Nakon što ju je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović u rujnu 2015. prozvala da će ostati zabilježena u hrvatskoj povijesti po ”dvije antologijske izjave: da je Hrvatska izvršila agresiju prema BiH i da teroristi putuju biznis klasom”, Vesnu Pusić je u prošlotjednom Otvorenom HTV-a za isto prozvao i glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić. [Read more…]
Konobari fašizma
Čestitamo spisateljici Dubravki Ugrešić nagradu Neustadt 2016.
I am not a monster, I am a writer!
(Radovan Karadžić)
Sto četrdeset i jedan starac [Read more…]
Bogu hvala na Mesiću i Frljiću
Oduševio me u ponedjeljak na predstavljanju Antifašističke lige u Rijeci, što je u foajeu HNK Ivana pl. Zajca prethodila briljantnoj, ovacijama ispraćenoj ”Trilogiji o fašizmu” Olivera Frljića. Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, obraćajući se Riječanima koji su na Dan antifašizma dupkom ispunili foaje, oštro je osudio politikantstvo s oltara. Posebno je apostrofirao sisačkoga biskupa i njegove izjave o tome kako je vlast nenarodna i zločinačka, a ipak od te i takve vlasti, veli Mesić, uzima novac… [Read more…]
Kako uškopiti demokraciju
Kao organizacije koje se desetljećima bave zaštitom elementarnih ljudskih prava i temeljnih načela demokratskog društva izražavamo duboku zabrinutost najnovijim napadom na slobodu javne riječi koja je kulminirala uručenjem izvanrednog otkaza novinaru Novog lista Borisu Paveliću. [Read more…]
E, moj Ive
Još od 1997. i vesele zgode da je zagrebački Dinamo nakantala Mladost 127 iz Suhopolja, ne pamti se valjda takvo iznenađenje. “Bit će ovo najdosadniji izbori ikad”, rekao je netko u konobi “Hvaranin” prije mjesec i po, a svi prekaljeni politički komentatori za stolom, do jedan iskusni novinarski vuk potvrdno je zakimao trijebeći drače škuša. O kako smo bili slijepi. [Read more…]
”Oluja” i ustanak u Srbu
Kako to da pametni ljudi ovo ne vide? Kako je moguće da netko tako nešto može reći i objaviti? Zar doista misle da smo svi glupani i budale? I tako dalje…
Već odavno nema smisla postavljati ovakva pitanja. Previše nam je godina već prošlo u iščuđavanju, zgražanju i osuđivanju, u ocrnjivanju i proklinjanju ili ismijavanju onih drugih, onih koji mrze, lažu, kradu, obmanjuju ili su, naprosto, zapušteni ljudi koji ne znaju i ne mogu bolje od onoga što govore i pišu.
Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti
Ljetna je sezona slavljenja ratova, ustanaka, stradanja i pobjeda. Koliko god se činilo uzaludnim, čovjeku željnom istine, pravde i mira nema druge nego što sabranije razmišljati i što mirnije iznositi i koliko god treba ponavljati ono što mu se čini očitim i običnom zdravom razumu dokučivim. Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti.
U svom sljepilu za te sličnosti podjednako su, u sagledavanju povijesnih događaja i okolnosti nedosljedni i oni koji su u Srbu bili za govornicom, kao i oni koji su im, s druge strane policijskog kordona, i ove godine osporavali pravo na bilo kakvo veličanje tog ustanka.
U posljednjem broju tjednika Novosti objavljen je tekst Slavka Goldsteina o ustanku u Srbu. Goldstein je pisac i povjesničar koji je dobar dio života posvetio proučavanju dokumenata i svjedočenja o tom razdoblju, nadograđujući tako vlastita sjećanja i tragediju vlastite obitelji. Goldsteinov tekst počinje ovako: “Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.”
”Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika”
Tvrdnju o prijetećem i već započetom ustaškom genocidu Goldstein, uz ostalo, podupire službenim dokumentima same NDH o akcijama “čišćenja” koje su krajem lipnja i početkom srpnja 1941. izvedene pod zapovjedništvom Vjekoslava Maksa Luburića na prostoru oko Bihaća, Donjeg Lapca i Srba.
U članku lišenom bilo kakve ostrašćenosti Goldstein poimence nabraja i “lokalne političare velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac”, izvještavajući o njihovu kretanju i ulozi u ustanku koji će uslijediti. Nadalje, Goldstein savjesno obrađuje i zločine nad civilnim stanovništvom koje su ustanici iz Srba počinili nad lokalnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, uključujući i osvetničko uništavanje Boričevca, sa svim živima koji su se u njemu zatekli.
Pa ipak, u hrvatskim se medijima sada već ustalilo ustanak u Srbu nazivati “kontroverznim”, a puni legitimitet u javnosti dobili su istupi poput onog predsjednika HSP-a, lišeni svake znanstvenosti i obazrivosti prema svim povijesno utvrđenim činjenicama. Daniel Srb u službenom priopćenju svoje stranke piše: “Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. Armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!”.
