garancije da ga netko, neki šef ovoga i direktor onoga neće prijaviti ili sve ispričati medijima. Opet, gdje da nađe dovoljno pouzdanih za sva ta mjesta s kojih bi trebalo povući neke milijune?

 

Na posljednje pitanje odgovor ne treba. U njemu, tom pitanju se, međutim, krije korijen Sanaderove čvrste vjere da je nevin. U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno.

Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti

 

Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu.

 

Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima.

 

Nije, dakle, kako su pretpostavili Stanković i Tomić, bivši hrvatski premijer sjajan glumac, niti mu gard ‘‘direktora svemira“ (Tomić) pomaže da sačuva zdravu pamet iza zatvorskih rešetaka. Za dvadesetak godina u HDZ-u i hrvatskoj politici on se toliko odrodio od stvarnosti jedne unesrećene zemlje da više i ne zna kako postoji neki drugi svijet od onoga u kojem se milijuni nose u kožnim torbama bez suvišnih zašto i niti jednog kako, a uspon do vrha piramide moći podrazumijeva i kontrolu nad korupcijskim mehanizmom.

 

Viktor Ivančić je još tamo na početku progona Ive Sanadera napisao kako HDZ-ova borba protiv korupcije nema za cilj njeno iskorjenjivanje, već dalje nesmetano odvijanje. Grijeh Ive Sanadera bio je tek u tome što je loše procijenio apetite ‘‘društva u kojemu se kretao“. ‘‘Uvjete kojima je okružen u životu i radu“ koristio je, je li, bez mjere, vjerujući valjda kako se okruženje već zadovoljilo. Kada je shvatio da, ipak, nije – ruke su mu, ali bukvalno, bile vezane.

 

Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti.

Mlad ustaša Frković

Autor: / Leave a Comment

Na portalu dnevno.hr koje ga kolokvijalno nazivam ”govno.ndh”, upozorili su me, objavljen je pamflet jednog mojeg bivšeg argentinskog prijatelja, Tomislava Frkovića, unuka ministra šumarstva za doba NDH, Ivice Frkovića, koji ima potrebu progovoriti u ime te ustaške kaljuže u kojoj se veselo koprca pa još k tomu to i dokazuje objavljujući link na jedan od brojnih govora u kojima Frković junior veliča ratnog zločinca Antu Pavelića i zloglasnu rasističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku.

 

Tomislav Frković je ponosni ustaša pa ja ću mu učiniti čast i nazivat ću ga tako – ustašom.

 

Navodno, mladi ustaša Frković ima potrebu reagirati na moj posljednji nastup u emisiji ”Nedjeljom u 2” na HTV 1 (9. veljače) u kojoj sam progovorio o nekim aspektima mog života i u povodu objavljivanja autobiografske knjige ”Argentinski roman”. Međutim, mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo.”

Navodno, mladi ustaša Frković ima potrebu reagirati na moj posljednji nastup u emisiji ”Nedjeljom u 2” na HTV 1 (9. veljače), a u kojoj sam progovorio o nekim aspektima mog života i u povodu objavljivanja autobiografske knjige ”Argentinski roman”. Međutim, mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj ”i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo”

 

Pošto mlad ustaša Tomislav Frković nema osobitih argumenata za polemiku sa mnom (sve se svodi, manje više, na stupidne tvrdnje da sam anti-Hrvat, jugoslaven i titoist) odmah prelazi na osobnu diskvalifikaciju i ustvrđuje da imam ”čudno devijantno ponašanje” koje je ”posljedica nekog složenog poremećaja ličnosti psihopatološke prirode – bolest pred kojom nije moguće ne proživljavati suosjećanje pa čak i žaljenje.”

 

Zbog te moje ”bolesti”, veli mlad ustaša Frković, u predstavljanju mog životopisa se služim, ”podmuklo i sustavno”, kako ”iskrivljavanjem događaja, tako i primjenom laži.”

 

Potom mlad ustaša Frković prelazi na iznošenje dokaza tih mojih ”podmuklih laži” kojih ima više nego zvijezda na nebu ali on će ukazati samo one koje može ”potkrijepiti brojnim valjanim dokazima, kako svjedočanstvima, tako i dokumentima.”

 

Prvo što mlad ustaša Frković smatra važnim pojasniti jest da ”ovdje u Argentini za vrijeme žalosnog razdoblja vojne diktature (Pilsel) nikad nije djelovao kao politički disident ni kao aktivist za ljudska prava, zbog čega nije mogao trpjeti nikakav progon od strane oružanih snaga u tom razdoblju.”

