novinarstvo s potpisom
Jasmin Klarić
Latentni sukob između predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića koji se razvio oko afere SMS prešao je iz sfere indirektnih prozivanja u mnogo otvoreniju, javnu fazu. [Read more…]
Dakle, sad smo propali. Nema nam spasa. Pedeset četiri godine nakon krize u Zaljevu svinja imamo krizu u Piranskom zaljevu.
Čovječanstvo je ponovno na rubu velikog rata u kojemu bi lako mogao biti uništen sav život na Zemlji. Diljem planeta užurbano se kopaju skloništa s debelim betonskim zidovima i olovnim stijenkama protiv radijacije, gomilaju se zalihe konzervi i dvopeka, a učiteljice podučavaju mališane propisno staviti plinske maske i šćućuriti se ispod klupa. [Read more…]
Posve suprotno normalnoj logici da se uspjeh na izborima gradi na popularnosti i sviđanju javnosti, Tomislav Karamarko na vlast želi doći strahom, plašeći narod. Recentna kriza, jedan od najdramatičnijih trenutaka u četvrt stoljeća dugoj povijesti samostalne države, pokazala je da se njegove vlasti treba bojati.
Cijela se Hrvatska u jednom času našla na plinskoj boci, zaslugom njegove politike. [Read more…]
Tri radna dana. Upravo toliko trebalo je proteći otkako je Kolinda Grabar Kitarović prošlog četvrtka preuzela predsjedničku funkciju do ulaska u potpuno otvoreni sukob s premijerom Zoranom Milanovićem, koji je buknuo takvim intenzitetom da je teško zamisliti mogućnost primirja, nakon što je predsjednica potpuno otvoreno zatražila abdikaciju Milanovića i njegove Vlade.
Prijašnjih dana ni premijer nije pokazao koncilijantnost; izbjegao joj je uputiti običnu kurtoaznu čestitku, a u Vladi su uvjeravali kako je pobjeda gospođe Grabar Kitarović de facto neustavna jer nije osvojila natpolovičan broj glasova u drugom izbornom krugu.
U ovakvoj asocijalnoj politici, vrhunski uspjeh je to što su njih dvoje uspjeli nekoliko minuta telefonski razgovarati, a da jedno drugoga ne pošalju u neko mjesto.
Prva je, pomalo neočekivano, živce izgubila predsjednica države eksplicitnim zahtjevom da Milanović odstupi, što je politički potpuno neutemeljeno – u hrvatskom političkom sustavu, šef države mora suzbiti ego i ne može poput Mikea Tysona raspaliti svakog s kime se ne slaže.
Ovo nije sapunica u kojoj se glavni likovi ne podnose, nego odnos dvoje najvažnijih dužnosnika u državi.
Stjepan Mesić nije mogao smisliti Ivu Sanadera, a Ivo Josipović je bio uvjeren kako premijerka Jadranka Kosor loše vodi Vladu, ali nije im padalo na pamet zahtijevati izvanredne izbore, jer ovakvi zahtjevi izazivaju izvanredno stanje u Hrvatskoj i potpunu polarizaciju koja prijeti verbalnim građanskim ratom.
Čak je i umjereni saborski predsjednik Josip Leko zaključio o Kolindinom istupu kako je “Ovaj zahtjev sebičan, treba tražiti konsenzus.”
No, mnogo je izgledniji nastavak kaosa od postizanja barem minimalnog konsenzusa između opozicije i vlasti.
Kako se približavaju izbori, situacija u Hrvatskoj sve više podsjeća na 2001. i splitsku Rivu; s jedne strane Vlada koja ima određene rezultate, ali ih ne zna predstaviti, a s druge, HDZ i napadi na izmišljene jugofile, bivši branitelji i Crkva.
Hrvatska je stupila u novo političko razdoblje, u kojem se mogu očekivati redovita prekomjerna granatiranja između Predsjednice i Premijera. I tako će biti barem do izbora, ako ne i duže.
Zamislimo, primjerice, situaciju u kojoj Kukuriku koalicija osvaja najviše mandata i Kolindu kako prima Milanovića, i to još na Pantovčaku.
“Do istrage vaše ili naše”, rekli bi u Srbiji, a može se primijeniti i ovdje.
(Prenosimo s portala Jurtarnjeg lista).
”Dva su načina razmišljanja i vjerovanja: možemo se bojati izgubiti spašeno i možemo željeti spasiti izgubljeno“ – rekao je papa Franjo stotinama biskupa kardinala, među kojima devetnaestoro novoimenovanih, za nedjeljne mise 15. veljače u Bazilici sv. Petra. ”Čak se i danas događa da smo na raskrižju tih dvaju načina“ [Read more…]
U ova naša vremena kritizerstava, polarizacija i apatičnosti, bavimo se uvjerenjima a gubimo strast vjerovanja. Vjera je strast za mogućim – tako ju je definirao Søren Kierkegaard u knjizi Ili-ili. Štoviše, vjera je strast za nemogućim, a definirali bismo ju tako u mogućoj knjizi I-i.
Uvjerenja se sukobljuju, nadmeću i potiru, a vjera potiče, ohrabruje i otvara rizicima. Uvjerenje je ispražnjeno od života ukoliko ne prepoznaje svoju drugost – kršćansko iskustvo, a kršćansko iskustvo ‘‘strasti za mogućim“ pokretačka je snaga cijele avanture vjere, odnosno našem ‘‘da“ životu, radosti i nadi.
Strast za postojanjem temeljna je strast ljudskoga bića i identična je s vjerom u smislenost postojanja. Ponad besmisla postoji ‘‘višak smisla“, ponad egzistencije ‘‘višak bivanja“. Potraga vjere je potraga za tim ‘‘viškom“, za artikulacijom ljudskih mogućnosti. Ljudska egzistencija je trajno upregnuta, neprestano se projicirajući u mogući način bivanja: ‘‘Još se ne očitova što ćemo biti“ (1 Iv 3,2).
