suđenje

Spasavanje Kapetana Dragana

Autor: Filip David / 11.01.2015. Leave a Comment

Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije.

Na vapaj dotičnog kapetana da će ga u Hrvatskoj ubiti ukoliko mu zvanični Beograd ne pomogne, ministar pravde u srpskoj Vladi Nikola Selaković uputio je dopis ministru pravde Australije u kojem ponavlja optužbe Dragana Vasiljkovića protiv hrvatskog pravosuđa i traži da se Kapetan Dragan izruči Srbiji gde će mu se pošteno suditi.

Dragan Vasiljković se krajem osamdesetih pojavio u Srbiji. Nije bio posebno zapažen do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije.

Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije

Njegovo ime i njegovo delovanje postaju vidljivi od juna 1991., kada stiže u Krajinu kao dobrovoljac. U ratu ”u kojem Srbija nije učestvovala” on deluje pod kontrolom srpske policije, što je kasnije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, 2003. godine lično potvrdio. Komandovao je jedinicom poznatom pod nazivom Crvene beretke i održavao kamp za obuku pod nadzorom srpske državne bezbednosti.

Septembra 2005. od strane australijske štampa okrivljen je za ratne zločine. Kapetan Dragan je odbio te optužbe i tužio australijskom sudu novine za klevetu, ali je taj spor izgubio.

I delimično poznavanje Vasiljkovićeve biografije objašnja otkud u Srbiji toliko zanimanje za dalju Kapetanovu sudbinu. Vasiljković je očevidno bio ”naš čovek u Krajini”. Što će reći da se na budućem suđenju mogu otkriti i do sada nepoznati detalji o delovanju srpske službe bezbednosti na teritoriji Hrvatske. Ovo je treći put da se Republika Srbija obraća pravosudnim organima Australije kako bi sprečila Vasiljkovićevo izručenje Hrvatskoj.

Srpsko ministarstvo pravde i ministar Selaković u svome dopisu navode kako ”Srbija strahuje da krivični postupak koji bi se protiv Veljkovića sproveo u Hrvatskoj ne bi bio potkrepljen adekvatnim i održivim dokazima”.

U dopisu dalje piše da su ”brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirale diskriminaciju koju su sudski organi u Republici Hrvatskoj demonstrirali u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine”.

Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana (…) potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni…

Ova ”argumentacija” ministra Selakovića i njegovog ministarstva stiže upravo u vreme kada srpski tužilac za ratne zločine javno govori o opstrukciji u visokim političkim krugovima u Srbiji kada je reč o istragama ratnih zločina.

”Teraju me u penziju”, izjavljuje Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine. Sve češći napadi na Vukčevića i Tužilaštvo ”imaju za cilj relativizaciju istraga koje idu ka komandujućem kadru…

I to je jedan od razloga kampanje koja se vodi protiv nas…” Vukčević krajem januara mora u penziju zbog hitne promene zakona koji mu onemogućava da završi mandat i okonča istrage.

Kako se onda može verovati da će Kapetan Dragan u Srbiji dobiti pošteno suđenje, a u Hrvatskoj neće kada je jasno da velika opstrukcija takvim suđenjima, po izjavi samog tužioca, upravo postoji u Srbiji.

Ono što se nedvosmisleno nameće kao pravi razlog saopštenja Ministarstva pravde Srbije jeste njegovo spasavanje, a ne odmeravanje krivice. To, istovremeno, uzimajući u obzir i stanje u srpskom pravosuđu, svedoči o dubokom odsustvu osećanja za realnost, kao i nepromenjeno shvatanje zločina i kazne zasnovano na uverenjima iz devedesetih. Nije stoga čudo da najglasniji zahtevi za spas Vasiljkovića dolaze iz krugova ultra desnice i srpskih nacionalista poznatih kao glavne uzdanice Miloševićevog režima i čuvanja njegovog nasleđa.

Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!

Rat na prostorima bivše Jugoslavije, surov, nemilosrdan, krvav, bio je pravi poligon za avanturiste tipa Dragana Vasiljkovića. U njihov ”patriotizam” su ugrađene desetine hiljada žrtava, posebno civila, a paravojne jedinice u čijem su stvaranju i obučavanju učestvovali jeste tužno, tragično i mučno obeležje toga rata.

Da su u svemu tome odlučujuću ulogu obavile specijalne bezbedonosne i tajne službe, to je svakome ko nešto zna o događajima posle devedesetih sasvim jasno. Medijski moguli podržavali su po instrukcijama političara i policajaca tu mračnu, krvavu stranu rata. Njima nije bilo suđenja, prošli su bez lustracije, mada je u Skupštini Srbije još davno izglasan Zakon o lustraciji. Nikada po njemu nije postupljeno.

Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana, njegov povratak iz mračne i duboke prošlosti samo potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni, stare zablude nisu pokopane, a kontinuitet sa mračnim vremenima nacionalističke euforije nije prekinut.

Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!

Istina je, međutim, sasvim drugačija: uznemirenje može izazvati samo ovaj i ovakav pokušaj spasavanja Kapetana Dragana!

Ko će suditi sudijama

Autor: Filip David / 16.11.2014. Leave a Comment

Ne tako davna prošlost opterećena je mnogim nepresuđenim slučajevima teškog kriminala, zločina, pljačke, ratnih zločina. Kako vreme prolazi, čini se da se ovaj broj ne smanjuje nego samo povećava. Vreme radi za zlikovce i ubice. Pravda postaje sve nedostižnija. Sećanja su sve nesigurnija, svedoka je sve manje, obećanja lažna i neispunjena, prošlost u velikoj meri podložna manipulacijama. Ono što se nekada naočigled odigralo, danas za tužitelje, ali i očevice, kao da se nije dogodilo. Zaborav omogućava pranje savesti mnogih, stvaranje neke drugačije istorije od one koja se dogodila.

Ima i slučajeva dovedenih do apsurda. Onih koji izlaze iz okvira ratnih zločina, ali jesu zločini, porazno svedočanstvo o slabosti države i njenih ključnih institucija.