 

Odgovor: mlad ustaša Frković nešto zna o mom životu među Hrvatima, ”blajburgašima”, ali nema pojma o činjenicama iz mog života među Argentincima pa tako ne zna da sam volontirao, u olovnim godinama vojne diktature, u župama koje su prve u Buenos Airesu otvorile javne kuhinje (što je tada bio oblik riskantnoga političkoga disidenstva s vojnim režimom), da sam sa omladinom iz tih župa misionario među indijancima Mapuches iz Patagonije (u okrugu Esquel u pokrajini Chubut) i da sam to učinio u kontekstu bazičnih zajednica koje su promovirane od strane pobornika ”ljevičarske” i ”anti diktatorijalne”, to jest, antifašističke teologije oslobođenja, da sam bio suradnik Amnesty Internationala, da sam bio aktivan i u krugovima u kojima se kretao aktivist za ljudska prava i kasniji nobelovac Adolfo Pérez Esquivel i da sam jednom skoro glavu izgubio nakon što je policija pokupila sve one koji su se nalazili u kući jednog mog drugara, inače bubnjara (ja sam svirao u tom našem ad hoc sastavu bas gitaru), nakon što je njegova sestra, studentica medicine, sa svojom terorističkom ćelijom (koja se povremeno okupljala u istoj kući u čijoj smo garaži mi vježbali rock), a o kojoj tada nisam ništa znao, postavila bombu ispod kreveta šefa policije ubivši njega i suprugu.

 

Naime, hoće se kazati, mlad ustaša Frković, nažalost, mene nije cjelovito poznavao a nije ni mogao jer ni vlastita mater nije znala kuda ja to sve idem, sa kim, i zbog čega.

Pošto mladi ustaša Tomislav Frković nema osobitih argumenata za polemiku sa mnom, odmah prelazi na osobnu diskvalifikaciju i ustvrđuje da imam ”čudno devijantno ponašanje” koje je ”posljedica nekog složenog poremećaja ličnosti psihopatološke prirode – bolest pred kojom nije moguće ne proživljavati suosjećanje pa čak i žaljenje”

 

Nastavlja zatim mlad ustaša Frković: ”Drugo, g. Pilsel apsolutno nije sudjelovao, ni na fronti ni u pozadini, u vojnim djelovanjima u ratu između Argentine i Velike Britanije za suverenitet nad Malvinskim otocima, poznatima kao Falklands.”

 

Odgovor: Mlad ustaša Frković podmeće jer ja nikada nisam rekao da sam sudjelovao u vojnim djelovanjima na Malvinima (Falklands), pogotovo ne na frontu. No, kao i u ranijem odgovoru, mlad ustaša Frković nema nikakvog saznanja o mom profesionalnom radu nakon završetka tehničke škole Otto Krause pa tako ne zna, iako se može informirati iz moje knjige ili ako pita moju majku, koju debilno vrijeđa znajući da mi je mater srčani bolesnik, da sam 1982. radio za konzorcij Sanym-Cotenor i da sam kao poslovođa pomagao istovarivati vojne brodove u luci Puerto Santa Cruz (Punta Quilla), da smo našim snagama i tehnikom naše kompanije pomagali prebacivati oružje u obližnju vojnu zračnu luku i da smo pomagali utovarivati vojni materijal u transportne zrakoplove Hércules C-130 koji su isti taj vojni materijal prebacivali u Puerto Argentino (Port Stanley) na Malvinima sve do početka rata odnosno napada engleskih snaga i opakih vojnih operacija 1. svibnja 1982.

 

Ne zna mlad ustaša Frković i da sam u par navrata i sam letio u tim zrakoplovima. Ne zna mlad ustaša Frković ni da smo pomagali utvrditi protuzračnu obranu u Puerto Quilla za PRZ baterije koje su trebale braniti gotovo dva milijuna litara JP4, kerozina za zrakoplove, koji su se nalazili u ogromnim rezervoarima unutar luke u kojoj smo mi radili kao kooperanti nacionalne naftne kompanije YPF. Kurac ne zna mlad ustaša Frković a kamoli da sam ipak, bio nekakav ”fucking” civil-pozadinac.

Hoće se kazati, mladi ustaša Frković, nažalost, mene nije cjelovito poznavao, a nije ni mogao jer mi ni vlastita mater nije znala kuda ja to sve idem, s kim i zbog čega

 

Treći krucijalni dokaz mladog ustašu Frkovića da patološki lažem je slijedeći: ”Pilsel nije nikad ovdje u Argentini obavljao neki relevantni novinarski posao, to jest jednostavno se nikad nije posvetio profesionalnom novinarstvu.”