No, kako razumjeti što je ljudski moguće? Oblikovanje mogućnosti volje koja je moć odlučivanja kakva proizlazi iz sposobnosti da se iz odluke krene prema njezinoj realizaciji. Ali ovo kretanje nije temporalno, niti linearno: odlučivanje je proces tijekom kojega se pretpostavljaju i uspoređuju nekoliko mogućnosti djelovanja prije nego što se donese odluka, tj. odabere jedna mogućnost. Ego, kao ishodište volje sustav je tenzija koji se organizira u funkciji općih psiholoških zakonitosti. No, da bi ga se shvatilo kao konkretan subjekt, nužno je poći obilaznicom: razumijevanjem ljudskoga bića posredstvom simbola, mitova, metafora i tekstova kojim se subjekt samorazumije.
Upravo stoga valja onima koji vjeruju i u potrazi su za vjerom, opetovano čitati biblijske tekstove. Kršćanstvo kao posredovanje između svojevrsnoga idealizma i realizma, koji ne moraju biti suprotstavljeni, upravo u interpretaciji biblijskih tekstova temelji svoju vjeru na kreativnoj imaginaciji koja omogućuje ‘‘strast za mogućim“ kakva preže ostvariti i nemoguće.
Lingvistička aktivnost simbola i tekstova posvjedočuju smisao ljudskoga postojanja i izrazi su ljudske želje za bivanjem, strasti za postojanjem što ju ujedno posreduju. Za tradicionalne hermeneutičare jezik je to koji se referira na ono što se smatra istinom. Drugi tipovi jezika obično se smatraju imaginarnima, u smislu nestvarnima. No, oni se referiraju na onoga tko nešto smatra istinitim intrepretirajući ono što mu se otkriva kao istinito. Stoga kad je riječi o istini, ne bi trebalo oklijevati govoriti o ‘‘metaforičkoj istini“. Metafora je upravo građena na toj napetosti između onoga što jest a što bi moglo ne biti. Poetski biblijski jezik izražava višak bića: na ‘‘višak bivanja“ odgovara ‘‘viškom smisla“.
‘‘Strast za mogućim“ u evanđeljskim tekstovima, posebice u Priči o Muci, pasija je mogućeg, pasija koja ne uključuje samo želju za bivanjem, nego i napor ove želje kakav se izražava u pristajanju na patnju. Pristajanje na patnju pristajanje je na želju za puninom bivanja kakav izaziva trpljenje zbog svega što joj se opire u tijelu, svakodnevici, u nanesenu i počinjenu zlu kako bi se ‘‘nov život“ mogao dogoditi u nadi, tj. u budućnosti na koju je nada stavila svoj pečat obećanja.
Od potrebe do strasti za mogućim čitav je niz želja koje teže ispunjenju. Jesti, stanovati, odmarati se temeljne su ljudske potrebe. Riječ je o potrebama koje valja zadovoljiti, i to trenutačno, kako bi se organizam održao na životu. Potreba, dakle, traži posjedovanje konkretnog objekta i iščezava čim se taj objekt pojavi. Unatoč raznolikostima potreba, one se mogu razumjeti kao varijacije na temu conatusa, koji je za Spinozu prirodan napor svakoga bića da se održi i očuva kao biće. No, ljudske potrebe ne svode se samo na primarne, prirodne potrebe organizma, nego iz njih proizlaze dodatne, derivirane potrebe koje sudjeluju u onim primarnima na jednoj drugoj razini.
Simone Weil govori o vitalnim potrebama duše, analognima fizičkim potrebama za snom, toplinom i hranom te ih analizira u parovima: poslušnost i odgovornost, jednakost i hijerarhija, sigurnost i rizik itd. Na ovim fundamentalnim, fizičkim i moralnim potrebama temelje se i glavni zahtjevi upućeni čovjeku, a nalazimo ih artikulirane u Dekalogu. U napetosti između morala i etike smješteni smo između carstva normi i moralnih obaveza, s jedne strane, i carstva želje, s druge strane.
Red moralnih osjećaja tvore široko područje afektivnoga koje se ne može svesti na užitak ili bol. Prije govorimo o divljenju, razboritosti, hrabrosti, entuzijazmu, odanosti. Užitak i bol, doduše, mogu biti vezani uz moralne osjećaje, ali nisu sastavni njihov dio: ne govorimo, primjerice, o užitku činjenja dobra ili o užitku slavljenja dostojanstva poniženih. Prostor nade kao strasti mogućega kakva se opire nužnosti, prostor je, pak, želje u kojemu kraljuje imaginacija kao moć mogućega i kao raspoloživost bića novome. Vizija dobrog življenja otvorena je našoj želji za srećom, našim utopijama, ukratko svim figurama koje držimo za znakove ispunjena života.
Potrebe koje traže biti zadovoljene oblikuju ljudsku svijest: budući da je ljudska egzistencija neprestano nadilaženje same sebe, može se reći da nije ono što će tek postati, tj. da jest ono što još nije. Ovdje iz sfere potreba prelazimo u sferu želja.
U sferi želje govoriti je o varijacijama na temeljnu temu neprestana nadilaženja sebstva, a ne više, kao u sferi potreba, o naporu samoodržanja. Želje se razlikuju od potreba ponajprije time što nemaju objekte kakvi bi se jasno mogli predočiti. Za razliku od traganja za hranom, nastambom, seksualnim partnerom, želja traga za nepredočivim. Želja izražava neograničenu dinamiku ljudskoga bića kakva u njemu održava neprestano izmičući horizont totaliteta kakav odbija svaku predodžbu. Potrebe zadovoljavamo radi preživljavanja, želje težimo ispunjati radi sreće.
No, što je to sreća? Prva naivna ideja sreće veže ju uza zbir užitaka, dok je ona, zapravo, vežemo li ju uz nadu i obećanje – sama sposobnost želje. Sreća nje konačan cilj. Ono što u potrazi za srećom nadilazi puku želju za realizacijom želje jest sam pokret te želje, želje kakvu ne bi mogla zadovoljiti ni jedna konkretna, pojedinačna realizacija – a kakvom se zadovoljava užitak – jer ona traži sveukupnost svih realizacija.
Sreća nije produžetak užitka ili užitaka, nije njihov zbir, nego – sve. Zahtjev za sveukupnošću, kao što kaže Kant, gubi se u iluziji, ali resor iluzije perspektiva je u kojoj već jesmo. Kadri smo željeti sreću stoga što je naš razum kadar htjeti sveukupnost. No, ova je sveukupnost beskonačna i razum ju ne može dohvatiti.
