Izvanredno stanje je po prirodi stvari iznenađenje. Zato me čude izjave stožera za izvanredna stanja da ih je izvanredno stanje iznenadilo. Pa naravno i razumljivo. Epidemiološki, stvarno su sjajno reagirali, na vrijeme su istražili tokove zaraze. Izvrsno uče, prate što se događa u drugim zemljama. Upute su davali jasno i razumljivo. [Read more…]
Don Delaš dela budale od svih
Tragikomično je gledati kako don Josip Delaš iz crkve na Sirobuji radi budale od svih. Baš sviju. Od ogorčenih građana, svoje biskupije pa do Stožera i policije, snishodljivih do gadljivosti i gluposti, koja može ugroziti sav njihov rad, kad su u pitanju crkveni običaji (hvarska procesija Za Križen), ili ridikulozni svećenici koji uporno tjeraju po svom. [Read more…]
Stručnjaci kontra skeptika i budala
Ne znam tko me trenutno više nervira na društvenim mrežama, oni koji bespogovorno vjeruju kako ćemo iz ove pandemije izaći kao bolji, svjesniji ljudi spremni na odbacivanje svih u potrošačkome užasu umjetno stvorenih potreba i navika ili dežurni skeptici, koji povazdan ironiziraju silnu potrebu ljudi prisilno zatvorenih po kućama i stanovima da vjeruju Stožeru. [Read more…]
Hitler u Josića i Dumičić
Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak: “Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj”. Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
Najžalosnija godišnjica u RH
Pod geslom ”Vukovar, mjesto posebnog pijeteta” u Vukovaru će se danas prigodnim komemoracijskim programom te Kolonom sjećanja u kojoj će na tisuće ljudi proći od vukovarske Opće bolnice do pet kilometara udaljenoga Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, na kojem će državna i druga izaslanastva položiti vijence i zapaliti svijeće, obilježiti 23. godišnica stradanja toga grada u Domovinskom ratu.
Bitka za Vukovar, u kojoj su, po podatcima vukovarske bolnice, do sloma obrane grada 18. studenoga 1991. ubijena ili poginula 1624 branitelja i civila te ranjeno njih 1219, počela je 25. kolovoza, kada su JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad. Po podacima bolnice, u agresiji na Vukovar i okupaciji toga grada ubijeno je ili poginulo oko 3600 branitelja i civila.
Opkoljeni grad branilo je oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu Hrvatske vojske. Obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991., kada su u Vukovar ušli pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojba.
Nad zatočenim vukovarskim braniteljima i civilima počinjeni su mnogi zločini, a na negdašnjem poljoprivrednom dobru Ovčari, među ostalim, ubijeno je 200 branitelja i civila odvedenih 19. studenoga iz vukovarske bolnice koji su zakopani u masovnu grobnicu. U spomen na stradanje Vukovara u Domovinskom ratu Hrvatski sabor proglasio je 2009. godine 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991
Pošto je agresor zauzeo Vukovar, koji je potpuno razrušen, protjerano je oko 22 tisuće Hrvata i pripadnika ostalih narodnosti, a u srpske zarobljeničke logore odvedeno je nekoliko tisuća branitelja i civila.
Nad zatočenim vukovarskim braniteljima i civilima počinjeni su mnogi zločini, a na negdašnjem poljoprivrednom dobru Ovčari, među ostalim, ubijeno je 200 branitelja i civila odvedenih 19. studenoga iz vukovarske bolnice koji su zakopani u masovnu grobnicu. U spomen na stradanje Vukovara u Domovinskom ratu Hrvatski sabor proglasio je 2009. godine 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.
Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja počet će tradicionalno komemoracijom u dvorištu vukovarske bolnice u kojoj će sudjelovati klapa Hrvatske ratne mornarice “Sv. Juraj” i glumac Darko Milas, a nakon toga sudionici će se u Koloni sjećanja uputiti prema Memorijalnom groblju žrtva Domovinskog rata s pripadnicima 4. bojne 3. gardijske brigade i 204. brigade Hrvatske vojske na čelu. Putem kojim će proći učenici vukovarskih osnovnih škola zapalit će na tisuće lampiona u sklopu programa ”Put sjećanja i svjetlosti”.
Na Memorijalnom groblju na grobovima poginulih i ubijenih branitelja položit će se ruže, a zatim će podno glavnoga spomen-obilježja vijence položiti i svijeće zapaliti državna i druga izaslanstva. Misu zadušnicu na groblju će predvoditi dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Navečer će se u sklopu projekta ”Svjetlosna rijeka sjećanja” Dunavom pustiti nekoliko stotina upaljenih lampiona u spomen na ubijene i nestale branitelja Vukovara. Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. počelo je 11. studenoga predstavljanjem knjige bivšeg novinara HRT-a Žarka Plevnika ”Crveni fićo”, a završit će 22. studenoga međunarodnim teakwondo turnirom.
Stožer se oglasio i proglasom u kojem je ustvrdio da u Koloni sjećanja postoji ”peta kolona” u koju je svrstao sve oni ”koji 365 dana u godini napadaju žrtvu Vukovara protuzakonitim simbolima, sabotiraju saborski dijalog o prijeporu, izbjegavaju odluke Ustavnog suda”. Iz Stožera su također poručili kako njihovi članovi neće ulaziti u dvorište vukovarske bolnice te kako će nastojati biti što dalje od državnih dužnosnika
Danima uoči obilježavanja Dana sjećanja zaredale su prozivke Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji tvrdi kako predsjednik Republike, predstavnici Vlade i Hrvatskoga sabora u Vukovar dolaze samo po službenoj dužnosti, a ne zato što osjećaju istinski pijetet prema žrtvama agresije na taj grad.
