U hotelu Porin u Zagrebu, u kojem su smještene izbjeglice, među stotinama tražitelja međunarodne zaštite iz raznih zemalja smještena je i skupina od trideset tražitelja azila iz Irana. To su poglavito mladi ljudi, obrazovani i s uspješnim poslovnim karijerama, među kojima se može pronaći i nekoliko obitelji s djecom. [Read more…]
Slučaj Horvatinčić: Ima li pravde u Hrvata?
Kad je prije tri i pol godine na autocesti Bregana – Lipovac poginula glumica Dolores Lambaša, bila je to nesreća koja se može dogoditi svakome i razmjerno se često događa. Znate i sami, čitate novine, nema tjedna da tkogod na autocesti ne pogine jer je bilo mokro ili magla ili zato jer je vozač bio umoran. [Read more…]
Ljudska prava: Plenković je najodgovorniji i to radi nečinjenja
Prema izvješću State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2016. godinu, ono je poražavajuće. Socijalna diskriminacija, nasilje prema pripadnicima etničkih manjina, ženama i djeci, te korupcija ocijenjeni su kao najveći problemi u kršenju ljudskih prava. [Read more…]
Kolinda, osoba godine, cerekala se nakon Salopekova smaknuća
Kolege iz Večernjeg lista teško su se iskompromitirali, osramotili se, dodijelivši priznanje ”Osoba godine” hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Skandali koji su se zaredali u njenoj prvoj godini mandata su toliki da je ovaj čin uredništva Večernjeg lista vrlo neodgovoran, ponajviše prema našoj struci i svim žrtvama Predsjedničinih marifetluka, da budem krajnje obziran i suzdržan, ili odmjeren, barem na početku ove kolumne, jer kasnije, jamčim, neću biti nego brutalno iskren i maksimalno otvoren. [Read more…]
Najneuspješniji blagoslov kuća u povijesti Crkve
Početak godine doba je blagoslova kuća. Župnici u misnim haljinama svakodnevno se viđaju u liftovima i na stubištima. Gaze preko šorova i ulaze u dvorišta. “Jel’ grize?” pitaju oni s kapija oprezno, pokazujući krupne, čupave šarove koji ispred garaža pohlepno žvaču stare kamionske gume. “Ne bojte se, velečasni, neće vam ništa”, dobacuju im domaćini veselo. [Read more…]
Poluotok u moru davljenika
Prvi put u svjetskoj se povijesti za Libiju čulo 1912. godine, kada se Italija pridružila Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austro Ugarskoj i trima malenim balkanskim državama, u komadanju europskih i mediteranskih posjeda Otomanskog imperija.
Prije te godine ovaj je teritorij bio poznat kao Tripolitanijski vilajet (Vilâyet-i Trablus garb) ili Tripolitanijsko kraljevstvo, kojim je, pod vrhovnom upravom stambolskoga padišaha, neko vrijeme vladala karamanlijska dinastija. [Read more…]
Pobjeda mrtvog Assada
Sirijci su na izborima ponovo izabrali Bashara al-Assada za predsjednika svoje zemlje. On će biti po treći put na čelu države, a prvi put na izborima na kojima je bilo više kandidata, temeljem referendumske promjene Ustava iz 2012. godine i uvođenja višepartijskog sistema u zemlji. O tome je, tada, malo ko napisao i jednu riječ. Ne uklapa se u zapadnu sliku “Assadovog terorizma” u Siriji.
Objavljeni podaci o izborima minulog utorka kažu da je na 9.600 biračkih mjesta glasalo 73,42 posto od petnaestak miliona Sirijaca koji imaju pravo glasa. Čak je 10,2 miliona glasača, odnosno 88,7 posto od onih koji su glasali, dalo svoj glas Assadu.
Izbore kod mnogih drugih strateških saveznika i prijatelja u arapskom svijetu ili u Africi Zapad nikad nije ni mogao da podrži, jer izbora tamo naprosto nema. Prijateljskoj “demokraciji” se ne gleda u zube, već u novce. No, ovo se sve odavno zna pa cirkus ide dalje. Isto kao sa zakletvom o očuvanju cijele Ukrajine po svaku cijenu, a sa planovima kantonizacijske podjele Sirije. I rasturanja Iraka na tri “entiteta”, etnička i vjerska
Američka CIA u svojim internim predviđanjima malo je pogriješila. Oni su procijenili da će Assad dobiti između 75 i 80 posto glasova. U svakom slučaju, uprkos zvaničnoj politici zemlje kojom vladaju i svim tamošnjim glasnogovornicima, znali su dobro o čemu se u Siriji radi.