 

Odgovor: Naravno da i tu mlad ustaša Frković podmeće jer ja nikada i nigdje nisam napisao ili rekao da sam u Argentini bio profesionalni novinar već da sam se novinarstvom počeo baviti još 1979. Naime, još je u gradu Comodoro Rivadavia živ moj profesor književnosti Pablo Štrukelj (slovenskog porijekla) koji me je izabrao za moj prvi novinarski prilog objavljen u rujnu 1979. (s tek navršenih 17. godina života) u televizijskoj postaji Canal 9 u navedenom patagonijskom gradu. Neka mlad ustaša Frković dokaže da to nije točno.

 

Neće uspijeti kao što mu neće uspijeti dokazati da nije točno da sam se svih tih godina (od 1979. do 1988.) bavio i novinarstvom, što na radiju, što na televiziji (čak i za vrijeme novicijata u gradu Salta), što u tiskanim medijima, a što sam uvijek naglašavao, pa tako i u mom romanu, kao sekundarnoj aktivnosti jer su obiteljske prilike tražile da pridonesem mjesečnom plaćom koju sam zarađivao kao tehnički mehaničar (diplomirao sam 1981.). Svi znaju, ali ne i mlad ustaša Frković, da od profesionalnog bavljenja novinarstvom živim isključivo tek od ožujka 1992. po dolasku u Zagreb i po izlasku iz 4. brigade HV-a, naime, otkako sam opet postao civil.

Meni su prilike kada se ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa” morala distancirati od mojeg ”nacizma” nepoznate. Nepoznate su i toj nazovi ”državotvornoj zajednici” jer takvih prilika nema osim u mašti mladog ustaše Frkovića, pa neka te prilike, jer ja smatram da je on taj koji bolesno laže, i dokumentira

 

Ima potrebe mlad ustaša Frković ”dokazivati” moju patološku narav i na druge načine pa ustvrđuje da je istina da sam zbog afiniteta prema nacifašističkoj ideologiji, ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa – koja nikad nije nijekala svoju izvornu političku tradiciju nadahnutu starčevićanstvom ni svoja čvrsta protujugoslavenska, protuvelikosrpska i protukomunistička stajališta – u više navrata morala zaštiti od zlokobnih javnih pojavljivanja ove individue (od Pilsela), koja je svojim riječima i gestama, zatrovanim ovim ideologijama koje su strane autentičnom duhu borbe hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost, prouzročila samo štetu.”

 

Meni su prilike koje recitatorski i poptuno isprazno, gotovo kao da progovara Tomislav Karamarko, lupeta mladi ustaša Frković to jest, kada se ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa” morala distancirati od mojeg ”nacizma” – nepoznate. Nepoznate su i toj nazovi ”državotvornoj zajednici” jer takvih prilika nema osim u mašti mladog ustaše Frkovića pa neka te prilike, jer ja smatram da je on taj koji bolesno laže, i dokumentira.

 

Dokumentirat će on to, bojim se, kao i ona budala, njegov prijatelj Arsen (Nomen est omen), koja ”dokazuje” da ja 1986. i 1987. nisam pohađao isusovački teološki fakultet Colegio Máximo San José (San Miguel, Provincia de Buenos Aires), ma da budaletine kao Arsen ili ustaški budnici poput Frkovića imaju pred sobom fra Jordana i fra Berislava Ostojića (ovaj je pak bio i Papinim ispovjednikom) s kojima sam te dvije godine živio pod istim krovom u samostanu u Hurlinghamu i koji znaju da su nas, kao postulante franjevačkog reda, slali u školu kojom je Jorge Bergoglio bio rektorom do prije odlaska na doktorski studij u Frankfurtu (sredinom 1986.).

Mladi ustaša Tomislav Frković, žali što nisam poginuo, jer glumatam da sam bio u Domovinskome ratu. Neka mlad ustaša Frković dokaže kada je i gdje on to branio Republiku Hrvatsku (…) on to ne može dokazati (…) dok ja jesam bio spreman poginuti, kao što se nažalost dogodilo mome bratu, mlad ustaša Frković je branio domovinu učvršćujući desnicu u svom WC-u

 

Mlad ustaša Tomislav Frković, žali što nisam poginuo, jer glumatam da sam bio u Domovinskome ratu. Da sam kao vojnik izgubio život, ne brinite, imao bi mlad ustaša Frković još jedan argument za svoja desetotravanjska preseravanja. Neka mlad ustaša Frković dokaže kada je i gdje on to branio Republiku Hrvatsku i kada je bio spreman ”položiti život za slobodu njegove domovine i njegova naroda”.

 

Ali nije potrebno jer on to ne može dokazati dok ja pak imam kakvih takvih 111 dana djelovanja u borbenom sektoru. Naime, dok ja jesam bio spreman poginuti, kao što se nažalost dogodilo mome bratu, mlad ustaša Frković je branio domovinu učvršćivajući desnicu s svom WC-u.

