novinarstvo s potpisom
Drago Pilsel
Ugledni hrvatski novinar, teolog i urednik portala Autograf.hr Drago Pilsel u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o tome kako mir na Balkanu nema alternativu, te objašnjava zašto su priče o otcjepljenju i stvaranju trećeg entiteta u BiH paravan za kriminal, i na koji način će poslijeratnu nacionalističku paradigmu u BiH pobijediti nove generacije političara. [Read more…]
Vojni biskup Jure Bogdan u nedjelju je u Kninu, u naglašeno nacionalističkoj propovijedi koja bi sasvim lijepo legla i njegovom prethodniku Jurju Jezerincu ili Vladi Košiću, koji je sinoć nastupio u Glini kao predgrupa novopečenom ravnozemljašu, promotoru borbe Elivsa Duspare protiv Babilonaca, Marku Perkoviću Tupsonu, kazao da se ne može govoriti o miru i suživotu bez istine i pravde. Imaju ti hrvatski biskupi tu poštapalicu, oni jako vole te riječi, ali ne vole prakticirati što govore. [Read more…]
”Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. [Read more…]
Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže Arte, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski “Centar André Malraux” upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja. [Read more…]
Ante Tomić
Foto: Jutarnji list
Kralj Dmitar Zvonimir okupio u proljeće 1089. hrvatske velikaše nedaleko od Knina da ih nagovori da pođu oslobađati Jeruzalem od muslimana, a nevirni su Hrvati, ne želeći ginuti daleko od svojih domova, potegnuli mačeve i voljenog vladara s crnom zemljom sastavili. Krvareći iz mnogijeh rana, ovaj je poživio još samo da na svoj narod baci strašno devetstoljetno prokletstvo. [Read more…]
Bio je Thanksgiving Day i pristao sam otići na neko druženje hrvatske zajednice u Stony Brook na Long Islandu. Živeći u Americi nisam se puno družio s našima i pomalo me hvatala nostalgija. Osim što pamtim da je bilo mračno, niski tamni oblaci i da je padala kiša, da je bila strašna gužva na cesti ne sjećam se svih detalja. Međutim sjećam se vrlo dobro naših domaćina i društva. [Read more…]
Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu.
Franjo Tuđman imao je u devedesetim godinama prošlog stoljeća takvu vlast i toliki utjecaj da je mogao “naređivati”, odnosno poticati donošenje i provođenje čak i zakona koji ni njegovim najvjernijim poklonicima nisu bili mili. Na primjer, Zakon o oprostu iz rujna 1992. koji je značio aboliciju onih koji su sudjelovali u pobuni i ratu protiv mlade Republike Hrvatske.
Naravno, taj Zakon, baš kao ni njegovo drugo prošireno izdanje iz rujna 1996., nisu oslobodili odgovornosti i kaznenog progona počinitelje “najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina”. No, ti zakoni i njihovi učinci i danas još uvijek znaju biti osporavani za političkim govornicama, najčešće kad je riječ o pojedinim hrvatskim političarima srpske nacionalnosti koji su aktivno sudjelovali u pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Nerijetko su među tim osporavateljima upravo članovi HDZ-a.
Mnogi se čitatelji vjerojatno mogu prisjetiti i vlastitog ogorčenja, osjećaja povrijeđenosti i nepravde kada je 1992. prvi put proglašena abolicija i na taj način pružena ruka neprijatelju. Trećina Hrvatske bila je okupirana. Od pada Vukovara, mnogih zločina i protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranih prostora nije bila prošla ni godina dana. Velik dio hrvatskih građana živio je u prognaništvu i potpunoj neizvjesnosti o tome hoće li se i kada moći vratiti u svoje domove, ili ono što je od njih ostalo. Ipak, te 1992. mnogi su stisnuli zube i progutali svoju bol i gorčinu.
Uz Franju Tuđmana jedan od najmoćnijih ljudi, ministar obrane i pravi gospodar rata, bio je Gojko Šušak. Najraširenija legenda iz njegovog emigrantskog života u Kanadi je ona o nošenju lijesa sa svinjom na kojoj je pisalo TITO.
