novinarstvo s potpisom
Foto: Ivan Markešić
O starosti, umiranju i smrti – s razlogom. Donosimo razgovor sa sociologom religije prof. dr. Ivanom Markešićem sa Instituta Ivo Pilar i Hrvatskih studija koji je djelomice donešen u tjedniku Expressa a u cjelosti na portalu Prometej.ba. [Read more…]
U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere – radio sam za Vladu, bio priznati istraživač, sa ”moćnom” titulom senior onderzoeker ili stariji naučni saradnik po naški i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. Rijksambtenaara, kako se to na lokalnom jeziku veli.
Holandija je kraljevina i sve službenike koji tom kraljevstvu služe postavlja sam kralj, lično. Mene je na to mjesto postavila kraljica, Njeno Veličanstvo Koningin Beatris, koja je bila na čelu kraljevstva kada sam ja u njeg doselio. Još uvijek imam odluku o tom postavljenju, papir sa njenim pečatom koji je bio napisan na engleskom jeziku jer ja tada nisam govorio kraljičinim.
Istini za volju, ni dan-danas taj službeni jezik Dvora i Kraljice ne mogu sasma da razumijem, pa bio on engleski ili holandski. Uvijen, arhaičan, totalno izvan današnja vremena, više primjeren danima kada je njen prapradjed Willem van Oranje razmjenjivao poruke sa britanskim Dvorom i Krunom.
”Mr. Mikulic, we are glad to inform you that you have been appointed by Her Majesty…” – samo tih par riječi koje kazivaše da su me primili na posao sam uspio razumjeti kada su mi uručili rješenje o postavljenju. To je jedino što i danas iz njega razabirem.
Još nekoliko narednih godina je moja karijera nastavila istim putem, tim holandskim. Bio sam afirmiran naučnik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i expert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim konferencijama, kongresima, skupovima, naučnim i političkim, svukuda po zemlji i svijetu.
Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. Sa timom mlađih saradnika koji sam vodio pripremao smo studije i analize za holandsku vladu, za njena ministarstva i za naučnu javnost.
Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno.
Radio sam ono u šta nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definisano na način koji ja kao naučnik odobravam, ali kao čovjek sa osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?
Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama su bili sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje, nisu sebi mogli priuštiti obrok s mesom bar svaki drugi dan. Socijalno isključeni su nam bili svi holandski žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pritom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu.
To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jeste poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.
U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu.
Gledao sam neimaštinu sopstvenim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije sa rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjavanom ratnom Sarajevu, viđao je, i još uvijek viđam, dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima.
Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova holandska i zapadnoevropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.
I tako, u procijepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, u zemlji moga rođenja, u zemljama istočno od moje rodne zemlje ili negdje južnije, bilo gdje gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.
Radio sam za holandsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao.
S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga.
Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio.
I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakav sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. ”Opet blizanci”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.
Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.
Amsterdam, decembra 2014. ([email protected]).
Dominantno osećanje čoveka u našem vremenu jeste strah. Može se bez dvoumljenja reći kako živimo u cvilizaciji straha. Plaše nas sa svih strana: klimatske promene potopiće Evropu i ostatak sveta, kamene gromade koje se valjaju svemirom tek što se nisu sručile na naše glave izazivajući veću katastrofu od one koja je potamanila dinosauruse, vulkani čiju snagu nismo u stanju da shvatimo odbrojavaju vreme do sudnjeg dana.
Svakodnevno čitamo i slušamo o katastrofalnim zemljotresima, poplavama, tajfunima, cunamijima… Kalendari starih, iščezlih naroda upozoravaju na bliski dolazak apokalipse. Čini se da je propast sveta tu, blizu, na dohvat ruke. Istini za volju ovi ”veliki strahovi” su deo medijske ponude o nečem što se uglavnom događa ”negde tamo”, u nekom udaljenom kraju sveta ili kosmosa i što raspaljuje maštu konzumenata medijskih senzacija.
A čak i velike stvarne katastrofe nekoliko dana predstavljaju udarne vesti, a onda se zaboravljaju. Ubrzo postaju samo deo senzacionalističkih štiva i pretvaraju se u filmske hitove i književne bestselere. Reklo bi se da je strah postao roba kao i sve ostalo.