Drugo je pitanje: kako to čovjek može imati pristup ovoj ideji ‘‘svega“ kao biti sreće? Sveukupnost, totalitet kakav razum traži, ljudsko djelovanje slijedi. Potraga je, po Kantu, transcendentalna objaviteljica smisla djelovanja. Potraga i djelovanje u tijesnoj su vezi poput razuma, odnosno ljudskoga duha i sreće. Jer je tomu tako, ista fascinacija ‘‘svime“ koliko nas otvara želji za srećom, toliko nas izlaže i nesreći i patnji, oštricama naše konačnosti.
Zbog naše konačnosti osjećamo se nezadovoljenima i nezadovoljnima: trpimo stoga što ne uspijevamo zadovoljiti našu želju za beskonačnošću, želju koja nas nastanjuje i uznemiruje jer je ništa konačnoga ne može zadovoljiti. ‘‘Nesretna svijest“ u središtu je svega ljudskoga djelovanja.
Strast tek je djelomično ukorijenjena u prirodi ljudskoga bića. Porijeklo joj je u duhu, tj. ne temelji se na funkcioniranju organizma, nego osobe. Njezina okolina postaje svijetom, a njezine potrebe bivaju nadopunjivane željama koje ih transcendiraju. Sfera želje referira se na ljudsku ‘‘duhovnost“ koja miri potrebe i želje. Duhovna aktivnost očituje se, dakle, kao put temeljnoga posredovanja i integracije mnoštva potreba s jedinstvom želje bića za bivanjem. Ovoj aktivnosti služe ljudske institucije kao posrednice između prirode i temeljne ljudske strasti za bivanjem u punini.
Posrednice, umjetnost i religije, posredstvom estetičkog i religijskog iskustva nastoje izmiriti prirodu i slobodu. No, našu želju za beskonačnošću ne može zadovoljiti nikakva koncepcija ili predodžba.
Čežnja za Bogom nije čežnja za Bogom kakvoga možemo predočiti, pa čak ni za najvišom koncepcijom i najobuhvatnijom predodžbom, nego čežnja za mogućim Bogom, sasvim drugim, izmičućim: kada očekujemo da je svemoćan, on se očituje svenižnjim, kada nam se čini da ga dohvaćamo u moralnom redu stvari, on nam govori o slobodi od zakona, kada nam se čini prisutnim, otkriva nam svoju odsutnost. Ehjé ašer ehjé (Izl 3,6) nije samo ‘‘Ja sam koji jesam“, nego i ‘‘Ja sam koji ću biti“, kao i ‘‘Ja sam tko bih mogao biti“.
Bog koji bi mogao biti više je od Boga koji jest, više nego nemoguć. On je eshatološki Bog, Bog obećanja, željeni Bog. On je mogući Bog i stoga mu je sve moguće (usp. Mk 10,27).
Budući da sve ono na što se možemo referirati mora postojati, prihvaćanje Boga koji bi mogao biti ne može ugroziti naivnu vjeru u njegovu opstojnost. On nije manje stvaran, aktualan, bivajući moguć, potencijalan. Moguće produbljuje sposobnost naše strasti da želi. Stoga čovjek imaginirajući svoje mogućnosti može djelovati kao prorok vlastite egzistencije. Hermeneutika mogućega moguća je jedino posredstvom proročke strasti za mogućim. Nemoguća mogućnost Evanđelja ostaje paradoksalnom, ali ne i nemogućom.
Utjecaj nenasilne akcije
Broj i opseg nenasilnih akcija eksponencijalno su narasli u 20. stoljeću. Nenasilne akcije su u odnosu na nasilne metode dobile na važnosti u industrijaliziranim društvima, jer se njima može intervenirati ciljano i ograničeno u živote procese, dok oružane metode ne nude tu mogućnost ako se radi o velikoj akciji.
Vlade u pravilu imaju monopol na nasilje. Oporbeni pokreti se nemaju priliku naoružati, a u visokoindustrijaliziranim područjima se i ne mogu voditi gerilske borbe. Samo bi još vojska mogla pokušati državno-pravnim putem smijeniti vladu i promijeniti politički sistem, ali onda se često nađe pred problemom da joj građani mogu uskratiti suradnju u upravljanju i u industrijskoj proizvodnji. Godine 1920. u Njemačkoj Kappov državni udar nije završio uspješno zbog nenasilnog odbijanja suradnje građana.
Agitacijski terorizam u 21. stoljeću doduše igra važnu ulogu u svijesti javnosti, ali čini se da strateški vodi u slijepu ulicu, jer je gotovo nemoguće prijeći iz skrivenih pojedinačnih akcija u gerilsku borbu. Za gerilski rat potrebno je raspolagati nekontroliranim područjima za povlačenje kakva se jedva mogu naći u visokoindustrijaliziranim zemljama.
U industrijskom društvu je građanski neposluh ekvivalent oružanoj borbi oporbenih snaga. Za njega je karakteristično da se sudionici akcije pozivaju na višu razinu pozitivnog prava, ili prirodnog prava ili slobodu savjesti kada javno krše zakon.
Neposluh je “civilan” kada se otpor vrši tako da je “pristojan, iskren, skroman, mudar, tvrdoglav, ali dobroćudan, nije nikada kriminal niti ispunjen mržnjom”. (Gandhi 1922.).
Glavna je razlika između građanskog neposluha i provokativnog, potencijalno nasilnog kršenja pravila – koje se obično naziva neredi – u tome što se oni koji vrše građanski neposluh ne suprotstavljaju nasilno sankcijama svojih protivnika, u pravilu policiji i u pravilu ih ne nastoje izbjeći tako da ih prevare.
Ne preuzimaju manire uličnih borbi, ne primjenjuju takozvanu samoobranu niti se služe varanjem, jer to pokreće neželjene reakcije nositelja akcije, njihovih protivnika i promatrača.
