U četvrt stoljeća hrvatske demokracije mnogo se stvari promijenilo, pa mijenja i dan danas. No, postoje neke stvari koje su od početka do danas čvrste kao ”fiks“ na kladionici, a jedna od tih nepromjenjivih stvari je i načelo – jedna stranka, jedna vjera i jedna igra.

 

Ta intrigantna, dubinska veza HDZ-a, nogometa i crkve lijepo se vidjela ovog tjedna u Antunovcima i Osijeku, gdje je predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar- -Kitarović odrađivala svoju kampanju između lopte i oltara. Toga dana, Kolinda Grabar na memorijalnom je turniru odjenula dres s likom preminulog generala Zadre. Izvela je početni udarac i žonglirala malo pred slavonskom publikom.

 

Od predsjednika HNS-a Davora Šukera dobila je kockasti dres nogometne reprezentacije. A onda, kad je sportsko-stranački dio programa završio, lokalni HDZ-ovci, Grabar-Kitarović, treneri i igrači reprezentacije, te pravomoćno osuđeni lopov Šuker zajedno su otišli u antunovačku crkvu da bi zajedno i krotko, poput pravih Hrvata, svetkovali nedjeljnu misu.

Nogometna reprezentacije Hrvatske koja je do tog vikenda izgledala mlako i blijedo, najednom se u Osijeku razgoropadila i pred očima bivše činovnice NATO-a raskomadala Azerbajdžan s dojmljivih 6:0. Ispada da se ufanje u pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a pokazalo blagotvorno, stoga ne bi bilo zgorega odsad i dalmatinskim maslinarima da se umjesto u svetog Špira ufaju u svetu Kolindu da im u grda vremena rastjera maslinovu muhu

 

Ne znam je li prije te mise predsjednik HNS-a Šuker izvršio katoličku dužnost i otišao na ispovijed. Ne znam je li tom prilikom ispovjedio to što je u Njemačkoj iz zrakoplovnog pretinca ukrao tuđe antičke zlatnike. Ne znam također je li primio pokoru zbog vlastitih grijehova propusta, zbog prijateljevanja sa Željkom Širićem, toleriranja sudačke korupcije i iznuđivanja NK Hajduk.

 

Ali, kako god bilo, antunovačka molitva je uspjela.

 

Nogometna reprezentacije Hrvatske koja je do tog vikenda izgledala mlako i blijedo, najednom se u Osijeku razgoropadila i pred očima bivše činovnice NATO-a raskomadala Azerbajdžan s dojmljivih 6:0. Ispada da se ufanje u pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a pokazalo blagotvorno, stoga ne bi bilo zgorega odsad i dalmatinskim maslinarima da se umjesto u svetog Špira ufaju u svetu Kolindu da im u grda vremena rastjera maslinovu muhu.

 

Te nedjelje u Antunovcima smo – ukratko – svjedočili jednoj kičastoj političkoj travestiji u kojoj je najmanje što zamjeriti Kolindi Grabar-Kitarović. U ovom trenutku, ona je kandidatkinja u kampanji, a kandidatima u kampanji svojstveno je – ne samo u Hrvatskoj – da se ponašaju beznadno redikulozno.

 

Ništa bolje ne ponaša se ni njezin glavni rival Josipović koji doduše zasad ne navlači sportske dresove i izbjegava loptačka okupljanja, ali je samo u posljednjih mjesec dana posjetio Miholjac, Makarsku i Zakorenje, sudjelovao je na Špancirfestu i Jeseni na Knežiji, a dok ovaj tekst iz mog leptopa dospije do tiskarskog stroja, i Josipović i njegova protivnica posjetit će bar još dva-tri proštenja, derneka, presijecanja vrpci i pučke svečanosti o kojima u ovom času ja nemam pojma.

 

Političarima je, nažalost, posao da se u kampanji ponašaju kao idioti, pa im to čovjek ne može zamjeriti. Stoga u priči o antunovačkom srazu Kolinde Grabar i nogometnog saveza mene ne zanima Kolinda Grabar. Mene zanima netko drugi. A to su njeni, i HDZ-ovi, dalmatinski glasači.

Očito je da u ovoj regiji postoje ljudi koji od petka do ponedjeljka bjesne na Mamića i Šukera, te na stadionima skandiraju o HNS-u koji je ”nogomet sjebao“, da bi od ponedjeljka do petka i dalje bili vjerni glasači HDZ-a koji s puno razumijevanja i susretljivog kršćanskog oprosta glasuju za sve te Ževrnje, Škaričiće, Zulime, Kalmete i Udovičiće

 

Dalmacija je – naime – kako znamo, utvrda HDZ-a. Za Karamarkovu stranku u Istri, Varaždinu i Rijeci ljudi nikad nisu glasali, u Slavoniji i Zagrebu prestali su glasati. Dva jedina kraja Hrvatske gdje HDZ ima i dalje čvrstu većinsku bazu su Lika i Dalmacija, u kojoj u ovom trenutku stranka Kolinde Grabar kontrolira sve četiri županije, te većinu općina.