Takav je slučaj stradanja dvojica gardista 2004. godine u kasarni u beogradskom Topčideru. Dražen Milovanović i njegov vršnjak Dragan Jakovljević služili su vojni rok u Gardijskoj brigadi. Nađeni su mrtvi sa prostrelnim ranama. Vojni istražni organi slučaj su predstavili kao ubistvo i samoubistvo, odnosno da je Jakovčljević ubio Milovanovića, a onda pucao u sebe.

Ko će suditi sudijama koje nisu obavile svoju profesionalnu dužnost i svojim nedelovanjem omogućile da lopovi postanu uvaženi građani? Nije sprovedena lustracija koju je po zakonu trebalo sprovesti, a to znači svima onima koji su obrukali profesiju bilo koje vrste, sudijsku, novinarsku, političku, pedagošku, trebalo je za izvesno vreme zabraniti obavljanje te profesije. To nije učinjeno, zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru

Malo ko je poverovao u tako iskonstruisanu priču od strane vojnog tužilaštva. Bilo je očevidno da su, obavljajući stražarsku dužnost, videli nešto što nisu smeli da vide i da su zato likvidirani. Tu se, po svoj prilici, nalazilo tajno sklonište Ratka Mladića i to je, može se naslutiti, bio razlog njihove likvidacije. Sva kasnija veštačenja potvrdila su neodrživost teze tužilaštva o ubistvu i samoubistvu. Postoji ozbiljna sumnja da su to dvostruko hladnokrvno ubistvo obavile vojne bezbednosne službe. Gardistima je presuđeno po kratkom postupku.

Deset godina posle ovog tragičnog događaja, uprkos mnogim dokazima i svedočenjima istraga nije mnogo odmakla od samog početka i sve je izglednije da će ova ubistva zbog ”viših interesa” ostati u kategoriji nerazjašnjenih, bez osude počinioca. Umesto da se pravi krivci pozovu na odgovornost, javljaju se poznati teoretičari zavere, poput u tom poslu nadaleko poznate Smilje Avramov sa tvrdnjom kako su ”hrvatski obaveštajci ubili dvojicu gardista”.

Ova starica, koja pripada prvoj liniji Miloševićevih obožavalaca i sledbenika, navodno poseduje ”snimljene razgovore hrvatskih obaveštajaca” što, kako kaže, ugrožava i njenu bezbednost!

Navodimo ovu bizarnu, sumanutu priču koja graniči sa potpunim idiotizmom (hrvatski obaveštajci u beogradskoj kasarni, da bi lišili života dva vojnika – zašto?) samo radi potvrde da kada istražni organi i sud ne obave svoj posao kako treba i kako moraju, tu se onda otvara prostor za najmorbidnije i najluđe izmišljotine. Ni ubistvo novinarke Dade Vujasinović ne pomera se sa mrtve tačke, a ubistvo Slavka Ćuruvije posle toliko godina nikako da dobije svoj sudski epilog.

Nedavno je Evropska unija zamerila srpskom tužilaštvu što veoma sporo radi na utvrđivanju ratnih zločina. Ovome svakako treba dodati neistražene optužne radnje protiv pljačke, šverca i iznošenja ogromnih količina deviza u vreme Miloševićeve vladavine, na čemu su se mnogi obogatili i danas nekažnjeno uživaju u plodovima svojih kriminalnih radnji. Njihova poslovna carstva, vlasništvo nad medijima, pripadnost takozvanom džet setu, vile i jahte direktan su rezultat bezobzirne pljačke kojom su zaslužili titule novih srpskih bogataša.

Kada se današnja situacija uporedi sa situacijom sa početka devedesetih i kasnije, mnogo toga je prepoznatljivo. Iste su fizionomije, ali u novom pakovanju. Promenjena su odela, ali ne karakteri i moralne strukture dobro poznatih likova. Može li im se danas verovati? Evo ih opet u sudnicama (…) Prepoznaju se i izdaleka po svojoj retorici i svome delovanju, štetočine koje uprljaju sve čega se dohvate. Ko će suditi sudijama, vlasnicima naših života, za sve ono što je loše, kriminalno i zločinački učinjeno, a ostalo bez kazne? To je jedno od ključnih pitanja na koje zasada nema odgovora

Ko će suditi sudijama koje nisu obavile svoju profesionalnu dužnost i svojim nedelovanjem omogućile da lopovi postanu uvaženi građani? Nije sprovedena lustracija koju je po zakonu trebalo sprovesti, a to znači svima onima koji su obrukali profesiju bilo koje vrste, sudijsku, novinarsku, političku, pedagošku, trebalo je za izvesno vreme zabraniti obavljanje te profesije.

To nije učinjeno, zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru. Potkupljive i prilagodljive sudije nastavile su svoje kompromitovane karijere zasnovane na bliskosti sa političarima i odanosti političkim partijama.

Slično se događalo i sa uveliko kompromitovanim novinarima, univerzitetskim profesorima i političarima – kada su se okrenuli jedan ili dva kruga vlasti, iznova su se našli tamo gde su nekada bili, a mnogi su i nagrađeni, unapređeni, mestima savetnika, direktora i šefova raznih važnih ustanova sistema. Kako se od takvih moglo očekivati da će istraživati i kažnjavati zloupotrebu poziva i neprofesionalno obavljanje dužnosti? Da će ispitivati i preispitivati sopstvenu ulogu u sveopštem urušavanju države.

Kada se današnja situacija uporedi sa situacijom sa početka devedesetih i kasnije, mnogo toga je prepoznatljivo. Iste su fizionomije, ali u novom pakovanju. Promenjena su odela, ali ne karakteri i moralne strukture dobro poznatih likova.

Može li im se danas verovati? Evo ih opet u sudnicama, u televizijskim studijima, u politici, među uvaženim profesorima beogradskog i drugih univerziteta, mašu iznova patriotskim zastavama. Prepoznaju se i izdaleka po svojoj retorici i svome delovanju, štetočine koje uprljaju sve čega se dohvate.

Ko će suditi sudijama, vlasnicima naših života, za sve ono što je loše, kriminalno i zločinački učinjeno, a ostalo bez kazne?

