novinarstvo s potpisom
Boris Milošević
Foto: Novosti
Kao zamjenik šefa Stožera civilne zaštite zaduženog za uklanjanje posljedica potresa svakodnevno obilazite Baniju. Kakva je situacija na terenu s obzirom na zimske uvjete i činjenicu da dio ljudi još uvijek živi na hladnoći, bez krova nad glavom? [Read more…]
Pero Jurišin
Situacija s epidemijom koronavirusa je eskalirala do razine kada je teško predvidjeti kada i kako te hoće li se moći staviti pod kontrolu u dogledno vrijeme. [Read more…]
Nebojša Zelić
Jesen koja dolazi budi strepnju oko drugog vala koronavirusa. Prema optimističnom scenariju možemo se nadati da je virus izgubio svoju virulenciju i da će drugi val biti slabiji od onoga s početka godine, prema pesimističnom scenariju virus je jednako jak, samo mu je ljeto nepovoljnije doba i navalit će istom snagom kao i ranije. [Read more…]
Izvanredno stanje je po prirodi stvari iznenađenje. Zato me čude izjave stožera za izvanredna stanja da ih je izvanredno stanje iznenadilo. Pa naravno i razumljivo. Epidemiološki, stvarno su sjajno reagirali, na vrijeme su istražili tokove zaraze. Izvrsno uče, prate što se događa u drugim zemljama. Upute su davali jasno i razumljivo. [Read more…]
Tragikomično je gledati kako don Josip Delaš iz crkve na Sirobuji radi budale od svih. Baš sviju. Od ogorčenih građana, svoje biskupije pa do Stožera i policije, snishodljivih do gadljivosti i gluposti, koja može ugroziti sav njihov rad, kad su u pitanju crkveni običaji (hvarska procesija Za Križen), ili ridikulozni svećenici koji uporno tjeraju po svom. [Read more…]
Ne znam tko me trenutno više nervira na društvenim mrežama, oni koji bespogovorno vjeruju kako ćemo iz ove pandemije izaći kao bolji, svjesniji ljudi spremni na odbacivanje svih u potrošačkome užasu umjetno stvorenih potreba i navika ili dežurni skeptici, koji povazdan ironiziraju silnu potrebu ljudi prisilno zatvorenih po kućama i stanovima da vjeruju Stožeru. [Read more…]
Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
Pod geslom ”Vukovar, mjesto posebnog pijeteta” u Vukovaru će se danas prigodnim komemoracijskim programom te Kolonom sjećanja u kojoj će na tisuće ljudi proći od vukovarske Opće bolnice do pet kilometara udaljenoga Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, na kojem će državna i druga izaslanastva položiti vijence i zapaliti svijeće, obilježiti 23. godišnica stradanja toga grada u Domovinskom ratu.
Bitka za Vukovar, u kojoj su, po podatcima vukovarske bolnice, do sloma obrane grada 18. studenoga 1991. ubijena ili poginula 1624 branitelja i civila te ranjeno njih 1219, počela je 25. kolovoza, kada su JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad. Po podacima bolnice, u agresiji na Vukovar i okupaciji toga grada ubijeno je ili poginulo oko 3600 branitelja i civila.
Opkoljeni grad branilo je oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu Hrvatske vojske. Obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991., kada su u Vukovar ušli pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojba.
Pošto je agresor zauzeo Vukovar, koji je potpuno razrušen, protjerano je oko 22 tisuće Hrvata i pripadnika ostalih narodnosti, a u srpske zarobljeničke logore odvedeno je nekoliko tisuća branitelja i civila.
Nad zatočenim vukovarskim braniteljima i civilima počinjeni su mnogi zločini, a na negdašnjem poljoprivrednom dobru Ovčari, među ostalim, ubijeno je 200 branitelja i civila odvedenih 19. studenoga iz vukovarske bolnice koji su zakopani u masovnu grobnicu. U spomen na stradanje Vukovara u Domovinskom ratu Hrvatski sabor proglasio je 2009. godine 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.
Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja počet će tradicionalno komemoracijom u dvorištu vukovarske bolnice u kojoj će sudjelovati klapa Hrvatske ratne mornarice “Sv. Juraj” i glumac Darko Milas, a nakon toga sudionici će se u Koloni sjećanja uputiti prema Memorijalnom groblju žrtva Domovinskog rata s pripadnicima 4. bojne 3. gardijske brigade i 204. brigade Hrvatske vojske na čelu. Putem kojim će proći učenici vukovarskih osnovnih škola zapalit će na tisuće lampiona u sklopu programa ”Put sjećanja i svjetlosti”.
Na Memorijalnom groblju na grobovima poginulih i ubijenih branitelja položit će se ruže, a zatim će podno glavnoga spomen-obilježja vijence položiti i svijeće zapaliti državna i druga izaslanstva. Misu zadušnicu na groblju će predvoditi dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Navečer će se u sklopu projekta ”Svjetlosna rijeka sjećanja” Dunavom pustiti nekoliko stotina upaljenih lampiona u spomen na ubijene i nestale branitelja Vukovara. Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. počelo je 11. studenoga predstavljanjem knjige bivšeg novinara HRT-a Žarka Plevnika ”Crveni fićo”, a završit će 22. studenoga međunarodnim teakwondo turnirom.
Danima uoči obilježavanja Dana sjećanja zaredale su prozivke Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji tvrdi kako predsjednik Republike, predstavnici Vlade i Hrvatskoga sabora u Vukovar dolaze samo po službenoj dužnosti, a ne zato što osjećaju istinski pijetet prema žrtvama agresije na taj grad.
Stožer se oglasio i proglasom u kojem je ustvrdio da u Koloni sjećanja postoji ”peta kolona” u koju je svrstao sve oni ”koji 365 dana u godini napadaju žrtvu Vukovara protuzakonitim simbolima, sabotiraju saborski dijalog o prijeporu, izbjegavaju odluke Ustavnog suda”. Iz Stožera su također poručili kako njihovi članovi neće ulaziti u dvorište vukovarske bolnice te kako će nastojati biti što dalje od državnih dužnosnika.
Takvo stajalište Stožera naišlo je na osudu Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara 2003. godine te vukovarskih političkih stranaka SDP-a i HDSSB-a. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) potvrdio je da će 18. studenoga biti u dvorištu vukovarske bolnice te da će Kolona sjećanja krenuti iz bolnice, a ne kao prošle godine, kad je, dok je u bolnici trajao komemoracijski program, dio sudionika krenuo prema Memorijalnom groblju.
Zbog toga su nastale dvije kolone – jedne koja je krenula ispred bolnice i druga u kojoj su bili predsjednici Republike Ivo Josipović, Vlade Zoran Milanović i Hrvatskoga sabora Josip Leko te članovi diplomatskog zbora i gradonačelnik Vukovara Željko Sabo (SDP) i kojoj je nedugo nakon izlaska iz dvorišta bolnice bio prepriječen put te su njezini sudionici odustali od daljnje hodnje i automobilima se odvezli na Ovčaru, gdje su položili vijence u zapalili svijeće.
Uoči 18. studenoga i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara predsjednik Ivo Josipović je rekao da je svjestan presudne važnosti Vukovara za obranu Hrvatske i tragedije koju je taj grad doživio. Izrazio je nadu da se prigodom obilježavanja Dana sjećanja u utorak neće ponoviti lanjska sramota te je pozvao sve da na taj dan ozbiljnosti, dostojanstva i ponosa zatome sve političke strasti, razlike i nadmetanja.