Svjetski mediji su uglas, možda slučajno ali upadljivo, podvlačili formulaciju o “predsjedničkim izborima na terenu koji kontrolira režim”. Čudno i smiješno. Gdje su trebali biti izbori, na nekom drugom terenu, u tuđoj državi ili pod kontrolom tuđeg režima. Zato su, kažu na Zapadu, izbori u Siriji bili sramotni, farsa itd. Prije svega, vele, jer je u zemlji rat pa Assad ne može biti priznat.
Samo desetak dana ranije bili su izbori u Ukrajini, na terenu koji kontrolira režim. Izvan tog terena nije ih ni bilo. O rezultatima da se ne govori. Novog ukrajinskog predsjednika, oligarha Porošenka, izabranog samo na kontroliranom terenu i uz tenkove i avione u ostalom dijelu države, Zapad je potvrdio iste sekunde. I obećao mu svaku moguću pomoć.
Prije dvije godine isto se desilo i u Jemenu. Sa jednim jedinim kandidatom, onim “demokratskim i zapadnim”, koji je dobio više od 99 posto glasova, što je izazvalo veliku sreću u Washingtonu i evropskim prijestolnicama, te uz snažnu podršku jemenskim “demokratskim procesima”.
Izbore kod mnogih drugih strateških saveznika i prijatelja u arapskom svijetu ili u Africi Zapad nikad nije ni mogao da podrži, jer izbora tamo naprosto nema. Prijateljskoj “demokraciji” se ne gleda u zube, već u novce. No, ovo se sve odavno zna pa cirkus ide dalje. Isto kao sa zakletvom o očuvanju cijele Ukrajine po svaku cijenu, a sa planovima kantonizacijske podjele Sirije. I rasturanja Iraka na tri “entiteta”, etnička i vjerska.
Sad već glasovita glasnogovornica State Departmenta Jennifer Psaki koja je ušla u anale PR posla na ovom nivou, a gluposti joj je sjajno “snimio” portal advance.hr u analizi o “izuzetnosti” američke politike, hladno konstatira na press konferenciji u Bijeloj kući da će Šesta flota odmah biti upućena prema obalama Bjelorusije ako ovi napadnu Ukrajinu
U demokratskim zemljama unaokolo, niko od glasovitih slobodnih medija, nije objavio kako su u Siriji na izborima bili i promatrači iz raznih zemalja, iz državnih institucija i nevladinih organizacija. Zajednički zaključak promatrača je da su izbori bili “slobodni, transparentni i demokratski”. Među potpisnicima ove konstatacije su i ljudi iz, recimo, Brazila, Kanade, Rusije, Bahreina, Irske, Filipina, Indije…
Podjednako tako, unaprijed konstruiranu tvrdnju opozicije i njihovih “logističara” da će izbori biti nelegalni jer su milioni Sirijaca kao izbjeglice i opozicionari van zemlje, snažno relativizira činjenica da se moglo glasati u ambasadama Sirije u Iranu, Rusiji, Maleziji, Venezueli, Kini, Jordanu, Sudanu, Omanu, Češkoj, Bjelorusiji, Indiji… U toj dijaspori, staroj ili novoj, izbjegličkoj, izlaznost je iznosila blizu 95 posto!
I pored svega ovoga, sad već glasovita glasnogovornica State Departmenta Jennifer Psaki koja je ušla u anale PR posla na ovom nivou, a gluposti joj je sjajno “snimio” portal advance.hr u analizi o “izuzetnosti” američke politike, hladno konstatira na press konferenciji u Bijeloj kući da će Šesta flota odmah biti upućena prema obalama Bjelorusije ako ovi napadnu Ukrajinu.
Eto tako, i Bjelorusija dobila more pa nije čudo što se i o Siriji tamo manje zna neko u bilo kojoj normalnoj osnovnoj školi u svijetu. I generalni sekretar UN Ban ki-moon daje izjavu za Riplija, kako će “izbori u Siriji naškoditi političkom procesu i izgledima za političko rješenje” (sa kim rješenje, sa Al Qaedom kao saveznikom u tom procesu?). Catherine Ashton iz Europe mudro konstatira da su izbori “protivni Ženevskim sporazumima”. Kojim?