To je jedno od ključnih pitanja na koje zasada nema odgovora.

Promicanje pravednosti

Autor: Zoran Pusić / 30.10.2014. Leave a Comment

”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj”, ur. Maja Dubljević, Documenta, Zagreb, 2014.

Knjiga koju preporučujem za čitanje – ”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj” – na više od 460 stranica donosi 32 autorska teksta 23 autora i 5 svjedočenja. Takva knjiga je, očekivano, konglomerat različitih stilova, različitih osobnih iskustava, analiza suđenja za ratne zločine s povijesnih, pravnih i političkih aspekata, od teorijskih rasprava do opisa konkretnih suđenja za zločine i ratne zločine.

A ipak, ta knjiga ima svoju cjelovitost, a dijelovi se čitaju doslovce kao napeti kriminalistički roman. Tekstove povezuju ne samo bazično slični problemi opisani s različitih strana i isti ili slični negativci koji se pojavljuju iz priče u priču nego i to što ti tekstovi imaju neke zajedničke nazivnike.

Kad smo prije malo više od 10 godina dogovarali osnivanje jedne specijalizirane nevladine organizacije koja bi nepristrano prikupljala činjenice o oružanim sukobima, posebno neobjavljenima, u ratovima 1990-ih i sustavno pratila suđenja, posebno za ratne zločine, imali smo već više od 10 godina iskustva. Iskustva s političarima i medijima koji su frizirali činjenice za dnevnopolitičke svrhe namećući mit kao povijest, a laganje kao patriotizam. Možda najkraće, sažeto, u rečenici novinarke Dunje Ujević: ”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku“ ili novinara Milana Ivkošića: ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”

Kad smo prije malo više od 10 godina dogovarali osnivanje jedne specijalizirane nevladine organizacije koja bi nepristrano prikupljala činjenice o oružanim sukobima, posebno neobjavljenima, u ratovima 1990-ih i sustavno pratila suđenja, posebno za ratne zločine, imali smo već više od 10 godina iskustva. Iskustva s političarima i medijima koji su frizirali činjenice za dnevnopolitičke svrhe namećući mit kao povijest, a laganje kao patriotizam. Možda najkraće, sažeto, u rečenici novinarke Dunje Ujević: ”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku” ili novinara Milana Ivkošića: ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”.

A imali smo iskustva i s pristranim sudskim procesima i pravosuđem, čiji položaj sažeto opisuju neke izjave iz 90-ih onih koji su imali presudan utjecaj na to kakvo je ono bilo, na primjer ona Franje Tuđmana: ”Sudovi su donosili odluke bez mog znanja”. Ili javnog pravobranitelja Petra Šale: ”Hrvatska sudbena vlast mora biti jasan izraz političke volje HDZ-a”.

Zajednički nazivnik svih autora je beskompromisni stav da su činjenice neprikosnovene i da se one ne biraju da bi se poduprla unaprijed postavljena teza autora. Neki autori i ne idu dalje od iznošenja činjenica, ali već pošten, neselektivan pristup činjenicama predstavlja na ovom području iznimku.

Nastojanje da se prema činjenicama zadrži pošten, nepristran odnos ne znači, naravno, indiferentnost autora prema nepravdama, prema zlu i prema zločinima. I to je drugi dio zajedničkog nazivnika. Članci u knjizi na suprotnoj su strani od raznih oktroiranih istina, deklaracija koje propisuju što je istina, što je hrvatska, srpska, bošnjačka istina. Ili kako u jednom sarkastičnom autobiografskom tekstu piše veliki američki pjesnik Charles Simić govoreći kritički o Srbima, ali ne samo o njima: ”Svaka etnička grupa na Balkanu piše svoju povijest pamteći selektivno samo nepravde njima učinjene, a ispuštajući sve svinjarije koje su oni učinili svojim susjedima”.

U tom smislu knjiga, iako nije kao takva planirana, ispala je u duhu ideja koje su stajale iza stvaranja Documente.

Autori priloga koji grade knjigu pokušavaju govoriti istinu za Hrvatsku. To je u pravilu puno teže nego lagati; zahtijeva uvjerljive argumente i uvijek ostavlja manju ili veću marginu dvojbe jer je traženje istine nespojivo s uvjerenjem o posjedovanju apsolutne istine.

Zajednički nazivnik svih autora je beskompromisni stav da su činjenice neprikosnovene i da se one ne biraju da bi se poduprla unaprijed postavljena teza autora. Neki autori i ne idu dalje od iznošenja činjenica, ali već pošten, neselektivan pristup činjenicama predstavlja na ovom području iznimku. Nastojanje da se prema činjenicama zadrži pošten, nepristran odnos ne znači, naravno, indiferentnost autora prema nepravdama, prema zlu i prema zločinima

Od mnogih aktualnih problema današnjeg hrvatskog društva na koje se u prilozima ukazuje, a koji su vezani za suđenja za ratne zločine, spomenut ću ovdje jedan. To je pristrani i potpuno nekršćanski stav pretežnog dijela hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji biskupi veličaju ratne zločince ako su Hrvati, a ne nalaze ni riječi suosjećanja za žrtve ako one nisu te nacionalnosti. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Barišić svojevremeno tvrdio da se Mirko Norac ”skriva u našim srcima”, đakovački nadbiskup Marin Srakić imao je samo lijepe riječi za Branimira Glavaša, a biskup Vlado Košić izjednačio Darija Kordića s Isusom Kristom.

Biskupi pravdaju svoje stavove tvrdnjama da su konkretni pojedinci nevino osuđeni. Ali za tako ozbiljnu tvrdnju ne iznose ni najmanje dokaze, a one koji od njih takve dokaze traže odmah žigošu kao ”neprijatelje Hrvatske”. Poput urednika Glasa koncila Ivana Miklenića, koji se u svom uvodniku zgraža nad ”etiketiranjem Kordića”, da bi u istoj rečenici sve one koji se zgražaju nad veličanjem i slavljenjem Kordića od strane Kaptola nazvao ”mrziteljima hrvatskog naroda i Hrvatske”.