 

Poziva mene mlad ustaša Frković da pojasnim zašto sam zapravo napustio samostan jer nije istina da sam otišao iz samostana da bih postao vojnikom. Mlad ustaša Frković, sirot je i neuk čovjek koji ne umije čitati ni zapamtiti i ono što je sto puta rečeno: da sam franjevački samostan u Rijeci napustio početkom 1991. da bih, iz razloga koji su navedeni u knjizi, prešao u riječku bogosloviju te da sam svećenički poziv prekinuo u listopadu 1991. da bih se, nakon smrti brata Branka, prijavio u redove iste jedinice u kojoj je brat bio vojnikom.

 

Podvaljuje mi mlad ustaša Tomislav Frković i da sam djeda Jakova Pilsela pretvorio u gostoprimca Adolfa Eichmana. Svašta bi on to još želio meni podvaliti na portalu govno.ndh: da ”imam pretenzije biti za i protiv Boga, za i protiv Crkve, za i protiv Pape, za i protiv hrvatske države, za i protiv naroda u kojemu su se rodili roditelji i djedovi”, što su notorne gluposti i obične devijacije jednog iskompleksiranog i isfrustriranog lika koji nema što za reći u nekoj poštenoj autobiografiji. Možda bi mlad ustaša Frković mogao kazati tek toliko da je želio postati atletičarem da mu vino i cigarete (kao i njegovom duhovitom ocu, dobrom Vladimiru, u čijoj sjeni naš mladi ustaša Tomislav živi svoj pišljivi život) nisu bile zanimljivije. Ali neka znaju ustaše u Argentini: da sam ja čovjek čista pogleda i još čišćih ruku a oni su ljudi zatrovana srca i krvavih vilica.

Pišem jer me obuzima osjećaj bespomoćnosti s obzirom na to da nemam načina da zaštitim majku, udaljenu 16.000 kilometara od mene, a koju želim što prije vratiti kamo pripada: u Zagreb i u Hrvatsku, jer je okružena bolesnicima i zbugidanima, zločincima kakav je Tomislav Frković i njemu slični Hasenayi i svi oni koji veličaju Antu Pavelića i tzv. NDH, pak se smatraju ”velikim Hrvatima”, pizda im materina velikohrvatska, smradovima čovječanstva koji likuju nad našim jasenovcima, dreteljima, medačkim džepovima i jadovnima

 

Pitat će te se, zašto pak posvećujem prostor idiotima iz Argentine, ustašama poput Tomislava Frkovića, kada je sve što iznosim i u intervjuima i u knjizi tako jasno i nedvosmisleno istinito? Zašto imam potrebu odgovoriti glupostima te ustaške bratije? Da obranim moju majku koja se pak smatra prijateljicom majke mladog ustaše Tomislava Frkovića. Zato što je mlad ustaša Tomislav Frković i njemu sličnu, pizda od čovjeka koji ne shvaća da vrijeđajući mene maltretira moju sirotu mater.

 

Pišem jer me obuzima osijećaj bespomoćnosti s obzirom da nemam načina da zaštitim majku, udaljenu 16.000 kilometara od mene, a koju želim što prije vratiti kamo pripada: Zagrebu i Hrvatskoj, jer je okružena bolesnicima i zgubidanima, zločincima kakav je mlad ustaša Tomislav Frković i njemu slični Hasenayi i svi oni koji veličaju Antu Pavelića i tzv. NDH, pak se smatraju ”velikim Hrvatima”, pizda im materina velikohrvatska, smradovima čovječanstva koji likuju nad našim jasenovcima, dreteljima, medačkim džepovima i jadovnima.

 

Smeta li Vas što psujem? Što se ne ponašam ”kršćanski”? Što iz mene progovara gnjev? Što ne konstatiram očito: da su tomislavi frkovići osuđeni na smrt, na izumiranje, hvala dragom Bogu, dok se mi u Hrvatskoj borimo za život?

 

Pa, neka Vam smeta! Jer da Vas ne smeta bili bi ste stinež i smrdež – duhovni bijednici kakav je mlad ustaša Tomislav Frković.

Što je nama Stepinac?

Autor: / 38 Comments

Dobro da ovu kolumnu nisam napisao prije jučerašnjeg gostovanja u emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića jer bi ocjena koju sam dobio možda bila slična onoj koju od građana dobiva premijer Milanović, a koja nije dobra. Međutim, kako sam rekao kolegi Stankoviću, zadatak novinara je da govori istinu u zgodno i u nezgodno vrijeme, pa se tako konflikt nameće kao moralni imperativ.

 

A što bi trebalo biti važno, etički ispravno, napisati u religiološkoj kolumni na dan kada Katolička crkva ”među Hrvatima” obilježava smrt blaženog zagrebačkog nadbiskupa kardinala dr. Aloizija Stepinca (Brezarić kraj Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.)? Dakle na 54. godišnjicu smrti nekima svetog, a nekima izuzetno osporavanog crkvenog vođe.