Osporava se učinak nasilne akcije, za koju Frantz Fanon tvrdi kako je oslobađajuća, jer sustavna uporaba nasilja u nekoj oslobodilačkoj organizaciji vodi do hijerarhijskih struktura, usmjerava u ilegalni rad i potiče sve veće nepovjerenje, tako da nakon borbe u samoj organizaciji ostaju diktatorske, a ne demokratske strukture. Primjena nasilja se odbija osim toga i zato što obično vodi do eskalacije nasilja i povećanja žrtava.
U nenasilnom djelovanju nema garancije da će protivnik odustati od represije, ali se očekuje da će u cjelini biti manje žrtava oslobodilačke borbe ako se uvijek odgovori nenasilno, čak i na ekstremno nasilje, i tako ne daje protivniku nikakvo dodatno opravdanje za njegove represivne postupke.
Indijska borba za neovisnost nenasilnim sredstvima stajala je, uključujući i britansku reakciju na indijske sporadične nasilne akcije, oko 8000 ljudskih života; a alžirski rat za neovisnost oko 150.000 do 200.000 mrtvih u populaciji koja je 30 puta manja.
Konačno, odbacuju se metode nasilja, jer protagonisti nenasilnog otpora uviđaju da su protivnici neslobodni, otuđeni ljudi. Nenasilno ponašanje treba izraziti solidarnost s protivnicima kao ljudskim bićima. Ali snaga uvjerljivosti nenasilne akcije ne ovisi samo o spremnosti njenih protagonista na patnju i žrtvu nego i o tome da li alternativa koju nudi u postojećem nepravednom sustavu koristi zadanim ciljevima i stvarno funkcionira.
Vladajući sloj se može navesti na isprobavanje ponuđenih novih struktura obično tek kada nenasilne akcije spriječe dominantan sustav u funkcioniranju, a novi sistem se dijelom već počne prakticirati zahvaljujući inovaciji i uzurpaciji uloga.
Nastup nenasilnih protagonista je doveo do razvoja i diversifikacije represivnih mjera te do određene prilagodbe nenasilnim metodama. Postoje slučajevi u kojima će se policija dogovoriti sa sudionicima nenasilne akcije oko pravila u postupanju s prosvjednicima u građanskom neposluhu ili kršenju reda i neće koristiti protiv sit-in protesta palice, vodene topove ni suzavac, nego će demonstrante policajci odnijeti, eventualno im uzeti otiske prstiju i prijaviti ih ili ne.
Nenasilni otpor također može dovesti do pojave fašistoidnog protupokreta koji koristi terorističke metode. Važan strateški zadatak nenasilne kampanje je sprečavanje i zatomljivanje takvih reakcija. Za razliku od gerilske borbe, u nenasilnoj kampanji se nastoji izbjeći polariziranje društva. Strateški cilj je pridobiti što širu skupinu sudionika i simpatizera, ali i motivirati drugu stranu da se uklopi u ono što je neminovno, a da ne izgubi dostojanstvo. Gene Sharp govori o ”elegantnom priklanjanju neizbježnome”.
Konačno, kažimo nešto i o nenasilnoj politici sigurnosti (društvena obrana).
Gandhijev viši politički cilj nije bio samo raspuštanje engleske kolonijalne vladavine i njena zamjena indijskom parlamentarnom, demokratskom, nacionalnom državom nego nova nenasilna indijska politička zajednica koja se temelji na “sarvodaya” (blagostanju za sve i ukidanju otuđenja ).
Nadao se da bi iz nenasilnih akcija, borbe za neovisnost i iz nenasilnih promjena za socijalnu pravdu unutar zajednice – a to uključuje ukidanje kasti i diskriminacije žena – mogla izrasti politička zajednica koja bi bila nenasilna, demokratska, koja bi mogla opstati i bez jake naoružane policije i vojske unatoč vanjskim prijetnjama i dugim vjerskim i društvenim sukobima.
Mislio je na mrežu nenasilnih interventnih grupa koje bi postojale u svakom kutku zemlje. Mreža bi se trebala aktivirati čim nastupe neredi iznutra ili ugrožavanje izvana. Takvu organizaciju nazvao je Shanti Sena, doslovno “mirovna vojska”, mislio je na mrežu lokalno organiziranih mirovnih brigada i radnih skupina sastavljenih od muškaraca i žena.
Kao odgovor na sudjelovanje Savezne Republike Njemačke u NATO savezu njemački prigovarači savjesti su pokušali prenijeti u Europu Hladnog rata Gandhijevu ideju Shanti Sene. U mirovnom pokretu se diskutiralo o tim konceptima pod pojmom “društvena obrana”. Osnovna ideja bila je da ne treba na prvom mjestu braniti teritoriji, nego samoodređenje i to nenasilnim otporom u društvenim institucijama.
Ta ”društvena obrana“, koju podržava država, a nosi društvo, treba se okrenuti protiv stranih agresora, kontrarevolucija i državnih udara. Prvo predstavljanje te vrste obrane objavila je 1962. u Stuttgartu grupa Nenasilna civilna vojska, a kasnije ju je proučila studijska grupa udruženja njemačkih znanstvenika Civilian Defence (društvena obrana).
Nakon iskustva nenasilnog otpora protiv okupacije Čehoslovačke 1968. o konceptu društvene obrane se naveliko diskutiralo u njemačkom mirovnom pokretu. Pod utjecajem Rolanda Vogta i Petre Kelly usvojili su ga na neko vrijeme i zeleni kao svoj specifičan sigurnosni koncept. Godine 1989., zahvaljujući zajedničkom djelovanju više pacifističkih udruga, u Mindenu je došlo do osnivanja Saveza za društvenu obranu (Bund fuer soziale Verteidigung e.V), čiji je izričit cilj potpuno zamijeniti vojsku uvježbavanjem nenasilnog otpora i spremnosti na civilnu službu miru.
(Preuzeto sa Rand.hr – KRAJ)
Metode nenasilnog djelovanja
Mnogobrojne su metode nenasilne direktne akcije. Gotovo svaki veći, produljeni sukob stvara sebi svojstvene oblike akcije. Nenasilne akcije se mogu dokazati u ranim pisanim dokumentima. U zadnjih sto godina je ipak došlo do eksplozije društvenih otkrića ovog tipa. Poznati primjer je ljudski lanac protivnika atomskog naoružavanja između Ulma i Stuttgarta, koji je kasnije potaknuo prosvjed protiv sovjetske vlasti u Latviji. Društvene promjene uče jedna od druge i dalje razvijaju više ili manje isprobane oblike akcije.