Sudovi su daleko od savršenosti i može se dogoditi i događa se da nevin čovjek bude optužen, pa i osuđen za ratni zločin koji nije počinio. Ali pokazati da je netko nevino osuđen nije stvar naših dobrih želja.

Pronaći i sakupiti činjenice koje nisu bile poznate sudu u trenutku donošenja presude, što je nužno za reviziju procesa, mukotrpan je i dugotrajan posao. U ovoj knjizi opisan je slučaj gdje je nevladina organizacija u desetak godina skupila dokaze da je nevin čovjek osuđen prvo na dvadeset, pa na petnaest godina zatvora u procesu po mnogočemu sličnom Dreyfusovom procesu, s tom razlikom što je Mirko Graorac sjedio u zatvoru gotovo tri puta duže od Dreyfusa, a unatoč uistinu uvjerljivim dokazima njegove nevinosti revizija tog procesa nije ni počela (o čemu sam na Autografu nedavno objavio feljton).

Na početku priloga o počecima praćenja suđenja stoji citat Heraklita: Građani moraju braniti svoje zakone poput zidova grada. Prije dvije i pol tisuće godina Heraklit vjerojatno nije mislio isto što mislimo danas kad čitamo tu rečenicu, ali u tim je riječima sažeta misao da se pravedno društvo ostvaruje brigom građana da institucije kojima su povjerili čuvanje i promicanje pravednosti tu zadaću i ostvaruju.

(Autor je ovaj tekst pročitao na promociji navedene knjige u Novinarskome domu u Zagrebu, u petak 24. listopada, prilikom obilježavanja desetogodišnjice rada Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.)

Slučaj tropskog voća

Autor: Filip David / 29.06.2014. Leave a Comment

Suđenje Darku Šariću, velikom narko-bosu, kako je dugo najavljivano, pretvara se u neku vrstu tragikomedije. U javnosti, kako suđenje odmiče, postaje poznato pod nazivom ”Slučaj tropskog voća”. Iako još ništa konkretno nismo doznali, posledice onoga što je glavni optuženi kazao mogu se nazvati dramatičnim: smenjeni su svi načelnici kriminalističke policije sa neobičnim obrazloženjem da su časni i pošteni, da su dobro radili svoj posao, ali da su mogli uraditi i više.

Samo suđenje počinje da liči na neko literarno štivo, na dela pisaca koji su uspešno spajali kriminalno, groteskno i fantastično. Neki likovi kao da su izašli iz književnog šinjela Džozefa Konrada, Čestertona ili Borhesa.

Suđenje Darku Šariću, velikom narko-bosu, kako je dugo najavljivano, pretvara se u neku vrstu tragikomedije. U javnosti, kako suđenje odmiče, postaje poznato pod nazivom ”Slučaj tropskog voća”. Iako još ništa konkretno nismo doznali ,posledice onoga što je glavni optuženi kazao mogu se nazvati dramatičnim: smenjeni su svi načelnici kriminalističke policije sa neobičnim obrazloženjem da su časni i pošteni…

Suđenje se odvija u šiframa. Imena glavnih junaka su kodirana: Miša Banana, general Papaja, Mango. Sve južna voćka do južne voćke. Možda bi tačnije bilo reći: parodija književnog žanra, ali i parodija suđenja.

Još nije sasvim jasno šta se krije iza ovih potresa u policijskoj službi i pravih razloga smena. General Papaja, iliti načelnik Dragoljub Milović, načelnik uprave kriminalistike policije, uspešno je prošao na poligrafu, što bi trebalo da znači kako su optužbe na njegov račun neutemeljene. Naglašava se njegovo poštenje, zasluge u službi. A ipak ga smenjuju. Neki komentatori izjavljuju kako su sve ove smene udar na Službu. Ali, ko to čini i zašto? Šta je u pozadini ”Slučaja tropskog voća”?

Da li političari na vlasti žele svoje odane ljude na ključnim mestima u policiji ili je reč, kako često slušamo, o želji da se policija potpuno profesionalizuje? Do sada se ta obećanja o profesionalizaciji i u nekim drugim važnim državnim službama nisu ispunila. Naprotiv, u već oveštaloj tradiciji srpske politike sva ključna mesta u državi dobijaju partijski kadrovi, politički prebezi i simpatizeri.

Nejasan je pravi povod za neočekivane smene u policiji. U slučaju generala Dragoljuba Milovića neki to dovode u vezu sa zakasnelom osvetom zbog odlučnog delovanja u policijskoj akciji ”Sablja” koja je usledila neposredno posle atentata i ubistva premijera Zorana Đinđića. To je, bez sumnje, bila jedna od najuspešnijih policijskoj akcija u savremenoj Srbiji kada su pohapšeni mnogi kriminalci, rasturen ”Zemunski klan” i otkrivene ozbiljne veze između kriminala i politike. Zatvora su dospeli i neki poznati političari iz Miloševićevog kruga, a među njima i oni iz redova radikala. Nova vlast je pomilovala ili oslobodila optužbi većinu političara uz obeštećenje za provedene zatvorske dane.

Ali tek što je ime Dragoslava Kosmajca bačeno u javnost, sledi novo iznenađenje. Već sledećeg dana posle premijerove konferencije famozni Kosmajac, sasvim mirno i gotovo neprimetno, sasvim legalno napušta Srbiju i kao turista prelazi u Crnu Goru sa namerom, kako se pretpostavlja, da nađe utočište kao politički prognanik u svojoj drugoj domovini, Slovačkoj. U međuvremenu Slovačka mu oduzima državljanstvo

Na konferenciji za štampu premijer Aleksandar Vučić objavljuje da su petorica načelnika u Ministarstvu unutrašnjih poslova smenjeni zbog nedovoljno konkretnih rezultata u borbi protiv narko-dilera. A glavni diler nije Šarić, kao što se do sada verovalo, nego izvesni Dragoslav Kosmajac. U ”Slučaj tropskog voća” tako je uvedena nova ličnost, za mnoge potpuno nepoznata, iako se ubrzo saznalo kako je to ime već spominjano u čuvenoj ”Beloj knjizi” MUP-a Srbije kao jednog od saradnika surčinske grupe koja ”predstavlja najorganizovaniju međunarodnu krijumčarsku grupu kokaina i heroina u ovom delu Evrope”.