 

Nekima se ova kolumna neće uopće sviđati, ali mi nije zadatak da se svima dopadam. Meni je žao što ću nekima pokvariti raspoloženje i poremetiti idilu, ali to su ljudi, bojim se, koji za uzor imaju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, a istovremeno su ostali, iako tvrde da svjedoče istinu, bez glasa i traga kada smo, na primjer, sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993., u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao u doba NDH.

Što bi trebalo biti važno, etički ispravno napisati u religiološkoj kolumni na dan kada Katolička crkva ”među Hrvatima” obilježava smrt blaženog zagrebačkog nadbiskupa kardinala dr. Aloizija Stepinca (Brezarić kraj Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.)? Dakle, na 54. godišnjicu smrti nekima svetog, a nekima izuzetno osporavanog crkvenog vođe

 

To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”) i to, navodno, kada je Stepinac bio jako bijesan na Pavelića i ustaše i, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.

 

To su ljudi koji ne vide ništa problematično u tomu da je za Stepinca, na primjer, Jasenovac tek ”sramotna ljaga na tijelu NDH”, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to nadbiskup Stepinac ne vidi ni uoči proglašenja NDH, ni svršetkom rata, kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu.

 

I ovo treba pojasniti: na konstataciju da je nadbiskup zagrebački Stepinac izjavio da je logor Jasenovac ”sramotna ljaga za hrvatski narod” i ”najveća nesreća Hrvatske” valja reći da to nije bila izvorna Stepinčeva izjava, već dijelovi rečenica izvađenih iz konteksta pisma Alojzija Stepinca upućenog ustaškom poglavniku Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine, u kojemu Stepinac ogorčeno od Pavelića traži objašnjenje za ubojstvo sedam svećenika u Jasenovcu riječima: ”Sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih svećenika traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud! Oni su najveća nesreća Hrvatske…”

 

Stepinac ovdje čitav Jasenovac naziva ljagom za NDH i to nakon ubojstva rimokatoličkih svećenika, ali ne vidi i ne spominje druge ustaške logore smrti. Za njega je Jasenovac tek sramotna ljaga na tijelu NDH, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala, ponavljam, voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Stepinac čitav Jasenovac naziva ljagom za NDH i to nakon ubojstva rimokatoličkih svećenika, ali ne vidi i ne spominje druge ustaške logore smrti. Za njega je Jasenovac tek sramotna ljaga na tijelu NDH, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to Stepinac ne vidi ni uoči proglašenja NDH, ni svršetkom rata, kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu

 

U Jasenovcu su 17. listopada 1942. ubijena šestorica slovenskih rimokatoličkih svećenika i jedan slovački, dakle šest Slovenaca i jedan šleski Poljak. Pismo koje nadbiskup zagrebački 1943. godine upućuje ustaškom Poglavniku događa se u vrijeme kad se iz Zagreba deportiraju u smrt posljednji ostaci ostataka zagrebačke židovske zajednice. Iduće godine nadbiskup zagrebački biva odlikovan od ustaškog Poglavnika navedenim odlikovanjem.

 

Jesu li članovi episkopata, ”Glas Koncila”, ta bulumenta tzv. katoličkih novinara ili grlati nacionalisti u redovima klera barem jednom riječju izrazili otklon od početnog, dosta dugog i vrlo važnog divljenja Stepinca prema Paveliću? Nisu! Nego nas već napadaju tezama da smo samo produžena ruka UDBE. Ma nemojte!

 

Je li UDBA ubacivala svoje tekstove u Stepinčev ”Katolički list”? Ma budimo ozbiljni! Evo što je objavljeno u tom glasilu: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Nadbiskup Stepinac u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, Broj 32/1941.).

 

I zašto se onda čuditi kada čitamo, prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578) da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?

 

Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati ovakve antiekumenske i antikršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.”

Jesu li članovi episkopata, ”Glas Koncila”, ta bulumenta tzv. katoličkih novinara ili grlati nacionalisti u redovima klera barem jednom riječju izrazili otklon od početnog, dosta dugog i vrlo važnog divljenja Stepinca Paveliću? Nisu! Nego nas već napadaju tezama da smo samo produžena ruka UDBE. Ma nemojte!

 

To je napisao u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i, očigledno je vjerske razlike držao podlogom svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.

 

Njegovo ushićenje uspostavom NDH je sasvim logično. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu.

 

Svojim je biskupima 28. travnja pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”

 

A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju. Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva. Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja.