O Šuškovim sentimentima prema komunističkoj Jugoslaviji i njenom vođi sve govori i jedna ganga ispjevana u Vlaku slobode od Zagreba do Splita nakon Oluje. Točan citat iz ovog će teksta izostati, što zbog povjerenja čovjeka koji je u tom ganganju sudjelovao, što zbog pristojnosti.
Nije Gojko Šušak bio jedini u vrhu tadašnje vlasti kojem je svaki spomen na Tita bio crn pred očima. A Tuđman je mogao sve, pa tako i jednim potezom pera izbrisati Tita sa svih hrvatskih ulica i trgova koje nose njegovo ime, uključujući i onaj najljepši u središtu Zagreba. Franjo Tuđman je, baš kao i Tomislav Karamarko, bio povjesničar, a k tomu, kao partizan i Titov general, i živi svjedok, da ne kažemo sudionik onih crnih stranica što ih je potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata ispisala osvetnička i boljševička ruka antifašizma.
Ali ipak, ili baš zato, Tita dirao nije. Štoviše, pobrinuo se da na Dan državnosti, 30. svibnja 1995. godine, na velikoj trijumfalnoj hrvatskoj vojnoj paradi između Bljeska i Oluje, svi koji smo to gledali pomislimo upravo na Tita i da protrljamo oči u nevjerici kad smo vrhovnika Tuđmana ugledali u zlatom iskićenoj bijeloj uniformi kakva je u komunističkoj Jugoslaviji bila rezervirana samo za njega, maršala Tita, junačkoga sina.
Možda je istinita ona fama da Tuđman nije mijenjao ime zagrebačkog Trga maršala Tita kako bi ga sačuvao za sebe. Možda bi HDZ doista i napravio tu promjenu da je nakon Tuđmanove smrti ostao na vlasti. Ali nije.
Kako god bilo, spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju.
Dva puta sam bio u prilici da javno, kao novinar, postavim Tomislavu Karamarku pitanje o tome kako da shvatimo i kako da pomirimo njegovu navodnu odanost naslijeđu Franje Tuđmana s jedne strane, i njegovo zazivanje i obećavanja lustracije i brisanje svakog javnog spomena na zločinca Tita s druge strane. Oba puta prigoda je bio Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, odnosno skup tim povodom organiziran u Dubrovniku.
Prvi put Karamarko je tamo nastupio još uvijek kao izvanstranački ministar unutarnjih poslova kojeg je Jadranka Kosor naslijedila od velikog “detuđmanizatora” Ive Sanadera. Godinu kasnije već je bio predsjednik HDZ-a. Oba puta dobio sam isti, zapravo nikakav, izmotavajući odgovor.
Zato ni sada, kada ponovno Tomislavu Karamarku postavljam isto pitanje, ne očekujem nikakav suvisli odgovor. Baviti se tom temom postalo je zamorno i teško. Utoliko više što je čovjek svjestan da nas ta tema nikamo ne vodi, koliko god je, s vremena na vrijeme, predsjednik HDZ-a i najozbiljniji aspirant za preuzimanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima Tomislav Karamarko pokušava prikazati ključnom i presudnom.
Na oba spomenuta skupa u Dubrovniku nije bilo nikakve sumnje što o tom pitanju misli i osjeća većina prisutnih, među kojima su bili i potomci žrtava ubijenih u masovnom komunističkom obračunu s političkim neistomišljenicima i “klasnim neprijateljima” čije su kosti završile na zlokobnom otočiću Daksi. Nisam sumnjao tada, ne sumnjam ni danas u njihovu bol, tugu i frustraciju zbog nikada zadovoljene pravde.
Ali, itekako sam sumnjao u iskrenost Tomislava Karamarka koji je njihove, i sve naše mrtve svih križnih puteva, oba puta došao iskoristiti u svrhu vlastite političke promocije i osvajanja vlasti na koju još uvijek čeka. U motive Tomislava Karamarka još više sumnjam danas, nakon što mu je za jezik ponovno zapelo Titovo ime i Titovo kameno poprsje koje je iz komada bijelog kamena isklesao Antun Augustinčić, a koje i danas stoji u redu hrvatskih velikana u predvorju predsjedničkog ureda na Pantovačku.