Američki sociolog Gene Sharp je sastavio enciklopedijski katalog u kojem je definirao 198 metoda i potkrijepio ih povijesnim primjerima. Taj katalog nije nipošto potpun. Postoje nebrojene varijante poznatih osnovnih oblika nenasilne akcije, kao što su npr. prosvjedni marš, štrajk, bojkot, upad u ograđene prostore.
Zajedničko je svim tim metodama ono što ih razlikuje od manje brojnih vrsta oružane akcije: kod svih nenasilnih akcija se radi o personalnim akcijama, što znači da svaki sudionik istupa u svoje ime kao prepoznatljiva, civilna osoba i kao takva ne slijedi ničije naredbe, nego svoja vlastita uvjerenja. Svaka osoba odlučuje u bilo koje vrijeme samostalno da li će sudjelovati u akciji takvog ili nekog drugačijeg oblika ili će se suzdržati.
Unatoč želji da grupa bude složna, a disciplina dobrovoljno prihvaćena, vrijedi pravilo koje je formulirao Gandhi: ”Svatko je svoj vlastiti general”. To načelo se nalazi u stalnoj napetosti s iskustvom da učinak pojedinih akcija često ovisi o tome da se ujedini velik broj pojedinaca i slijedi zajedničke, uvježbane obrasce ponašanja.
Prosvjedne demonstracije – u obliku javnih skupova, povorki, bdijenja i simboličnih akcija koje zorno prikazuju sukob – ili čak štrajkova glađu ili akcija posta s religijskom podlogom žele ”pitanje spora tako dramatizirati da ga se više ne može ignorirati” (M.L.King). Protestnim akcijama trebale bi biti predstavljene po mogućnosti i alternative kojima se teži.
Demonstracije kao takve ne donose neposredno društvene promjene, ali političkim protivnicima često pokazuju gubitak njihove opće legitimnosti, te ih motiviraju na reakcije koje mogu izaći u susret zahtjevima ili pojačati tlačenje.
Nenasilne akcije, koje niti artikuliraju samo protest niti predstavljaju konstruktivne alternative, nego borbeno i direktno interveniraju u postojeće društvene sustave, mogu se (sa sociološkog stanovišta) rangirati s obzirom na pojedinu intervenciju u postojeći društveni sustav. Mjere borbe koje direktno zahvaćaju društveni sistem kako bi motivirale protivnika na pregovaranje o strukturnim promjenama mogu se svesti pod pojam nesuradnje (non cooperation) s vladajućim strukturama.
Gandhi je nakon Prvog svjetskog rata tražio od svojih sugrađana masovni otpor (ne suradnju) engleskim kolonijalnim vlastima. Nadao se brzom slomu engleske kolonijalne vladavine. Smatrao je da treba izbjegavati i britansko obrazovanje, odbiti službe i priznanja kolonijalnih gospodara te bojkotirati engleske tkanine.
Najčešći i najvažniji način nesuradnje je još uvijek štrajk u mnogim inačicama – od bijelog do općeg.
Nesuradnja se često kombinira s osnivanjem institucija kritičnih prema društvu, paralelnih s etabliranim, postojećim ustanovama. Govori se o legalnoj inovaciji uloga, koja može prerasti u građanski neposluh ako se ta inovacija zabrani. Čak i u političkim sistemima koji teže totalitarnoj kontroli stanovništva postoje gotovo uvijek neke ustanove koje znaju kako izbjeći tu kontrolu i omogućuju neovisno iskazivanje slobodne volje. U komunističkim državama, ali i u južnoafričkim aparthejd sistemima tu konstruktivnu ulogu preuzimale su crkvene ustanove.
U okviru nenasilnih kampanja uvijek su jako važni mediji koji kritički prenose informacije. Počelo je s letkom luteranske reformacije, nastavilo se i dalje sve do zidnih novina, grafita i alternativnih novina.
Internet otvara nove načine širenja informacija i prevladavanja monopola tiska i nadilaženje cenzure. Može se u roku od nekoliko dana na internetu sakupiti stotine tisuća potpisa protiv određene mjere vlade, na primjer smrtne kazne ili ukidanja zabrane lova na kitove. To kratkoročno globalno fokusiranje određenih osoba na određenu temu je važna inovacija novijeg vremena.
Građanski neposluh i građanska uzurpacija se smatraju najoštrijim mjerama borbe. Gandhi ih je definirao kao ”adekvatnu zamjenu za oružani ustanak”. To se odnosi na kršenje nepravednih zakona s ciljem poticanja vlade da ih izmijeni ili ukine.
Često prijestup ne čini samo izostanak djelovanja, kao što je prigovor savjesti ukoliko postoji opća vojna obaveza, nego su to ilegalne intervencije u društvenom sustavu. Primjeri su go-in, sit-in. Masovno sjedenje na cestama, zauzimanje praznih zgrada/stanova, okupacije industrijskih objekata, zauzimanje i prenamjena složenih društvenih institucija kao što su sveučilišta, poljoprivredne površine i postrojenja, vojna vježbališta ili prometni putovi i postrojenja za skladištenje radioaktivnog otpada.
Kada neposluhom građani interveniraju u ”civilnom” obliku, može se govoriti o civilnoj uzurpaciji u kojoj pobunjenici preuzimaju društvene uloge koje im nisu pripadale u dotadašnjem društvenom sistemu. Ako se uspiju pokrenuti mase na civilnu uzurpaciju, stvara se pored uspostavljenog sustava vlasti ili vladajućeg oblika ekonomije civilna, nenasilna protu-moć ili alternativni oblik gospodarske aktivnosti.
Ako ti strukturni oblici građanskog neposluha u kratkom vremenu uspiju angažirati za sebe veliku većinu stanovništva i prisiliti vlade na pregovore i ustupke, može se govoriti o nenasilnoj revoluciji. Jedan primjer je prijelaz iz komunističkog režima u Istočnoj Njemačkoj do slobodnih izbora 1990. koji je uspio kao dogovor za ”okruglim stolom”.
