novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Ljudski život bitno je određen smrću. Međutim, o njoj ne možemo imati znanje jer ne postoji stvarnost koja bi uistinu bila postmortalna stvarnost. Ono što nazivamo postmortalnim nije ništa drugo nego prisutnost nečega, od smrti različitog, nečega što je ostalo. [Read more…]
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.
Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.
Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.
Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi – također ne malobrojni – građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.
Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac spomenutim samozapaljenjem.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.
Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.
U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.
Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao – nažalost – i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.
Ovo “kampiranje u Savskoj” odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.
To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.
Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.
Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.
HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.
Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.
Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.
U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.
Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija – ja bih rekao, uvjerljivo većinska.
To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život.
Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili – ne malo njih – sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima.
Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Taman kad pomisliš da su klinički mrtvi i da se besmisao njihovog postojanja konačno realizirao, eto ih opet. HSLS, stranka koja je u dvadeset i kusur godina prevalila put od ozbiljne i uljuđene građanske opcije do trgovačkog pogona za uhljebljivanje najspretnijih, ovih dana ušla je u HDZ. Cijena – prava sitnica, u skladu s njenim nepostojećim rejtingom: tri saborska mjesta, a možda se nakon očekivane pobjede na izborima ušićari i kakvo ministarstvo ili državna tvrtka.
Samostalnost ”HSLS-a novog doba”, kako ga je znao krstiti Darinko Kosor u svojoj akciji distanciranja od dvije velike stranke i silnom trudu profiliranja u radikalnu liberalno-tehnomenadžersko-probiznis opciju, tako je potrajala manje od tri godine: dosta je bilo šale, sada je došlo vrijeme za ozbiljan posao. A u hrvatskoj politici ne postoji isplativiji deal nego osvojiti kakvu strančicu i potom s njom pametno trgovati.
Rejting je manje bitan od rasporeda na listama, pa makar to dugoročno vodilo prema samoubojstvu – kad si na dnu, treba samo preživjeti i dočekati novo preslagivanje karata. Jer u opoziciju se, jel’te, uvijek može otići, a onda prigodno vrištati o principima, moralu & programskim načelima.
Šlepanje velikima oduvijek je bio provjeren recept, iako je on u konačnici uvijek rezultirao brutalnom likvidacijom. Sjećate se HSS-a, stranke koja je po sličnom modelu tumarala lijevo-desno i u jednom trenutku čak uspjela isposlovati silnu važnost? Sjećate, vjerojatno, premda bi svako dodatno pitanje o njoj trebalo biti upućeno tek iskrenim mazohistima koji iz nekog neobjašnjivog poriva sasvim ozbiljno prate politička događanja u nas. HSS postoji, kažete? Zanimljivo. A gdje je, tko uopće vodi tu stranku?
Nije ni bitno, sve zajedno progutao ih je Tomislav Karamarko u svojoj paničnoj akciji kupljenja mrvica ispod stola. Nesretnik je vjerojatno svjestan da mu SDP po svom dobrom starom običaju nudi vlast na pladnju, ali barem je dovoljno pametan da sebi stvara osigurače i usput eliminira svako rasipanje, pa i ako se radi o promilima koji predstavljaju statističku grešku čak i za samu statističku grešku.
I tako je red došao na HSLS, nekad ponos građanskog centra, a danas blijedožutu nakupinu koja luta političkim bespućima bez ikakvog cilja i smisla. Sitne natruhe logike dale su se, istina, naslutiti uoči prošlih lokalnih izbora, kada je u Zagrebu iz šešira izvučen Vladimir Ferdelji na čijim se plećima nekako doguralo do Gradske skupštine. No, to je bilo to: uslijedilo je koaliranje s Milanom Bandićem i sve što neumitno dolazi nakon toga. Pitajte Tatjanu Holjevac.
Darinko Kosor je kao predsjednik Skupštine vjerojatno sam sebi silno važan i gotovo sigurno ne može zamisliti pogodniju osobu za funkciju koju obnaša, a novi lokalni izbori ionako su tek za nekih tri godine – sasvim dovoljno za solidnu dozu zaborava i novu rundu preslagivanja. Ako Bog da sreće, Kosor će se u međuvremenu ionako uvaliti negdje skuplje i unosnije, i nitko se više neće ni sjećati njegovog prošlogodišnjeg prosipanja žući u pravcu vječnog zagrebačkog gradonačelnika.
A vi, tukci, samo glasajte: protiv ”dvije velike stranke koje provode istu ekonomsku politiku” ili za ”radikalan gospodarski program”, svejedno: nema te mantre koju HSLS neće solidno zamisliti i traljavo izvesti. Jadnici, nesposobni su čak i za klasičnu političku obmanu, a pored toga imaju nesreću da ciljaju na tržište koje čine glasači s kvocijentom inteligencije nešto višim od broja cipela. Taman kad ih stidljivo krenu osvajati, sve prospu nekim suicidalnim saltom ili kombinatorikom koja uvrijedi zdrav razum.
Nisu čak dosegli ni razinu HNS-a, jednako marginalnog i besmislenog, koji se barem pomirio s činjenicom da ga nitko ne voli i da predstavlja tek interesnu organizaciju za uhljebljivanje i usputno promoviranje krupnog kapitala. Oni barem znaju gdje im je mjesto, pa svojih jedan ili dva posto glasova redovito donose u miraz SDP-u i tako godinama parazitiraju, klapajući o građanskim vrijednostima i hvaleći se neviđenim, ali nikad realiziranim gospodarskim genijima.
Ne, HSLS je odvijek bio drugačiji: histeričan k’o baba na speedu i predvidiv kao zvrk, sudarat će se s ogradama na lijevoj i desnoj strani i nekako kliziti niz stazu. Možda će do cilja doći zadnji, ali bitno je sudjelovati – a barem taj dio posla odrađuju majstorski. Jer, nema te hrvatske vlade u kojoj ova stranka nije sudjelovala, a opet nema te hrvatske vlasti koju HSLS nije kritizirao i dramatično pozivao građane da konačno otvore oči.
Nije šala, treba to znati.
Najnoviji brak s HDZ-om, naravno, nije nikakvo čudo neviđeno, kao ni Kosorova izjava da su liberali ”centar ili desni centar”. Kad trguješ, nešto moraš i dati – a političko preživljavanje vrijedi barem malo koketnog namigivanja i podizanja suknje.
Nije Darinko Kosor Vlado Gotovac, kojega je u ovom kontekstu gotovo neumjesno uopće spomenuti. On bi vjerojatno, kad bi shvatio da konačno ne ide, u HSLS-u jednostavno ugasio svjetlo i zaključao vrata.
Manja je sramota.
(Prenosimo s tportala).