Od koga, onda, očekivati nadu i volju za angažmanom u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku

 

Od koga, onda, očekivati nadu i volju za angažmanom u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. I kada smo već kod tog pojma, dopustite da dovršim ovu kolumnu konstatacijom da naša ne odveć vesela stvarnost svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” neosporne činjenice.

 

Zato citiram dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu: ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički.” (dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u: Konrad Adenauer, ”Briefe: 1945.-1947.”, kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983, pismo 169, str. 172.).

 

Dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.

 

Samo iz te perspektive antifašizam ima itekako budućnosti. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja. Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih kojima je, ponajviše, ovaj portal u duhu i posvećen.

”Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudima i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?”, pitao se Dietrich Bonhoeffer. Danas bi ovaj radikalni Bonhoefferov upit morao stajati u središtu egzistencije svakog kršćanina s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu

 

Kad se proučava povijest Katoličke crkve na ovim prostorima, vidimo da ne samo ona, već ni jedna kršćanska crkva (ni druga vjerska zajednica) nije izvršila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, proces kajanja i praštanja.

 

Danas je, dakle, Stepinčevo i opet će se čuti hagiografija dok povijest čeka jer historiografi oklijevaju i nemaju petlje ogoliti čovjeka kao što se svatko od nas mora ogoliti u susretu s vlastitim grijehom, u dodiru s našim ograničenjima, strahovima i promašajima.

 

Što je vama Stepinac? Pitajte se to. Meni? Stepinac je slojevita pojava jer je i mnogo dobra učinio, kako svjedoče brojni Židovi. Ali Stepinac ne smije i, što se nas na ovom portalu tiče, neće biti pošteđen ozbiljnoga, temeljitoga povijesnoga, pa i crkvenoga, dakle, antropološkoga i ekleziološkoga proučavanja.

 

”Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudi­ma i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?”, pitao se Dietrich Bonhoeffer. Danas bi taj radikalni Bonhoefferov upit morao stajati u središtu egzistencije svakog kršćanina s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu.

 

To je moja poruka svima onima koji veličaju Stepinca, nekritički ga uzdižu u nebesa, a i dalje pronalaze načina da se negiraju svi zločini, osobito oni iz doba NDH, ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja, nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo; jer, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima?

 

Postavimo stvari kako treba i zapitajmo se: ako se tako ponašamo, bezosjećajno, bez smisla za pokajanje i bez potrebe za pomirenjem, za iskazivanjem oprosta i za traženjem oprosta, tko je, nakon svega, toliko samodopadan i ohol da se uopće usudi nazvati kršćaninom?

Majstor(i) mržnje

Autor: / Leave a Comment

Nisi trebao ići u emisiju kod onog bezbožnika Stankovića, prigovorio mi je ne samo jedan veliki croato-katolik. Neću se osvrtati na one koji misle, rišu i pišu kao da sam u nekom komplotu sa Stankovićem i Hrvatskom televizijom da razbijamo jedinstvo hrvatskog naroda i maltene rušimo državu. Ne zaslužuju osvrt moje malenkosti, osim što ću im iskreno ljudski i kršćanski priznati da sam gospodina Stankovića po prvi puta u životu susreo dvije minute prije početka emisije.

 

Na jednoga se ipak moram osvrnuti jer me je napao osobno, javno i neočekivano bezobrazno u prisutnosti svjedoka na Ban Jelačić Placu. Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio.

 

“Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!” “Baš ni u čemu?”, priupitao sam pomalo bojažljivo, “a ja se s vama ponekad čak i slažem”. Nije pomoglo jer je on nastavio paljbom: “A ja s vama u ničemu!” Bio je apsolutistički i krajnje netolerantno rezolutan. Ja sam htio dijalog, ali on je htio kavgu. Dizao je glas kao pomahnitali, a iz očiju mu je sijala mržnja nešto slično kao onom pohlepno-častohlepnom nogometnom tajkunu i velikom etno-katoliku koji Boga psuje i kad se na njega poziva, a osim svoje žene vara i svoju toliko “voljenu” domovinu Hrvatsku. A poznat je po robovlasničkim odnosima prema igračima koje smatra etnički inferiornima.

Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio. “Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!”

 

“Pa vi napadate Crkvu i branitelje.” “Nikada, nego samo zloupotrebe…”, pokušao sam objasniti, ali bez uspjeha jer mi u svojoj monološkoj samopravednosti i vehementnoj seriji tirada nije dao da dovršim ni jednu rečenicu.  “Pa dobro, ne date mi da odgovorim, kada završite, dajte mi par minuta da vam odgovorim…”

 

Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao.

 

Prva mi je pomisao bila: evo ti pravi case-study zašto je veliki i iskreni katolik Željko Mardešić ustvrdio: “Kada vidim tko sve brani Crkvu, požalim što joj pripadam te mi dođe da se proglasim ateistom”. Druga, osobnija i bolnija: kako mora biti teško živjeti s tim čovjekom, ne bih htio biti u koži njegove žene i djece.