(Preuzeto sa Rand.hr – Nastavlja se)
Što je nenasilno djelovanje?
Nenasilna (direktna) akcija je tradicionalna metoda rješavanja sukoba. Za njom posežu različite strane u sukobu u situacijama u kojima se čini da je teško ili čak nevjerojatno na demokratski način uspostaviti konsenzus o pravednosti i promjenama koje su u skladu s pravednosti.
Nenasilna akcija ima kao cilj dramatiziranje sukoba tako da se više ne mogu ignorirati ni postojanje sukoba ni neučinkovitost većine primijenjenih metoda za njegovo rješavanje. Cilj nenasilne akcije je stvoriti u diktaturama ili formalnim demokracijama psihičke i socijalne uvjete u kojima se ponovo ili po prvi puta dugotrajno mogu regulirati dogovaranje i demokratsko odlučivanje.
Nenasilne akcije se razlikuju od prisilnih akcija po tome što njihovi protagonisti u svojim dramatičnim mjerama ni fizički ni psihički ne nanose ozljede svojim političkim protivnicima ili onima koji nisu uključeni u nenasilnu akciju. Ako su za vrijeme akcija oštećenja na imovini neizbježna, onda treba ne samo ograničiti oštećenja materijalnih dobara nego i paziti da sudionici akcije preuzmu odgovornost za svoja djela.
Anonimna sabotaža nije oblik nenasilne akcije. Nenasilna akcija ne smije ometati obavljanje službi koje su važne za spašavanje života, niti spriječiti dijeljenje za život važnih dobara.
Nenasilna akcija se u svojoj biti razlikuje od metoda nasilnog rješavanja sukoba u tome što u tijeku sukoba protagonisti nastoje uvjeriti svoje protivnike u društvenu prihvatljivost, čak u neškodljivost vlastitih predodžbi, ali im jasno daju do znanja da će odstupiti samo zbog uvjerljivih argumenata, a nikako zbog pritiska prisile.
Ovaj stav prema pojedincu, grupi ili državnim organima Gandhi je nazvao “satyagraha” (čvrsto se držati onoga što je osoba spoznala da je istinito). Satyagraha je u engleskom i njemačkom jezičnom području prevedena kao nenasilni otpor (engl. “nonviolent resistance“, njem. “gewaltfreier Widerstand“).
U njemačkom jezičnom području, u prvoj polovici 20.stoljeća, za engleski pojam ”nonviolent action” (nenasilna akcija) i ”nonviolent resistance” (nenasilan otpor) postojalo je više prijevoda, od kojih se nijedan posebno nije uspio istaknuti. Bilo je govora o prijevodu kao što su ”nonviolentna akcija”, ”neozljeđujuća akcija”, ”nenasilna akcija” (gewaltlose Aktion) i uvijek iznova ”pasivni otpor”.
Potonji se – unatoč čestom korištenju termina, posebno za vrijeme “borbe u Ruhru” tj. pasivnog otpora protiv francuskih i belgijskih okupatorskih sila 1922. godine – nije nikako uspio probiti, jer stav onih koji su pružali opor očito nije bio pasivan, već aktivan. Zbunjujuće je isto tako bilo da se u ruhrskoj borbi razlikovao pasivni i aktivni otpor. Pod potonjim se mislilo na sabotažu i nasilni otpor.
U Trećem Reichu je u pravilu bilo još samo govora o “otporu”, ali se nije kategorično razlikovao nenasilni i nasilni otpor. To je bilo i zato što nacionalsocijalistička diktatura u svojim terorističkim progonima svakog otpora nije među njima činila razliku. Tek nakon kraja Trećeg Reicha istražuje se posebno značenje nenasilnog otpora protiv nacističke diktature. Pri tome se pokazalo da je nenasilan otpor stavio nacističku vlast pred veće poteškoće u pojedinim situacijama nego li oružani.
Od 1962. se u tekstovima prigovarača savjesti i protivnika atomskog naoružavanja sve više pojavljuje termin ”nenasilna akcija”, pri čemu su se dva pridjeva za nenasilno (njem. gewaltlos i gewaltfrei) još neko vrijeme koristila usporedo. I danas se često primjenjuju kao sinonimi.
Korištenje novijeg pojma “nenasilno” (gewaltfrei) tj.”nenasilje” (Gewaltfreiheit) potakle su tzv. “nenasilne akcijske grupe” koje su od 1962. do 1964. izdavale bilten pod nazivom “dosljedno – novosti akcijskih grupa za nenasilan otpor”, jer su tražile prikladan prijevod za Gandhijevu riječ “satyagraha“, a da ne preuzmu njegovo razlikovanje “nenasilja slabih” i “nenasilja jakih”.
Pod terminom “nenasilje slabih” Gandhi je podrazumijevao pragmatičnu i samo taktičnu primjenu nenasilnih metoda bez pouzdanog i dugotrajnog pristajanja uz nenasilje. No kako se u takvim krugovima često radilo o hrabrim osobama, spremnima da se žrtvuju, njemački akteri su tražili riječ koja nema obezvređujuću konotaciju za one koji su nenasilnim metodama pristupili iz sasvim pragmatičkih ili prije svega taktičkih razloga.
Trebalo je u biheviorističkom smislu objasniti da se koriste nenasilne, a ne nasilne metode. Primjenom emfatičkog pojma NE-nasilne akcije (doslovno gewaltfrei znači slobodan od nasilja) trebalo bi ukazati na to da smo svjesni kontraproduktivnih posljedica nasilnog ponašanja i zato se sasvim svjesno oslobađamo nasilja.
Pojam “nenasilno” (gewaltfrei) prevladao je i u međuvremenu se općenito koristi zahvaljujući tome što “nenasilno” (gewaltlos, doslovno bez nasilja) u njemačkom jeziku ima konotaciju slabosti i odricanja, dok naprotiv izraz “silom” izražava snažni angažman. Isto vrijedi i u bezazlenim slučajevima kao npr. u crkvenoj pjesmi Paula Gerhardta u kojoj jedan stih glasi: “Pšenica klija svom silom”. Čak i ustav kaže kako “sva sila ide iz naroda” ne misleći pri tome na nasilne akcije, nego na legitimiranje vlasti temeljem slobodnog odlučivanja suverenog naroda.