Premda ga s lijeve strane neki optužuju da time prvog hrvatskog predsjednika koristi kao alibi, sadašnji predsjednik Josipović potpuno je opravdano Karamarka podsjetio da je tu bistu tamo ostavio predsjednik Franjo Tuđman. Opravdana je bila i bukvica koju je u formi otvorenog pisma tim povodom Karamarku očitao i Stjepan Mesić optužujući ga za revizionizam te podsjetivši usput, također s razlogom, na Karamarkova akrobatska prelijetanja iz jata u jato.
Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
U ljetnim mjesecima tu je kao u Europskom parlamentu. Vraćajući se s plaže, s mokrim ručnicima i napuhanom gumenom zvjeradi pod rukama, gosti se dovikuju na češkom, francuskom, njemačkom, engleskom, švedskom i španjolskom, i sa svima Luka razgovara, premda, po duši govoreći, nije talent za jezike.
– “Šta ovi govori?” okrene se razrogačeno nakon što je dobrih pet minuta strpljivo slušao uzrujani meket nekog Talijana.
– “Ubij me ako sam ga išta razumio”, priznam i ja poraženo, gledajući gdje su nam djeca da prevode.
Unatoč povremenom nerazumijevanju s domaćinima, gosti se iz godine u godinu vraćaju. Zaljube se u Lastovo i u Džankove i pričaju prijateljima kako su ljetovali u jednoga što ga u mjestu zbog nekog šašavog razloga zovu General. Rijetko tko od njih zna da je preplanuli i vitki muškarac, po izgledu ribar, kojega su obično viđali kako u ispranoj majici i šlapama ispred garaže, zamašćen motornim uljem, rastavlja motor brodice, jednom imao drugi život, da on zapravo i jest general.
Luka Džanko ne voli mnogo pričati o tome. Gdjekad samo, kad se spusti noć, oglase zrikavci iz tamnih borova i leptirice ustrajno zalijeću u staklene lampe, kad se nakon večere pokupe drače komarči, arbuna i kantara, kore lubenica i ozobine grožđa, kad se papirnatim ubrusima obrišu masne ruke, s čačkalicama u zubima divanimo o starim vremenima, o Tuđmanu, Šušku, Bobetku, Praljku i Tuti, o Južnom bojištu, Bljesku i Oluji.
Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju:
“Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”
A nije ih u selu bilo mnogo koji su dijelili njegov entuzijazam i nije se tome čuditi. Otpor jugoslavenskoj vojnoj sili tada se činio kao pustolovina nekolicine fantasta i očajnika s poluautomatskim oružjem. Pa i neki koji su Luki kasnije bili nadređeni još su oprezno vagali i premišljali se koje su nacionalnosti, puštajući telefone da zvone.
Četiri duge godine on je ratovao, zapovijedao čitavim zbornim područjima, velike vojne formacije autoritativno vodio u opsežnim i složenim akcijama, ali je, suzdržan, tih i čestit, napredovao sporije od razmetljivaca i mutikaša. Školovani je časnik s nevjericom, ali bez gorčine gledao kako ga u laganom kasu pretječu i konobari i šoferi i monteri centralnog grijanja. Umirovljen je kratko nakon rata u činu general bojnika i otad otače vino, suši pršute i dočekuje goste na Lastovu, a rat mu ne nedostaje. Što bi tu normalnoj osobi, uostalom, i nedostajalo? Sretan si ako si se živ vratio svojima i ako si iz čitave te mučne i krvave zgode izašao čistog obraza.
Samo jednom u sve ove godine svega se temeljito sjetio i ispričao. Kad su ga početkom dvijetisućih haaški tužitelji sumnjičili za nekakve zločine. Hercegovački špijuni lukavo su zamislili uvaliti mu svoje gadosti, logore u Gabeli i Dretelju, no među hercegovačkim špijunima, znate i sami, sve go debil do debila i njihovi traljavi falsifikati uvjerljivo djeluju samo đacima nižih razreda osmoljetke, a i Luka je, osim toga, profesionalan i oprezan, sačuvao dnevnike i bilješke, sve zapovijedi i vojne karte.