”Lani smo vidjeli udar na državne institucije za koje su, među ostalima, život dali i vukovarski branitelji. Slušamo poruke ”o petoj koloni unutar jedne kolone”. Čuli smo poziv s visokog političkog mjesta da se ”Vladu protjera iz Vukovara”. Stvaranje konflikta i nereda na mjestu koje je jedan od najvažnijih temelja samostalnosti naše države udar je u temelje naše državnosti. Pozivam na punu političku odgovornost i zrelo ponašanje svih sudionika povorkei’, kazao je Josipović u obraćanju javnosti.
Dodao je kako u kontekstu geopolitičke krize koju se pokušava proširiti i na naš politički prostor ne smijemo ni na koji način pomagati onima koji bi nas vratili natrag u konflikte i politički nered. Uložili smo, kaže, desetljeća napora da postanemo članica NATO-a i Europske unije i moramo biti država koja postavlja i predstavlja visoke europske standarde demokratskog ponašanja.
”Sutra pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se ili ne u političkim pitanjima. Kao predsjednik Republike Hrvatske doživljavam sebe kao prvoga među jednakima i bit ću samo jedan čovjek u mnoštvu onih koji će biti sutra u koloni. Svako je mjesto u vukovarskoj koloni jednako vrijedno. Svako je mjesto u koloni časno, bilo na čelu kolone, u sredini ili na njezinu začelju. Važno je da žrtvama koje su svoj život ugradile u slobodu koju svi mi danas uživamo iskažemo pijetet”, istaknuo je predsjednik Josipović.
Utorak je, kazao je Predsjednik, dan sućuti, ozbiljnosti, dostojanstva i ponosa. ”To je dan kada treba zatomiti sve političke strasti, razlike i nadmetanja. Utorak je dan za jednu kolonu i jedno srce. Već u srijedu ujutro, ponovo je vrijeme za političko nadmetanje i rasprave. Kad u srijedu započnemo novi radni dan, moramo biti ponosni na Vukovar. Ponosni na zrelost i poštivanje koje smo iskazali žrtvama Domovinskog rata, ponosni na samopoštovanje koje smo znali iskazati kao nacija koja poštuje sebe, svoje heroje, svoju prošlost. Samo tako, imamo se pravo nadati dobroj budućnosti”.
Nasuprot onima koji ‘‘ne vole ni h od Hrvatske“ postoje, srećom, i oni koji obožavaju h od bilo čega. Spremni su podmetnuti drago slovo gdje god se za to ukaže prilika, pa se tako valjda i davno obećana hrvatska bajka preobrazila u hrvatsku hajku, više-manje kontinuiranu formu društvenih zapleta na ovim prostorima, a u njenom zadnjem uprizorenju umjesto Snjeguljice i sedam patuljaka u nosećim rolama nastupaju Stožer i devet registara.
Aktivisti ‘‘Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ od srijede ordiniraju pred zgradom Sabora i prikupljaju potpise uvaženih zastupnika ne bi li najviše političko tijelo donijelo odluku o objavi ‘‘devet registara“, dosad (izgleda) strogo čuvanih lista s imenima domaćih izdajnika, udbaša, agresora i dezertera. ‘‘To je prvi korak prema lustraciji“, naglasio je predsjednik Stožera Tomislav Josić dodajući kako cjelokupna operacija, između ostaloga, ima za cilj podignuti poljoprivredni potencijal domovine, naime – ‘‘razdvojiti žito od kukolja“.
Kakve će mjere ‘‘lustracije“ biti provedene nad ‘‘kukoljem“ zasad nije precizirano, no pretpostaviti je da prvaci iz Stožera, koji tako zdušno prizivaju povratak slavnih devedesetih, kane slijediti tradiciju tadašnjeg odnosa prema službeno verificiranim nitkovima: jedni će vjerojatno biti posipani katranom, perjem i krupnijim kamenicama, drugima će se uskratiti mogućnost bilo kakvog javnog djelovanja, dok će treći, radi dugoročnih interesa zajednice, možda biti lustrirani poput Milana Levara ili Josipa Reihl-Kira.