Stožer se oglasio i proglasom u kojem je ustvrdio da u Koloni sjećanja postoji ”peta kolona” u koju je svrstao sve oni ”koji 365 dana u godini napadaju žrtvu Vukovara protuzakonitim simbolima, sabotiraju saborski dijalog o prijeporu, izbjegavaju odluke Ustavnog suda”. Iz Stožera su također poručili kako njihovi članovi neće ulaziti u dvorište vukovarske bolnice te kako će nastojati biti što dalje od državnih dužnosnika.
Takvo stajalište Stožera naišlo je na osudu Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara 2003. godine te vukovarskih političkih stranaka SDP-a i HDSSB-a. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) potvrdio je da će 18. studenoga biti u dvorištu vukovarske bolnice te da će Kolona sjećanja krenuti iz bolnice, a ne kao prošle godine, kad je, dok je u bolnici trajao komemoracijski program, dio sudionika krenuo prema Memorijalnom groblju.
Zbog toga su nastale dvije kolone – jedne koja je krenula ispred bolnice i druga u kojoj su bili predsjednici Republike Ivo Josipović, Vlade Zoran Milanović i Hrvatskoga sabora Josip Leko te članovi diplomatskog zbora i gradonačelnik Vukovara Željko Sabo (SDP) i kojoj je nedugo nakon izlaska iz dvorišta bolnice bio prepriječen put te su njezini sudionici odustali od daljnje hodnje i automobilima se odvezli na Ovčaru, gdje su položili vijence u zapalili svijeće.
”Pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se ili ne u političkim pitanjima. Kao predsjednik Republike Hrvatske doživljavam sebe kao prvoga među jednakima i bit ću samo jedan čovjek u mnoštvu onih koji će biti sutra u koloni. Svako je mjesto u vukovarskoj koloni jednako vrijedno. Svako je mjesto u koloni časno, bilo na čelu kolone, u sredini ili na njezinu začelju. Važno je da žrtvama koje su svoj život ugradile u slobodu koju svi mi danas uživamo iskažemo pijetet”, istaknuo je predsjednik Josipović
Uoči 18. studenoga i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara predsjednik Ivo Josipović je rekao da je svjestan presudne važnosti Vukovara za obranu Hrvatske i tragedije koju je taj grad doživio. Izrazio je nadu da se prigodom obilježavanja Dana sjećanja u utorak neće ponoviti lanjska sramota te je pozvao sve da na taj dan ozbiljnosti, dostojanstva i ponosa zatome sve političke strasti, razlike i nadmetanja.
”Lani smo vidjeli udar na državne institucije za koje su, među ostalima, život dali i vukovarski branitelji. Slušamo poruke ”o petoj koloni unutar jedne kolone”. Čuli smo poziv s visokog političkog mjesta da se ”Vladu protjera iz Vukovara”. Stvaranje konflikta i nereda na mjestu koje je jedan od najvažnijih temelja samostalnosti naše države udar je u temelje naše državnosti. Pozivam na punu političku odgovornost i zrelo ponašanje svih sudionika povorkei’, kazao je Josipović u obraćanju javnosti.
Dodao je kako u kontekstu geopolitičke krize koju se pokušava proširiti i na naš politički prostor ne smijemo ni na koji način pomagati onima koji bi nas vratili natrag u konflikte i politički nered. Uložili smo, kaže, desetljeća napora da postanemo članica NATO-a i Europske unije i moramo biti država koja postavlja i predstavlja visoke europske standarde demokratskog ponašanja.
”Sutra pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se ili ne u političkim pitanjima. Kao predsjednik Republike Hrvatske doživljavam sebe kao prvoga među jednakima i bit ću samo jedan čovjek u mnoštvu onih koji će biti sutra u koloni. Svako je mjesto u vukovarskoj koloni jednako vrijedno. Svako je mjesto u koloni časno, bilo na čelu kolone, u sredini ili na njezinu začelju. Važno je da žrtvama koje su svoj život ugradile u slobodu koju svi mi danas uživamo iskažemo pijetet”, istaknuo je predsjednik Josipović.
Utorak je, kazao je Predsjednik, dan sućuti, ozbiljnosti, dostojanstva i ponosa. ”To je dan kada treba zatomiti sve političke strasti, razlike i nadmetanja. Utorak je dan za jednu kolonu i jedno srce. Već u srijedu ujutro, ponovo je vrijeme za političko nadmetanje i rasprave. Kad u srijedu započnemo novi radni dan, moramo biti ponosni na Vukovar. Ponosni na zrelost i poštivanje koje smo iskazali žrtvama Domovinskog rata, ponosni na samopoštovanje koje smo znali iskazati kao nacija koja poštuje sebe, svoje heroje, svoju prošlost. Samo tako, imamo se pravo nadati dobroj budućnosti”.
Ispovijest kukolja
Nasuprot onima koji ‘‘ne vole ni h od Hrvatske“ postoje, srećom, i oni koji obožavaju h od bilo čega. Spremni su podmetnuti drago slovo gdje god se za to ukaže prilika, pa se tako valjda i davno obećana hrvatska bajka preobrazila u hrvatsku hajku, više-manje kontinuiranu formu društvenih zapleta na ovim prostorima, a u njenom zadnjem uprizorenju umjesto Snjeguljice i sedam patuljaka u nosećim rolama nastupaju Stožer i devet registara.
Aktivisti ‘‘Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ od srijede ordiniraju pred zgradom Sabora i prikupljaju potpise uvaženih zastupnika ne bi li najviše političko tijelo donijelo odluku o objavi ‘‘devet registara“, dosad (izgleda) strogo čuvanih lista s imenima domaćih izdajnika, udbaša, agresora i dezertera. ‘‘To je prvi korak prema lustraciji“, naglasio je predsjednik Stožera Tomislav Josić dodajući kako cjelokupna operacija, između ostaloga, ima za cilj podignuti poljoprivredni potencijal domovine, naime – ‘‘razdvojiti žito od kukolja“.