Ko je zapravo Kosmajac? Jedan od najbogatijih Srba, koji ima i slovačko državljanstvo, vlasnik mnogih nekretnina, ”dugo godina bliski saradnik čuvenog Eskobara, osoba sa ozbiljnim vezama u kolumbijskom kartelu”, kako beleže srpski mediji. Nikada nije hapšen, niti je za njim izdata poternica, što zvuči gotovo neverovatno, ali, kako kaže premijer Vučić, nije bilo dokaza za ove njegove kriminalne aktivnosti.

Ali tek što je ime Dragoslava Kosmajca bačeno u javnost, sledi novo iznenađenje. Već sledećeg dana posle premijerove konferencije famozni Kosmajac, sasvim mirno i gotovo neprimetno, sasvim legalno napušta Srbiju i kao turista prelazi u Crnu Goru sa namerom, kako se pretpostavlja, da nađe utočište kao politički prognanik u svojoj drugoj domovini, Slovačkoj. U međuvremenu Slovačka mu oduzima državljanstvo.

Takav razvoj događaja unosi u inače složenu situaciju novu misteriju. Premijerovo spominjanje imena Dragoslava Kosmajca, u pomenutim okolnostima bekstva optuženog, mnogima deluje ili kao neshvatljiva premijerova neopreznost ili poruka Kosmajcu da se što pre skloni van dometa srpske policije.

Po običaju, gotovo svaka afera u Srbiji ostaje bez svog pravog okončanja. Umesto da se otpetljava, sve se, manje-više, samo još više zapetljava. U ”Slučaju tropskog voća” više se ne zna ko je lopov, ko žandarm. Zna se samo da su u čitavu ovu priču bizarnog naslova umešani mnogi: i kriminalci i političari, politika i biznis, pošteni i nepošteni

Šta je, da je, stvorilo je novu aferu. Zašto premijer obavlja posao policije? Zar je moguće da za toliko godina Kosmajčeve kriminalne delatnosti zaista nije mogao da se pronađe nijedan ozbiljan dokaz koji bi ga stavio iza rešetaka ako su se već znale krupne razmere njegovih nedopuštenih poslova. Pa, ne treba tu mnogo mudrosti. Svaki prosečan građanin na osnovu ogromnog, neskrivanog bogatstva, njegove neprocenjive imovine, mogao je da zaključi da se do takvog bogatstva ne dolazi poštenim radom. Zar samo ispitivanje porekla imovine ne bi pružilo nepobitne dokaze o načinu kako je stečeno?

Po običaju, gotovo svaka afera u Srbiji ostaje bez svog pravog okončanja. Umesto da se otpetljava, sve se, manje-više, samo još više zapetljava. U ”Slučaju tropskog voća” više se ne zna ko je lopov, ko žandarm. Zna se samo da su u čitavu ovu priču bizarnog naslova umešani mnogi: i kriminalci i političari, politika i biznis, pošteni i nepošteni.

Načelnici policije su smenjeni bez pravog objašnjenja, glavni narko-bos i diler je utekao na vreme bez pravog objašnjenja kako je to bilo moguće. Nastaje opšta konfuzija, što je tipično stanje u Srbiji kada su afere u pitanju.

Šta je sledeće? Kakva nas nova iznenađenja očekuju?

Iz oblasti kriminalnog miljea priča o Miši Banani, generalu Papaji, zaštićenom svedoku Mangu dobija i svoju tragikomičnu dimenziju. Šta preostaje, smejati se ili plakati?

Dario, pa s kim ti večeraješ

Autor: Ante Tomić / 28.06.2014. Leave a Comment

“Ja za njih navijam kao da su naši”, reče on u jednom času. “Oni, sine, i jesu naši”, objasnim mu ja. “Sve je to naš narod.” Zapiljimo se ponovno u televizore i psujemo i u očaju se hvatamo za kosu, a mene tek koju minutu kasnije obasja spoznaja kako je naš kratki razgovor zacijelo sličan razgovoru koji su jednom negdje svakako morali voditi Franjo Tuđman i njegov stariji sin Miroslav.

Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo.

Prvo je gorljivo upirao realizirati teritorijalne žudnje staroga, da bi se u ostatku života šeprtljavo izvlačio kako pokojni tatek nije baš tako mislio.

Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo

Gledam ponovno, po tko zna koji put, jednu snimku iz 1997. na YouTubeu.

Uvijek kad se poželim nasmijati, stavim taj videozapis sa splitskog aerodroma, kad je takozvana Viteška skupina avionom Nizozemskog kraljevskog zrakoplovstva otpremljena u Haag.

Dario Kordić, vođa te šačice siročića, izlazi pred novinare i čita patetičnu, patriotsku izjavu: “Skupina Hrvata iz središnje Bosne jutros dragovoljno odlazi u Haag.

Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena strahovitim pritiscima međunarodne zajednice.

Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.

Izdržat ćemo sve ovo kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!”

Otraga, pod nosom aviona, za to vrijeme stoje Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Ljubo Ćesić, Markica Rebić i još desetak špijunskih i policijskih ništarija i s dlanovima u krilu vidno se dosađuju.

Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen. Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek

Kordić završava i nitko mu ne plješće. Nitko ga neće zagrnuti trobojnicom, u suzama ga poljubiti i pružiti mu Bibliju i krunicu. Pred novinare zatim izlazi Pašalić, no njegova je izjava žalosno nesadržajna.

Predsjednikov savjetnik činovnički suho govori o ispunjavanju međunarodnih obaveza koje je Hrvatska preuzela, ne pozivajući se ni na velikoga Boga ni na vječnu domovinu.

Nema tu ni spomena da su Kordić i društvo naši momci, da su se borili za nas i da će za nas, to jest za Pašalića, Rojsa, Rebića, Miroslava Tuđmana i njegova tatu, spremno robijati.

Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen.

Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek.

Istina, Kupreškići su oslobođeni, ali ostatak grupe opako je nadrljao. Kordić je dobio četvrt stoljeća zatvora i dvije trećine od toga u tišini pošteno odslužio, a da se svih ovih godina nitko nije pretjerano uzrujavao njegovom tragičnom sudbinom.

Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima

Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima.

Miroslav Tuđman je, doduše, mnogo pisao o hrvatskoj politici u BiH, ali više da bi obranio uspomenu na oca nego što se bavio njegovim zlosretnim pijunima.

I dogodilo se na kraju što se dogodilo. Vratio se Dario, di je bija da je bija, lipo mu je bilo, a na zagrebačkom aerodromu dočekala ga sila svijeta, biskupi i zastave. Vratili su mu herojstvo uskraćeno prije sedamnaest godina.

Hoda okolo i svi mu radosno nazdravljaju i u oba ga obraza ljube. Zatekao se tako, bilo je u novinama prije nekoliko dana, u jednom otmjenom zagrebačkom restoranu i na večeri s Miroslavom Tuđmanom.

Kad sam to pročitao, nisam se mogao ne zadiviti snazi kršćanskog oprosta.

Da sam ja na Kordićevu mjestu, nakon svega što su mi napravili, s Miroslavom Tuđmanom ne bih se želio ni u istoj županiji naći.

Ako će Dario Kordić sada s Miroslavom Tuđmanom večeravati, nije ni trebao izlaziti s robije.

Jebeš mi sve, ljepše mu je bilo u zatvoru.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Od ove subote kolega Ante Tomić postaje stalni kolumnist našega portala. Zahvaljujemo se glavnom uredniku Slobodne Dalmacije i kolegi Tomiću što ćemo redovno prenositi kolumne koje Ante objavljuje utorkom u splitskom dnevniku).

Bivši njemački predsjednik na sudu zbog 719,90 eura

Autor: Marko Barišić / 15.11.2013. Leave a Comment

Bivši njemački predsjednik Christian Wulff pojavio se jučer pred Zemaljskim sudom u Hannoveru, gdje je protiv njega počeo sudski proces u kojemu ga državno odvjetništvo tereti zbog zlouporabe položaja kojom je stekao korist od 719,90 eura.

Toliko je, naime, platio njegov prijatelj, filmski producent David Groenewold, za hotelske troškove koje su Wulff i njegova tadašnja supruga Bettina napravili u hotelu Bayerischer Hof tijekom posjeta najvećemu svjetskom festivalu piva, Oktoberfestu, u Münchenu 2008.

Groenewold im je platio smještaj i dio troškova za večeru koju su priredili za svoje goste u tom hotelu. Wulff je tada bio premijer savezne pokrajine Donje Saske, a kao protuuslugu za te plaćene račune, nekoliko tjedana poslije, poslao je službeno pismo upravi koncerna Siemens lobirajući da financijski podupre jedan Groenewoldov filmski projekt.

Taj prekršaj njemačko je tužiteljstvo željelo prikazati kao korupciju, odnosno primanje mita, ali je sud u Hannoveru, s obzirom na to da je financijska korist koju je Wulff dobio vrijedna manje od 800 eura, dopustio samo suđenje za ”pribavljanje koristi”, odnosno po hrvatskome zlouporabu položaja. Najmanja je kazna za mito pet godina, a u ovom slučaju Wulff će, ako bude osuđen, dobiti samo novčanu kaznu.

Sve je to moglo proći i bez suđenja. Odvjetništvo je Wulffu ponudilo nagodbu prema kojoj je trebao platiti novčanu kaznu u zamjenu za priznanje krivnje. On je to odbio s namjerom da tijekom sudskog procesa pokuša vratiti dio svog nekadašnjeg ugleda, koji je ozbiljno narušen.

Nakon dolaska na sud novinarima je kazao kako mu nije lagan dan, ali se nada da će otkloniti, kako je rekao, i posljednju optužbu za koju ga se tereti jer se uvijek ”dolično ponašao”. Politički analitičari drže kako je ovo suđenje njegova posljednja šansa za političku rehabilitaciju.

Wulff je, podsjetimo, u veljači 2012. nakon višetjednog oklijevanja pod pritiskom medija i oporbe podnio ostavku na dužnost njemačkog predsjednika. Tomu je prethodio zahtjev državnog odvjetništva iz Hannovera, koje je zatražilo ukidanje njegova imuniteta zbog optužbe za koju mu se sada sudi.

Tada ga se sumnjičilo za neprimjerenu povezanost s velikim njemačkim poduzetnicima u čijim je vilama ljetovao, koji su mu plaćali hotelske račune ili je od njih uzimao pozajmice po niskim kamatama. Njegov je glavni krimen pozajmica, odnosno kredit od pola milijuna eura uz 4 % kamata koji je dobio od supruge svog prijatelja Egona Geerkensa za kupnju vlastite kuće u mjestu Burgwedelu u blizini Hannovera. Taj mu je poduzetnik godinu poslije omogućio povoljan stambeni kredit u banci Baden-Württembergische Bank.

Kada je 2010. nakon ostavke tadašnjeg predsjednika Horsta Köhlera stupao na dužnost, Wulff je, istupajući pred novinarima, zanijekao te optužbe. Nakon godinu i pol, kada je tiražni Bild namjeravao objaviti dokumente o tom slučaju, Wulff je nazvao jednog urednika tog tabloida i ostavio mu prijeteću poruku na telefonskoj sekretarici. U početku afere štitila ga je njemačka kancelarka Angela Merkel, no poslije je dignula ruke od njega.

Wulff je napustio dužnost osramoćen. Još tijekom mandata u medijima su se pojavile informacije da njegova tadašnja supruga Bettine, inače stručnjakinja za odnose s javnošću, ima spornu prošlost. Ona sama osobno je podnijela tužbu protiv Googlea, na čijim se stranicama njezino ime povezivalo s prostitucijom. Potom je objavila svoju autobiografiju, u kojoj je opovrgnula takve tvrdnje, ali je otvoreno govorila o bračnim razmiricama.