U svakom slučaju, domoljubi iz Stožera zahtijevaju da se, uz popise udbaša, komunista, ratnih zločinaca i hulja slične vrste, hitno objave registri ‘‘svih državljana RH koji su bili pripadnici agresorske vojske“, zatim ‘‘svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu se uključili u obranu Hrvatske“, te naposljetku i ‘‘svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu“.
Taj sam! – sijevnulo mi je kroz glavu na spomen zadnje kategorije. A istoga trena u meni se razbudio odgovoran građanin, duboko odan načelima transparentnog društva. Nije li, vodeći računa o dobrobiti žita, primjerenije samoinicijativno se deklarirati kao dezerter, nego čekati okončanje zakučaste demokratske procedure nakon koje će moje ime – bez sumnje zasluženo – osvanuti na listi srama? Uostalom, u tolerantnom društvu i kukolj treba naći svoje mjesto pod mlatom.
Istini za volju, odmah sam počeo premišljati i o implikacijama takvog čina na moju intimu. No tada me netko s leđa odlučno kucnuo po ramenu.
‘‘Radije to učini sam, momče“, rekla je meni nepoznata ženska osoba raščupane frizure, hipnotizirajući me mrzloplavim pogledom. ‘‘Bolje se među dezertere javiti kao dragovoljac, nego čekati prisilnu mobilizaciju.“
‘‘A vi ste…?“, upitao sam zbunjeno.
‘‘Ne nastupam javno pod punim imenom“, rekla je. ‘‘Možeš me zvati gospođa Savjest.“
‘‘Vi ste također iz Stožera?“
‘‘Dopisni član, recimo“, osmjehnula se. ‘‘Samo hrabro, momče! Možda će tvoj primjer slijediti i ostali hrvatski kukolj, pa nam potpisi saborskih zastupnika neće ni trebati.“
Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca, koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara, što je gospođi Savjest, jasno sam uočio, bilo do detalja poznato. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade.
‘‘Strogo uzevši“, ipak sam vrdao pred sugovornicom, ‘‘to nije bila normalna mobilizacija. Mislim, išli su me strpati u uniformu zbog one slike Vrhovnoga komandanta koji se valja u krevetu s Vrhovnim komandantom agresorske vojske…“
‘‘Što tu ima nenormalno?“, čudila se.
‘‘Zašto bi dužnost prema domovini bila isporučena kao kazna?“, trsio sam se.
‘‘Hajde, hajde, to su jeftine izlike“, obrecnula se gospođa Savjest. ‘‘Istina je da te nije bilo briga. Pošteno je priznati da ti je do Hrvatske bilo stalo koliko i do lanjskog snijega.“
‘‘Oprostite, gospođo“, primijetio sam, ‘‘u mome kraju snijeg skoro nikad ne pada. A i kad padne, mi mu se iskreno radujemo, makar bio lanjski.“
‘‘Nemoj retoričkim trikovima bježati od suštine“, rekla je.
‘‘U suštini sam ja tu vojnu obavezu ipak odradio“, meškoljio sam se. ‘‘A nisu me ni upisali u registar branitelja! Što ako sutra osvanem na drugome popisu, a onda me netko prokaže kao lažnog dezertera?“
‘‘A što je ovo, momče?!“, uzviknula je gospođa Savjest i, trznuvši rukom kao da izvlači revolver, pružila mi požutjelu novinsku stranicu. Jedan pogled na pohabanu tiskanu građu bio je dovoljan da mi se zaljulja pred očima.
‘‘U pičku materinu!“, zgrozio sam se.
Novinski corpus delicti nosio je u zaglavlju davni datum, 24. srpnja 1991. Pa ispod toga masni nadnaslov: ‘‘Pjesma u dezertercu“. Pa ispod još masniji naslov: ‘‘Dezerteri svih zemalja, ujedinite se!“ Pa ispod stihotvorina otisnuta krupnim slovima, preko čitave stranice, sve uz crtež prokletog Švejka.
