autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Ivan Markešić: ”Sretno bi bilo umrijeti u vlastitome krevetu”

Autor: Bogdan Blotnej / 08.03.2015. Leave a Comment

AUTOGRAF Ivan Markešić VER 1

Foto: Ivan Markešić

O starosti, umiranju i smrti – s razlogom. Donosimo razgovor sa sociologom religije prof. dr. Ivanom Markešićem sa Instituta Ivo Pilar i Hrvatskih studija koji je djelomice donešen u tjedniku Expressa a u cjelosti na portalu Prometej.ba. [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: bolnice, Društvo, eutanazija, pogreb, smrt, starost, zdravlje

Najdraži božićni poklon

Autor: Branislav Mikulić / 21.12.2014. Leave a Comment

U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere – radio sam za Vladu, bio priznati istraživač, sa ”moćnom” titulom senior onderzoeker ili stariji naučni saradnik po naški i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. Rijksambtenaara, kako se to na lokalnom jeziku veli.

 

Holandija je kraljevina i sve službenike koji tom kraljevstvu služe postavlja sam kralj, lično. Mene je na to mjesto postavila kraljica, Njeno Veličanstvo Koningin Beatris, koja je bila na čelu kraljevstva kada sam ja u njeg doselio. Još uvijek imam odluku o tom postavljenju, papir sa njenim pečatom koji je bio napisan na engleskom jeziku jer ja tada nisam govorio kraljičinim.

 

Istini za volju, ni dan-danas taj službeni jezik Dvora i Kraljice ne mogu sasma da razumijem, pa bio on engleski ili holandski. Uvijen, arhaičan, totalno izvan današnja vremena, više primjeren danima kada je njen prapradjed Willem van Oranje razmjenjivao poruke sa britanskim Dvorom i Krunom.

Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno

 

”Mr. Mikulic, we are glad to inform you that you have been appointed by Her Majesty…” – samo tih par riječi koje kazivaše da su me primili na posao sam uspio razumjeti kada su mi uručili rješenje o postavljenju. To je jedino što i danas iz njega razabirem.

 

Još nekoliko narednih godina je moja karijera nastavila istim putem, tim holandskim. Bio sam afirmiran naučnik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i expert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim konferencijama, kongresima, skupovima, naučnim i političkim, svukuda po zemlji i svijetu.

 

Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. Sa timom mlađih saradnika koji sam vodio pripremao smo studije i analize za holandsku vladu, za njena ministarstva i za naučnu javnost.

 

Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno.

 

Radio sam ono u šta nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definisano na način koji ja kao naučnik odobravam, ali kao čovjek sa osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?

U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu

 

Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama su bili sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje, nisu sebi mogli priuštiti obrok s mesom bar svaki drugi dan. Socijalno isključeni su nam bili svi holandski žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pritom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu.

 

To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jeste poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.

 

U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu.

 

Gledao sam neimaštinu sopstvenim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije sa rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjavanom ratnom Sarajevu, viđao je, i još uvijek viđam, dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima.

 

Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova holandska i zapadnoevropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.

S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga

 

I tako, u procijepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, u zemlji moga rođenja, u zemljama istočno od moje rodne zemlje ili negdje južnije, bilo gdje gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.

 

Radio sam za holandsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao.

 

S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga.

 

Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio.

 

I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakav sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. ”Opet blizanci”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.

 

Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.

 

Amsterdam, decembra 2014. ([email protected]).

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, Adde, autograf.hr, Bosna, Božić, Branislav Mikulić, djeca, djetinjstvo, dom, frustracija, Gruzija, Hercegovina, interes, Kosovo, liječnik, poklon, politika, rat, starost, Vlada

Svi naši strahovi

Autor: Filip David / 25.11.2013. 2 Comments

Dominantno osećanje čoveka u našem vremenu jeste strah. Može se bez dvoumljenja reći kako živimo u cvilizaciji straha. Plaše nas sa svih strana:  klimatske promene potopiće Evropu i ostatak sveta, kamene gromade koje se valjaju svemirom tek što se nisu sručile na naše glave izazivajući veću katastrofu od one koja je potamanila dinosauruse, vulkani čiju snagu nismo u stanju da shvatimo odbrojavaju vreme do sudnjeg dana.