Imao je, osim toga, za odvjetnika Nenada Bobana, koji je dobar dio njegova ratnog puta bio uza nj. O tome senzacionalnom tipu, Bobanu, pustahiji što je početkom rata zatvorio odvjetničku kancelariju da bi se išao tući s četnicima, počinio neke bezumno smione podvige na Južnom bojištu i stekao čin pukovnika koji nikad nije ušio na uniformu, pričat ću vam opširnije možda nekom drugom prilikom.
Nekoliko mjeseci su se Džanko i Boban pripremali za razgovor s istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine, brižljivo su prošli tisuće stranica dokumenata, do tančine spremili obranu i puna dva dana odgovarali na pitanja, a kad je sve završilo, ovi su im samo mogli kazati:
“Gospodo, hvala vam lijepa.”
I nikada se poslije toga nisu javili. Ni pisma ni razglednice Luka Džanko iz Haaga više nije primio. Ma, ni da bi, bezobraznici, nazvali.
Bila je to, što ja znam, prva uspješna obrana nekog našeg časnika osumnjičenog za ratni zločin, prva pobjeda hrvatske stvari pred međunarodnim pravosuđem, ali hrvatskoj državi, tajanstveno zašto, nije bilo stalo do toga. Fućkalo joj se za Džankovu nedužnost. Dapače, kao da su nešto bili i mrzovoljni da ovaj nije zagnojio u reštu. Premda su se svi odgovorni, i u HDZ-u i u SDP-u, u suzama kleli i patriotska im prsa pomodrila od busanja kako će svi naši heroji imati najbolju pravnu pomoć koja se da kupiti na odvjetničkom tržištu, Nenad Boban svoju prvorazrednu uslugu rješavanja slučaja još u istražnom postupku nije mogao naplatiti.
Naposljetku je morao tužiti državu i u beskraj se to vuklo sve do Vrhovnog i Ustavnog suda. Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti.
Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima.
Enivej, u sramotnom epilogu ove priče, prije tjedan dana, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo Republici Hrvatskoj. Luka Džanko mora sam platiti svoju obranu, Bobanu je slavna Lijepa naša blokirala račun zbog tri stotine tisuća sudskih troškova, a generalov unuk bistro je rezimirao slučaj:
“Dide, je li ti to moraš platit zato što si bio u ratu? A oće li i drugi tako?”
U sramotnom epilogu ove priče svi se mi možemo upitati kakvi su nas bijednici i kukavelji vodili i još uvijek nas vode, do jednoga, bez razlike na ideologiju i stranku, od pokojnih Tuđmana i Račana, do Sanadera i Milanovića, da nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici.
U odgovoru na ovo pitanje krije se odgovor i na zagonetku s početka ovog teksta, kako vi ne znate za heroja Luku Džanka i zašto njemu nije mrsko da ga ne znate.
Izopačene su vrijednosti u ovoj zemlji naprosto takve da moraš biti bitanga da bi bio ugledan i viđen građanin.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Znam priču do u detalje. Nema iznenađenja, pa ipak mi tradicionalno neudobne stolice HKD teatra na Sušaku nikad nisu bile tako do boli nelagodne kao u srijedu navečer. Krivica pasivnosti, kronično pomanjkanje suosjećanja, empatije za evidentnu patnju drugih, krivnja nečinjenja, žmirenje nad nesrećom drugačijeg, sljepilo za probleme susjeda, školskih kolega, dojučerašnjih prijatelja obavilo je dvoranu. Hladnoća, jeza, užas i onaj mrak devedesetih nahrupili su žestinom tzunamija s pozornice u gledalište. Netko iza mojih leđa sve je vrijeme tiho jecao…
Na kraju predstave aplauz je zamro prije no što je pošteno i započeo – a glumci, zločinci i žrtve istodobno, nisu izašli pokloniti se… Zločinu se ne plješće i ne klanja!