‘‘Ne samo da si pribjegao sramotnome dezerterstvu“, siktala je gospođa Savjest, ‘‘nego si još pozivao i druge da to čine! Bio si dezert-agitator, gade!“
Stropoštao sam se na koljena, pao za domovinu, takoreći, obgrlio gležnjeve gospođe Savjest i prepustio se katarzičnim jecajima. Bile su to suze olakšanja, čitaoče. Gmižući kao okorjela pobjegulja, mislio sam na čeličnu riješenost žitobrana iz Stožera, formacije koja će – kako joj sam naziv kaže – učiniti sve da dane mira proživimo u ratnom stanju i tako nacionalnom biću vratimo dostojanstvo. Najmanje što ti vrijedni ljudi zaslužuju je da znaju s kim ne mogu računati. Oslobođenom, očišćenom, polulustriranom ostaje mi jedino da, pretiskujući svoje staro rimovano nedjelo, pozovem hrvatski kukolj na kolektivno autanje.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen šinjel,
al ga više nisem štel.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen pištol,
ak ga najdeš, bil bu tvoj.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem avtomat,
ni mi trebal takšen svat.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem tromblon drag,
hitil sem ga, zel ga vrag.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem min-bacač,
dal ga za sto jezerač.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem bombi pet,
naj bo z njima rušil klet.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Z kmicom sem napustil puk,
tražiju me, svugde muk.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Dojdi mreti, čujem glas,
morti budem – posle vas.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Hrvatsku je potresla dramatična breaking-vijest: nestala je Kristina Ć., poznata aktivistica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara! Bila je navodno na novogodišnjem Thompsonovom koncertu u Vukovaru, ali kući u Split nije došla do prošlog petka navečer, nakon čega je uznemirena obitelj njezin nestanak prijavila policiji.
Već do ujutro Hrvatska je bila na nogama. O nestanku mlade ustašice javili su svi mediji, na Facebooku je pokrenuta stranica “Kristina Ć., uz tebe je cijela Hrvatska” i grupa “Potraga za Kristinom Ć.”, a portal Dnevno.hr bio je, kako se to od njega i očekuje, up to date, javljajući o razvoju događaja iz minute u minutu, sa zebnjom podsjećajući kako je Kristina nedavno dobila prijetnje smrću. Jasno, na ćirilici.
“Javno prozivamo policiju i ministra Ostojića: jeste li prijetnje Kristini uopće shvatili ozbiljno?”, priopćila je nekakva Građanska inicijativa za zaštitu ugroženih studenata, koja je istog dana organizirala okupljanje na zagrebačkom Zrinjevcu, a apelom Vladi, predsjedniku i Saboru javila se i udruga Volim Hrvatsku. “Vi imate dužnost osigurati svima nama sigurnost i pravo izražavanja stavova”, upozorio je predsjednik udruge Roko Šikić.
U dramatičnu potragu za Kristinom uključio se, očekivano, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. “Zadnji telefonski kontakt s Kristinom je ostvaren 2. siječnja oko 17 sati. U tom trenutku je razgovarala s nekim tko se predstavio kao sudionik Križnog puta. Nakon toga kontakt više nije bilo moguće ostvariti”, objavio je Stožer, moleći “za bilo kakvu informaciju.”
Priopćenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranske udruge, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba.
Bojeći se najgoreg, Kristinini suborci su navečer najavili molivu u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, a solinski ogranak stranke HRAST za ponedjeljak, na blagdan Sveta Tri kralja, u splitskoj crkvi svetog Filipa Nerija u 11 sati i misu za nestalu Kristinu Ć.
Uskoro se s najnovijim informacijama javio i njezin odvjetnik Zvonimir Hodak. “Prijatelj iz Splita zvao je Kristinu na mobitel, javila se, ali nije razgovarala, već je samo pustila da čuje da s nekim priča. Policija je locirala signal tog mobitela pedesetak kilometara od Zagreba i, koliko čujem, već su se uputili u Dugo Selo.”