Istovremeno s jezičnim uspjehom konceptualizacije termina “nenasilna akcija” i s time povezanim pozitivnim asocijacijama u političkom propagiranju sudjelovanja u akcijama nestajala je razlika između taktične primjene nenasilne akcije (gewaltlose Aktion) i principijelnog pristajanja uz nenasilje (gewaltfreie Aktion).
Ipak treba polaziti od pretpostavke da se danas pri korištenju pojma “nenasilna akcija” u najmanju ruku podrazumijeva tendencija prema načelnoj odluci da se trajno odbace nasilna sredstava.
(Preuzeto sa Rand.hr – Nastavlja se)
Došlo vrijeme, ciklično, da se u Europskoj uniji opet zabrinu za Bosnu i Hercegovinu, pa da se zato najavi njihovo novo “snažnije prisustvo” u nas. Evo četvrta godine, od 2009., kako se ta zabrinutost na razne deja vu načine obnavlja. A u zemlji sve gore i gore. Nema tko sve nije, silno zabrinut, dolazio ovamo iz Europe da bi nam bilo bolje.
I nema tko sve od tisuća i tisuća političara odavde, u zdravlju i veselju, nije otišao na kojekakve roditeljske sastanke tamo, u Europu. Bilo je vazda isto, “sjedi, jedan!”, a uz dodatne časove idemo dalje. U međuvremenu je do iznemoglosti ponavljana prijetnja: Nema vam spasa dok se sami ne dogovorite, a kad se popravite, i mi ćemo vam pružiti ruku… Što bi da su tako govorili i ostalima u svijetu, prethodno im skrojivši luđačku košulju.
Ovaj put, na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja Unije u Luxembourgu prije neki dan ispalo je kako je bavljenje Bosnom, vječito lošim đacima, velika milost Europe, eto i pored onakvih muka koje imaju s Ukrajinom i Sirijom. Kibiceri sa strane, pa i ovi iz Bosne, progutali su tu udicu, a da nikome nije na pamet palo da se nesretna zemlja opako nametnula redu važnih “pitanja” za Europu zato što baš odavde zlokobno prijeti politički i svaki drugi vakuum u koji se, tko zna, na svoj način mogu utrpati razne “Ukrajine” i “Sirije”. I mnogi drugi.
Uostalom, s Europom je tako nekako i ispalo u slučaju Ukrajine. Otud i ona ključna i bezmalo jedina suvisla formulaciju povodom Bosne u završnom dokumentu iz Luxembourga koja realno lebdi nad glavama evo već nekoliko godina, a tek je sad glasno kazana – ako se napokon ne učini nešto ozbiljno, pametno i suvislo, Bosna i Hercegovina može postati regionalni sigurnosni problem za Europu. U umornom i frustriranom Sarajevu mangupi bi kazali: “Ćao, Kolumbo!”
Zanimljivo je bilo pogledati što to sada novo nudi Bosni i Hercegovini, u tko zna kojem pokušaju, “fokusirana Europa”. I što je to iduće razdoblje, kada dolazi i do kada će trajati? Podjednako je zanimljivo tko se to fokusira, na što, kako, uz kakve garancije, s kime ovdje na domaćem terenu, a protiv koga, uz kakve uvjete i cijenu…
Iskreno, čovjek ne može bez makar malo ironije tumačiti mnoge od izgovorenih riječi u vezi s novom europskom perspektivom tamnog vilajeta. Nekima je od tih riječi bilo namijenjeno da budu velike i značajne, a neke, kako se doima, ispale su tek onako, pomalo kao slučajne. Kako god bilo, tužno je, ali pošteno kazati da ovdašnji “narod” odavno već ne vjeruje ni izgovorenim europskim riječima o novom fokusu, kao ni tzv. odjednom specifičnim pristupima.
Posebno ne vjeruje narod doista naivnim pozivima briselskih lidera ovdašnjim domaćim vođama, da moraju “saslušati narod i odmah odgovoriti njegovim zahtjevima” (sic!). Ide se i mnogo dalje, pa se kaže: “Ministri vanjskih poslova zemalja Europe otvoreno pozivaju u svojim zaključcima… vlasti BiH da NAKON listopadskih izbora ulože napore kako bi se prevazišli izazovi i zemlja postigla napredak na putu ka EU…”
Nastranu taj doista karikaturalni poziv “vlastima da ‘prevaziđu izazove'”, vjerojatno one u koje su te vlasti uložile sve svoje znanje, silu i lukavost kako bi totalno ignorirali mogući napredak prema EU. Groteska je to pozivanje na napore “poslije izbora”. U isto vrijeme, valjda nekoordinirana sa svojim ministrima iz EU-a, barunica Ashton izjavljuje mudro da “pred izbore treba raditi više, a ne manje…”
No, ni pred ovakvom energijom europske ministrice vanjskih poslova spomenuti zaključci Europe za Bosnu ne posustaju. Pa se kaže (opet): “EU snažno poziva izabrane dužnosnike (u BiH) da odmah ponude odgovor na zabrinutost naroda (čuj zabrinutost, očaj), a kolektivna odgovornost je na političkim liderima…”
Pada li uopće na pamet tim mudrim ljudima što su se sastali u Luxembourgu da je Bosna i Hercegovina izgubila svoju šansu da napravi i jedan iskorak onoga časa kada su oni bezmalo svaki potez koji su učinili ovdje učinili pogrešno? I tako od početka, uporno i samozaljubljeno.
Paralelno, domaća tzv. politička klasa, uz snažnu asistenciju zabrinutih dobročinitelja izvana, ovdašnju dramu proizvodi kao svoj vlastiti, “konstruktivni” uspjeh. Ona prije svega ne želi, potom ne zna, pa tako i ne može premostiti dramatičnu realnost koja će, doista – i to je jedino točno, a stidljivo rečeno u Luxembourgu – stvoriti od Bosne i Hercegovine sigurnosni problem za regiju.
