Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.

 

Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.

 

Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.

 

Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi – također ne malobrojni – građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.

Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj

 

Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac spomenutim samozapaljenjem.

 

I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.

 

Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.

 

Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.

 

U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.

 

Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao – nažalost – i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.

 

Ovo “kampiranje u Savskoj” odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.

I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati

 

To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.

 

Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.

 

Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.

 

HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.

 

Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.

Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio

 

Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.

 

U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.

 

Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija – ja bih rekao, uvjerljivo većinska.

 

To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život.

 

Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili – ne malo njih – sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima.

 

Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).