U Siriji je, naprosto, riječ o nekoliko drugih stvari. Od istine da je u pitanju, evo već tri godine, krvavi obračun i planirani poraz legitimnog režima, u suverenoj zemlji koja je na putu mnogim interesima sukobljenih sila novog multipolarizma. Dakle, protiv Assada, naroda i njihove vojske. Ma kakav taj režim bio, a nije sigurno bio ni blizu najgorem ni na Bliskom istoku, ni mnogo dalje
Znaju li svi ti ljudi uopće šta se tamo dešava i zašto, ili je drskost tolika da svijet doista smatraju potpuno debilnim. I uz pomoć nekada glasovitih novinskih agencija kakva je, recimo, nekada bila AFP koja danas hladno konstatira da su izbori obavljeni na 40 posto teritorije Sirije pod kontrolom režima, nudeći onda vojnu “geografiju” terena koja je bila približno tačna – u drugoj polovici 2012. godine! Uključujući tu i mjesto Raqqa na istoku zemlje gdje terorističke zvijeri – što ih Zapad naziva umjerenim pobunjenicima protiv režima – doslovce zakucavaju na križ žive kršćane, civile. Baš umjereno.
Ovdje, naravno, uopće nije riječ o tome da je u Siriji situacija normalna i apsolutno podobna za demokratske izbore. Daleko je tamošnja situacija od snošljive. Pa i kada rat stane, trebat će još puno do demokracije. Kao uostalom i u mnogim drugim zemljama na svijetu gdje razni interesi, navike, tradicija, povijest i ko zna šta još ne dozvoljavaju ni blizu naglabanje o demokraciji o kakvoj se teoretizira.
U Siriji je, naprosto, riječ o nekoliko drugih stvari. Od istine da je u pitanju, evo već tri godine, krvavi obračun i planirani poraz legitimnog režima, u suverenoj zemlji koja je na putu mnogim interesima sukobljenih sila novog multipolarizma. Dakle, protiv Assada, naroda i njihove vojske. Ma kakav taj režim bio, a nije sigurno bio ni blizu najgorem ni na Bliskom istoku, ni mnogo dalje. Sve sam to iznutra promatrao godinama, od 2008. do danas, uključujući i tri posjeta Siriji u minulih 16 mjeseci. Taj je režim uspio, nakon mora prolivene krvi, da motivira 73,42 posto stanovnika da izađu na izbore i da više od deset miliona njih glasa za predsjednika koji je već odavno “morao” biti mrtav i zaboravljen.
Podjednako tako, odgovor na pitanje kako je sve ovo bilo moguće, i zašto ti izbori nisu bili farsa kao što kao papagaji ponavljaju u “slobodnim medijima” unaokolo, u notornoj je činjenici koju samo svjetski politički panduri, slijepi u samozaljubljenosti, nisu bili u stanju da vide: Sve ono što su ponudili tom narodu bilo je mnogo i neuporedivo gore od onoga što su Sirijci tamo već imali.
Oni koji nisu bili u stanju da shvate, u svoju vlastitu korist, da je bilo mnogo bolje ne rušiti već sačuvati stare civilizacije, ostaviti Assada na vlasti pa sa njim postupno mijenjati sirijsko društvo i modernizirati državu – nego praviti od Sirije i ostalih novu Somaliju, Afganistan, Sudan ili Irak, nije zaslužio tamo ništa drugo do potpuni poraz
Kako iko živ može pomisliti da će ljudi i u totalitarnom režimu, ali uz dovoljno hrane, vode, energije, besplatno i kvalitetno školovanje, bolnice i dječje ustanove, uz trgovinu i zanate zadivljujuće u svijetu, uz povijest kojom se ponose, glasati za one što su iz Sirije otišli prije više decenija gubeći svaki kontakt sa realnošću u domovini.
Ili, još gore, za onaj zatucani, ekstremistički i teroristički šljam koji je tamo pristigao iz raznih jazbina, ili poremećenog uma ili prevashodno pljačkaških apetita, ili u potrazi za žrtvama nad kojima se mogu iživljavati najniže moguće strasti vječitih marginalaca i nerealiziranih kompleksaša u normalnom svijetu.