Kakve će mjere ‘‘lustracije“ biti provedene nad ‘‘kukoljem“ zasad nije precizirano, no pretpostaviti je da prvaci iz Stožera, koji tako zdušno prizivaju povratak slavnih devedesetih, kane slijediti tradiciju tadašnjeg odnosa prema službeno verificiranim nitkovima: jedni će vjerojatno biti posipani katranom, perjem i krupnijim kamenicama, drugima će se uskratiti mogućnost bilo kakvog javnog djelovanja, dok će treći, radi dugoročnih interesa zajednice, možda biti lustrirani poput Milana Levara ili Josipa Reihl-Kira.
Kakve će mjere ‘‘lustracije“ biti provedene nad ‘‘kukoljem“ zasad nije precizirano, no pretpostaviti je da prvaci iz Stožera, koji tako zdušno prizivaju povratak slavnih devedesetih, kane slijediti tradiciju tadašnjeg odnosa prema službeno verificiranim nitkovima: jedni će vjerojatno biti posipani katranom, perjem i krupnijim kamenicama, drugima će se uskratiti mogućnost bilo kakvog javnog djelovanja, dok će treći, radi dugoročnih interesa zajednice, možda biti lustrirani poput Milana Levara ili Josipa Reihl-Kira
U svakom slučaju, domoljubi iz Stožera zahtijevaju da se, uz popise udbaša, komunista, ratnih zločinaca i hulja slične vrste, hitno objave registri ‘‘svih državljana RH koji su bili pripadnici agresorske vojske“, zatim ‘‘svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu se uključili u obranu Hrvatske“, te naposljetku i ‘‘svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu“.
Taj sam! – sijevnulo mi je kroz glavu na spomen zadnje kategorije. A istoga trena u meni se razbudio odgovoran građanin, duboko odan načelima transparentnog društva. Nije li, vodeći računa o dobrobiti žita, primjerenije samoinicijativno se deklarirati kao dezerter, nego čekati okončanje zakučaste demokratske procedure nakon koje će moje ime – bez sumnje zasluženo – osvanuti na listi srama? Uostalom, u tolerantnom društvu i kukolj treba naći svoje mjesto pod mlatom.
Istini za volju, odmah sam počeo premišljati i o implikacijama takvog čina na moju intimu. No tada me netko s leđa odlučno kucnuo po ramenu.
‘‘Radije to učini sam, momče“, rekla je meni nepoznata ženska osoba raščupane frizure, hipnotizirajući me mrzloplavim pogledom. ‘‘Bolje se među dezertere javiti kao dragovoljac, nego čekati prisilnu mobilizaciju.“
‘‘A vi ste…?“, upitao sam zbunjeno.
‘‘Ne nastupam javno pod punim imenom“, rekla je. ‘‘Možeš me zvati gospođa Savjest.“
‘‘Vi ste također iz Stožera?“
‘‘Dopisni član, recimo“, osmjehnula se. ‘‘Samo hrabro, momče! Možda će tvoj primjer slijediti i ostali hrvatski kukolj, pa nam potpisi saborskih zastupnika neće ni trebati.“
Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca, koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara, što je gospođi Savjest, jasno sam uočio, bilo do detalja poznato. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade.
Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara, što je gospođi Savjest, jasno sam uočio, bilo do detalja poznato. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade
‘‘Strogo uzevši“, ipak sam vrdao pred sugovornicom, ‘‘to nije bila normalna mobilizacija. Mislim, išli su me strpati u uniformu zbog one slike Vrhovnoga komandanta koji se valja u krevetu s Vrhovnim komandantom agresorske vojske…“
‘‘Što tu ima nenormalno?“, čudila se.
‘‘Zašto bi dužnost prema domovini bila isporučena kao kazna?“, trsio sam se.
‘‘Hajde, hajde, to su jeftine izlike“, obrecnula se gospođa Savjest. ‘‘Istina je da te nije bilo briga. Pošteno je priznati da ti je do Hrvatske bilo stalo koliko i do lanjskog snijega.“
‘‘Oprostite, gospođo“, primijetio sam, ‘‘u mome kraju snijeg skoro nikad ne pada. A i kad padne, mi mu se iskreno radujemo, makar bio lanjski.“
‘‘Nemoj retoričkim trikovima bježati od suštine“, rekla je.
‘‘U suštini sam ja tu vojnu obavezu ipak odradio“, meškoljio sam se. ‘‘A nisu me ni upisali u registar branitelja! Što ako sutra osvanem na drugome popisu, a onda me netko prokaže kao lažnog dezertera?“
‘‘A što je ovo, momče?!“, uzviknula je gospođa Savjest i, trznuvši rukom kao da izvlači revolver, pružila mi požutjelu novinsku stranicu. Jedan pogled na pohabanu tiskanu građu bio je dovoljan da mi se zaljulja pred očima.
‘‘U pičku materinu!“, zgrozio sam se.
Novinski corpus delicti nosio je u zaglavlju davni datum, 24. srpnja 1991. Pa ispod toga masni nadnaslov: ‘‘Pjesma u dezertercu“. Pa ispod još masniji naslov: ‘‘Dezerteri svih zemalja, ujedinite se!“ Pa ispod stihotvorina otisnuta krupnim slovima, preko čitave stranice, sve uz crtež prokletog Švejka.