 

Istodobno, Dalmacija je onaj dio Hrvatske iz kojeg dolazi najviše povika na HNS-ovsku ”mafiju“, na lopova Šukera, na Zdravka Mamića, na dominaciju Dinama, te na sudačke nepravde koje Željko Širić, suci, delegati, nogometni savez i loptačka vrhuška pričinjavaju ”najdražem klubu“ koji ”živi vječno“.

 

I tu počinje misterij koji ja ne mogu shvatiti. Naime, očito je da u ovoj regiji postoje ljudi koji od petka do ponedjeljka bjesne na Mamića i Šukera, te na stadionima skandiraju o HNS-u koji je ”nogomet sjebao“, da bi od ponedjeljka do petka i dalje bili vjerni glasači HDZ-a koji s puno razumijevanja i susretljivog kršćanskog oprosta glasuju za sve te Ževrnje, Škaričiće, Zulime, Kalmete i Udovičiće.

 

U ovoj zemlji očito postoje ljudi koji preko vikenda ogorčeno žugaju na Dinamovu dominaciju, ali od splitske rive do Kaštela dižu spomenike državniku koji je tu dominaciju osmislio. Ti ljudi gunđaju što Šuker nogometni kamp gradi u Zagrebu, ali glasuju za župana koji je na to pristao bez protesta. Gunđaju što srednjodalmatinski nogomet u HNS-u predstavljaju Mamićevi pijuni, ali glasuju za stranku koja je tu klijentističku mrežu formirala i održava je.

Ako hajdukovcima glasačima HDZ-a to nije jasno kad gledaju Kolindu Grabar i Davora Šukera u skrušenoj molitvi, onda su – pardon my language – jako, jako glupi. A ako im to pada na pamet, ako su toga svjesni, pa svejedno zaokružuju HDZ-ove kandidate, onda moraju znati. Moraju znati da glasujući za politiku koja Šukera i Mamića smatra saveznicima, glasuju i za njih dvojicu

 

Bune se što Zdravko Mamić dominira hrvatskim nogometom, ali glasuju za stranku koju Zdravko Mamić pred izbore otvoreno podržava novinskim oglasima. Bune se na ”Šukera lopova“ koji je ”nogomet sjebao“, ali će glasovati za kandidatkinju koja od njega prima dres i koristi ga u svojoj kampanji. Ti ljudi kunu se da im je ”Hajduk“ sve, kupuju za skupe novce četverokute trave i keramičke pločice da ga spase, ali kao građani i kao glasači otvoreno podržavaju opciju koja je taj klub dovela gdje je sada.

 

I zato bih ja dao silne novce da mogu introspektivno ući u mozak tih ljudi – hajdukovaca glasača HDZ-a – i da mogu shvatiti što se njima zapravo zbiva u glavi. Što oni misle, kad na dnevniku vide Davora Šukera i Kolindu Grabar kako zajedno, jedro i uznosito stoje u antunovačkoj crkvi?

 

Jesu li ponosni što će za predsjednicu dobiti Arvaticu katolkinju? Ili su bijesni na ”pedera“ koji je ”nogomet sjebao“? Razmišljaju li zašto se Šuker dao instrumentirati u kampanji jedne stranke? Razmišljaju li o tome što će on zauzvrat dobiti? I ne padne li im bar načas napamet da će Šuker za svoju lojalnu političku travestiju dobiti upravo ono što njemu od politike jedino treba.

 

Dakle – četiri godine nenapadanja, mirne koegzistencije tijekom koje nitko neće biti tako nepristojan i otresit, te u nepodesnom kontekstu spominjati komarce, irigaciju i močvare? Šukeru i Mamiću treba takva politika, i takvu politiku oni su voljni kupiti manekenskim glupiranjem u kampanji. To je točno ono čemu smo ove nedjelje svjedočili u Antunovcima.

 

Ako hajdukovcima glasačima HDZ-a to nije jasno kad gledaju Kolindu Grabar i Davora Šukera u skrušenoj molitvi, onda su – pardon my language – jako, jako glupi. A ako im to pada na pamet, ako su toga svjesni, pa svejedno zaokružuju HDZ-ove kandidate, onda moraju znati. Moraju znati da glasujući za politiku koja Šukera i Mamića smatra saveznicima, glasuju i za njih dvojicu.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).