Onih što su istinski okrenuti vjeri, makar u najradikalnijem obliku, najmanje je među njima. O ideji demokratizacije Sirije i promicanja ljudskih prava kroz “ustanak” organiziran na njihov način, govore samo oni što su od pomenutih zlikovaca, plaćenika i budala na neki način gori jer se kite “posebnošću”, naoružavajući teroriste i pomažući ih na svaki način.
Izbori u Siriji, ma kako se tamo sve završilo, čin su poraza jednog političkog sljepila “velikih i civiliziranih”, njihove arogancije, skandalozne gluposti i loših procjena.
Na neki način, riječ je i o početku kraja jednog koncepta vladanja Bliskim istokom. U raspad tog koncepta, i danas neokolonijalističkog i imperijalnog, već su se utopili i Irak, Egipat, Libija, Jemen a evo sad i Sirija. Oni koji nisu bili u stanju da shvate, u svoju vlastitu korist, da je bilo mnogo bolje ne rušiti već sačuvati stare civilizacije, ostaviti Assada na vlasti pa sa njim postupno mijenjati sirijsko društvo i modernizirati državu – nego praviti od Sirije i ostalih novu Somaliju, Afganistan, Sudan ili Irak, nije zaslužio tamo ništa drugo do potpuni poraz.
I povratak svih uskoro poraženih divljaka svojim kućama, uključujući i evropske zemlje i Ameriku, gdje će dobro obučeni u terorizmu, uvezani i nezadovoljni što im se nije pomoglo koliko su tražili, biti strava za društva uljuljkana u mitove o sebi i u “posebnost” u svijetu. Jedan takav minulih je dana krvavo divljao u Bruxellesu pred jevrejskom sinagogom, drugi u Španjolskoj, treći po Balkanu…
I povratak svih uskoro poraženih divljaka svojim kućama, uključujući i evropske zemlje i Ameriku, gdje će dobro obučeni u terorizmu, uvezani i nezadovoljni što im se nije pomoglo koliko su tražili, biti strava za društva uljuljkana u mitove o sebi i u “posebnost” u svijetu. Jedan takav minulih je dana krvavo divljao u Bruxellesu pred jevrejskom sinagogom, drugi u Španjolskoj, treći po Balkanu…
A šta je u Siriju među te zvijeri tjeralo i Nijemce, Britance, Francuze, Nizozemce, Šveđane, Belgijance, Amerikance, da ove “naše” iz Albanije, Bosne, Srbije i sa Kosova, Makedonije i Crne Gore i ne pominjenom? Time će se, valjda, pozabaviti pametni u pobrojanim državama, ako budu imali glasa i ako ih se bude slušalo izvan storija o interesu.
Rat u Siriji nije gotov. Nažalost, sada je jasno da najvjerovatnije može biti završen samo oružjem. U pripremi za tu vrstu završetka Assad je odnio ogromnu pobjedu. Dobio je potvrdu da je narod uz njega. Hoće li oni što su mu odredili unaprijed poraz to shvatiti i prihvatiti, veliko je pitanje.
Sila, glupost i interes u svjetskom rasporedu snaga danas dominiraju nad politikom, mudrošću i međunarodnim pravom. Ne samo na Bliskom istoku. Pouke ni odatle, ni iz Ukrajine, ni iz Libije ili južnije u Africi još uvijek ne važe. Desnica u Evropi nad time likuje, s razlogom. Sirijska pobjeda nad planiranim porazom nije nebitna. Ali je još daleko od dobijenog rata između pameti i kataklizme.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Afrika plače
Noževima, mačetama, granatama i puškama, time raspolažu pobješnjeli kršćani milicijske postrojbe antibalaka koje su okružile posljednju grupu od oko 1300 muslimana u kvartu PK12, u glavnom gradu Srednjoafričke Republike – Bangui.
Tim su muslimanima domovi spaljeni. Oko njih je tanki pojas ”ničije zemlje”. Muslimane štite mirovne snage UN-a sastavljene od vojnika iz Konga i Burundija u sastavu Mirovne misije afričke unije MISCA. Francuske trupe, koje su ušle u zemlju koncem prošle godine, bespomoćno promatraju pokolje i napore da UN-ove snage izvuku preostale muslimane iz te enklave prema sjeveru zemlje (mahom nastanjen muslimanima) da bi im spasio život.