Oliver Frljić i glumačka ekipa svojim viđenjem Aleksandre Zec sjajno, angažirano i do kraja uvjerljivo odradili su ovaj po svemu zahtjevan teatarski zadatak. Zadaću nimalo laku – propitati, kako je sam redatelj kazao, koliko se hrvatsko društvo spremno suočiti s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec. Spotičemo se, rekao je, o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani.
Među riječkom publikom na predstavi, kojoj sam svjedočila dan nakon premijere, ni traga od one zastrašujuće emotivne ravnodušnosti i relativiziranja kojima je stvarni događaj – svirepo ubojstvo Mihajla, Marije i Aleksandre Zec – popraćeno početkom devedesetih. Jedna je to od onih predstava koja gledatelju ne pruža opušten užitak u tekstu i glumačkoj igri. Ružna prošlost, nekažnjeni zločin počinjen pod oznakama pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, zlodjelo u ime države, u ime svih nas dakle, oživljen je u sadašnjosti samo snagom odigranog i to tako da zaboli svakog u gledalištu, da savjest zapeče, a osjećaj krivnje prizove suze.
Prazna scena na koju se u jednom trenutku spuštaju ogromne, uvećane policijske fotografije ubijene obitelji Zec, mrtve Aleksandre u pidžami ruku svezanih na leđima može kakvom kazališnome znalcu biti odveć doslovna, banalna, gotovo prepisana iz američkih forenzičkih serija, no mene se dojmila.
Ja sam se, usprkos tome što priču znam u detalje, po tko zna koji puta od ’91 naovamo zapitala: ”Bože, kakav je to čovjek koji može hladnokrvno ubiti dijete?” Dvanaestogodišnju djevojčicu u roza pidžami baciti u jamu sa smećem na Sljemenu. Kakvi su to ljudi koji ovu, po svemu običnu trešnjevačku obitelj, odvode u smrt samo zbog, za taj zagrebački kvart, krivih krvnih zrnaca? Kakva je to država u kojoj ovaj strašan zločin počinjen nad civilima ostaje iz “proceduralnih” razloga pune dvadeset i tri godine nekažnjen? Zar je moguće da greške u proceduri trajno oslobađaju ubojice, kriminalce? Kakvo smo mi to društvo koje ne protestira zbog oslobađanja Rimca, Suljića, Hodaka, Mikole i Živanovića, već zbog predstave vrlo jasno posvećene svoj djeci stradaloj u ratu?
Mnogo je krivaca ostalo nekažnjeno, poručio je predsjednik Ivo Josipović istoga dana kad se u Rijeci igrala predstava”Aleksandra Zec” s okruglog stola o rezultatima pravosuđa u 2013. napominjući kako ni jedan ratni zločin ne bi trebao ostati nekažnjen te da tužitelji i suci moraju činiti sve da tako i bude.
Istina, s istog skupa poručeno je i to da javnost sve manje zanimaju zločini počinjeni u ratu, mada Hrvatska ima pravni okvir za kažnjavanje takvih zlodjela.
Možda su na interes javnosti utjecale “greške u proceduri”, ordenje na prsima počinitelja kačeno svega nekoliko godina nakon ubojstva trešnjevačke obitelji, pomilovanja nekih drugih za jednako strašne zločine, istrage što desetljećima tapkaju u mraku poput one za Levarovo ubojstvo. Možda je famozna farsa oko procedure poljuljala povjerenje u mogućnost pravednoga suđenja i dostižnost pravde.
Javnost, i ona “za” i ona “protiv”, fokus je, gle čuda, preusmjerila na sud teatra. Nekad se, primjerice na početku suđenja Mirku Norcu, protestiralo na Via Romi, ispred riječkog Županijskoga suda, a sad se eto prosvjeduje ispred dvorane HKD teatra, ali bunt je i na sceni. Umjetnost, pogotovo ona koju preferira Oliver Frljić, ne poznaje na sreću institut zastare, oprosta, abolicije – ni dvadeset godina kasnije ne dopušta negiranje žrtve Aleksandre Zec, suočava nas s našom krivnjom što se zrcali iz ogledala ne dopuštajući nam zaborav, prilagođavanje, relativiziranje i mirenje s postojećim.