 

Kaže mi jedan dobrohotni konzervativni prijatelj da Ivkošić zapravo ne mrzi mene nego Stankovića i “socijalističko-komunistički HRT” te da sam ja samo kolateralna žrtva. To sa socijalističko-komunističkom televizijom nikako ne kužim jer često pratim prijenose katoličkih misa koje se vrte svake nedjelje, jer sam bio član Vijeća HRT-a kada je religiozne programe vodio i nadzirao poznati isusovac Tonči Trstenjak. Znam, jer i danas povremeno pratim emisije kao što su “Biblija” kao i one koje vodi nadaleko prepoznatljivi predsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara, itd., itd.

Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao

 

Dakle, nisam baš uvjeren da Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje. Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira.

 

Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne “Vrijeme i vječnost” otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal.

 

Dakle: ljudi mržnje i distributori laži definitivno nisu katolici, barem ne kršćanske provenijencije. Mogu biti etno-katolici koji mrze etno-pravoslavce, a iznad svega mrze protestante, posebno one individualizirane koji vlastitom glavom misle i po vlastitoj savjesti djeluju te ih ne možeš svrstati ni u jedan religijski etno-tor jer oni osobno vjeruju i ne pristaju na mržnju. A takvi su vrlo opasni!

 

Kolika sam ja dobrohotna naivčina?! Pa ja još uvijek vjerujem u moć ljubavi i istine, te stoga tražim dijalog u svijetu mržnje i isključivog monologiziranja samopravednih samodopadnika koji ne žele dijalogizirati niti učiti jer sve znaju iako ništa ne razumiju.

 

Po svom primitivnom obrascu razvrstavanja i segregiranja oni bi sve “proklete luterane i kalviniste” i sve njima slične, a posebno komuniste i sekulariste, protjerali iz svoje od njih privatizirane domovine. To bi se onda prljavo zvalo nešto kao etno-religijsko čišćenje.

Nisam baš uvjeren da Milan Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje

 

Ali to danas više ne ide tako lako jer ipak se u međuvremenu dogodilo prosvjetiteljstvo, pa Francuska i neke druge revolucije, pa neotuđiva ljudska prava i svima dostupno obrazovanje, itd. Ne ide to danas tako lako jer je i njemačka kancelarka i aktivna vjernica Angela Merkel isto “prokleta luteranka”. To je i sadašnji predsjednik Njemačke, velečasni Joachim Gauck, poznati borac za ljudska prava i promotor od nas i kod nas odlagane i uveliko frustrirane lustracije.

 

Angela Merkel je kćerka evangeličkog pastora, koji je s obitelji preselio u DDR kada je Angela bila mala curica jer je tamo bio duhovno potrebniji, a i gajio je neke simpatije za socijalizam da bi kasnije ustanovio da su Sovjeti Njemačku najprije oslobodili, a zatim i zarobili. To mi je on osobno ispričao u prisutnosti Angele dok je još bila Kohlova mlada ali učinkovita ministrica.

 

Imam dojam da ju neki mrze upravo zbog druge vjere i kao sposobnu ženu jer naši balkanski ivkoševci svih vrsta u svojoj muškoj nadmoći preziru sposobne žene. Merkelicu mrze više od svih njima slično rodoljubnih ali politički naivnih i etički neodgovornih lijevih i desnih Grka.

 

Naši smišljeno selektivni majstori mržnje, slijepi i gluhi na suvremeni narativ, ne razumiju da u demokraciji nema tabu tema niti nedodirljivih ljudi i institucija.

 

To su ljudi koji na suvremeni svijet, a posebice na svoju Hrvatsku, gledaju užasno zastarjelom, da ne kažem neupotrebljivom optikom besramno se služeći plemenskim i nacionalnim atavizmima.

 

Nije ni čudo što bi oni stoga htjeli svima nametnuti ideološke, nacionalističke i religiozne kaveze koji su po percepciji mnogih sagrađeni sa samo jednom svrhom, naime da guše sve što je individualno i slobodno. Bog neka im oprosti za neznanje i zlobu!

Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira. Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne „Vrijeme i vječnost“ otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal

 

Mogli bi se barem povremeno ugledati na ne manje našeg iako evropski velikog i civilizacijski širokog A. G. Matoša. Pisao je nedavno pametni Zdravko Zima: “Ljubav prema domovini nije zatirala Matošev kritički pogled, pa je tvrdio da mu je Hrvatska simpatičnija od Hrvata i da Zagreb voli više od Zagrepčana. To je pouka jedne intimne povijesiti iz koje, kao ni iz bilo koje druge povijest, nismo ništa naučili.”