Nakon Wulffove ostavke njih dvoje, kojima je to bio drugi brak, počeli su živjeti odvojeno. U siječnju 2013. mediji su objavili vijest o njihovoj rastavi. Oboje imaju po jedno dijete iz prijašnjih brakova te jedno iz zajedničkoga braka, koje je nastavilo živjeti s majkom. Kao bivši predsjednik Wulff ima pravo na godišnju mirovinu od 199 tisuća eura. Dok je bio aktivni dužnosnik, zalagao se za smanjenje te mirovine, međutim, sada kada je prima, ništa ne govori o tome.

Za njemačke političke analitičare nije sporno da je Wulff, koji je bio jedan od najperspektivnijih političara u demokršćanskoj stranci, morao otići, iako mu se na kraju sudi zbog svote od tek 719,90 eura. Iako možda mnogi njegovi postupci nisu bili protuzakoniti, za njih je bilo previše njegovo shvaćanje morala i pravila političkog ponašanja.

Kada bi se u Hrvatskoj sudilo za takvo što i za zloporabe te vrijednosti, pitanje je koliko bi državnih dužnosnika uopće opstalo na političkoj sceni.

Odgođen početak suđenja Mohamedu Mursiju

Autor: Marko Barišić / 05.11.2013. Leave a Comment

U Kairu je počelo suđenje svrgnutom egipatskom predsjedniku Mohamedu Mursiju. Na suđenje je sletio helikopterom s nepoznate lokacije. Suđenje je kasnilo jer Mursi nije bio odjeven u bijelu odjeću kakvu moraju nositi zatvorenici u Egiptu.

Odmah nakon početka suđenje je odgođeno za 8. siječnja. Osim njega na optuženičkoj klupi sjedi još 14 njegovih suradnika iz Muslimanskoga bratstva. Mursi je, kako prenose agencije, u pnedjeljak rekao da mu “nemaju pravo suditi jer je on legitimni egipatski predsjednik”. Zatražio je od suda da mu omogući obavljati poslove šefa države.

Suđenje protječe u velikim problemima. Prije nekoliko dana trojica sudaca odstupila su s dužnosti jer nisu željeli sudjelovati u tome sudskom procesu. Ispred sudnice prosvjeduju Mursijeve pristaše uzvikujući da je suđenje prijevara.

Mursija optužnica tereti zbog poticanja na ubojstva tijekom prosvjeda u prosincu prošle godine. Bude li proglašen krivim, može dobiti doživotni zatvor, pa čak i smrtnu kaznu.

Mursi je inače legitimno izabran na zadnjim predsjedničkim izborima u Egiptu. Vladao je nekoliko mjeseci. Iako član Muslimanskoga bratstva, zabranjenog političkog pokreta tijekom duge vladavine Hosnija Mubaraka, u početku je bio umjeren u svojim istupima.

No, kako je vrijeme odmicalo, tako je počeo zauzimati sve radikalnija stajališta. Protiv njega su najprije počeli prosvjedovati sekularistički krugovi. Ubrzo se u masovnim prosvjedima tražio njegov odlazak. Međutim, on nije popuštao. Organizirao je protuprosvjede svojih pristaša. Tih dana stanje u Egiptu bilo je naelektrizirano i na rubu građanskoga rata.

Kap koja je prelila čašu utjecajnim vojnim krugovima u Egiptu bili su njegovi pozivi na rat protiv sirijskoga predsjednika Bashara al Assada. Vojska ga je uskoro svrgnula, zatočila na nepoznatome mjestu i sada mu organizira suđenje. Kad su njegovi pristaše izašli na ulice Kaira, vojska se brutalno obračunala s njima. Agencije su javljale o stotinama mrtvih.

Amerikanci su blago prosvjedovali protiv takvih poteza egipatskih generala. Zaprijetili su ukidanjem svoje pomoći toj zemlji, ali zasad je sve ostalo samo na prijetnji. Egipat je važan američki saveznik u tom području. Tu zemlju smatra se jednom od ključnih u arapskome svijetu.

Posebno su za Washington važni odnosi između Egipta i Izraela. Nove vojne vlasti u Kairu obećale su da će u vezi s time provoditi umjerenu politiku kakva je bila u doba bivšega predsjednika Hosnija Mubaraka.

Mubarak je pak, iako osuđen na doživotni zatvor, u kolovozu pušten na slobodu. Njegova je presuda poništena te će, dok čeka ponovno suđenje, živjeti sa svojom obitelji. I on je svrgnut s vlasti nakon revolucije u kojoj su sudjelovale stotine tisuća ljudi na Trgu Tahrir u Kairu.

I njemu se sudilo zbog odgovornosti za stradanje ljudi tijekom prosvjeda. Bojeći se novih okupljanja na spomenutom trgu, vojne vlasti ogradile su ga bodljikavom žicom. Tijekom Mubarakova režima Mursi je zbog svojih političkih aktivnosti često bio u zatvoru.

U Egiptu je svrgavanje čelnika države gotovo tradicija. Jedini koji je umro prirodnom smrću i na tronu u posljednjih nekoliko desetljeća bio je Gamal Naser. On je, prije stupanja na vlast, svrgnuo prijašnjeg egipatskog kralja. Nasera je pak naslijedio Anwar el Sadat, koji je ubijen tijekom jednog vojnog mimohoda.

Potom je došao Mubarak koji je svrgnut, osuđen na zatvorsku kaznu, da bi sada bio na slobodi. I na kraju, legitimno je izabran Mursi, potom je svrgnut, a sada zarobljen na nepoznatoj lokaciji čeka nastavak suđenja.

Zlatna ribica Maček u raljama piranje Sanadera

Autor: Andrea Latinović / 29.10.2013. Leave a Comment

Ratko Maček, bivši glasnogovornik HDZ-a i vlade Ive Sanadera, iznio je svoju obranu u slučaju Fimi media tvrdeći kako nije imao nikakve veze s marketinškom agencijom preko koje se navodno punio stranački crni fond.