Sada se u Srednjoafričkoj Republici nalazi 5000 afričkih mirotvoraca i 1600 francuskih vojnika. Smatra se da je više od 20 posto stanovništva ove zemlje od gotovo 4,6 milijuna stanovnika ostalo bez doma, a veliko je pitanje hoće li država ostavi u jednom komadu. Malo tko još vjeruje u tu mogućnost
Sada se u Srednjoafričkoj Republici nalazi 5000 afričkih mirotvoraca i 1600 francuskih vojnika. Smatra se da je više od 20 posto stanovništva ove zemlje od gotovo 4,6 milijuna stanovnika ostalo bez doma, a veliko je pitanje hoće li država ostavi u jednom komadu. Malo tko još vjeruje u tu mogućnost.
Europske kolonijalne sile podijelile su u drugoj polovici 19. stoljeća Afriku, a područje današnje Srednjoafričke Republike pripalo je Francuskoj koja je velika područja zemlje iznajmila privatnim plantažerima, što je uzrokovalo nekoliko pobuna domaćeg stanovništva. Godine 1960. zemlja je postala neovisna. Od tada do danas u zemlji se izmijenilo nekoliko predsjednika koji su na vlast redovito dolazili vojnim udarom. Francuska je uglavnom podržavala te autoritarne vladare u zamjenu za stabilnu opskrbu uranom za njen nuklearni program.
Nakon nekoliko slobodnijih izbornih ciklusa u 1990-ima zemlja se vratila umjerenom autoritarizmu poslije državnog udara 2003., u kojem je na vlast došao korumpirani kršćanski predsjednik François Bozizé, koji je također svrgnut u državnom udaru 2013. godine. Na vlast tada dolazi vođa pobunjenika Michel Djotodia, koji je s položaja odstupio 10. siječnja 2014. zbog pritiska stranih sila.
Zbog sukoba između kršćana antibalaka i poraženih muslimana iz pokreta Seleka sve učestalije stižu upozorenja o mogućoj humanitarnoj katastrofi. S druge strane, borbe u glavnom gradu su nakratko utihnule nakon što su rivalske frakcije položile oružje pod pritiskom francuskih vojnika.
Godine 1960. zemlja je postala neovisna. Od tada do danas u zemlji se izmijenilo nekoliko predsjednika koji su na vlast redovito dolazili vojnim udarom. Francuska je uglavnom podržavala te autoritarne vladare u zamjenu za stabilnu opskrbu uranom za njen nuklearni program
Ovo je scena iz svakodnevnice: stanoviti ”Ludi pas” (kršćanin) primjećuje potencijalnu žrtvu kako sjedi u mini-busu i odluči ju pratiti. Putem mu se pridružuje sve više i više ljudi dok se nije našao na čelu rulje od nekih 20 mladića. Prisilili su vozača da zaustavi vozilo i izvukli muslimana na ulicu, gdje su ga pretukli, izboli i na kraju zapalili. Postoje snimke na kojima se vidi kako jedan iz rulje jede žrtvinu nogu. Nitko ga nije ni pokušao spriječiti.
Kanibalizam je iznimno rijedak, ali opet se pojavio Srednjoafričkoj Republici. Čovjek koji se nahranio mesom drugog čovjeka izjavio je da je to napravio iz osvete zbog ubojstva članova svoje obitelji. Bio je bijesan jer su muslimani ubili njegovu trudnu suprugu, šurjakinju i njenu bebu. Sektaško nasilje u stalnom je porastu. Pobunjenike Seleka optužuju da napadaju kršćanske civile koji su zbog toga formirali obrambene skupine znane pod imenom antibalaka. Te skupine optužuju za zločine nad članovima muslimanske manjine.
U Srednjoafričkoj Republici postoje velike zalihe zlata, dijamanata i drugih minerala, ali je zemlja rastrgana. Zbog svega mnogi žive u potpunom siromaštvu. Napadi i pljačke uobičajeni su u glavnom gradu, a prijelazna vlada, u kojoj su neke pobunjeničke skupine, nije uspjela uvesti red. Zemlja se nalazi u izvanrednom humanitarnom stanju, dok međunarodna zajednica samo ravnodušno promatra.
