Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka. [Read more…]
Milanović priziva užas
Prije nekoliko mjeseci imala sam čast, na poziv veleposlanstva Kraljevine Nizozemske u RH i Hrvatskih voda, voditi konferenciju koja se odvijala u sklopu Tjedna EU fondova koje je organiziralo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Tema tog trećeg dana bila je ”Upravljanje vodama i EU fondovi”, a cilj je bio prikazati koje mogućnosti su nam na raspolaganju u perspektivi 2014. – 2020. i kako je svoje probleme u vodnom sektoru rješavala Nizozemska.
Na konferenciji smo saznali da Hrvatska ipak nije toliko nazadna kada uzmemo u obzir koliko građana ima pitku vodu i kanalizaciju, ali da su mjere previđanja i obrane od poplava (i drugih katastrofa) prilično zastarjele i ne prate najnovije trendove. Nizozemci su nam pokazali kako se to radi na dvije razine; na razini planiranja, u koju je uključeno stanovništvo i zainteresirana javnost, i na razini infrastrukture pri čemu se koriste neka prilično moderna rješenja.
Upravo tih dana, a radilo se o sredini veljače ove godine, krenule su poplave u pojedinim dijelovima Hrvatske, ali našu konferenciju mediji nažalost nisu naročito povezali s tom pričom.
Naši zahtjevi za uklanjanje šteta koje su nastale od poplava ovisit će o nekoliko stvari. Prije svega, sposobnosti da se brzo i precizno utvrdi šteta i njen iznos. Imamo rok od 12 tjedana da podnesemo zahtjev, a sigurno je da će biti potrebno mnogo tručnih mozgova da se napravi kvalitetna procjena štete i dugoročnih negativnih posljedica po život lokalnog stanovništva, ali i gospodarstvo jer će štete za u sektoru ruralnog razvoja biti ogromne
Sada kada smo svjedoci jedne velike katastrofe i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednim državama – Bosni i Hercegovini i Srbiji, pitanje prognoziranja i zaštite od poplava postaje top tema, a izvori financiranja kao što su EU fondovi i Europski fond za solidarnost sve više dobivaju na značaju.
Hrvatska je 2010. godine u suradnji sa Slovenijom koristila pomoć Europskog fonda za solidarnost za saniranje šteta od poplava. Da nije bilo Slovenije, naš bi zahtjev bilo nemoguće provući jer je procijenjeni iznos štete bio premali.
Upravo će sada solidarnost između Hrvatske, kao članice Europske unije s jedne, te Bosne i Hercegovine i Srbije, kao država koje pregovaraju o pristupanju Uniji s druge strane, doći do punog izražaja i to ne isključivo na razini humanosti, solidarnosti i empatije koju, nevjerojatno, ali istinito, međusobno demonstriramo ovih dana, nego i na političkoj razini.
Naime, naši zahtjevi za uklanjanje šteta koje su nastale od poplava ovisit će o nekoliko stvari. Prije svega, sposobnosti da se brzo i precizno utvrdi šteta i njen iznos. Imamo rok od 12 tjedana da podnesemo zahtjev, a sigurno je da će biti potrebno mnogo tručnih mozgova da se napravi kvalitetna procjena štete i dugoročnih negativnih posljedica po život lokalnog stanovništva, ali i gospodarstvo jer će štete za u sektoru ruralnog razvoja biti ogromne.
Paralelno s tim postupkom, Hrvatska će tražiti način da prijavi svoju i štetu susjeda kroz konzultacije s Unijom kao što su i najavili neki naši političari, ali kako i, na kraju krajeva, propisuje procedura podnošenja zahtjeva. U pitanju su milijunski iznosi, stoga bi Hrvatska, koja je poznata po tome da zariba kad je to najmanje potrebno, trebala ovu priču shvatiti maksimalno ozbiljno.
Ukoliko zauzmemo stav koji je zauzeo naš premijer, a taj je da ćemo novac od Europske unije tražiti reda radi i da nam on ne treba jer sanaciju možemo izvršiti sami, onda poplave neće biti zadnja katastrofa s kojom smo se susreli
Druga priča su EU fondovi koji u perspektivi 2014. – 2020. daju priliku da naša država razvije poseban sustav predviđanja poplava, ali i sustave učinkovitog modeliranja s ciljem učinkovitog upravljanja poplavnih rizika. Iako su Hrvatske vode sada prikazane kao Pedro koji je odgovoran za nastalu situaciju, ljudi zaduženi za EU fondove i stručnjaci koji s njima surađuju već neko vrijeme aktivno rade na pripremi višemilijunskih projekata za rješavanje upravo ovih pitanja.
Ono što će biti nužno napraviti, a što nama užasno teško pada, jesu javne konzultacije sa stručnjacima i zainteresiranom javnošću kao što to godinama rade Nizozemci. Takvim se pristupom zainteresiranoj javnosti daje prilika da sugerira rješenja i da budu dio tog istog rješenja, a oni za uzvrat pozitivnije reagiraju na predložene projekte i promjene u realnom životu koje će zbog njihove provedbe uslijediti (to može biti i preseljenje cijelog naselja).
Unatoč teškoj katastrofi koja je snašla ovu regiju, ljudi i institucije ipak pokazuju da im je stalo i da su sposobni reagirati kad je najteže. Upravo taj pristup bit će potrebno primjeniti kod sanacije štete, ali i, što je još važnije, kod osmišljavanja projekata kojima će cilj biti spriječiti da se ovakva katastrofa opet ponovi.