 

Svakodnevno čitamo i slušamo o katastrofalnim zemljotresima, poplavama, tajfunima, cunamijima… Kalendari starih, iščezlih naroda upozoravaju na bliski dolazak apokalipse. Čini se da je propast sveta tu, blizu, na dohvat ruke. Istini za volju ovi ”veliki strahovi” su deo medijske ponude o nečem što se uglavnom događa ”negde tamo”,  u nekom udaljenom kraju sveta ili kosmosa i što raspaljuje maštu konzumenata medijskih senzacija.

 

A čak i velike stvarne katastrofe nekoliko dana predstavljaju udarne vesti, a onda se zaboravljaju. Ubrzo postaju samo deo senzacionalističkih štiva i pretvaraju se u filmske hitove i književne bestselere. Reklo bi se da je strah postao roba kao i sve ostalo.

Postoje strahovi koji nisu ni kosmičkih razmera, niti im je poreklo u vašarskim prolaznim uzbuđenjima, koji se ne događaju na drugim udaljenim kontinentima i nema ih u vestima televizijskih stanica. To su naši lični, samo naši strahovi, naši verni pratioci, koji nas ne napuštaju, od kojih nemamo gde da pobegnemo, gde da se sakrijemo

 

Ima mesta gde ljudi dolaze da bi se plašili: u velikim zabavnim mega parkovima najveće su atrakcije pećine strave, vozovi koji se strmoglavljuju sa visina, kolosalni točkovi sa lagano privezanim kabinama koje se kako vam se čini penju do samog neba i zastrašujuće ostaju da vise u praznini, izazivajući jezu. Očevidno ljudi žele da dožive ovu vrstu straha, uzbudljivu i kratkotrajnu, programiranu avanturu, za koju su spremni i da plate, posle koje se osećaju bolje i bezbednije prolazeći neku vrstu katarze.

 

Ali postoje strahovi koji nisu ni kosmičkih razmera, niti im je poreklo u vašarskim prolaznim uzbuđenjima, koji se ne događaju na drugim udaljenim kontinentima i nema ih u vestima televizijskih  stanica. To su naši lični, samo naši strahovi, naši verni pratioci, koji nas ne napuštaju, od kojih nemamo gde da pobegnemo, gde da se sakrijemo. To su oni strahovi čija upornost i dugotrajnost stvaraju ozbiljne posledice, izazivaju nesanicu, depresiju, čine život nesigurnim i problematičnim. Jedna poslovica veli: ”Bolje smrt, nego strah”. To su oni strahovi zbog kojih su neki ljudi spremni da podignu ruku na sebe.

 

Najgora, najveća i najrasprostranjenija vrsta straha je strah od nepoznatog. U savremenom svetu to bi se moglo prevesti i kao strah od neizvesnosti. A moderna vremena, jednako kod nas kao i drugde, upravo ljudski život u najzrelijim godinama ispunjavaju takvom vrstom egzistencije čija je osnova neizvesnost. Može li se na temelju neizvesnosti, na suočavanju sa osećanjem sopstvene bezvrednosti graditi nešto sigurno, pouzdano, trajno?

 

Tako u okolnostima u kojima živimo gubitak posla postaje prava noćna mora za svakog zaposlenog. Posebno na našim prostorima svakodnevno se  neumitno i nemilosrdno umnožava armija nezaposlenih. Šta to znači za one koji se nađu na ulici i u situaciji kada je novi posao gotovo nemoguće pronaći, šta to znači za njihove porodice, za njihovu decu, suvišno je objašnjavati.