State Department govori o ”situaciji pred genocid” budući da su pripadnici Seleke mahom muslimanske vjeroispovijesti, a većinsko stanovništvo države (oko 80 posto) kršćanske je vjere. No religijski pretekst tek je jedno od objašnjenja (…). Pariz je indirektno i odgovoran za ono što se događa u SAR-u. Riječ je o puno puta viđenom scenariju zapadnih sila koje eksploatiraju afričke resurse
Bivšu francusku koloniju Le Monde opisuje kao ”nestabilnu zemlju podložnu čestim državnim udarima i napadima gerilskih skupina”. Ta se šarolika koalicija pobunjenika i plaćenika službeno raspala u rujnu, nakon čega su uslijedili brojni napadi na civilno pučanstvo. Organizacija Human Rights Watch govori o naoružanim bandama koje pljačkaju i pale sela te o međusobno nekoordiniranim kriminalnim bandama zbog čega je nemoguće saznati točan broj žrtava.
State Department govori o ”situaciji pred genocid” budući da su pripadnici Seleke mahom muslimanske vjeroispovijesti, a većinsko stanovništvo države (oko 80 posto) kršćanske je vjere. No religijski pretekst tek je jedno od objašnjenja. The Economist navodi da je Srednjoafrička Republika država bogata mineralima i da bi daljnja nestabilnost u strateški bitnoj državi (bez izlaza na more) mogla dovesti do daljnjeg uplitanja krijumčara, trgovaca drogom i oružjem te terorističkih skupina.
UN upozorava da čak polovici stanovništva (2,3 milijuna) treba humanitarna pomoć, navodi brojku od 400.000 izbjeglica, od kojih je 68.000 već prebjeglo u susjedne drave, najviše u Kongo i Čad. Unatoč brojim otporima unutar Francuske, njene vojne snage iskrcavaju se u Srednjoafričkoj Republici da odigraju ulogu policajca. SAR je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Škole i bolnice su rijetke, stanovništvo je ogromnom većinom nezaposleno, ljudi masovno umiru od u bolesti iskorijenjenih u većem dijelu svijeta, veći dio glavnog grada Banguia nema asfaltirane ceste, put od Banguia do najbližeg sela zbog loših putova može trajati satima, a situaciju u ostalom dijelu zemlje teško je i dočarati.
U međuvremenu su stvari izmaknule kontroli. Civili su izloženi zvjerstvima koje čine i muslimanski borci iz Seleke i kršćanske snage koje sebe nazivaju antibalaka (protiv mača). (…) Sve se to događa samo nekoliko tjedana nakon što se u Ruandi svečano, a u povodu 20. godišnjice genocida, izgovaralo ”Nikad više”
Ali dok UN šalje Francuze da zaštite civile i smire situaciju, Pariz je indirektno i odgovoran za ono što se događa u SAR-u. Riječ je o puno puta viđenom scenariju zapadnih sila koje eksploatiraju afričke resurse. SAR obiluje prirodnim resursima kao uran, sirova nafta, zlato, dijamanti, a svrgnuti Boazize nije bio poslušan partner Francuzima. Pariz je pomogao pobunjeničku muslimansku grupu Seleka ne bi li zaštitio interese francuskih kompanija koje tamo crpe sirovine.
Srednjoafrička Republika etnički je mozaik s više od 80 naroda. Gospodarstvom SAR-a dominiraju nekomercijalna poljoprivreda i šumarstvo. Više od polovice izvoznih prihoda donose aluvijalni dijamanti, ali brži razvoj te i drugih gospodarskih djelatnosti koči nedostatak prometne infrastrukture, nepovoljan zemljopisni položaj bez izlaza na more i loše upravljanje gospodarstvom uz veliku korupciju. Raspodjela nacionalnog bogatstva iznimno je neravnomjerna.
U međuvremenu su stvari izmaknule kontroli. Civili su izloženi zvjerstvima koje čine i muslimanski borci iz Seleka grupe i kršćanske snage koje sebe nazivaju antibalaka (protiv mača). Nova predsjednica Catherine Samba-Panza teško se nosi s krizom, zemlja joj se raspada. U prosincu 2013. je u osveti ”zub za zub” ubijeno na tisuće ljudi, a nepoznat broj je ubijen u tjednima koji su uslijedili. Sve se to događa samo nekoliko tjedana nakon što se u Ruandi svečano, a u povodu 20. godišnjice genocida, izgovaralo ”Nikad više”. Eto, genocid se opet ponavlja.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)