Drama je bila na vrhuncu. Tko je tajanstveni “sudionik Križnog puta” s kojim se Kristina susrela? Čiji je bio muški glas iz njenog mobitela? Je li Kristina živa? Dnevno.hr donosi najnoviju vijest: mobitel je pronađen u kleti usred šume kraj sela Brckovljani, gdje policijske snage pretražuju teren. “Obećali su da će me izvještavati, ali za sad vijesti nema”, izjavio je odvjetnik Hodak. “Sve je vrlo čudno i sumnjivo.”
Konačno, oko šest sati poslijepodne, policija je objavila kako je Kristina Ć. pronađena u Dugom Selu, živa i zdrava. “Samo da se javim, žao mi je što se ovo dogodilo”, ujutro se naciji obratila preko Facebooka. “Mobitel mi se smočio na putovanju, radi samo na punjaču i brzo se ugasi.”
Ne znam za vas, ali ja bolju satiru o hrvatskoj današnjici nisam pročitao. Cijela se država digla na noge tražeći nestalu heroinu, policija je češljala Zagrebačku županiju, udruge i stožeri objavile su rat Udbi i srbokomunističkoj vlasti, zvonila su zvona hrvatskih crkava, svi mediji bez daha su pratili dramu Kristine Ć., a njoj se smočio mobitel.
Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negdje u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga suvremenja, postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, posve je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik.
Priča je to o današnjoj Hrvatskoj, duboko oglupjelom društvu koje je dvadeset četiri sata svoje slavne historije potrošilo na derište što se proglasilo nestalim pa uživalo u nacionalnoj drami.
Nije ni to, jasno, osobito neobično, svi smo kao klinci bar jednom poželjeli biti Tom Sawyer − istina, više u trećem razredu osnovne škole, nego na trećoj godini fakulteta − najzad, tako kako je nestala Kristina Ć. svake večeri nestaju hiljade hrvatskih tinejdžera, jednako tupavo sutradan objašnjavajući roditeljima kako im se smočio mobitel, ali sve obično završi tek ćaćinim priopćenjem o sedam dana zabrane Facebooka i televizije.
Ne bih, recimo, želio griješiti dušu, ako se legendarni splitski intelektalni kružok već negdje javio, a ja propustio: nije, naime, zabilježeno da su se gnjide javile optužnicom protiv vukovarskog Stožera, braniteljskih i katoličkih udruga, Zvonimira Hodaka, portala Dnevno.hr, poludjelih medija i same Kristine, što su policiju odvukli od potrage za dvije hiljade nestalih osoba, među kojima i deset maloljetnika što su nestali istih dana kad i mlada ustaška heroina.
Nisu se, razumljivo, javili jer i njima, kao i cijelom tom imbecilnom parapolitičkom freak-showu, očajnički treba Žrtva.
Sve drugo imaju, imaju cijelu žrtvoslovnu mitologiju, Domovinu u rukama srbokomunističke bande, proganjane domoljube i branitelje, petu kolonu, domaće izdajnike, abolirane četnike i udbaške spavače što slobodno vršljaju po Raspetoj Hrvatskoj, i jedino što im nedostaje jest − Žrtva.
Brzo će petnaest godina da je otišao Ćaća Nacije i da je Vječna Hrvatska dopala šaka jugoslavenskim smušenjacima, smutljivcima, mutikašima i bezglavnicima, a sve otada još nitko od njihove zločinačke ruke nije čestito najebao, upisao se u Mučenike i dao nekog smisla romantičnoj domoljubnoj paranoji.
Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba − atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njezin je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, smočio mobitel.
Ima li uopće u ovoj državi više ikoga da položi život na Oltar Domovine? Što radi peta kolona, što radi Udba, što rade njeni spavači? Gdje ste, p…e?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