 

U istom tonu, ali dijagnostički jače, već spomenuti plemeniti i uvijek dobrohotni Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), iskreni katolik, veliki promotor koncilske obnove i autentični vjernik upozorava na opasnosti našeg hrvatskog tradicionalizma koji se suprotstavlja izgradnji građanskog društva. Dobri Željko se usudio tvrditi i napisati kako ”nedostatak demokratske baštine i odveć kruto nasljeđe patrijarhalne autoritarnosti, zapreka je svakom otvaranju i priznavanju vlastite krivnje u ponašanju.”

 

Milan, majstor mržnje i njegov osječki sufler i šegrt iznad svega mrze protestante, što je izgleda glavni sport mnogih “velikih” balkano-Hrvata. Moram priznati da me čudi ovaj drugi jer je ipak donekle međunarodno školovan i puno mlađi od staroga zlomajstora. S druge strane, zapravo ne znam zašto se čudim kada dobro znam da se radi o homogenizirajućim hrvatskim nacionalistima koji osim germano-protestanata mrze i Srbe, rimokatolicima koji mrze pravoslavne i, zamisli samo, komunikatorima koji mrze medije na koje se često guraju. Nedostatak etičke prosudbe i samokritike ili nešto drugo?

 

Preporučam im da pročitaju Volfovu opravdano razvikanu i višestruko nagrađivanu studiju globalnog značenja ali lokalno premalog impakta “Isključenje i zagrljaj: teološka razmišljanja o identitu, drugosti i pomirenju” kao i nedavno objavljenu “Javna vjera” (tko drugi nego riječki Ex Libris?!). Ako ovi i oni drugi koji sve znaju iako malo toga razumiju ipak nešto čitaju, onda im svakako preporučam i na ovom portalu prikazanu i ne manje značajnu knjigu istog hrvatskog autora – “Javnu vjeru”.

 

Dopuštam da u ovoj mnogo čime isprovociranoj te stoga naizgled (pre)oštroj kolumni (znam da će mi to reći neke pobožne i drage duše) možda dijagnostički gledano griješim. Što ako je problem ipak više u području duhovnosti i teološke antropologije te se nalazi u onoj sjajnoj Matulićevoj analizi: “Oholost je uzrok drame duboke duhovne krize.” Tončija treba čitati kao i Miroslava i neprežaljenog Željka jer su na sličnom, a povremeno i istom tragu dijagnoze naših realnosti, nuđenja pravih rješenja i proročke odvažnosti.

Stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti. Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju

 

Da zaključim sa Željkom, najvećim hrvatski laičkim teologom koji je u Volfovom i mom Osijeku održao sjajno predavanje u kojem je bilo volfovskog govora o zlopamćenju, zlom sjećanju ali i praštanju i pomirenju.

 

On je probleme locirao u našoj nepomirenoj prošlosti. ”U svakom narodu susrećemo dalju prošlost (što dolazi i povijesti ili čak prapovijesti) i njegovu bližu prošlost, što su dva dijela zlopamćenja. Danas se u socijalnoj biologiji smatra da postoji neko kolektivno podsvjesno sjećanje, tj. da se ljudi sjećaju događaja kojima nisu bili suvremenici ni sudionici. Drugim riječima, da duboko u nama, u našoj konstituciji, postoji ‘gen’ kolektivno podsvjesnog sjećanja na rat, krv zločin koji se pretvara u povijesno sjećanje.

 

Ne dolazi povijesno sjećanje od početka povijesti nego seže u pretpovijest, u biolobiju, gdje već postoji gensko zlo. A što se događa? Događa se da se to sjećanje vraća u trenucima rata, u trenucima ugroze, u trenucima prijetnje. Vraća se u ljudsko povijesno i ljudsko sadašnje sjećanje. Rekao bih, krv se sjeća, krv ima pamćenje i zlopamćenje. I ratovi koji se vode i koji su se ovdje vodili, a to sam napisao u svojoj knjizi, u velikom svom dijelu nisu ratovi sadašnjice. To su bili ratovi prošlosti.

 

Prošlost se među sobom sukobljavala. Prošlosti su se borile, a ne sadašnjosti. Borila su se naša sjećanja, memorije, one biološke i one povijesne. Carstva. Povijest se sukobljavala. Pa i u Hrvatskoj je u mnogim slučajevima stopljen Drugi svjetski rat i događaji u nedavnoj, bliskoj prošlosti.

 

Zato susrećemo kumulaciju, zbrajanje lošeg sjećanja. Svaki put kad se nešto dogodi, svaki put se sve iz prošlosti vrati, sabije. I stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti.

 

Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju.”

 

Željko s poljskim Woytiłom naglašava ”Čistite sjećanje!” Hvala, Željko!

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt