Čedomir Vučković je razbio vrata garaže i istrčao urlajući, a Krunoslav Fehir, tada jedva punoljetni mladić, gotovo dječak, koji je u dvorištu čuvao stražu, panično je skinuo pušku s ramena i pucao u njega. Vučković se srušio i ostao nepomično ležati na betonu. [Read more…]
Stepinac kao ”ustaški” vikar?
Pa da pojasnimo ovu fertutmu oko Stepinca kao vojnog (”ustaškog”) vikara. Očito moram i zbog neupućene publike kao i zbog zločestih, pače i needuciranih, a bahatih novinara!
Koliko je to pitanje bilo važno vidi se iz govora Alozija Stepinca održanog 3. listopada 1946. na glavnoj raspravi (vidi ”Proces Alojziju Stepincu – Dokumenti”, KS, Zagreb, 1997. str. 89., a prema arhivi odvjetnika A. Stepinca Politea – HDA, OP POLITEO, str. 213-217). Odmah u petom pasusu, nakon što je progovorio o krivnji zbog ”prekrštavanja Srba” (Stepinac sudu pojašnjava da je krivo tako govoriti jer je jednom kršten zauvijek kršten, pa treba govoriti o ”vjerskim prijelazima”), optuženi Stepinac kaže: [Read more…]
Šovinizam d.o.o.
Predani čitaoci rubrika financijskog kriminala zapazili su ovih dana vijesti o dva procesa. U jednom od njih u Zagrebu se sudi Josipu Miljku i Vinku Kaliniću koji se terete da su preko tvrtke Kalvin ”oprali” oko 3,7 milijuna kuna.
U drugom su Marko Skejo i njegov zet Božo Trogrlić proglašeni krivima na splitskom Županijskom sudu zbog zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, prvi uvjetno, a drugi na tri godine zatvora.
Pažljiviji pratioci rubrike političkog kriminala ili ultradesničarskog domoljublja, kako vam drago, znaju da je Miljak šef Hrvatske čiste stranke prava (HČSP), Kalinić bivši tajnik te stranke, dok je Marko Skejo ratni zapovjednik HOS-ove bojne Rafael vitez Boban i predsjednik Županijskog vijeća HČSP-a u Splitu. [Read more…]
Uvod u Feral Tribune (2)
Partiji je ovoj kraj! – reče kockar i baci karte na stol. Tu dvosmislenost, i još jednu – ”Revolucija nam se rađala u šumama – mnoge bukve to su dobro iskoristile” – izrekla je u ranom ”Feralu” čudna kljunasta ptica, koja će se godinama kasnije proslaviti pod imenom Oswald. [Read more…]
Put nakon presude
Završena je, za širu publiku, zamršena pravna bitka između Hrvatske i Srbije na Sudu pravde u Haagu. Kako zbog ugleda institucije pred kojom se bitka vodila, tako i zbog ozbiljnosti međusobnih optužbi za genocid, ovo je za mnoge bila ona prava, završna bitka, gdje će Hrvatska ostvariti pravdu i jednom zauvijek pribiti na stup srama Srbiju. Barem su tako Hrvatski političari obećavali.
Opisana situacija je bila tim kompleksnija kad se zna da su ratne rane još svježe, da svi mrtvi još nisu pokopani, kad je problem rata među žrtvama i braniteljima i dalje vrlo osjetljiva tema.
Kako u te kolektivne emocije smjestiti presudu Suda pravde i kako reći narodu tko je tu u stvari pobijedio. Mi ili oni. U svakoj bitki, pa i u onoj pravnoj najvažnije je pitanje tko je pobijedio. To ulazi u povijesne knjige i kolektivnu memoriju stanovništva.
Dakle, udahnimo i recimo: Hrvatska je tužila Srbiju za izvršenje genocida i tražila temeljem te pravne osnove isplatu štete i u tome nije uspjela. Sud je tužbu Hrvatske odbio jer genocida na štetu Hrvata nije bilo. Posljedična odšteta nije dosuđena. To je bit
Uvijek je nacija u transu kad se nadmeću Hrvatska i Srbija. U sportu je to relativno lako. Rezultat je egzaktan a pravila svima poznata. Ako pobijedimo, dokazali smo svoju civilizacijsku nadmoćnost, svoj karakter pred “onima s istoka”. Ako izgubimo, okrivit ćemo suce i nedostatak sreće i s takvim sportskim porazom možemo živjeti.
Kako se postaviti pri epskom pravnom sukobu kod Suda pravde u Haagu? Zaista, tko je tu pobijedio?
Iz medija i izjava političara to do kraja nije jasno. Naši političari, svi odreda, tvrde da, istina, genocid nismo dokazali jer ga Sud preusko tumači, ali smo dokazali tko je agresor, da su srpske snage činile zločin i da smo zahvaljujući tužbi prikupili i sistematizirali dokumentaciju o zločinu. Dakle, političari smatraju da smo uspjeli ostvariti svoje ciljeve.
Srpska strana tvrdi da su oni pobijedili jer da su se obranili od neopravdanih optužbi za genocid i da se pokazalo da oni nisu jedini krivci za sve zlo na Balkanu i da su u Oluji počinjeni masovni zločini nad Srbima.
Za tumačenje pravnih odluka treba se izvući iz dnevne politike, manipulacije domovinskim ratom. Pravne odluke treba, ma koliko to bilo teško, tumačiti isključivo pravnim sredstvima.
Dakle, udahnimo i recimo: Hrvatska je tužila Srbiju za izvršenje genocida i tražila temeljem te pravne osnove isplatu štete i u tome nije uspjela. Sud je tužbu Hrvatske odbio jer genocida na štetu Hrvata nije bilo. Posljedična odšteta nije dosuđena.
To je bit. Sve ostalo je manipulacija političara osjećajima naroda. Onaj tko podiže tužbu to čini kako bi uspio u tužbenom zahtjevu, tj. proglasio Srbiju odgovornom za genocid. Mi smo to htjeli postići, ali nismo uspjeli.
Što je najgore, Hrvatska je morala znati da neće uspjeti jer genocida nije bilo. Za taj zaključak nisu trebali potrošiti desetke milijuna kuna. Svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom. Od 1999. pa do danas svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti.
Hrvatska je morala znati da neće uspjeti jer genocida nije bilo. Za taj zaključak nisu trebali potrošiti desetke milijuna kuna. Svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom. Od 1999. pa do danas svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti
Na tome grade svoj politički uspon jer su oni, kao, borci za nacionalna prava. To što su to manipulacije i što će nas te manipulacije u konačnici skupo koštati njih nije briga. Ceh plaćaju porezni obveznici i to u doba kada oni više neće biti na vlasti jer sudski postupci dugo traju. Odgovornost političara se proteže kroz 15 dugih godina sve do današnje garniture koja objektivno ništa nije mogla učiniti, ali koja ni danas nema snage narodu dati pošten odgovor.
Tužba i sudski postupak u Haagu služio je jedino isključivo političarima koji su svjesno manipulirali nacionalnim osjećajima, otvarali stare rane i budili lažnu nadu kako bi ostvarili osobnu političku korist. Političari koji su odlučili podići tužbu i političari koji kasnije nisu imali hrabrosti javno reći da tužbu treba povući, premda su znali da s tužbom nećemo uspjeti, jedini su krivci.
U toj velikoj manipulaciji na isti način postupali su i političari HDZ-ova predznaka i SDP-ova predznaka i zajedno su krivi za ovu veliku manipulaciju.
I što sad. Imamo za nekakvu utjehu da je srpska protutužba odbijena. Utjeha je slaba jer je ta protutužba bila toliko neosnovana da je bilo očito da ni srpska strana u nju ne vjeruje. Ona je podignuta samo kao taktički manevar srpske obrane.
Kao nastavak manipulacije političari svih boja ističu da su ovom presudom utvrđeni brojni zločini protiv čovječnosti i ratni zločini te da je Srbija nastojala protjerati Hrvate kako bi stvorila nacionalno homogeni teritorij Velike Srbije. To se prikazuje kao uspjeh.
Naši političari ističu srpske zločine utvrđene presudom, ali u pravilu preskaču da je ta ista presuda utvrdila brojne hrvatske zločine na štetu Srba. Srpski političari čine to isto jer govore samo o hrvatskim zločinima koje je presuda definirala.
Međutim, i jedni i drugi zaboravljaju objasniti da je Sud opisao zločine obiju strana samo u obrazloženju presude kako bi argumentirao svoj stav o nepostojanju genocida. Političari zaboravljaju objasniti javnosti da iza tih utvrđenja suda ne slijede nikakve posljedice po toj presudi. Krivci neće biti kažnjeni, a žrtve neće biti obeštećene.
To da su u Hrvatskoj tijekom rata počinjeni brojni zločini znali smo i prije. Zato nam nije trebao dugotrajan i skup proces pred najvišim sudom u svijetu. Da su zločini počinjeni proizlazi iz brojnih presuda hrvatskih sudova, srpskih sudova te nekih presuda Haškog suda.
Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan što mi Hrvati nismo počinili genocid. Iskreno se nadam da razumni ljudi na srpskoj strani misle isto. To što je presuda utvrdila da nije počinjen genocid mora donijeti olakšanje u odnosima Hrvatske i Srbije. Jedno teško breme, jedna teška optužba i protuoptužba s autoritetom Suda u Haagu skinuti su s dnevnog reda međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije
Međutim, za razumne ljude koji misle i rade u dobroj vjeri ova presuda može biti značajna i vrlo pozitivna za odnose Hrvatske i Srbije. Presuda Haškog suda pravde s autoritetom najvišeg svjetskog suda utvrđuje da se između Hrvata i Srba nije dogodio genocid. Povijesno, to je najznačajnije.
Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan što mi Hrvati nismo počinili genocid. Iskreno se nadam da razumni ljudi na srpskoj strani misle isto. To što je presuda utvrdila da nije počinjen genocid mora donijeti olakšanje u odnosima Hrvatske i Srbije. Jedno teško breme, jedna teška optužba i protuoptužba s autoritetom Suda u Haagu skinuti su s dnevnog reda međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije.
Isto tako ta presuda utvrđuje da su počinjeni brojni zločini u Hrvatskoj koji imaju karakter zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina. Te zločine treba procesuirati u redovnim kaznenim postupcima, i u Srbiji i u Hrvatskoj. Zločincima treba suditi, a žrtve obeštetiti.
Ako će obje države tu zadaću ozbiljno i sistematski ispuniti, ti problemi s političkog aspekta odnosa između država prelaze u pravosudne vode. Time se rasterećuju politički odnosi Hrvatske i Srbije. Omogućava se pogled u budućnost, suradnju u ekonomiji, kulturi, sportu, cirkulaciji ljudi dobara i ideja i napretku ukupnih odnosa obiju država.
Ova presuda je jasan put. Na nama je da ga odradimo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Spasavanje Kapetana Dragana
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije.
Na vapaj dotičnog kapetana da će ga u Hrvatskoj ubiti ukoliko mu zvanični Beograd ne pomogne, ministar pravde u srpskoj Vladi Nikola Selaković uputio je dopis ministru pravde Australije u kojem ponavlja optužbe Dragana Vasiljkovića protiv hrvatskog pravosuđa i traži da se Kapetan Dragan izruči Srbiji gde će mu se pošteno suditi.
Dragan Vasiljković se krajem osamdesetih pojavio u Srbiji. Nije bio posebno zapažen do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije.
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije
Njegovo ime i njegovo delovanje postaju vidljivi od juna 1991., kada stiže u Krajinu kao dobrovoljac. U ratu ”u kojem Srbija nije učestvovala” on deluje pod kontrolom srpske policije, što je kasnije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, 2003. godine lično potvrdio. Komandovao je jedinicom poznatom pod nazivom Crvene beretke i održavao kamp za obuku pod nadzorom srpske državne bezbednosti.
Septembra 2005. od strane australijske štampa okrivljen je za ratne zločine. Kapetan Dragan je odbio te optužbe i tužio australijskom sudu novine za klevetu, ali je taj spor izgubio.
I delimično poznavanje Vasiljkovićeve biografije objašnja otkud u Srbiji toliko zanimanje za dalju Kapetanovu sudbinu. Vasiljković je očevidno bio ”naš čovek u Krajini”. Što će reći da se na budućem suđenju mogu otkriti i do sada nepoznati detalji o delovanju srpske službe bezbednosti na teritoriji Hrvatske. Ovo je treći put da se Republika Srbija obraća pravosudnim organima Australije kako bi sprečila Vasiljkovićevo izručenje Hrvatskoj.
Srpsko ministarstvo pravde i ministar Selaković u svome dopisu navode kako ”Srbija strahuje da krivični postupak koji bi se protiv Veljkovića sproveo u Hrvatskoj ne bi bio potkrepljen adekvatnim i održivim dokazima”.
U dopisu dalje piše da su ”brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirale diskriminaciju koju su sudski organi u Republici Hrvatskoj demonstrirali u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine”.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana (…) potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni…
Ova ”argumentacija” ministra Selakovića i njegovog ministarstva stiže upravo u vreme kada srpski tužilac za ratne zločine javno govori o opstrukciji u visokim političkim krugovima u Srbiji kada je reč o istragama ratnih zločina.
”Teraju me u penziju”, izjavljuje Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine. Sve češći napadi na Vukčevića i Tužilaštvo ”imaju za cilj relativizaciju istraga koje idu ka komandujućem kadru…
I to je jedan od razloga kampanje koja se vodi protiv nas…” Vukčević krajem januara mora u penziju zbog hitne promene zakona koji mu onemogućava da završi mandat i okonča istrage.
Kako se onda može verovati da će Kapetan Dragan u Srbiji dobiti pošteno suđenje, a u Hrvatskoj neće kada je jasno da velika opstrukcija takvim suđenjima, po izjavi samog tužioca, upravo postoji u Srbiji.
Ono što se nedvosmisleno nameće kao pravi razlog saopštenja Ministarstva pravde Srbije jeste njegovo spasavanje, a ne odmeravanje krivice. To, istovremeno, uzimajući u obzir i stanje u srpskom pravosuđu, svedoči o dubokom odsustvu osećanja za realnost, kao i nepromenjeno shvatanje zločina i kazne zasnovano na uverenjima iz devedesetih. Nije stoga čudo da najglasniji zahtevi za spas Vasiljkovića dolaze iz krugova ultra desnice i srpskih nacionalista poznatih kao glavne uzdanice Miloševićevog režima i čuvanja njegovog nasleđa.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Rat na prostorima bivše Jugoslavije, surov, nemilosrdan, krvav, bio je pravi poligon za avanturiste tipa Dragana Vasiljkovića. U njihov ”patriotizam” su ugrađene desetine hiljada žrtava, posebno civila, a paravojne jedinice u čijem su stvaranju i obučavanju učestvovali jeste tužno, tragično i mučno obeležje toga rata.
Da su u svemu tome odlučujuću ulogu obavile specijalne bezbedonosne i tajne službe, to je svakome ko nešto zna o događajima posle devedesetih sasvim jasno. Medijski moguli podržavali su po instrukcijama političara i policajaca tu mračnu, krvavu stranu rata. Njima nije bilo suđenja, prošli su bez lustracije, mada je u Skupštini Srbije još davno izglasan Zakon o lustraciji. Nikada po njemu nije postupljeno.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana, njegov povratak iz mračne i duboke prošlosti samo potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni, stare zablude nisu pokopane, a kontinuitet sa mračnim vremenima nacionalističke euforije nije prekinut.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Istina je, međutim, sasvim drugačija: uznemirenje može izazvati samo ovaj i ovakav pokušaj spasavanja Kapetana Dragana!
Blagdani u Remetincu
U zatvoru u Remetincu, kao i svake godine, pripremala se božićna predstava. Redatelj predstave, jedan seksualni prijestupnik, došao je Renu Sinovčiću i upitao ga: “Rene, hoćeš li igrati u božićnoj predstavi? Mogao bi glumiti betlehemskog pastira ili jednoga od trojice mudraca s istoka”, a Sinovčić mu je odgovorio: “Zahvaljujem na ponudi, vrlo rado bih igrao mudraca s istoka, ali bojim se da ću ja za Božić biti s obitelji. Svaki čas očekujem da mi Ćiro Blažević dođe s jamčevinom”.
Prošao je, međutim, Božić, a Ćiro se s novcem nije pojavio.
Nekoliko dana kasnije pripremao se novogodišnji program, a drugovi su opet pitali Sinovčića: “Rene, hoćeš li kupiti srećku novogodišnje lutrije?
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”. Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti
Glavna je nagrada čitav vikend u sobi za bračne posjete”, a ovaj je i njih odbio riječima: “Momci, to mi super zvuči, ali u vrijeme izvlačenja mene više neće biti ovdje. Sad sam se čuo s Ćirom. Maloprije je krenuo od kuće i samo što nije donio moju jamčevinu”.
Ali, došla je i Nova godina, a Sinovčić je i dalje u reštu.
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”.
Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti.
Kad je sudac Sinovčiću odrezao deset milijuna kuna jamčevine, svi su rekli: “Deset milijuna? Pih! To je sitniš za Ćiru”.
No, dani, evo, prolaze, Sinovčić je blagovao i remetinečki bakalar i novogodišnju puricu za koju se mnogi koji su izašli iz zatvora kunu da je najbolja što su ikad jeli, a Miroslav Blažević ne dolazi s obećanom torbom novca.
Za dragog prijatelja i dalje ima samo toplu riječ utjehe. I nije mu se zapravo ni čuditi. Da je Ćiro Blažević plaćao jamčevinu svim prijateljima koji su završili u zatvoru, što bi njemu, sirotome, naposljetku ostalo?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Šešelj: vođa, a redikul
Nije to naročito pouzdano, ali nije ni za odbaciti. Uđete li u internetski telefonski imenik Republike Srbije i ukucate Šešelj, u zemlji od sedam i po milijuna stanovnika naći ćete samo dvanaest registriranih pretplatnika s tim prezimenom.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje.
Netko je njegov naprosto pretrčao iz katoličke u pravoslavnu crkvu. Nije to u dinarskom kraju nepoznat običaj, ali je u ovome pojedinačnom primjeru imao stravične posljedice.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao.
Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz.
Vojislava Šešelja gledao sam uživo jedan jedini put prije dvije godine, kroz staklo sudnice u Haagu, kako se dosađuje dok su zamjenice glavnog tužitelja, redom vrlo zgodne odvjetnice u tridesetima, meni neodoljive sa svojim štreberskim imidžem, podignutom kosom, naočalama, diskretnom šminkom i crnim togama, monotono čitale završnu riječ.
Zbog njih je jedino vrijedilo doći na to mjesto jer je sam optuženi bio nezanimljiva pojava. Gledajući Šešeljovo nepomično, podbuhlo, rošavo lice, na kojemu bi samo oči povremeno umorno trepnule, činilo mi se kao da gledam iguanu u terariju.
Kod toga četničkog vojvode, koji vjerojatno nije čak ni Srbin, i koji je, da sramota bude veća, za četnika nedopustivo ćosav, bezbrad, i kojega je, napokon, priroda unesrećila govornom manom da ni granice Velike Srbije ne zna valjano izgovoriti, već ustrajno mekeće Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica, iznenađivalo me je tek da je takav nesuvisli kavanski razmetljivac sasvim nevojničke fizionomije, takav ugojeni i nezgrapni ravnotabanaš u zgužvanom sivom odijelu, takva luda i spadalo, prije dvadeset pet godina nekoga nadahnula da uzme pušku i ubija Hrvate ili Bošnjake, pa i pogine od hrvatskog ili bošnjačkog metka.
Mogao sam zorno zamisliti, za njega mi je bila mnogo prikladnija jedna drugačija, normalnija sudbina, gdje bi taj imbecil imao skromnu plaćicu općinskog ćate i pohabanu aktntašnu u kojoj bi nosio burek, jogurt i Ekspres politiku, i vraćajući se s posla zaustavljao da popije špricer u pajzlu kod Kalenića pijace, a taksisti i šverceri, gledajući ga kroz izlog kako dolazi, zadovoljno trljali dlanove govoreći: “Evo Voje! Sad ćemo malo da se smejemo.”
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao. Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz
U jednoj sretnijoj i ljudskoj stvarnosti mangupi bi, sve zovući nove runde, njega ustrajno poticali da blebeće kako Hrvate treba ubijati kao pse, dok jedan od njih ne bi, kriomice namigujući društvu, izvalio: “Nego, Vojo, da te pitam, negde sam čitao da ste i vi Šešelji ustvari Hrvati”, na što bi nesretnik načisto popizdio, zajapurio se i prskajući slinu krenuo objašnjavati kako su njegovi vekovima, sve tamo od cava Dušana bili pvavoslavni, stave svpske kovenike.
Gledajući ga u onomad haaškoj sudnici, bijes i gađenje od njegovih zločina u meni su najednom ustuknuli pred zaprepaštenjem da je on jednom nekome bio svijetli uzor, a nije, znate i sami, bilo malo takvih.
I današnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić dugo je, desetljećima krotko i s neskrivenim obožavanjem kaskao za njim.
Bilo mi je to potresno, užasavajuće otkriće, kakvo je to vrijeme bilo, da je takav ljudski ološ, takav nepovezani i tepavi smušenjak, redikul, bio veličanstveni heroj i voljeni vođa.
I to vrijeme nikako da prođe. Umiri se bezumlje na trenutak, upravo da se prevariš kako bismo mogli normalno živjeti, a zatim ponovno rasplamsa s jednakim žarom i silinom.
Dođe Šešelj u Srbiju i sve je opet kao nekad, šovinistički zombiji podižu blatnjave ruke iz grobova, i ustaše i četnici mu se raduju kao rodu najrođenijem i samo smo na korak da još jednom počne krvava vladavina luda i spadala.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Odavno opasan čovjek
Uhićenje Milana Bandića mi je ozbiljno ugrozilo privatnost. Telefon ne prestaje zvoniti, a primam i bezbroj drugih poruka koje me proglašavaju ”prorokom”, jer sam godinama ukazivao na kriminalno, manipulativno i religijski licemjerno ponašanje političara velikih ambicija, ali lišenog morala.
Početkom siječnja 2010. sam u cenzuriranoj, ali stoga naširoko citiranoj i komentiranoj kolumni progovorio o predsjedničkoj kampanji koja je nakon “siromašnog i netransparentnog” prvog kruga ušla u “neizbježnu prljavu završnicu”. “Neizbježno prljavu jer je ulaskom Bandića u drugi krug umjesto pametne javne debate otpočela bespoštedna borba u močvarnom ringu muljanja i manipuliranja.”
Tada sam zaključio: “Balkanski Bandić nije ni sposoban ni dostojan da nas vodi u Europu. Nedostaju mu osnovna znanja, elementarna kultura, diplomatske vještine, državničko držanje. Religija mu je licemjerna, domoljublje lažno a milodari koje raznosi po crkvama i zajednicama diljem Lijepe naše samo su dio političko-populističkog podmićivanja s kojim se mora kršćanski i europski raščistiti.”
Duboko sam šokiran ne samo Bandićevim moralno nedopustivim i politički suicidalnim ponašanjem nego i skandaloznim izjavama političara i nekih drugih javnih djelatnika koji brane to ponašanje, kao i Bandićev ostanak na funkciji za koju se sam višestruko definitivno diskvalificirao. Ovo je samo još jedan neporecivi dokaz da kod nas još uvijek ne vladaju demokracija, kultura i istina, nego bahati moćnici, primitivizam i laž
Osam godina ranije su me dnevne novine u kojima sam pisao kao kolumnist zamolile za opširan intervju kada je gradonačelnik Bandić u alkoholiziranom stanju skrivio prometnu nesreću s materijalnom štetom, pobjegao s mjesta nesreće i upustio se u dramatičan bijeg od policije, da bi onda odglumio kajanje i uz pomoć svog SDP-a planirao ostati na vlasti kao da se ništa nije dogodilo.
Opširan intervju je objavljen u Magazinu vikend izdanja, a s mojim predstavljanjem i fotografijom najavljen u vrhu naslovne stranice dnevnika kao ”Spašavanje Bandića – javno ponižavanje hrvatskog naroda”. Na zamolbu čitatelja i prijatelja prenosim dio odgovora iz opširnijeg razgovora koji se u cjelini može pročitati u Glasu Slavonije, subota, 12. siječnja 2002. Podsjećam: upozoravam već 12 godina!
Duboko sam šokiran ne samo Bandićevim moralno nedopustivim i politički suicidalnim ponašanjem nego i skandaloznim izjavama političara i nekih drugih javnih djelatnika koji brane to ponašanje, kao i Bandićev ostanak na funkciji za koju se sam višestruko definitivno diskvalificirao. Ovo je samo još jedan neporecivi dokaz da kod nas još uvijek ne vladaju demokracija, kultura i istina, nego bahati moćnici, primitivizam i laž. Još jedan doprinos izgradnji (ne)kulture licemjerja! I još jedan dokaz da se onog famoznog 3. siječnja prije dvije godine ipak neke fundamentalne stvari nisu promijenile. Kao što često ponavljam, mi smo imali perestrojku, a trebala se dogoditi metanoia.
U svakoj drugoj civiliziranoj zemlji razvijene političke kulture i zrele demokracije uslijedila bi neopoziva ostavka bez ikakvih moralnih relativiziranja i stranačkih kalkulacija. Za to postoje bezbrojni primjeri. U rijetkim izuzecima odviše bahatih ili nesigurnih počinitelja prijestupa koji nisu spremni sami povući takav potez to čini njihova stranka, odnosno oni koji su ga na taj položaj birali, ili pak, u slučaju ministra, imenovali.
Meni se doista čini da imamo posla s potencijalno vrlo opasnim političarom. Potencijalno opasnim upravo zbog toga što je još uvijek relativno mlad, što su mu ambicije veće od ostvarenog, a u relativno kratkom vremenu gradonačelnikovanja on se već nekoliko puta istaknuo kršenjem zakona i načela u koja se javno verbalno zaklinje
Ovdje je na djelu jedan ne samo štetan nego i vrlo opasan obrazac ponašanja. Bandić, koji po svojoj funkciji treba biti uzor, zapravo je svojim činom poslao poruku građanima, naročito onim mlađima : Sve je dopušteno, samo pripazite da vas ne uhvate. Tko šljivi zakone i policiju? Slobodno griješite, pa onda bježite. Ako vas slučajno uhvate, onda lažite. Ako vas uhvate u laži, onda muljajte na neki drugi način. Ako ništa od toga ne uspije, jer ste baš imali peh da se činjenice ne daju skriti niti iskriviti, onda vam ostaje gluma, krokodilske suze i na kraju krajeva religija, stari ”opijum za narod” – recite da se ”kajete i tražite oprost”.
Meni se doista čini da imamo posla s potencijalno vrlo opasnim političarom. Potencijalno opasnim upravo zbog toga što je još uvijek relativno mlad, što su mu ambicije veće od ostvarenog, a u relativno kratkom vremenu gradonačelnikovanja on se već nekoliko puta istaknuo kršenjem zakona i načela u koja se javno verbalno zaklinje. Gradonačelnik koji gradi bez građevinske dozvole, vozi teško alkoholiziran, bježi pred vlastitom policijom i onda bezočno laže jednostavno je opasan čovjek, koliko god on s druge strane bio i uspješan.
A stranka koja takvog čovjeka podržava, sad ću biti malo zločest, mogla bi doći pod optužbu da je ”stranka opasnih namjera”. Kako bi opravdao svoj prvi bijeg, gospodin Bandić na svojoj prvoj konferencije za novinare izjavljuje kako on ”uopće nije čuo ni osjetio udarac”. Debela laž ili teški pijanac? Pa on je mogao pogaziti neko dijete, nemoćnog starca ili čak nekog drugog pijanca pješaka kojih često ima u to vrijeme noći na toj istoj cesti i onda neopaženo pobjeći!
Gradonačelnik koji gradi bez građevinske dozvole, vozi teško alkoholiziran, bježi pred vlastitom policijom i onda bezočno laže jednostavno je opasan čovjek, koliko god on s druge strane bio i uspješan
Njegova tvrdnja da se to moglo dogoditi svakom drugom čovjeku uvreda je većini hrvatskih građana, koji ipak ne voze pijani i ne bježe pred policijom. Manipulirao je i Isusovim riječima koje je u svojoj biblijskoj nepismenosti proglasio ”našom starom narodnom izrekom”: ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen…” (Ev. po Ivanu 8:7). Iako ne želimo ispasti farizeji kojima je Isus te riječi uputio u posve drugačijem kontekstu, moji studenti teologije i ja smo se našalili kako bismo mogli dovesti cijeli kamion kamenja za Bandića jer nitko od nas ne vozi u alkoholiziranom stanju i ne krši zakone na tako bezočan način.
Cijeli ovaj pokušaj ”spašavanja” Bandića javno je ponižavanje hrvatskog naroda i ja se bojim da to sve ide na štetu sazrijevanja naše nedorasle demokracije, iako će cijenu takvog ponašanja ponajprije i ponajviše platiti Bandićeva stranka. Kao da ništa nisu naučili od bahatog ponašanja i političkih makinacija HDZ-a i načina na koji narod takvo ponašanje zna kazniti na izborima. Naš narod jest (s)trpljiv, ali nije bedast.
Mi smo politički narod samo onda kada treba izići na izbore, dakle svake četvrte godine. Između izbora političari ne odgovaraju narodu koji ih je izabrao, nego svojim stranačkim vođama koji odlučuju o njihovim sudbinama i mjestima na internim i upravljačkim hijerarhijskim ljestvicama. Tako se naši političari i uspijevaju više baviti sami sobom, svojim privilegijama i stranačkim interesima nego problemima, pitanjima i interesima građana koji su ih izabrali. To proizvodi aroganciju, narcisoidnost, pa i kriminalne radnje političara kojima je važnije vladati narodom i to dobro naplatiti, nego služiti narodu i boriti se za boljitak svih i za opći napredak društvene zajednice.
Smrt u prisustvu vlasti
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 4. svibnja 2014.
U petak, 18. aprila, u dvorištu svoje kuće u Šimanovcima pored Beograda preminuo je Mirko Đorđević. Umro je pod neobičnim okolnostima, treba ih zabeležiti.
Saradnik mnogih časopisa, novina, televizijskih i radio stanica u zemlji i inostranstvu, odličan prevodilac, učesnik na mnogim međunarodnim simpozijumima i naučnim skupovima u zemlji i svetu Mirko Đorđević je svojom stručnošću, svojom hrabrošću, svojim znanjem i energijom predstavljao ono svetlije i uspešnije lice evropske Srbije.
Njegove političke analize, naučni i stručni radovi, naročito o problemima crkve i religije, često su citirani. Đorđević ide u red onih intelektualaca poput Konstantinovića, Bogdana Bogdanovića i advokata Srđe Popovića čijim je odlaskom ona bolja, drugačija Srbija mnogo izgubila. Đorđević je bio prava “hodajuća enciklopedija”, čovek velikog znanja.
Po rečima prijatelja koji je pratio Mirka Đorđevića razgovor sa istražiteljem, kako je preneo sam Đorđević, više je delovao kao da je optužen Mirko, a ne vođa “Naših”, pisac spiska. Istražitelj je Mirka ispitivao šta misli o Nikolaju Velimiroviću, pravoslavnom svecu, osobi veoma kontraverzne biografije, čije divljenje prema Hitleru, od koga je dobio i orden, nije nikakva tajna. Mirko je govorio o antisemitizmu Nikolaja Velimirovića, prijateljstvu sa Ljotićem, citirao rečenice iz tekstova Nikolaja Velimirovića
Njegovo široko obrazovanje i interesovanje svrstavali su ga među one danas sve ređe intelektualce koji nisu radi regionalnih, lokalnih i ličnih interesa izdali neke univerzalne vrednosti na kojima se zasniva svaka pravedna i pravično uređena društvena zajednica. Mirko Đorđević kao istaknuta javna ličnost dokumentovano i analitički ukazivao je na deformacije sistema, na pojave ekstremnog ponašanja u institucijama i van njih, zbog čega je više puta bio meta raznih grupa i pojedinaca sklonih nasilju i ekstremizmu. Uprkos tome, uprkos pretnjama, Mirko Đorđević nije zaćutao, njegov glas i njegovo pero do poslednjeg dana bili su u službi istinitog prikazivanja srpske stvarnosti.
Čudne su, teško razumljive i nesretne okolnosti koje su uticale na smrt Mirka Đorđevića. Nalazio se na spisku “izdajnika” koji su objavili “Naši”, srpska filijala ultranacionalističke ruske organizacije. Tužilac je pokrenuo postupak protiv vođe “Naših” za ugrožavanje sigurnosti jer su sa raznih strana stizale pretnje “srbormrscima” i “izdajnicima” sa spiska. I umesto da sam spisak bude dovoljan dokaz da se sastavljači spiska optuže i osude, tužilac je na opšte iznenađenje počeo da poziva na saslušanje u tužilaštvo ličnosti sa ovog sramnog spiska.
Neodazivanje pozivu u svojstvu svedoka zaprećeno je visokom novčanom kaznom i prinudnim dovođenjem. Tužilac je to obrazložio potrebom da se svako pojedinačno izjasni da li se zbog pretnji oseća bezbedno. Mnogima od onih koji su od javnog tužioca dobili takav poziv bilo je sasvim nejasno šta se od njih očekuje. Zar i bez tog gotovo isledničkog propitivanja javnom tužiocu nije bilo jasno, kao što je to bilo jasno dobrom delu javnosti, da je objavljivanjem spomenutog spiska počinjeno krivično delo.
Uz sve to, nije ovo prvi put da se “Naši” nalaze pred sličnom optužbom. Ustavni sud je u decembru 2012. godine odbacio predlog republičkog tužilaštva da se zabrani rad udruženja “Naši” zbog izazivanja nacionalne, verske i seksualne mržnje i diskriminacije.
U četvrtak, 17. aprila Mirko Đorđević se pojavio u sudu u svojstvu svedoka. Tužilac nije imao razumevanja za njegove godine, Mirko ih je napunio sedamdeset sedam, ni prema njegovoj bolesti. Bolovao je od srca, a samo pre nekoliko godina ležao je više meseci u bolnici i njegov oporavak predstavljao je, po rečima lekara, pravo čudo.
Sledećeg dana je preminuo. Niko iz tužilaštva nije izrazio saučešće. Niko iz vlasti nije izrazio saučešće. Samo dva dana posle sahrane Mirka Đorđevića na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom gostovao je vođa ‘‘Naših“. Govorio je veoma ružno o Mirku Đorđeviću. To je kratka istorija jedne smrti, slobodno se može reći smrti “u prisustvu vlasti“
Mirkovo svedočenje u ovom slučaju bilo je suvišno, nepotrebno, jer je tužilac imao već dovoljno materijala da na osnovu i nekih prethodno datih iskaza, a i svoga uverenja, podigne optužnicu protiv vođe “Naših”.
Po rečima prijatelja koji je pratio Mirka Đorđevića razgovor sa istražiteljem, kako je preneo sam Đorđević, više je delovao kao da je optužen Mirko, a ne vođa “Naših”, pisac spiska.
Istražitelj je Mirka ispitivao šta misli o Nikolaju Velimiroviću, pravoslavnom svecu, osobi veoma kontraverzne biografije, čije divljenje prema Hitleru, od koga je dobio i orden, nije nikakva tajna. Mirko je govorio o antisemitizmu Nikolaja Velimirovića, prijateljstvu sa Ljotićem, citirao rečenice iz tekstova Nikolaja Velimirovića.
Mirko Đorđević je iskreni vernik, ali istovremeno i veliki kritičar zloupotreba Crkve u političke svrhe i zatamnjenih mesta crkvene istorije.
Tužilac je Mirkovo prisustvo na tom famoznom spisku “srbomrzaca” i “izdajnika” očevidno doveo u vezu sa Mirkovim kritičnim odnosom prema svecu i episkopu Srpske pravoslavne crkve Nikolaju Velimiroviću. Na pitanje da li traži kaznu za vođu “Naših” odgovorio je da kaznu ne traži jer je navikao da ga nazivaju izdajnikom. Uvek je govorio samo istinu, što niko nikada nije mogao da demantuje, a u našoj zemlji etiketiranje ljudi, pa i nazivanje izdajnicima, postalo je svakodnevni način komuniciranja.
Čitavo ovo ispitivanje u tužilaštvu očevidno je mučno delovalo na Mirka Đorđevića. Kada se okončalo, a poprilično je trajalo, i kada se ponovo pridružio svome prijatelju i pratiocu, zamolio je za predah. Loše se osećao.
Toliko znamo o toj njegovoj poseti tužilaštvu. Sledećeg dana je preminuo. Niko iz tužilaštva nije izrazio saučešće. Niko iz vlasti nije izrazio saučešće. Samo dva dana posle sahrane Mirka Đorđevića na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom gostovao je vođa ‘‘Naših“. Govorio je veoma ružno o Mirku Đorđeviću.
To je kratka istorija jedne smrti, slobodno se može reći smrti “u prisustvu vlasti“.