Ukoliko zauzmemo stav koji je zauzeo naš premijer, a taj je da ćemo novac od Europske unije tražiti reda radi i da nam on ne treba jer sanaciju možemo izvršiti sami, onda se bojim da ovo neće biti zadnja katastrofa s kojom smo se susreli.
(Prenosimo sa tportala)
Ratna šteta
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić, govoreći na proslavi Dana Vojske Srbije, izjavio je kako je opravdano da Srbija zahteva naknadu štete načinjenu nepravednim bombardovanjem Srbije od strane NATO-a. On je istakao i da je NATO bombardovanje necivilizacijski presedan ”za vjeki vjekov” i nešto čega bi se postideli i ”varvarski narodi iz prethrišćanskog perioda”. Da li bi srpski predsednik bio spreman da isto izjavi i za ono što su jedinice JNA činile Vukovaru ili za četverogodišnju opsadu Sarajeva? A šta tek reći za Srebrenicu? Za grobnicu u Batajnici? Masakr kod Suve reke? Mnogo toga ima za nabrajanje.
Razumljivo je da je pohvale i podršku dobio od Miloševićevog ministra za spoljne poslove. To što je rekao predsednik Nikolić, kao i neke njegove ranije izjave, veoma podsećaju na radikalske dane. Da li je to dogovor u vrhu vlasti da Nikolić vraća radikalski program i ljubav prema Rusiji, a Vučić predstavlja ”proevropsko” izdanje i saradnju sa Evropskom unijom? Ili je, uz sve sumnje, ipak reč o suštinskom razlazu dva nekadašnja bliska saradnika?
Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi
Ovakva izjava otkriva duboko licemerje srpske politike koje traje još od vremena raspada Jugoslavije ”kad Srbija nije bila u ratu” iako su širom Srbije mobilisani rezervisti i često bez obuke prevoženi na front da se bore i ginu. Ona bi imala svoje relativno pokriće da se prethodno Nikolić izvinio za sve nesreće, stradanja i pogibije koje su učinjene drugim narodima i da je izrazio spremnost da Srbija plati ratnu štetu. Bez toga neodoljivo podseća na radikalsku retoriku.
Upravo u vreme kada je Nikolić govorio o varvarstvu iz prethrišćanskog perioda, objavljeno je da je u kamenelomu Rudnica na jugu Srbije pronađena masovna grobnica sa posmrtnim ostacima, kako se pretpostavlja, blizu četiri stotine osoba albanskog porekla, stanovnika Kosova. A nedavno je pristigla još jedna slična informacija – u Tomašici kod Prijedora pronađeni su posmrtni ostaci više stotina tela bošnjačke nacionalnosti.
U proteklih 15 godina na području Bosne i Hercegovine pronađeno je više od .000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice.
Gotovo je sigurno, kažu stručnjaci, da takvih grobnica ima još.
Ove brojke kojima se pridodaje sve ono što znamo i što je otkriveno širom bivše Jugoslavije – rušenje gradova poput Sarajeva i Vukovara, masakri na Kosovu, monstruozni prevoz kamionima i pokapanje blizu hiljadu Albanaca na policijskom strelištu u Batajnici kraj Beograda i sve ostalo zašta je suđeno i presuđeno optuženima za ratne zločine u Međunarodnom sudu u Hagu – užasavaju. Sve ono što smo ”mi” učinili ”njima” pokazuje koliko je nedostojan i licemeran zahtev predsednika Nikolića da se Srbiji prizna ratna šteta sve dok Srbija ne preuzme odgovornost i nadoknadi štetu učinjenu drugima.
No, to pokazuje još nešto. Ignorisanje onoga što se u prošlosti događalo, neprihvatanje odgovornosti za zločine inspirisane od strane Mloševića i njegovih saradnika. Mnogi su za te zločine već osuđeni, a nekima se još uvek sudi. Zločini su nepobitno dokazani. Ali još uvek postoji snažan otpor prihvatanju odgovornosti i prihvatanju izrečenih kazni, uz stalno uveravanje naroda kako je Srbija žrtva zavere velikih sila, o čemu takođe, otvoreno ili između redova, pišu i govore štampani i elektronski mediji ili se čuje u izjavama visokih političkih rukovodilaca, predstavnika Crkve i srpske nacionalne inteligencije.
Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika
Istina, bilo je zločina i na drugim stranama i to zločince bez obzira na nacionalnost ili versku pripadnost ne oslobađa krivice. Međutim, najveća odgovornost je na onima koji su počinili najviše zločina i ostavili iza sebe najveći broj masovnih grobnica, najviše žrtava, koji su otkopavali i zakopavali grobnice prebacujući leševe na skrivene lokacije kako se za zločine ne bi doznalo.
Pokajanje je jedna od bitnih odlika vere. Crkva, međutim, nije spremna da pozove na pokajanje i kada za to ima dobrih razloga, ni u dane svojih velikih praznika. Umesto toga patrijarh Irinej u uskršnjoj Poslanici poručuje “Kosovska zemlja je natopljena krvlju i suzama i nemamo pravo da od nje odstupimo…Danas Gospod dolazi i nama uplašenima i preplašenima, uplašenima od globalnog svetskog poretka i besporetka, od velikih i malih inkvizitora, a i od novih Pilata, koji ponovo sude i presuđuju istini i pravdi i ponovo prete Golgotom nasleđu Božjem na zemlji”.
Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi.
Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika.