Stropoštao sam se na koljena, pao za domovinu, takoreći, obgrlio gležnjeve gospođe Savjest i prepustio se katarzičnim jecajima. Bile su to suze olakšanja, čitaoče. Gmižući kao okorjela pobjegulja, mislio sam na čeličnu riješenost žitobrana iz Stožera, formacije koja će – kako joj sam naziv kaže – učiniti sve da dane mira proživimo u ratnom stanju i tako nacionalnom biću vratimo dostojanstvo
‘‘Ne samo da si pribjegao sramotnome dezerterstvu“, siktala je gospođa Savjest, ‘‘nego si još pozivao i druge da to čine! Bio si dezert-agitator, gade!“
Stropoštao sam se na koljena, pao za domovinu, takoreći, obgrlio gležnjeve gospođe Savjest i prepustio se katarzičnim jecajima. Bile su to suze olakšanja, čitaoče. Gmižući kao okorjela pobjegulja, mislio sam na čeličnu riješenost žitobrana iz Stožera, formacije koja će – kako joj sam naziv kaže – učiniti sve da dane mira proživimo u ratnom stanju i tako nacionalnom biću vratimo dostojanstvo. Najmanje što ti vrijedni ljudi zaslužuju je da znaju s kim ne mogu računati. Oslobođenom, očišćenom, polulustriranom ostaje mi jedino da, pretiskujući svoje staro rimovano nedjelo, pozovem hrvatski kukolj na kolektivno autanje.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen šinjel,
al ga više nisem štel.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen pištol,
ak ga najdeš, bil bu tvoj.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem avtomat,
ni mi trebal takšen svat.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem tromblon drag,
hitil sem ga, zel ga vrag.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem min-bacač,
dal ga za sto jezerač.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem bombi pet,
naj bo z njima rušil klet.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Z kmicom sem napustil puk,
tražiju me, svugde muk.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Dojdi mreti, čujem glas,
morti budem – posle vas.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Domoljubna paranoja
Hrvatsku je potresla dramatična breaking-vijest: nestala je Kristina Ć., poznata aktivistica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara! Bila je navodno na novogodišnjem Thompsonovom koncertu u Vukovaru, ali kući u Split nije došla do prošlog petka navečer, nakon čega je uznemirena obitelj njezin nestanak prijavila policiji.
Već do ujutro Hrvatska je bila na nogama. O nestanku mlade ustašice javili su svi mediji, na Facebooku je pokrenuta stranica “Kristina Ć., uz tebe je cijela Hrvatska” i grupa “Potraga za Kristinom Ć.”, a portal Dnevno.hr bio je, kako se to od njega i očekuje, up to date, javljajući o razvoju događaja iz minute u minutu, sa zebnjom podsjećajući kako je Kristina nedavno dobila prijetnje smrću. Jasno, na ćirilici.
“Javno prozivamo policiju i ministra Ostojića: jeste li prijetnje Kristini uopće shvatili ozbiljno?”, priopćila je nekakva Građanska inicijativa za zaštitu ugroženih studenata, koja je istog dana organizirala okupljanje na zagrebačkom Zrinjevcu, a apelom Vladi, predsjedniku i Saboru javila se i udruga Volim Hrvatsku. “Vi imate dužnost osigurati svima nama sigurnost i pravo izražavanja stavova”, upozorio je predsjednik udruge Roko Šikić.
Priopćenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranske udruge, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba
U dramatičnu potragu za Kristinom uključio se, očekivano, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. “Zadnji telefonski kontakt s Kristinom je ostvaren 2. siječnja oko 17 sati. U tom trenutku je razgovarala s nekim tko se predstavio kao sudionik Križnog puta. Nakon toga kontakt više nije bilo moguće ostvariti”, objavio je Stožer, moleći “za bilo kakvu informaciju.”
Priopćenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranske udruge, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba.
Bojeći se najgoreg, Kristinini suborci su navečer najavili molivu u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, a solinski ogranak stranke HRAST za ponedjeljak, na blagdan Sveta Tri kralja, u splitskoj crkvi svetog Filipa Nerija u 11 sati i misu za nestalu Kristinu Ć.
Uskoro se s najnovijim informacijama javio i njezin odvjetnik Zvonimir Hodak. “Prijatelj iz Splita zvao je Kristinu na mobitel, javila se, ali nije razgovarala, već je samo pustila da čuje da s nekim priča. Policija je locirala signal tog mobitela pedesetak kilometara od Zagreba i, koliko čujem, već su se uputili u Dugo Selo.”
Drama je bila na vrhuncu. Tko je tajanstveni “sudionik Križnog puta” s kojim se Kristina susrela? Čiji je bio muški glas iz njenog mobitela? Je li Kristina živa? Dnevno.hr donosi najnoviju vijest: mobitel je pronađen u kleti usred šume kraj sela Brckovljani, gdje policijske snage pretražuju teren. “Obećali su da će me izvještavati, ali za sad vijesti nema”, izjavio je odvjetnik Hodak. “Sve je vrlo čudno i sumnjivo.”
Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba – atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njezin je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, smočio mobitel
Konačno, oko šest sati poslijepodne, policija je objavila kako je Kristina Ć. pronađena u Dugom Selu, živa i zdrava. “Samo da se javim, žao mi je što se ovo dogodilo”, ujutro se naciji obratila preko Facebooka. “Mobitel mi se smočio na putovanju, radi samo na punjaču i brzo se ugasi.”
Ne znam za vas, ali ja bolju satiru o hrvatskoj današnjici nisam pročitao. Cijela se država digla na noge tražeći nestalu heroinu, policija je češljala Zagrebačku županiju, udruge i stožeri objavile su rat Udbi i srbokomunističkoj vlasti, zvonila su zvona hrvatskih crkava, svi mediji bez daha su pratili dramu Kristine Ć., a njoj se smočio mobitel.
Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negdje u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga suvremenja, postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, posve je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik.
Priča je to o današnjoj Hrvatskoj, duboko oglupjelom društvu koje je dvadeset četiri sata svoje slavne historije potrošilo na derište što se proglasilo nestalim pa uživalo u nacionalnoj drami.