“…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine”
Na stranu politička intonacija Srbova priopćenja u kojem nismo ni očekivali da barem pokuša objasniti neporecivo savezništvo ustaške NDH i te Mussolinijeve, prema Hrvatima, genocidne fašističke Italije. Na stranu i to što Srb o zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom piše ostrašćeno i neznanstveno. Ali, ne može se ne uočiti i ne upozoriti na ono što njegov i slične istupe zdesna o “kontroverznom” ustanku u Srbu u bitnome razlikuje od Goldsteinove analize. O ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom, koji su prethodili tom ustanku i osvetničkim zločinima koji su ga pratili kod Daniela Srba nema ni slova.
Nažalost, sasvim različite naglaske u prikazima tog vremena nude i povjesničari. Josip Jurčević svojim obrazovanjem, akademskim titulama i radom svakako jest povjesničar. Ali, ako su ga točno ovih dana citirali u Slobodnoj Dalmaciji, ničeg povjesničarskog nema u ovakvoj izjavi o ustanku u Srbu: “Na žalost, do dandanas široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice što se tada dogodilo. Općepoznata je stvar da su se tada dogodili najmonstruozniji zločini nad civilima.”
Dakle, široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice o nečemu što je već u sljedećoj rečenici općepoznata stvar. Iz Goldsteinova teksta smatram osobito važnim citirati zaključne rečenice: “…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.”
Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?
Evo kako zaključak povjesničara Slavka Goldsteina izgleda prenesen u istup jednog političara. Odgovarajući na riječi i postupke predsjednika HSP-a, Milorad Pupovac je u Srbu, opet prema citatu iz Slobodne Dalmacije, rekao i ovo: “Stanoviti magistar, jedan Srb, nakon 70 godina odlučio se biti protiv Srba. Položio je vijenac za žrtve koje nisu smjele pasti i kojima smo se spremni pokloniti, ali to ne znači da treba zaboraviti na strašne žrtve koje su ustaški režim i taj pokret ostavili u Hrvatskoj”.
Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?
Zašto oni samozvani predstavnici svih hrvatskih branitelja koji bjesne na svako izražavanje počasti ili žaljenja zbog srpskih civila pobijenih nakon Oluje ne mogu uvidjeti da je njihov stav prema obilježavanju ustanka u Srbu identičan namjernom sljepilu srpske politike koja, nažalost, ima kontinuitet od Tadića do Nikolića i Vučića, politike koja Hrvatskoj odriče pravo slavljenja pobjede u ratu koji je, svim ratnim zločinima usprkos, baš kao i partizanska Narodnooslobodilačka borba, bio oslobodilački i jednako antifašistički?
U toj slijepoj točci urušava se svaka logika, vjerodostojnost i dosljednost većine političara kao i ostrašćenih profesionalnih slavitelja ratova i naricatelja nad žrtvama uvijek samo jedne, a nikada svih strana. A o tobože kršćanskim crkvama i njihovim službenim propovjednicima, hrvatskim katoličkim i srpskim pravoslavnima podjednako, da i ne govorimo.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Zašto park Aleksandre Zec?
I Zagreb ima svoje tajne. Evo jedne od njih, kao stvorene da po njoj neki od zagrebačkih književnika napiše priču koja će ući u čitanke za sedme razrede osnovnih škola: kada navrše dvanaestu, sve zagrebačke frajlice na godinu dana ponesu isto ime i prezime. Ono ime s kojim su ih roditelji poslali u svijet, kao i prezime što su ga naslijedile od svojih djedova i pradjedova, rjeđe od baka i prabaka, čekat će ih sljedećih 365 dana i bit će im vraćeno tek kada navrše trinaestu.
Dok god im je dvanaest, što je doba kada zagrebačke frajlice, obično, idu u sedmi razred, dobivaju prve mjesečnice, zaljubljuju se u starije dečke i hvata ih ona rana pubertetska religioznost, pa se rastaju od Barbi i Kena i spoznaju Isusa i njegovu majku, njihovi očevi svaku noć sanjaju isti san.
Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime (…) ubili su je na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec
Svaki otac zagrebačke dvanaestogodišnje frajlice sanja kako mu na Sljemenu, u šumi blizu planinarskoga doma Adolfovac, ubijaju dijete. Ujutro se, međutim, ne sjeća svoga sna. Samo je umoran, zabrinut i nesretan, samo ne zna šta mu je. Ni župnik ni psihijatar ne znaju što mu je. Nitko ne zna što je to s očevima zagrebačkih dvanaestogodišnjakinja, zašto je tako velika i strašna njihova muka, što ih to razlikuje od očeva pulskih, riječkih, bečkih ili kijevskih frajlica.
Tajna je, kao i sve tajne, vrlo jednostavna: sve one nose isto ime. Tek ako dožive trinaestu, bit će im vraćena njihova rođena i naslijeđena imena. Tako je to kada se rodiš i odrastaš u Zagrebu. Tako je to kada ti se u Zagrebu rađaju i odrastaju ženska djeca.