Europa je, eto, kao zabrinuta zbog nedostatka volje ovdašnjih lidera. Koja farsa. Ti lideri itekako imaju volje mnogo više od Europljana – da ništa ne promijene. I tu je kvaka. Sada još i uz zeleno svjetlo da to “ništa” traje do nakon izbora. Onda po običaju godina-dvije konstituiranja vlasti, pa godina koalicijskih blokada, sve zasnovano na Ustavu, i onda opet izbori prije kojih, a u ime kojih, se desetak mjeseci ništa ne treba raditi! Uz odobrenje Europe, fokusirane na zabrinutost.
Uto će u prazan prostor banuti, recimo, Turci, ili Rusi, ili vehabije, ili Muslimanska braća, ili neka nova europska desnica, elegantno profašistička, klerikalna, šovinistička, svejedno. Konkurenata je mnogo.
Puno je toga ovdje od početka išlo krivo. Velika svjetska politika je prvo zadovoljila svoje tajne i manje tajne interese, globalne, regionalne, geostrateške, “blokovske”, pojedinačne, povijesne, nahranila svoje predrasude, iluzije, neznanja, dilove i obećanja… Od toga da u minulom ratu najveći i najjači nisu smjeli da izgube jer je to onda postratna trauma za regiju. Zato nema pobjednika, a nema ni žrtve.
Tko je onda ratovao? Luđaci, budale i divljaci, znate njih, oni su svi isti i tako je stoljećima… Sud za ratne zločine mrcvari dvije decenije, a ni pola posla nije dovršeno. Koliko je trajao Nürnberg? Većina onih koji su smislili rat i činili zločine tamo su gdje su bili prije. Što bi da je tako bilo u Njemačkoj ’45. Što bi da su svi predmeti istorije koji su veličali svoje, bez obzira na zločin i istine, ostali heroji i nakon rata.
Kako bi tamo negdje izgledale “dvije škole pod jednim krovom”, što da su im samo na brzinu našminkane porušene fasade, a uništena sva zdrava poduzeća, da je “privatizacija” bila kao na ovim prostorima. I što da je donesen tzv. Ustav čiji je suštinski cilj da podijeli, nedefinira, blokira, a bez ijednog mehanizma deblokade, bez ikakva upućivanja na sutra.
Kako bi izgledalo da vodeći lideri europskih država iz dana u dan pljuju vlastitu zemlju, broje joj javno dane i pujdaju ljude protiv nje. Gdje to ima tako, osim ovdje. Ne kažu ministri EU-a da se i na to treba fokusirati u novom pristupu.
I onda se, dvadeset godina kasnije, uz svakodnevne parainstitucionalne pregovore, eto, baš s “liderima” takve Bosne i Hercegovine, ti isti predvodnici pozivaju od EU-a da se pod hitno “fokusiraju na socijalno-ekonomska pitanja u zemlji…” I apeliraju na narod da istraje, mada je sve učinjeno kako bi taj narod skapavao od političke klase koja kao da postoji samo da bi sama sebe održavala. Onaj Carl Bildt, koji je osobno sudjelovao u svemu ovome kao svojevremeni visoki predstavnik međunarodne zajednice, još poručuje kako Bosni ne treba dodatna pomoć jer je to “demokratska zemlja i birači će znati da ocijene odgovornost političara…”
A birači, osim oni slijepo identificirani sa svojim idolima, kao guske u magli. Niti više znaju za koga će glasati, niti vjeruju da će se neko tko je vrijedan njihova glasa uopće pojaviti do tog zlogukog oktobra.
Bosna i Hercegovina je država u čijoj je supstanci, odvajkada, baš ono što je moćna Angela Merkel nedavno nazvala “propalim projektom” u Europi. Zajednička, izmiješana, multikulturna, temeljno istim jezikom uzajamno prepoznavana. Što hoće doista Europa u svom “specijalnom tretmanu” za Bosnu, oslonjenu na projekt koji je u najmoćnijoj europskoj kancelariji nazvan “propalim”.
Što znači fokusiranje na “institucijama”, a bez ikakve dugoročne strategije, bez društvene, političke i ekonomske vizije. Kakve mogu biti državne institucije u toj realnosti. Naravno, ovakve kakve su, karikaturalne, same sebi svrha, bez ikakvog drugog, općeg cilja prema kojem je trebalo okrenuti energiju građana, njihovu snagu, volju, entuzijazam obnove.
Beskonačno ponavljanim parolama o potrebi “fokusiranja lidera” na ono na što se oni nikad neće “fokusirati” jer im se može, cijela se priča s Europskom unijom i Bosnom i Hercegovinom dovodi pomalo do farse. Koja se ne smije dirati do izbora u listopadu, ma kako “pred izbore treba raditi više, a ne manje…!” Uz to, vrhunac sreće u narodu treba biti izjava sadašnjeg Visokog predstavnika koji paralelno sa sastankom u Luxembourgu izjavljuje: “Republika Srpska se neće odcijepiti, i točka!” Valjda se i to treba riješiti u Ustavu, kroz “proaktivniji, specifični pristup…”
Treba li spominjati da je tu izjavu s “točkom” izrekao čovjek za kojeg je najfokusiraniji lider u BiH kazao: “On za mene ne postoji!” I nikom ništa. Kako onda uopće propitivati zašto je sve ono što je rečeno u Luxembourgu na ulicama u BiH doživljeno kao da nije ni bilo. Ništa, muk.
Ako je nešto doista “novi pristup” velike većine stanovnika u BiH prema onome što joj se nudi iz Luxembourga, onda je to – ne vjerujemo im! Što je paradoks u svemu ovome, u ovakvoj Bosni, sazdanoj od tajni koje Bruxelles ne razumije, jer im još nije problem: na referendumu za i protiv BiH u EU većina bi opet bila “za”. Dokle, nitko ne zna. Samo je sigurno da se vozi na rezervi strpljenja i nade. I da tajne nema.
Bosni, zapravo, ne treba ništa “specijalno”. Treba joj samo sve normalno, onako kako nije. Eto, zato ljudi u uporne europske političke specijalnosti i specijalce ne vjeruju.
(Prenosimo s portala Forum.tm)