Nije ni to, jasno, osobito neobično, svi smo kao klinci bar jednom poželjeli biti Tom Sawyer − istina, više u trećem razredu osnovne škole, nego na trećoj godini fakulteta − najzad, tako kako je nestala Kristina Ć. svake večeri nestaju hiljade hrvatskih tinejdžera, jednako tupavo sutradan objašnjavajući roditeljima kako im se smočio mobitel, ali sve obično završi tek ćaćinim priopćenjem o sedam dana zabrane Facebooka i televizije.
Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negdje u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga suvremenja postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, posve je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik
Ne bih, recimo, želio griješiti dušu, ako se legendarni splitski intelektalni kružok već negdje javio, a ja propustio: nije, naime, zabilježeno da su se gnjide javile optužnicom protiv vukovarskog Stožera, braniteljskih i katoličkih udruga, Zvonimira Hodaka, portala Dnevno.hr, poludjelih medija i same Kristine, što su policiju odvukli od potrage za dvije hiljade nestalih osoba, među kojima i deset maloljetnika što su nestali istih dana kad i mlada ustaška heroina.
Nisu se, razumljivo, javili jer i njima, kao i cijelom tom imbecilnom parapolitičkom freak-showu, očajnički treba Žrtva.
Sve drugo imaju, imaju cijelu žrtvoslovnu mitologiju, Domovinu u rukama srbokomunističke bande, proganjane domoljube i branitelje, petu kolonu, domaće izdajnike, abolirane četnike i udbaške spavače što slobodno vršljaju po Raspetoj Hrvatskoj, i jedino što im nedostaje jest − Žrtva.
Brzo će petnaest godina da je otišao Ćaća Nacije i da je Vječna Hrvatska dopala šaka jugoslavenskim smušenjacima, smutljivcima, mutikašima i bezglavnicima, a sve otada još nitko od njihove zločinačke ruke nije čestito najebao, upisao se u Mučenike i dao nekog smisla romantičnoj domoljubnoj paranoji.
Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba − atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njezin je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, smočio mobitel.
Ima li uopće u ovoj državi više ikoga da položi život na Oltar Domovine? Što radi peta kolona, što radi Udba, što rade njeni spavači? Gdje ste, p…e?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Referendum protiv ćirilice
Referendum protiv ćirilice treba održati. Treba omogućiti građanima da pokažu ne samo koliko im je to važno (što će se vidjeti iz izlaznosti) nego i što misle o pravima manjine, u ovome slučaju pravu na korištenje svoga jezika i pisma. Treba vidjeti je li većini hrvatskih građana to vrijednost ili ugroza.
I u tom pogledu treba zahvaliti Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, jer nas u ovo zimsko doba podsjeća da ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag.
Nitko nema moralno pravo skrivati naš trag, štititi Hrvatsku od Hrvata, kao što nitko nema moralno pravo štititi ikoga od sama sebe – osim ako je taj i medicinski i zakonski pronađen maloumnim, neubrojivim.
Treba vidjeti što hrvatski građani misle o pravima manjine, je li većini njih to vrijednost ili ugroza (…) – ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag
Tko god lukavstvom ”spasi” Hrvatsku od referenduma protiv ćirilice – Ustavni sud, Vlada, Predsjednik Republike, Duh Sveti – proglasio je Hrvate eo ipso maloumnima.
Nitko na to nema pravo, osim sudskog vještaka (a i tomu smo svjedočili: psihijatar Jovan Rašković, sudski vještak, ustvrdio je: ”Srbi su lud narod” – ali taj pokušaj iznalaženja olakotne okolnosti nije ni njima prošao; ne žele zar Hrvati posegnuti za istovrsnom izlikom, još jednom oponašati Srbe?).
Naravno da je odgovornost za manjinu uvijek na većini – i etička, i moralna, i pravna; naravno da većina nema pravo manjinu ni protjerati, ni nasilno asimilirati (čemu teži referendum s elementima kulturocida, kojemu je glavni sponzor ”Katolička crkva u Hrvata”, većinska po popisu i samohvali), kamoli pobiti (iako ne bila prvina).
Naravno da se za prava manjina zauzima i Europska unija, te je i jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske bio da naša država ojača i ozakoni manjinska prava, pa i ovo koje se referendumom kani smanjiti.
Ne vrijedi europsko pravilo, zapravo ni jedno ino ako ljudi ono što je njime zabranjeno ne smatraju zlim po sebi, ako ne odustaju od toga zato što je zlo, a ne zato što je zabranjeno.
Tko ne ubija samo zato što se boji da bi bio uhvaćen i kažnjen jest, doduše, manje štetan od ubojice, ali nije ništa manje zao, a još je i šuft i licemjer
Tko ne ubija samo zato što se boji da bi bio uhvaćen i kažnjen jest, doduše, manje štetan od ubojice, ali nije ništa manje zao, a još je i šuft i licemjer.
A licemjerna je i država koja svoju suštinu prikriva (sjetimo se izvrsnog Ustava SSSR-a iz 1936. i zločinačke prakse koja se pod njim provodila).
Jednu prevaru smo već aranžirali, ne susprežući se od lukavstva: promijenili smo ustavna pravila o referendumu da bismo se ušuljali u Europsku uniju, iako većini stanovništva do toga uopće nije bilo stalo (pa nije ni izašla na referendum). Ta većina, zbrojena s manjinom koja je bila otvoreno protiv, jasno je rekla: nas ta europska civilizacija ne zanima, čak nam smeta, iritira nas.
Kako je rekao opjevani fra Jozo Zovko: ”Ako je to Europa, bolje da i nismo u njoj!” – ne rekavši kamo bismo: možda natrag u srednju Aziju, u zabit iransko-afganske periferije?