Ovaj Frljićev pokušaj da kazalište preuzme na sebe odgovornost koju institucije i dan-danas izbjegavaju oslikava ga kao teatarski odgovornog i ljudski hrabrog mladoga umjetnika. Dirljiva je ta njegova uvjerenost da kazališnim činom može utjecati na svijest društva, to neodustajanje od traganja za pravdom i istinom i kad svi drugi, pa i oni kojima je to dužnost i posao, posustanu.
Ja na žalost imam previše godina da ne bih znala anegdotu s “Čiča Tominom kolibom”. Na predstavi napravljenoj prema romanu Harriet Beechner – Stowe svi su robovlasnici plakali, ali ih ”Čiča Tomina” nije spriječila da se na robovima iživljavaju čim dođu kući. Ne znam tko je tiho jecao meni iza leđa, ali plakati bi trebali svi…Nitko od nas nije zaslužio ni poklon, ni aplauz.
U svojem napisu ‘‘Valjalo bi rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Šušak 29. 11. na svinji napisao Tito“ (Jutarnji list, 25. siječnja, Autograf.hr, 28. siječnja, Osvrt dana, ”Proročanstvo o svinji”) Ante Tomić se zalaže, onako usput, u ležernom tonu, konfabulirajući temu kako mu tog časa pade na pamet, za posao naznačen u naslovu. Nije razvidno što bi se uopće moglo dobroga iz toga posla poroditi.
Ali, opet, što bi neko povjesničarsko povjerenstvo sa J. Jurčevićem, ili M. Valentićem, ili J. Krištom, ili M. Jarebom, ili I. Goldsteinom, ili I. Bancem, ili I. Rendićem Miočevićem (da dalje ne nabrajam naše dične historiografe) na čelu zaključilo o onom primitivnom činu fašistoidnoga bolvana Šuška. Najvjerojatnije ništa, kao što to može zaključiti i svatko drugi koji se nije zlopatio po fakultetima, institutima i kojekakvim sličnim zavodima.
I sam Ante Tomić uspijeva sagledati tanušnost svojega motiva/asocijacije ustvrdivši da je ”stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica”, no ipak, taj Šuškov postupak kazuje nešto ”o našoj zemlji i o našem narodu” nanoseći mu, dakako, određenu štetu. Slažem se s Tomićem! To je još jedna od bezbroj hipoteka koje su samozvani hrvatski dobročinitelji natovarili na leđa hrvatske države i svih hrvatskih građana (bez obzira na pripadnost nacionalnu, vjersku, političku).
Da bi zorno pokazao o kakvoj je šteti riječ, Tomić poseže za usporedbom u vrlo slikovitom primjeru: ”U isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik Nepodnošljivu lakoću postojanja.”
Uočavamo ”nesrazmjer”! Što je zaključak: ”Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras!”.
Jer, ”Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.” (Drago mi je da nije zaboravio Marunu, ali nisam znao da mu je poezija ”zbilja prekrasna”!).
A što bi se, nastavlja svojom logikom Ante Tomić, moglo očekivati od (hrvatske) političke emigracije kad su to ”ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, nezavisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada, bili (…) neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”.
Dakle, Hrvati (izuzevši Marunu-pjesnika, a Marunu analitičara, esejista i polemičara Tomić ne poznaje) u evropskim razmjerima (što će reći svjetskim) ”nisu napisali ništa” jerbo su bili ”neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”. Dvije kategorične tvrdnje koje ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u autorovo stajalište. ”Tras! Ravno u glavu… Prči mu mater, tko će dulje čitati.”
Ovu ocjenu o hrvatskoj političkoj emigraciji kao da je pisao Nino Pavić tamo negdje 1980-ih godina! Ili neki zatucani i zasukani udbaš, jer bilo je udbaša koji su jako dobro razlikovali razne struje u emigraciji i intelektualno-duhovne razine među iseljenicima. No, dakako, kao i uvijek u stvarnosti, kolo vode ovi primitivci i plitkoumnici, kako u Udbi, tako u politici, pa, evo, i u novinarstvu.
