Postoji mnogo načina da se zaboravi povijest.

 

Može se zaboraviti prva ekranizacija Kapetana Amerike – jednog od najstarijih superjunaka iz medija stripa, stvorenog još 1941. u jeku Drugog svjetskog rata. Taj prvi film, naslovljen samo ”Kapetan Amerika”, trebao je na velikom platnu obilježiti Kapetanovih pola stoljeća, ali ispao je tako katastrofalan da danas živi samo kao kuriozum kućnog videa. Može se stoga zaboraviti i da je bila riječ o jednoj od posljednjih američko-jugoslavenskih koprodukcija. s više hrvatskih glumaca u epizodnim ulogama – i sa sinom J. D. Salingera u ulozi Kapetana.

 

Može se, makar ponešto teže, zaboraviti vrijeme kad su prava na sve Marvelove superjunake konačno prestala biti u rukama sumnjivaca poput producenata dotičnog filma i dopala šaka velikim studijima. Ovo je stoljeće, napokon, na ekranima multipleksa započelo prvom velikom pustolovinom Spider-Mana u produkciji Columbije, i otada dotični studio revno donosi u kina nove pustolovine Čovjeka-Pauka svake dvije-tri godine, čisto zato što bi zbog duljeg čekanja izgubilo prava na jednog od najpopularnijih superjunaka svih vremena.

Uz studio Marvel priče o Marvelovim superjunacima stvaraju i studiji Columbia i Fox – često istovremeno, kao ove godine. Sve ima svoje granice, pa i ljudska tolerancija na Marvel, zar ne?

 

Columbia pritom nije jedini studio koji se dočepao okrajaka Marvelove menažerije: 20^th Century-Fox ima prava na sve priče vezane uz X-Mene, s otprilike jednakom klauzulom o zadržavanju autorskih prava. Zato dobivamo godine poput ove, kad i Columbia i Fox polažu glavninu svojih financijskih nada u nove pustolovine Marvelovih likova koji im pripadaju – a da pritom ni jedan ni drugi studio nije ono na što masovna publika pomisli pri spomenu filmskog Marvela.

 

Jer filmski je Marvel, nakon dugogodišnjeg boravka u pustinji zapletenih prava na ekranizaciju, svoj najveći uzlet doživio upravo kroz slijed priča u produkciji samog Marvela. I dok filmovi drugih studija osjetno osciliraju kvalitetom upravo zbog razmjerno panične stihije kojom se moraju proizvoditi, studio Marvel – danas u vlasništvu globalne korporacije Disney – došao je, evo, i do devetog nastavka svojeg serijala kroz potpuno planirane oscilacije u kvaliteti.

 

Desetljeća stripovskog nakladništva naučila su Marvel da se i iz najnepromišljenije stranputice može izaći promjenom autorskog tima koji radi na pojedinom liku. Zato je stalno mijenjanje redatelja i scenarista koji rade na ovom ili onom liku iz središnje Marvelove ergele od početka uvršteno u koncept tog tzv. “Marvelovog filmskog svemira”, valova pojedinačnih priča koje svakih nekoliko godina bivaju objedinjene u film o Osvetnicima.

“Ratnik zime” poseže za originalnošću mijenjanjem svog žanra u paranoični triler – ali u svoje središte ne stavlja špijune, nego lik koji je oličenje moralne vertikale i čestitosti. I pritom, začudo, ne ispada propagandistički

 

Takav je zasad slučaj; Marvel se pokazuje kao primjer planske zalihosnosti i otpora kreativnim posrnućima. Ako se neki glumac ili redatelj pokažu neuspjelima, lako ćemo ih zamijeniti drugima, a učinak će biti sličan promjeni crtača u stripu; fanovi žanra odavno su naučili zaboravljati takve stranputice povijesti.

 

Ipak, ovoliki nasrtaj na kinodvorane neizbježno sa sobom povlači ne samo potencijalne padove u kvaliteti, nego i zamor publike. Sve ima svoje granice, pa i ljudska tolerancija na Marvel.

 

”Kapetan Amerika: Ratnik zime” još je dovoljno blizu globalnom megauspjehu prvih ”Osvetnika” da se ne mora pretjerano brinuti oko prezasićenosti, ali ne uzima se zdravo za gotovo, što najjasnije iskazuje promjenom svoje žanrovske pripadnosti.