Eto, i o tome treba referendum. Ako nas ondje referendumom ne odbace.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Bojan Glavašević: ”Odreći se ćirilice znači odreći se i naše nedavne prošlosti”
Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja
Razgovarali: Zdravko Zima i Drago Pilsel
Foto: Ministarstvo branitelja RH
Bojan Glavašević je Vukovarac i često voli naglasiti da mu je duh još uvijek u tome gradu i, dakako, u masovnoj grobnici na Ovčari, iz koje je 1997. izvučen njegov mučki ubijen otac, odvažan i legendarni vukovarski radijski novinar Siniša Glavašević. Studirao je sociologiju i lingvistiku i kaže da to uz vjeru u tehnologije otvorena koda predstavlja njegov svjetonazor. Trenutačno je pomoćnik ministra branitelja Predraga Matića, još jednoga Vukovarca (što također voli naglasiti). Suprug je Sanji, tata Petru i Tjaši, voli Ramonese i Jethro Tull.
Natezanje oko ćiriličnih ploča u Vukovaru pretvara se u neugodnu trakavicu s nesagledivim posljedicama. Stanje je svakim danom sve teže jer se ideje samozvanih zaštitnika etnički deratiziranoga Vukovara šire zemljom poput zaraze.
– Moram reći da sam vrlo žalostan zbog trenutačne situacije u Vukovaru. Mojem Vukovaru. Vukovar je grad gotovo na granici s trima državama – Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Mađarskom – i do početka ratnih sukoba u njemu je mirno živjelo dvadesetak nacionalnih manjina, a sada određena skupina ljudi pokušava poništiti ne samo Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nego i povijest našega grada. Žalosti me i činjenica da hrvatski građani, hrvatski branitelji pokušavaju osporiti hrvatske zakone za koje i uime kojih su se borili. A ja ne vidim veću potvrdu vlastite državnosti od mogućnosti da u svom parlamentu donosiš svoje zakone. Nakraju, žalosti me i činjenica da se protest iskazuje nasiljem ili više-manje eksplicitnom ratničkom retorikom. Dovoljno govori već to što se u nazivu te skupine građane nalazi riječ ”stožer”, a svi znamo iz kojeg konteksta dolazi ta riječ.
Sve to svjedoči o stanju u kojemu se umjesto sile argumenata upotrebljava argument sile. Dakako, ne treba dolijevati ulje na vatru, ali ignoriranje takva nasilja svojevrsni je vjetar u leđa onima koji ga potiču. Kako svemu tome stati na kraj?
– Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina se, naravno, treba provesti i o tome nema i ne smije biti rasprave. Ali često i u mnogo prilika isticao sam kako ćirilica nije stvarni problem, problemi su mnogo dublji. Mogu navesti samo nekoliko primjera: na nekim radiopostajama u gradu mogu se redovito čuti pjesme koje veličaju ne samo četništvo nego i pokolj u Srebrenici i Vukovaru, na nekim nadgrobnim spomenicima nalazi se ikonografija četničkoga pokreta i stihovi koji veličaju velikosrpsku ideologiju, velik je broj još uvijek nestalih osoba iz Vukovara i tako dalje. Nažalost, za mnoge od tih ljudi vrijeme je stalo i oni nemaju mogućnosti okrenuti se građenju svojega boljeg sutra. Ja to jako dobro razumijem i zato nikada neću reći nijednu ružnu riječ o tim ljudima, čak ni kada se ponašaju nedemokratski. Oni su moji Vukovarci, moram se potruditi pomoći im kako najbolje znam i mogu. Premda me zaboli svaki put kada mi netko od njih dobaci da sam ”izdajica svoje domovine”, kao što je bilo i uoči sastanka premijera i Vladina izaslanstva u četvrtak, na kojemu sam sudjelovao s predstavnicima Stožera u Vukovaru, neću ih zbog toga voljeti manje ni gubiti želju da učinim dobro za svoj grad.
Za dekonstrukciju svih opasnosti i opsjena koje nacionalizam postavlja pred nas dovoljna su samo tri uporišta. Koja to? Prvo uporište je politički pluralizam, pogotovo parlamentarni politički pluralizam koji uočava i prati sve društvene, političke i ekonomske probleme, a zatim kritički ”pretresa” zakonske prijedloge prije nego što ih uputi ”u život”. Drugo uporište su slobodni, neovisni i kritički osviješteni mediji koji funkcioniraju kao most do građana. I nakraju, posljednje i najvažnije uporište obrane od nacionalističkih opsjena jesu obrazovani, informirani i politički aktivni građani
Kakvu je strategiju vezano za taj problem zauzelo Ministarstvo branitelja?
– Želim prvo istaknuti da provedba Ustavnoga zakona nije u nadležnosti Ministarstva branitelja. Za njegovu provedbu nadležno je Ministarstvo uprave i Grad Vukovar. Međutim, budući da su u prosvjede protiv dvojezičnih natpisa u velikom broju uključeni i branitelji i budući da je ministar branitelja Vukovarac i vukovarski branitelj, ministar se uključio u posredovanje u komunikaciji između Stožera i predsjednika Vlade Zorana Milanovića. U tom smislu je ministar Matić nekoliko puta pokušao dogovoriti susret predstavnika Stožera s premijerom. Ipak, zahvaljujući premijerovoj političkoj odgovornosti i volji da se problem riješi te zahvaljujući ministrovu inzistiranju na razgovoru kao jedinom rješenju, premijer Milanović, ministar Kotromanović, ministar Matić i ja otišli smo 17. listopada u Vukovar te u uredu gradonačelnika Sabe u višesatnom razgovoru s predstavnicima Stožera ipak došli do određenih zajedničkih točaka. Za početak, dogovoreno je povlačenje policije i uklanjanje ograda s vukovarskih ulica kako bismo gradu vratili njegovu gradsku i građansku atmosferu i izgled te kako bismo bez ikakvih fizičkih i intelektualnih ograda pristupili konačnom rješavanju ovoga društvenog i političkog problema. Usto, dogovoren je i protokol komuniciranja i budućega sastajanja, čime su se i jedna i druga strana obvezale razgovorom tražiti izlaz iz krize. A ono što mogu reći iz prve ruke jest to da je Vlada već počela rješavati neke probleme o kojima sam govorio.