A činjenično stanje je sasvim drugačije. Ne samo da Hrvati nisu dali svoj obol riznici evropske emigrantske književnosti, nego su na nekim područjima bili prvi! Tako, Ante Ciliga (1898.-1992.) tiska 1938. kod pariškog Gallimarda knjigu ‘‘U zemlji velike laži“ koja je bila prva u istinitom prikazivanju staljinističke zbilje u SSSR-u iz prve ruke. I nizom drugih knjiga poslije II. svjetskog rata Ciliga razotkriva zablude sovjetskoga i ostalih komunizama. Nadalje, u knjizi ‘‘Sam kroz Europu u ratu“ (1954.) iznosi kritiku nacionalsocijalizma i staljinizma, ustaštva i jugoslavenskoga komunizma.
Bogdan Radica (1904.-1993.), autor čuvene ‘‘Agonije Evrope“ (1940.), kao emigrant objavljuje vrhunske knjige putopisno-memoarske proze ‘‘Sredozemni povratak“ (1971), ‘‘Hrvatska 1945“ (1974), ‘‘Živjeti-nedoživjeti, I-II“ (1982.-1984.) te u dugom novinarsko-publicističkom stažu mnoštvo članaka, analiza, eseja, kolumni, polemika, prikaza i osvrta o životu i djelovanju emigracije i zbivanjima u domovini po emigrantskom najprominentnijem tisku (Hrvatski glas, Hrvatski glasnik, Journal of Croatian Studies, Danica, Nova Hrvatska, Hrvatska revija i dr.).
Jakša Kušan (1931.), novinar i publicist, urednik i izdavač londonske Nove Hrvatske, izdaje 32 godine te najznačajnije emigrantske novine (od 1974. dvotjednik), o kojima je i Krleža pohvalno govorio.
U njima je on sam i cijeli niz vrlo značajnih suradnika ostavio trajno i visokokvalitetno svjedočanstvo o hrvatskoj političkoj emigraciji 1945.-1990. Osim Kušana, tu su T. Rađa, Ch. Cviić, puk. I. Babić, B. Maruna, B. Radica, M. Vidović, M. Meštrović, G. Saganić, B. Salaj i dr.
Vinko Nikolić (1912.-1997.) pored zbirki poezije objavio je i nekoliko knjiga emigrantološke tematike: ‘‘Pred vratima domovine, I-II“, 1966.-1967., zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata ‘‘Stepinac mu je ime, I-II“, 1978.-1980., te vlastite dnevničke zapise ‘‘Tragedija se dogodila u svibnju“, 1984-1985., spomen-zbornik ‘‘Bleiburg: uzroci i posljedice“, 1988. Godine 1951. zajedno s A. Bonifačićem pokreće časopis Hrvatsku reviju, najznačajniji kulturni i književni časopis u iseljeništvu, koju od 1955. uređuje sam sve do osamostaljenja Hrvatske.
Časopis je riznica nevjerojatnog kulturnog blaga. Uz časopis Nikolić pokreće i Knjižnicu HR u kojoj je objavljeno 66 svezaka izuzetne kvalitete i vrlo uglednih autora (D. Žanko, M. Dugeč, V. Grubišić, S. Hrastovac, B. Maruna, , V. Vida, M. Vidović, K. Vasilj i dr.).
Ovo je samo neznatan dio intelektualnog, kulturnog i političkog djelovanja u hrvatskoj političkoj emigraciji. Za ostalo trebalo bi nam znatno više prostora.
Ante Tomić ne samo da daje nezasluženo značenje i nepripadajući značaj Šuškovom primitivističkom činu, nego jednostavno govori koještarije. Recimo, još spominje ”Đurekovićeve pamflete”, a duboko sumnjam da ih je ikad vidio, a nekmoli čitao tih pet Đurekovićevih knjiga.
Ergo: niti je hrvatska politička emigracija imala samo Šuške, kao što ni češka politička emigracija nije imala samo Kundere. Zašto ovako bezočno raditi u korist vlastite štete! Eto, da parafraziramo samoga Antu Tomića: Što je novinar bez znanja? Odgovor dajte sami.