Ima mesta gde ljudi dolaze da bi se plašili: u velikim zabavnim mega parkovima najveće su atrakcije pećine strave, vozovi koji se strmoglavljuju sa visina, kolosalni točkovi sa lagano privezanim kabinama koje se kako vam se čini penju do samog neba i zastrašujuće ostaju da vise u praznini, izazivajući jezu. Očevidno ljudi žele da dožive ovu vrstu straha, uzbudljivu i kratkotrajnu, programiranu avanturu, za koju su spremni i da plate, posle koje se osećaju bolje i bezbednije prolazeći neku vrstu katarze.
Ali postoje strahovi koji nisu ni kosmičkih razmera, niti im je poreklo u vašarskim prolaznim uzbuđenjima, koji se ne događaju na drugim udaljenim kontinentima i nema ih u vestima televizijskih stanica. To su naši lični, samo naši strahovi, naši verni pratioci, koji nas ne napuštaju, od kojih nemamo gde da pobegnemo, gde da se sakrijemo. To su oni strahovi čija upornost i dugotrajnost stvaraju ozbiljne posledice, izazivaju nesanicu, depresiju, čine život nesigurnim i problematičnim. Jedna poslovica veli: ”Bolje smrt, nego strah”. To su oni strahovi zbog kojih su neki ljudi spremni da podignu ruku na sebe.
Najgora, najveća i najrasprostranjenija vrsta straha je strah od nepoznatog. U savremenom svetu to bi se moglo prevesti i kao strah od neizvesnosti. A moderna vremena, jednako kod nas kao i drugde, upravo ljudski život u najzrelijim godinama ispunjavaju takvom vrstom egzistencije čija je osnova neizvesnost. Može li se na temelju neizvesnosti, na suočavanju sa osećanjem sopstvene bezvrednosti graditi nešto sigurno, pouzdano, trajno?
Tako u okolnostima u kojima živimo gubitak posla postaje prava noćna mora za svakog zaposlenog. Posebno na našim prostorima svakodnevno se neumitno i nemilosrdno umnožava armija nezaposlenih. Šta to znači za one koji se nađu na ulici i u situaciji kada je novi posao gotovo nemoguće pronaći, šta to znači za njihove porodice, za njihovu decu, suvišno je objašnjavati.
Na ovom spisku ”svih naših strahova” visoko mesto zauzima i strah od bolesti, strah od narušenog zdravlja. Nismo društvo koje ima mnogo saosećanja za ozbiljno obolele, za osobe koje su se, ne svojom zaslugom, našle na margini života, među onima koji gube radnu sposobnost, čiji život zavisi od lečenja i lekova, od bolnica i doktora.
Bespomoćni ste i kada izgubite posao ili ste nezaposleni, bespomoćni ste kada ste ozbiljno bolesni, bespomoćni ste ako ste stari. U svim ovim životnim situacijama osećate onu vrstu straha koji je više od gubljenja nade, to je strah koji je život sam.
Pasti nekom drugom na teret, porodici, prijateljima, državi, u zemlji gde ljudski život nema bogzna kakvu cenu, u kojoj su česte nestašice važnih lekova, a bolnice u lošem stanju, gde se na neke preglede čeka više meseci, a na operacije i po nekoliko godina, znači preživljavati u strepnji, a na sopstvene zdravstvene probleme gledati kao na neku vrstu greha. Greh bez oprosta, ali i bez krivice. Neke bolesti i neki bolesnici su unapred otpisani i nepoželjni, naročito stari i teško bolesni.
Da, spomenimo još jedan strah, onaj kome niko ne može uteći – strah od starosti. Ne živimo na prostorima gde je starost idilična. U starosti se objedinjuju različiti strahovi, oni već spomenuti i oni koji su tipični za godine kada je snage sve manje, a nedaća sve više.
Jedan od snažnih izvora različitih vrsta strahova i strepnji jeste bespomoćnost. To je ona vrsta osećanja koja se javlja i u lošim snovima. Pokušavate da se kreće, a stojite u mestu. Zovete u pomoć, a niko vas ne čuje. Tumarate dezorijentisani nekim nepoznatim predelima. Pokušavate da se obratite na jeziku koji niko ne razume. Bespomoćnost parališe i oduzima poslednje ostatke snage i volje da se borite.
Okruženi svetom u kojem je često život bezvredan, živeći u svetu gde su napetosti svake vrste sve prisutnije, u svetu gde nema, kako se čini, nikakvog stabilnog i sigurnog oslonca, postoji još jedna vrsta straha koja prožima svakodnevnu stvarnost, koja onespokojava – to je strah od budućnosti. Budućnost nije nešto što se sa radošću i nadom očekuje, to je nešto što plaši.
U žalosnoj sadašnjosti i neizvesnoj budućnosti sigurno utočište nalaze svi naši strahovi.