Ministar Matić primio je salvu uvreda na svoj račun. Znamo da niste njegov odvjetnik, ali ste njegov važan suradnik pa vas molimo da odgovorite na te uvrede. Zapravo, što bi trebalo poručiti onima koji traže Matićevu neopozivu ostavku i smatraju da je u Vukovaru persona non grata.
– Svima koji misle da bi ministar Matić trebao podnijeti neopozivu ostavku i da je, kako kažete, ”u Vukovaru persona non grata”, poručujem da se malo raspitaju među eksponiranim predstavnicima Stožera i braniteljskih udruga iz Vukovara pa će vidjeti koliko je ministar volje, energije i truda uložio u pronalazak rješenja. Osim toga, svima koji sumnjaju u ministrove dobre namjere prema Vukovaru, poručujem da provjere u čijem je mandatu pokrenut projekt Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar te u čijem se mandatu intenzivnije nego ikada radi na tome da se pronađu svi zatočeni i nestali građani Vukovara i okolnih mjesta. Nakraju ću se i retorički upitati može li se olako zaboraviti nečiji doprinos u obrani našega grada samo zato što nam se ne sviđa politika Vlade čiji je on član?
Pet godina nakon Drugoga svjetskog rata, u svibnju 1950., donesena je Schumanova deklaracija (nazvana po njezinu inicijatoru, francuskome ministru vanjskih poslova), kojom su postavljeni temelji ujedinjenja i današnje Europske unije. Nakon rata u kojem su pobijeni milijuni Francuzima i Nijemcima trebalo je samo pet godina da krenu u proces pomirenja. S druge pak strane, 18 godina nakon rata i 21 godinu nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske još ima onih kojima smeta ćirilično pismo. Znači li to da europske predrasude o Balkanu ipak nisu samo predrasude?
– Ma koliko vaše pitanje sugeriralo drugačiji odgovor, ja ću ipak odgovoriti kako vjerujem u to da Europa o nama ima predrasuda, jednako kao što ih i mi imamo o Europi. Ne samo kada je riječ o poštivanje prava nacionalnih manjina nego uopće. Naime, u nekim drugim hrvatskim gradovima, pa i na vukovarskom vrtiću, dvojezične ploče odavno su postavljene i to nikome nije bio problem. Zašto? Zato što je u tom slučaju ćirilica bila element segregacije po nacionalnoj osnovi i zapravo je bila u funkciji razdvajanja, a ne pomirenja.
Na jednome je mjestu Schopenhauer napisao da je nacionalizam ”najjeftinija vrsta ponosa” i da svaki jadnik koji nema ništa drugo na što bi mogao biti ponosan, prihvaća nacionalizam kao pojas za spašavanje. Kako takvo filozofski radikalizirano stajalište uskladiti ili uravnotežiti s etnocentričkim radikalizmom?
– Za dekonstrukciju svih opasnosti i opsjena koje nacionalizam postavlja pred nas dovoljna su samo tri uporišta. Koja to? Prvo uporište je politički pluralizam, pogotovo parlamentarni politički pluralizam koji uočava i prati sve društvene, političke i ekonomske probleme, a zatim kritički ”pretresa” zakonske prijedloge prije nego što ih uputi ”u život”. Drugo uporište su slobodni, neovisni i kritički osviješteni mediji koji funkcioniraju kao most do građana. I nakraju, posljednje i najvažnije uporište obrane od nacionalističkih opsjena jesu obrazovani, informirani i politički aktivni građani.
Ovih je dana Jelena Lovrić napisala da je antićirilična pobuna hrvatska varijanta ”balvan-revolucije”, barem u onom smislu u kojem su ekstremizmi jedan drugomu nalik kao jaje jajetu. Slažete li se komentatoricom Jutarnjeg lista?
– S usporedbom akcija Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i ”balvan-revolucije” koju izvodi gospođa Jelena Lovrić mogao bih se složiti kada je riječ o sličnosti nepoštivanja ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske i instrumentalizacije jedne ideološke borbe za ostvarivanje vrlo specifičnih ciljeva jedne političke stranke. Smatram, međutim, da postoji i jedna važna razlika: prosvjednici protiv ćirilice u Vukovaru ipak su hrvatski građani, među njima je i mnogo hrvatskih branitelja i ne vjerujem da bi ikada moglo doći do ekstremizma kakav je sa sobom donijela ”balvan-revolucija”.
U akciji onih koji se predstavljaju kao Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara ima nečega duboko iracionalnoga, agresivnoga, pa i samoubilačkoga. Možda je nepotrebno ponavljati da žrtve zaslužuju najveći pijetet, no je li moguće da je želja za antagoniziranjem – pa i ratom – i nadalje jača od svega?
– Još sam na početku ovoga razgovora istaknuo koliko sam žalostan zbog aktualnog stanja u Vukovaru, a pogotovo zbog nasilja. Ovdje samo mogu dodati kako me žalosti i to što ništa nismo naučili iz ratne prošlosti, što nismo naučili koliko zla može donijeti svaki neodmjeren i nekontroliran potez. Posebno sam, pak, žalostan što se podjela koja je 90-ih postojala među Hrvatima i Srbima sada upisuje među same Hrvate; na one koji su sa Stožerom i na one koji nisu; na one koji su protiv ćirilice i na one koji nisu. I ovoj kao uostalom i svakoj drugoj ideološkoj borbi cilj je uspostaviti nas i njih, one koji Hrvatsku vole više i one koji je vole manje.
