U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere – radio sam za Vladu, bio priznati istraživač, sa ”moćnom” titulom senior onderzoeker ili stariji naučni saradnik po naški i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. Rijksambtenaara, kako se to na lokalnom jeziku veli.

 

Holandija je kraljevina i sve službenike koji tom kraljevstvu služe postavlja sam kralj, lično. Mene je na to mjesto postavila kraljica, Njeno Veličanstvo Koningin Beatris, koja je bila na čelu kraljevstva kada sam ja u njeg doselio. Još uvijek imam odluku o tom postavljenju, papir sa njenim pečatom koji je bio napisan na engleskom jeziku jer ja tada nisam govorio kraljičinim.

 

Istini za volju, ni dan-danas taj službeni jezik Dvora i Kraljice ne mogu sasma da razumijem, pa bio on engleski ili holandski. Uvijen, arhaičan, totalno izvan današnja vremena, više primjeren danima kada je njen prapradjed Willem van Oranje razmjenjivao poruke sa britanskim Dvorom i Krunom.

Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno

 

”Mr. Mikulic, we are glad to inform you that you have been appointed by Her Majesty…” – samo tih par riječi koje kazivaše da su me primili na posao sam uspio razumjeti kada su mi uručili rješenje o postavljenju. To je jedino što i danas iz njega razabirem.

 

Još nekoliko narednih godina je moja karijera nastavila istim putem, tim holandskim. Bio sam afirmiran naučnik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i expert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim konferencijama, kongresima, skupovima, naučnim i političkim, svukuda po zemlji i svijetu.

 

Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. Sa timom mlađih saradnika koji sam vodio pripremao smo studije i analize za holandsku vladu, za njena ministarstva i za naučnu javnost.

 

Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno.

 

Radio sam ono u šta nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definisano na način koji ja kao naučnik odobravam, ali kao čovjek sa osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?

U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu

 

Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama su bili sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje, nisu sebi mogli priuštiti obrok s mesom bar svaki drugi dan. Socijalno isključeni su nam bili svi holandski žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pritom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu.

 

To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jeste poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.

 

U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu.

 

Gledao sam neimaštinu sopstvenim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije sa rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjavanom ratnom Sarajevu, viđao je, i još uvijek viđam, dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima.

 

Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova holandska i zapadnoevropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.

S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga

 

I tako, u procijepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, u zemlji moga rođenja, u zemljama istočno od moje rodne zemlje ili negdje južnije, bilo gdje gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.

 

Radio sam za holandsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao.

 

S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga.

 

Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio.

 

I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakav sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. ”Opet blizanci”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.

 

Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.

 

Amsterdam, decembra 2014. ([email protected]).