 

Na ovom spisku ”svih naših strahova” visoko mesto zauzima i strah od bolesti, strah od narušenog zdravlja. Nismo društvo koje ima mnogo saosećanja za ozbiljno obolele, za osobe koje su se, ne svojom zaslugom, našle na margini života, među onima koji gube radnu sposobnost, čiji život zavisi od lečenja i lekova, od bolnica i doktora.

Bespomoćni ste i kada izgubite posao ili ste nezaposleni, bespomoćni ste kada ste ozbiljno bolesni, bespomoćni ste ako ste stari. U svim ovim životnim situacijama osećate onu vrstu straha koji je više od gubljenja nade, to je strah koji je život sam

 

Bespomoćni ste i kada izgubite posao ili ste nezaposleni, bespomoćni ste kada ste ozbiljno bolesni, bespomoćni ste ako ste stari. U svim ovim životnim situacijama osećate onu vrstu straha koji je više od gubljenja nade, to je strah koji je život sam.

 

Pasti nekom drugom na teret, porodici, prijateljima, državi, u zemlji gde ljudski život nema bogzna kakvu cenu, u kojoj su česte nestašice važnih lekova, a bolnice u lošem stanju, gde se na neke preglede čeka više meseci, a na operacije i po nekoliko godina, znači preživljavati u strepnji, a na sopstvene zdravstvene probleme gledati kao na neku vrstu greha. Greh bez oprosta, ali i bez krivice. Neke bolesti i neki bolesnici su unapred otpisani i nepoželjni, naročito stari i teško bolesni.

 

Da, spomenimo još jedan strah, onaj kome niko ne može uteći – strah od starosti. Ne živimo na prostorima gde je starost idilična. U starosti se objedinjuju različiti strahovi, oni već spomenuti i oni koji su tipični za  godine kada je snage sve manje, a nedaća sve više.

 

Jedan od snažnih izvora različitih vrsta strahova i strepnji jeste bespomoćnost. To je ona vrsta osećanja koja se javlja i u lošim snovima. Pokušavate da se kreće, a stojite u mestu. Zovete u pomoć, a niko vas ne čuje. Tumarate dezorijentisani nekim nepoznatim predelima. Pokušavate da se obratite na jeziku koji niko ne razume. Bespomoćnost parališe i oduzima poslednje ostatke snage i volje da se borite.

 

Okruženi svetom u kojem je često život bezvredan, živeći u svetu gde su napetosti svake vrste sve prisutnije, u svetu gde nema, kako se čini, nikakvog stabilnog i sigurnog oslonca, postoji još jedna vrsta straha koja prožima svakodnevnu stvarnost, koja onespokojava – to je strah od budućnosti. Budućnost nije nešto što se sa radošću i nadom očekuje, to je nešto što plaši.

 

U žalosnoj sadašnjosti i neizvesnoj budućnosti sigurno utočište nalaze svi naši strahovi.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, beznađe, bolest, Civilizacija straha, egzistencija, Filip David, gubitak posla, nezaposlenost, roba, starost

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Piše: Srećko Pulig

Ex libris D. Pilsel

Nema li Boga?

Nema li Boga?

Piše: Viktor Ivančić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. I Jovo i Ante kažu Banija

    I Jovo i Ante kažu Banija

    vedran-srsen
  2. Sramota

    Sramota

    marinko-culic
  3. Tajna hrvatskog serklaža

    Tajna hrvatskog serklaža

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Pitanje pomirenja je obaveza kršćana, a ne dobra volja

    Pitanje pomirenja je obaveza kršćana, a ne dobra...

    nenad-jovanovic
  2. Lazo Đokić: Antifašisti su deveto prase

    Lazo Đokić: Antifašisti su deveto prase

    nenad-jovanovic
  3. Neželjeno nasljedstvo

    Neželjeno nasljedstvo

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se