”Nikada nisam pripadao grupi ljudi koja je počinila bilo kakvo kazneno djelo. Nisam imao nikakve veze s Fimi medijom ni informacije da se preko te tvrtke prikuplja bilo kakav novac za stranku”, kazao je uvjereno Maček, a želeći dodatno potkrijepiti kako, zapravo, nije valjda imao baš mnogo toga sa strankom, pohvalio se da je sve stranačke dužnosti svojevoljno napustio nakon kampanje 2007. jer je osjetio ”otežanu komunikaciju sa Sanaderom”.

”Jedan od glavnih razloga bila je i afera zbog koje sjedim ovdje, ali i neke afere iz cestogradnje koje danas pune novinske stupce”, rekao je Maček. O odlasku zbog ”nečinjenja”, kazao je, govorit će poslije u svojoj obrani. Na suđenju u, kako ga nazivaju, ”procesu stoljeća”, blagoglagoljivi je bivši glasnogovornik svemoćnog Sanadera izjavio: ”Ne samo da nikada nikome nisam savjetovao suradnju s Fimi medijom nego sam čak upozoravao da tvrtka previše surađuje s državom.” Izvrsno, to je čin vrijedan divljenja jer se Maček u samoj stranci, kako bi se reklo, ”iznutra” borio da država ne bude oštećena!

Nadalje, Maček prema vlastitim riječima, od bivšega premijera, ili bilo koga drugoga, nikada niti je dobio nalog za neevidentiranje stranačkih donacija, niti je ikakav novac donio u računovodstvo ili tražio donacije od čelnika javnih tvrtki. Nikada se nije dogovarao o angažmanima pjevača, bio je zadužen jedino za zakup medijskog prostora, što je funkcioniralo na uobičajen način, preko narudžbenice i predračuna. Sve druge troškove plaćalo je računovodstvo, rekao je Maček u ponedjeljak na sudu.

Vrhunac licemjerja jest izjava kako sa Sanaderom od 2003. do odlaska 2007. nikada nije bio sam ni na jednom sastanku i kako izvan protokola s njim niti je popio kavu, niti je ulazio u krug njegovih prijatelja. ”Cijelo vrijeme bili smo na vi, iako je u javnosti dojam bio drugačiji”, izjavio je Maček.

Maček je kazao i da je sve detalje vezane za vođenje predizbornih kampanja rješavao s glavnim tajnicima Brankom Vukelićem i Ivanom Jarnjakom. Doduše, iako je rekao da nikada nije imao nikakve veze s marketinškom agencijom Fimi medijom, priznao je da je od stranačkog rizničara Mladena Barišića 2008. u eurima preuzeo protuvrijednost od 3 milijuna kuna kojima je HDZ kupio 80 posto udjela Hrvatskog lista.

Ipak, uspio se prisjetiti da je kupnja desno orijentiranoga Hrvatskog lista dogovorena još u jesen 2007. prije predizborne kampanje jer ga je ”prije jedne sjednice predsjedništva pozvao Sanader, a tamo je bio i Božidar Kalmeta. Rekli su mi da se prodaje Hrvatski list i da bi ga HDZ trebao kupiti jer radi štetu stranci. Ja sam odmah rekao da je veća šteta ako ga kupimo jer je to minoran ultradesničarski list bez utjecaja na tržište.”

Ipak, kao dobar stranački izvršitelj poslušao je uputu nadređenih i koncem 2007. kontaktirao s odvjetnikom Perom Lozicom, koji je pak stupio u kontakt s Hrvatskim listom. Cijena od 3 milijuna kuna za 80 posto vlasništva, kaže, bila je dogovorena već u razgovoru u stranci sa Sanaderom i Kalmetom. Kada je već otišao s dužnosti, Mačeka je nazvao Lozica, rekao da je sve spremno i da treba donijeti novac, nakon čega se on obratio Sanaderu, koji je rekao da će ”stranka osigurati novac”. Potom ga je, tvrdi, nazvao Barišić i rekao da dođe po novac u njegov ured u carini.

”Nije mi bilo čudno što je to gotovina, ali mi je bilo čudno što je u eurima. Zapamtio sam da su apoeni bili od 100 i 50 eura u plavoj vrećici. To je jedini novac koji sam ikada primio i u tom sam poslu bio tek posrednik”, rekao je Maček. Kazao je da je istu ulogu odigrao i Robert Ježić, koji je novcem dobivenim od Barišića kupio Sanaderov BMW, ali je u ovom postupku tek svjedok.

Mačeku se rasvijetlilo pamćenje pa je kazao sudu i da su sve novčanice imale markice banke iz Ljubuškoga u BiH. ”Ako je Fimi media imala račun u toj banci, onda je novac njezin, a ako nije, onda je mogao biti iz bilo koje donacije ili sa stranačkog računa”, zaključio je Maček. ”U politici se nikada ne propituju odluke nadređenih. Politika nije akvarij sa zlatnim ribicama, nego vrlo ozbiljna priča u kojoj se morate pridržavati hijerarhije ili vas pojedu pirane. Nikada nismo propitivali odluke predsjedništva ni vodstva stranke. To se jednostavno nije radilo”, zaključio je bivši Sanaderov glasnogovornik i šef kampanja.

Svašta nešto još je Maček bajao, zapravo i nije važno što sve jer sve su to podjednake gadarije. Nitko od onih koji su na optuženičkoj klupi nikada ništa ne zna, nitko nikada nije imao pojma ni o čemu, nitko nikada nije sjedio ni na kakvu tajnom sastanku sa svojim šefom, a sve je u ovoj državi pokrao Sanader, no ako već i nije stigao on osobno, onda je to uvijek bilo pod njegovim ”zelenim migom”.

Zaboravio je pritom Maček reći kako je maltretirao novinare i urednike, bacao im kritičke tekstove van iz novina, prijetio kada je trebalo, bahatio se i glumio sveznajućega medijskog cara. Zaboravio je da je baš on bio jedna od ključnih piranja, a nikako zlatna ribica kakvom se sada pokajnički želi prikazati.

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!