”Inicijativa mladih za ljudska prava” predlaže da se jedan mali, ali vrlo vidljivi park na Trešnjevci nazove imenom Aleksandre Zec i njezine pobijene i etnički počišćene porodice. Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime.
Prvu zagrebačku frajlicu koja ga je ponosno nosila (kako su je zvali u školi? Saša? Zečica? Aleksandra?) ubili su na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu (…) Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene. Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec
A jesu je ubili, to su i priznali, i nakon priznanja su neki od njih bili odlikovani za ”junački čin u ratu”, proizvedeni u tjelesne čuvare jednoga hrvatskog predsjednika (samim tim i svih hrvatskih predsjednika), unaprijeđeni u vojne činove, umirovljeni kao junaci koji su bili na pravoj strani u jednome ratu… Može li se, međutim, jedan sasvim mali zagrebački park nazvati imenom Aleksandre Zec?
Milan Levar nije pobjegao iz Gospića kada je njegov grad napala JNA. Nije bježao ni kada su ga opsadili Srbi iz okolice, opijeni vojnom snagom svojih pokrovitelja, ali nije bježao ni kada je Gospić stao da brani general koji je generalu Petru Stipetiću u lice rekao da priznaje samo jednog hrvatskog generala, onoga koji je nosio pseudonim Drinjanin, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dakle. I doista, taj je gospićki general, onako luburićevski, svojeručno ubijao civile.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu. Protiv zločinaca je svjedočio u Haagu, te su ga poslije rata, za vrijeme vladavine Stipe Mesića i Ivice Račana, ubili u njegovu dvorištu, pred očima rođenog sina. Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene.
Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Milana Levara, kao što je predložila ”Inicijativa mladih za ljudska prava”?
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat (…) Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat. Njegov ubojica htio je rat. Rat su htjeli oni koji su ubojici Reihl-Kira odbijali suditi ili su ga odbijali uhititi i tisuću i prvi put bi ga pomilovali nakon što bi bio tisuću puta osuđen. Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Josipa Reihl-Kira?
Slobodan Budak bio je odvjetnik. Zagreb je grad nekih velikih odvjetnika, ali Budak je i među njima bio poseban: 1972. je kao tužitelj dao ostavku, demonstrativno odbivši da sudjeluje u progonu studenata i nabijeđenih neprijatelja tekovina revolucije, bratstva i jedinstva, Jugoslavije i koječega što je u to vrijeme bilo sveto. Ako ćete koga linčovati, možete, evo, mene. Tako im je, otprilike, poručio.
Četvrt stoljeća kasnije kao da mu je želju ispunio jedan od hrvatskih heroja iz Hercegovine, duhovni pokrovitelj intelektualnog društva iz ”Petoga dana” HTV-a, koji je u hotelu Intercontinental tukao Slobodana Budaka. I zbilja ga je imao zašto tući: braneći tokom devedesetih sve ugrožene i napadnute, odvjetnik Budak je već drugoj državi nudio sebe ako joj već trebaju otkinute ljudske glave.
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident
Takav je posao advokata pred komunističkim ili fašističkim režimom. Budak ga je shvatio vrlo ozbiljno i bio je među onim vrlo rijetkim ljudima iz Hrvatske i iz cijele bivše Jugoslavije čija se imena mogu spomenuti u istoj knjizi, istom odlomku i rečenici s imenima Andreja Saharova, Vaclava Havela. Adama Michnika… Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Slobodana Budaka?
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident.
Jedan hrvatski predsjednik, a s njim i svi budući hrvatski predsjednici, dok god hrvatsko sudstvo ne prizna vlastiti krimen, mislio je da će Vladimir Primorac usklađivati za njega zle nakane s dobrim zakonima, nakon što je to 1972. odbio raditi za Tita. Primorac ga je odbio i godinama je u novinskim člancima branio Hrvatsku od loših hrvatskih sudaca i njihovih mračnih pokrovitelja. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Vladimira Primorca?
Ne može, ne može, ne može, ne može i ne može. Oni koji imaju pravo imenovanja na ovaj su ili onaj način solidarni s onima protiv kojih su govorili i djelovali Vladimir Primorac, Slobodan Budak, Josip Reihl-Kir, Milan Levar. Zbog njih imena ubojica Aleksandre Zec u Hrvatskoj se ne smiju spominjati, dok god su ubojice žive. Tek kada neki od njih umre, ime mu postaje javno.
Ali to ne znači da i mi nemamo pravo na svoje snove. Negdje postoji i Zagreb u kojem Aleksandra Zec ima svoj park, grad u kojem se ulice drukčije zovu i u kojem zidovi ne viču protiv Srba i Cigana (Mamiću Srbine! Mamiću Cigane!). U tom Zagrebu može se živjeti samo ako se u svakom trenutku zna koliko se ovaj Zagreb od tog Zagreba razlikuje. U tome je smisao ovakvog imenovanja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)