 

Ovo je prvi Marvelov paranoični triler, pripadnik žanra definiranog filmovima poput ”Tri kondorova dana”, koji su održavali relevantnost Hollywooda u sedamdesetima, posljednjoj eri ozbiljnog nepovjerenja u službeno tumačenje zbivanja prije ove naše.

 

Istovremeno je to nastavak filma ”Kapetan Amerika: Prvi Osvetnik”, prvog Marvelovog filma u žanru alternativne povijesti koji je, neki će reći, bio uspješniji od one američko-jugoslavenske koprodukcije. Ondje se naš junak borio u Drugom svjetskom ratu protiv organizacije zvane Hydra, opremljene cijelim arsenalom oružja iz najekstremnijih nagađanja o mogućim dosezima nacističke ratne tehnologije, što joj ipak nije bivalo dovoljno da ne pristane na dobrovoljno samouništenje već pri prvoj najavi Kapetanova dolaska.

 

”Prvi Osvetnik” bio je odviše kilav film čak i da bi se dobrohotno prihvatio kao zabavan pulp. Može li ”Ratnik zime”, prema scenariju Christophera Markusa i Stephena McFeelyja – odgovornih i za prvi film – barem donekle udovoljiti prohtjevima žanra za koji se tako ambiciozno odlučio?

 

Može – u začuđujuće uvjerljivoj mjeri, zapravo. Glavna zasluga za to sigurno leži na braći Russo, Anthonyju i Joeu, koje je Marvel (baš kao i Alana Taylora, redatelja lanjskog nastavka ”Thora”) ubrao iz televizijskog rasadnika talenata i povjerio im režiranje ovako velikog projekta.

 

Dobivši na raspolaganje cijeli pribor hollywoodskog digitalnog vatrometarstva, braća Russo razigrano su nakitila ”Ratnika zime” nizom bravuroznih akcijskih sekvenci koje zasjenjuju sve iz prvog filma i razdragano udovoljavaju standardima postavljenim prvim Osvetnicima.

 

Akcija se, naravno, novcem može kupiti, ma koliko truda u realizaciji tražila. Ne može se kupiti nadahnuće, a Markus i McFeely ovaj ga put za divno čudo imaju. Prebacivanje težišta na špijunski triler, naime, ne bi imalo smisla kad bi bilo ispričano isključivo s težišta likova koji su ionako špijuni u Marvelovom svemiru: da, Nick Fury je očekivano ovdje, kao i bivša KGB-ovka Nataša Romanova, ali prava je poanta to što je Kapetan Amerika u središtu ovakve radnje.

Možda se Marvel smatra dovoljno moćnim da se prihvati tema poput špijuniranja vlastitih građana i preživljavanja nacizma u visokim strukturama sustava; možda se pak, kako to kod korporativnog kooptiranja alternativnih nazora često biva, radi samo o načinu da se urbanome mitu izvade zubi

 

Snaga Kapetana Amerike kao popkulturne ikone oduvijek je počivala na njegovoj moralnoj vertikali – na pozivanju na ono najbolje u američkom idealizmu i čestitosti. Stavljanje takvog lika u priču punu dvoličnosti, prijevara i zakulisnih igara lako je moglo uroditi jednako propagandnim tonom kakav je prvi film tako bezuspješno pokušao parodirati. Nasreću, dogodilo se suprotno: Kapetan Amerika u ovom je tumačenju postao podsjetnik na sve ono što Amerika više nije.

 

Marvel tvrdi da je stvarni skandal s agencijom NSA koji je razotkrio Edward Snowden stigao u jeku snimanja ”Ratnika zime”, no paralele su jasne i razmjerno neočekivane. Pandan NSA-u u Marvelovu svemiru zove se S.H.I.E.L.D. i u dosadašnjih je osam filmova tvorio stožernu točku institucionalne pravde. U ovom filmu Kapetan Amerika otkrije trulež koja se zavukla duboko u agenciju koju radi – i, poput Snowdena, krene u borbu protiv tog izopačenja. Pritom mu ključna saveznica ostaje jedino Romanova; Scarlett Johansson nakon niza pojavljivanja u Marvelovim filmovima ovdje napokon postaje punokrvno zanimljiv lik prije nego poslastica za oči.

 

Činjenica da simbol američkog integriteta stupa u borbu protiv korupcije u srcu Washingtona osebujna je za superjunački žanr, inače posvećen ili eskapizmu ili zadržavanju statusa quo; činjenica da mu je pritom glavni oslonac jedna Ruskinja pritom je, naravno, sasvim nehotično ekvivalentna stvarnim zbivanjima iz špijunske sfere.

Sigurno je barem da ideal Kapetana Amerike i dalje živi u ovom fiktivnom svemiru, ma koliko da se u svijetu oko nas smračio; to je ujedno i najzanimljivija alternativa sad već pomalo istrošenom konceptu “tamnih i mračnih” superjunaka

 

Marvelov bi svemir, napokon, trebao biti alternativan našemu: to ga u slabijim instancijama rješava potrebe da na bilo koji način bude relevantan, ali u zanimljivijima, poput ove, daje mu mogućnost da prozbori o stvarima koje u realistično koncipiranim filmovima redovito djeluju kao da su u službi ove ili one političke opcije. ”Kapetan Amerika: Ratnik zime” stavlja se, s druge strane, na stranu alternative opcijama službene politike zemlje u kojoj je nastao – a špijuniranje vlastitih građana pritom je tek vrh ledenog brijega, koliko god ono samo po sebi bilo hrabro u kontekstu visokobudžetnog Hollywooda.

 

Krovna razina zapleta filma, naime, ide i korak dalje: kroz radnju postupno otkrivamo da je takva instrumentalizacija S.H.I.E.L.D.-a zapravo djelo Hydre, koja nije prestala postojati s padom nacističkog režima. Borba koju je Kapetan Amerika vodio u ratu, drugim riječima, zapravo je izgubljena, jer se Hydra kroz operaciju zvanu Paperclip infiltrirala u najviše segmente američke špijunske i vojnoindustrijske hijerarhije.

 

Sličnost sa stvarnim zbivanjima ovdje nije nehotična; operacija Paperclip itekako je postojala nakon Drugog svjetskog rata, a uključivala je niz znanstvenika i operativaca od kojih je Wernher von Braun – čovjek koji je doveo Amerikance na Mjesec – samo najpoznatiji. Teza o preživljavanju nacističkih interesa u visokim sferama zapadnog društva uporno opstaje svih ovih godina a da nijednom nije bila ni spomenuta baš nigdje u zapadnoj popularnoj kulturi – sve do ovog filma. Baš kad se činilo da će ta zaboravljena povijest ostati u cijelosti pometena pod tepih, eto Roberta Redforda (da, Kondora glavom) kako ovdje prvi put u životu glumi negativca i pritom šaptom kaže: “Heil Hydra”.

 

Možda se Marvel u okrilju Disneyja smatra dovoljno moćnim da se prihvati takvih tema; možda se, kako to kod korporativnog kooptiranja bilo kakvih alternativnih nazora često biva, radi samo o načinu da se urbanome mitu izvade zubi. Nesporno je da je ovakvim stvaranjem kontrasta između ideala koje Kapetan Amerika zastupa i stvarnosti današnje Amerike film stekao neočekivanu relevantnost kod međunarodne publike, kao i kod onog sve većeg segmenta Amerikanaca koji nisu voljni prihvatiti svoju zvjezdanu trobojnicu kao sveprimjenjivo opravdanje.

 

Jedno je sigurno: odlukom da problematizira ono što je u američkom komercijalnom filmu inače neupitno Marvel je dao novu relevantnost najstarijem protagonistu svoga junačkog panteona.

 

Ideal Kapetana Amerike i dalje živi, barem u ovom fiktivnom svemiru, ma koliko da se u svijetu oko nas smračio; to je ujedno i najzanimljivija alternativa sad već pomalo istrošenom konceptu “tamnih i mračnih” superjunaka koji u stripu živi još od osamdesetih. Junaštvo je ne postati mračan čak i kad se cijeli sustav tvojeg idealizma uruši i smrači, kao da poručuje Kapetan.

 

Svakako zanimljiviji od potpuno fantastičnih situacija koje prožimaju ostatak naslova iz “druge faze” Marvelova filmskog svemira, ”Kapetan Amerika: Ratnik zime” hrabar je i zanimljiv iskorak koji bi mogao postaviti temelje za izuzetno zanimljivu platformu problematiziranja pipavih pitanja stvarnosti kroz prizmu masovne zabave. Hoće li na tom putu biti stranputica i padova? Svakako; koncept je ovisan o njima. Ali, kako sada stvari stoje, sva je prilika da će biti i ovako intrigantnih naslova. Studio Marvel, naime, tvrdi da ima o čemu snimati filmove sve do 2028. godine.