Jako sam žalostan zbog aktualne situacije u Vukovaru, a pogotovo zbog nasilja. Ovdje samo mogu dodati kako me žalosti i to što ništa nismo naučili iz ratne prošlosti, što nismo naučili koliko zla može donijeti svaki neodmjeren i nekontroliran potez. Posebno sam, pak, žalostan što se podjela koja je 90-ih postojala među Hrvatima i Srbima sada upisuje među same Hrvate; na one koji su sa Stožerom i na one koji nisu; na one koji su protiv ćirilice i na one koji nisu. I ovoj kao uostalom i svakoj drugoj ideološkoj borbi cilj je uspostaviti nas i njih, one koji Hrvatsku vole više i one koji je vole manje
Što mislite što bi danas na sve ovo kazao vaš pokojni otac?
– Moj otac je prije svega moja osobna memorija i memorija moje obitelji. Nakon toga on je i memorija svih njegovih slušatelja, svih onih koji su u njegovu glasu pronalazili samo informaciju ili, a to je bilo često, luč nade. Poštujući čistoću sjećanja koje svi mi više ili manje imamo na njega, ne želim ime svoga oca uplitati u ovu priču. Ne želim dopustiti da ime i uspomena na moga oca postanu kartica za legitimiranje ovih ili onih društvenih akcija s ove ili s one strane. Ono što znam jest to da se u njegovim izvještajima nikada nije moglo čuti ”niskosti i mržnje”, kako bi rekao Vlado Gotovac.
Zašto ste prihvatili poziv da radite u Ministarstvu branitelja i što ste do sada postigli, točnije, što ste si zacrtali?
– Poziv da kao tajnik ministrova kabineta radim u Ministarstvu branitelja stigao je od samog ministra Matića i s velikim sam ga ponosom, ali i odgovornošću prihvatio. Prihvaćanjem poziva želio sam pomoći ministru Matiću u njegovu svakodnevnom obavljanju ministarskih dužnosti, ali sam isto tako želio pomoći i u kreiranju jedne racionalne, konzistentne, otvorene i iskrene politike prema hrvatskim braniteljima. Mislim da smo – ministar, svi ministrovi pomoćnici i svaki djelatnik Ministarstva – u tom pogledu napravili već mnogo bolji posao od prethodnika, ali prostora za kritiku i napredak dakako uvijek ima. Što se mene kao tajnik kabineta tiče, naravno uz golemu pomoć svojih suradnika, odradio sam velik dio pripreme za objavu Registra hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, pokrenuo sam prelazak Ministarstva na otvoreni računalni kod i norme, a sudjelovao sam i u kreiranju Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskoga rata. To su samo neki od većih projekata jer bi se opisivanje samo jednoga dana u Ministarstvu moglo otegnuti unedogled. Nakon što je potkraj prošle godine uhićen Dinko Mikulić, pomoćnik ministra za pravne i stambene poslove, imenovan sam za novoga pomoćnika ministra branitelja za pravne i stambene poslove. U vrlo kratkom roku trebalo je preustrojiti cijelu jednu upravu i mislim da sam tu, u smislu ljudskih potencijala, napravio prave izbore. Nadalje, uprava za pravne i stambene poslove prvi je put objavila listu prednosti za dodjelu stambenih kredita, a kao kruna zajedničkoga rada svih djelatnika došli su svi oni stanovi koje smo predali braniteljima na upravljanje. Neizmjerno važan cilj koji je trenutačno pred upravom jest donošenje zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja i mi očekujemo da će ga Hrvatski sabor donijeti do početka iduće godine. Istodobno sa zakonom o pravima žrtava seksualnoga nasilja radimo i na zakonu o dopunama Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske. Nakon toga je pred nama gradnja novih stambenih objekata za branitelje te donošenje nekoliko važnih zakona ili izmjena zakona.
Jezik je vaša struka, što je za vas ćirilica?
– Ćirilica je za mene kao akademski obrazovanoga lingvista jedno od nekoliko hrvatskih pisama koje ima svoju dugu povijest. Najtočnije i najpreciznije o povijesnoj prisutnosti ćirilice u hrvatskom narodu pisao je i piše akademik Stjepan Damjanović i ja samo mogu uputiti na njegove tekstove. Usto, ćirilica je i jedno od pisama koje je sve do Domovinskoga rata bilo dio nastave srpsko-hrvatskog jezika i koje se legitimno poznavalo i upotrebljavalo. U tom smislu, odreći se ćirilice, značilo bi odreći se i naše nedavne prošlosti, prošlosti naših školskih klupa. Nakraju, ćirilica je pismo koje se i danas upotrebljava u velikom dijelu svijeta i svakako preporučujem svima da ga što prije svladaju jer to ne samo da olakšava informiranje kada se zateknemo u novim gradovima i državama nego je oblik duhovne nadogradnje.
Stručno se kanite baviti i govorom mržnje. Koliko je ima u Hrvatskoj, koje vrste govora mržnje prepoznajete i kako joj doskočiti ili parirati?
– Govora mržnje u Hrvatskoj ima na svim društvenim razinama: u Hrvatskom saboru, u crkvama, na sveučilištu, u medijima, pa čak i u nevladinu sektoru, čiji je smisao upravo borba protiv govora mržnje u svim njegovim obličjima i tonalitetima. Hrvatski govor mržnje ni po čemu nije specifičan u odnosu prema ostalim govorima mržnje. I hrvatski je govor mržnje posljedica nerazumijevanja, stereotipizacija, predrasuda, neobrazovanosti i manjka dijaloga. Jedanput su meta govora mržnje spolne i rodne manjine, drugi put su to nacionalne manjine, treći put politički i ideološki suparnici, četvrti put su to sportski suparnici, a peti put je već nešto peto. Govoru mržnje može se doskočiti samo stalnim i beskompromisnim kritiziranjem i razobličavanjem lažne moći koju on nudi. Da bi se to ostvarilo, potrebni su nam neovisni i kritični mediji, potreban nam je kvalitetan obrazovni sustav i, nakraju, potrebni su nam pravi uzori s javne društvenopolitičke scene.
