Cees Nooteboom, ”Noću dolaze lisice”, Fraktura, Zaprešić, 2015.

Cees Nooteboom nizozemski je pjesnik, pisac, esejist, putopisac, nomad, hodočasnik, erudit i mudrac. On će za sebe reći da je samo građanin, s čime se ja ne mogu složiti, jer ga njegov život i djelo demantiraju. Genijalan je i poseban on građanin.

Kao prvo, Nizozemac je. Življenje u odrasloj i uređenoj državi poput ove apriorno jamči njezinim građanima puninu prava koja zaslužuje svaki čovjek na Zemlji, a napose piscima omogućuje da se literarno uhvate u koštac, uz ona svakodnevna, i s vječnim pitanjima ljudskog postojanja. Nooteboomov slučaj tu ne staje. Poznavanjem latinskog i grčkog jezika, te filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti i književnosti, kao tulipan mu se rastvorila jedna velika Europa, odnosno ideja Europe, a i ideja građanina svijeta.

Oživotvorenje tih ideja ne bi bilo jednostavno i da je više Nootebooma, odnosno i da nema hladnih europskih noći kada se tulipan čvrsto zatvara. Unatoč mom pesimizmu, alternativa ipak postoji u vidu kozmpolitizma, tako značajne, a tako malo življene riječi, a tako svojstvene Nooteboomu i njemu sličnima. Da parafraziram tragično preminulog slovenskog pjesnika i intelektualca Aleša Debeljaka, suvremeni će kozmopolit između ”i doma i svijeta“, ”doma ili svijeta“ spoznati da danas vrijedi ”dom jest svijet“.

Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma

Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma.

Noću dolaze lisice (Fraktura, 2015, prevela: Romana Perečinec) kratka je knjiga od osam pripovijedaka, a može se čitati i kao roman o životu i smrti, smješten diljem obale Sredozemnog mora. Krasi ga vrsno i raznovrsno pripovijedanje različitih pripovjedača.

Svaki iz svoje iščašene perspektive, u prvom ili trećem licu, uvijek s puno sebe, ali i s puno Ceesa, s osloncem na karakterizaciji likova, prikazu atmosfera, zgusnuću izraza i visokoj liričnosti, nauštrb neke šire i pretencioznije radnje, pričaju tako o davnoj ljubavi, olujnom ljetnom danu, luckastom prijatelju, mrtvima i starosti, posljednjem poslijepodnevu, nedokučivoj djevojci, zagrobnom životu, o samoći i dosezanju najudaljenijih granica.

Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem. Iako bi se i s Mjeseca moglo vidjeti da su to Nooteboomova, hiperinteligentna djeca, na što će neki možda reći da ne odražavaju stvarnost, ja se neću buniti da još netko tako počne pisati, po mogućnosti da je iz Hrvatske.

Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem.

Šalu na stranu. Da ga smrt nije spriječila u daljnjem pisanju, pa tako i možebitne fikcije, jedino bi se veliki Josif Brodski mogao potući s Nooteboomom.

Naslućujem kao da Nooteboom, usprkos ispečenom zanatu i ogromnom iskustvu pisanja (83 su mu godine), iz knjige u knjigu, bilo da je publicistička ili fikcionalna, ne upada u rutinu, zadržao je svježinu, ne piše klišejizirano, već pišući nameće nove, sve više kriterije u jeziku i neprestano tjera čitatelja na spoznajni napor koji neće biti uzaludan, odgovarajući na istančana pitanja koja je sam sebi postavio, ne skrivajući se iza svojih likova, za razliku od većine suvremenih autora koji kada uhvate šprancu samo štancaju knjige prema obrascu prve uspješnice.

”Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondola, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica.

Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali pojavljuje se praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke.“

Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi

Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi.

Zato bih predložio, ako do sada niste naišli na Nootebooma, da najprije krenete čitati knjigu eseja Kako biti Europljanin? i osjetite kako diše njegov analitički um, a onda i Pisma Posejdonu, knjigu jednostavnih pisama odavno utopljenom bogu i u toj knjizi na tren ponovo oživljenom. Također, ovim putem predložio bih glavnom uredniku Frakture, gospodinu Serdareviću da pripremi strategiju za izdavanje njegovih sabranih djela. Nasušno su (mi) potrebna. Trećeg ožujka gospodina Nootebooma moći će se poslušati u Zagrebu. Vidimo se!

(Prenosimo s portala ziher.hr)