autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kako mi to živimo, jedemo, govorimo, susrećemo?

Autor: Jacqueline Bat / 17.12.2021.

Jacqueline Bat

Bilo je sasvim obično prosinačko jutro, ono u kojem se gusta tama noći sporo i teško razgrće, i siluete se u oskudnoj svjetlosti zimske naoblake ne vide oštro, meke su i nejasne, kao na veduti grada crtanoj pastelom.

Stajala sam na stanici, čekala tramvaj, nervozno pogledavajući u smjeru raskršća na Trešnjevačkom placu kroz koje se tramvaj tako teško probija, zabrinuta da ne zakasnim. [Read more…]

Filed Under: NADA I ODGOVORNOST Tagged With: crveni križ, Jacqueline Bat, margina, Nada i odgovornost, susret

Danas je Svjetski dan izbjeglica, pođimo im u susret

Autor: Papa Franjo / 20.06.2017. Leave a Comment

izbjeglicaU utorak 20.6. se obilježava Svjetski dan izbjeglica, koji su pokrenuli Ujedinjeni narodi. Ovogodišnja tema je “S izbjeglicama. Danas više no ikad moramo stati na stranu izbjeglica”. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: izbjeglica, papa Franjo, Pedrógão Grande, strah, susret, Ujedinjeni narodi

Priča o najvećoj ljubavi

Autor: Peter Kuzmič / 03.04.2016. Leave a Comment

AUTOGRAF Peter Kuzmič b(Opaska uredništva: Zbog spriječenosti autora ponavljamo raniju kolumnu).

”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jürgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. [Read more…]

Filed Under: VRIJEME I VJEČNOST Tagged With: Evanđelje, Isus, Krist, ljubav, nada, Petar, Peter Kuzmič, sadašnost, Savao, susret, suvremenost, Uskrs, Uskrsna nedjelja, uskrsnuće, Veliki petak, vjera, Vrijeme i vječnost

Priča o najvećoj ljubavi

Autor: Peter Kuzmič / 04.10.2015. Leave a Comment

AUTOGRAF Peter Kuzmič b(Opaska uredništva: Zbog spriječenosti autora ponavljamo raniju kolumnu).

”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jürgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. [Read more…]

Filed Under: VRIJEME I VJEČNOST Tagged With: Evanđelje, Isus, Krist, ljubav, nada, Petar, Peter Kuzmič, sadašnost, Savao, susret, suvremenost, Uskrs, Uskrsna nedjelja, uskrsnuće, Veliki petak, vjera, Vrijeme i vječnost

Priča o najvećoj ljubavi

Autor: Peter Kuzmič / 05.04.2015. Leave a Comment

”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jurgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. [Read more…]

Filed Under: VRIJEME I VJEČNOST Tagged With: Evanđelje, Isus, Krist, ljubav, nada, Petar, Peter Kuzmič, sadašnost, Savao, susret, suvremenost, Uskrs, Uskrsna nedjelja, uskrsnuće, Veliki petak, vjera, Vrijeme i vječnost

Susret sa Paradžanovim

Autor: Milan Vlajčić / 31.07.2014. Leave a Comment

Ubitačni komarci sa Zapadnog Nila, skakavci veličine malih aligatora koji za tren obrste polje sazrelih plodova, drekavci, dvoglava telad, uplakane ikone – sve je to uobičajena ponuda dugog, toplog leta. No ovoga puta su poplave učinile svoje i svaki jači pljusak potopi pola prestonice, da ne govorimo o manjim mestima u kojima inače nema urbane infrastrukture, nego se gaca po blatu satima. Uz nestanke struje i višemesečni nedostatak vode za ljudsku upotrebu (slučaj Užica je horor već pola godine, a taj zapadni deo Srbije između Tare i Zlatibora je uvek bio deo ekološkog sna, kad retorika o ekologiji nije ni postojala).

 

Stoga ću ovoga puta o nečem lepšem. Pre 16 godina sam usred Azije (čuj mene, kakva patetika!), u dalekom Bakuu, tadašnji Azerbejdžan kao sovjetska republika (ne za dugo), naleteo na velikog ruskog filmskog reditelja i maštara Sergeja Paradžanova (1924.-1990.). Kultna ličnost evropskog autorskog filma, autor ”Seni zaboravljenih predaka”, ”Boje nara”, ”Legende o suramskoj tvrđavi”, ”Ašik Keriba”, bio je u nemilosti sovjetskih vlasti jer je svoje prvo remek-delo, pomenute ”Seni” (1964) snimio na nekakvom jermenskom dijalektu narušivši vladajući kodeks zvanične kulture da se film nahsinhronizuje na ruskom.

Pre 16 godina sam usred Azije (…) naleteo na velikog ruskog filmskog reditelja i maštara Sergeja Paradžanova (1924.-1990.). Kultna ličnost evropskog autorskog filma, autor ”Seni zaboravljenih predaka”, ”Boje nara”, ”Legende o suramskoj tvrđavi”, ”Ašik Keriba”, bio je u nemilosti sovjetskih vlasti jer je svoje prvo remek-delo, pomenute ”Seni” (1964.) snimio na nekakvom jermenskom dijalektu narušivši vladajući kodeks zvanične kulture da se film nahsinhronizuje na ruskom

 

Odmah mu je po poznatom staljinističkom modelu napakovana protivdržavna radnja, robija od pet godina, pa su Aragon i mnogi evropski intelektualci pisali protestne peticije (oproštena mu je jedna godina). Ali progon se nastavljao tako da je do kraja svog života Paradžanov otprilike polovinu vremena provodio u zaptu.

 

Prvih aprilskih dana 1988. javio mi se glas iz saveznog udruženja filmskih umetnika ponudivši mi da kao član nekakve filmske delegacije budem gost na Svezojuznom festivalu ruskog filma, u Bakuu, krajem aprila. Uzeo sam 24 sata da odlučim, pogledao na mapu, nisam imao pojma koliko je to daleko od evropske zone. Prelomilo me je to što sam znao da je reč o staroj kulturnoj metropoli; tamo je Čehov proveo godine lečeći se i stvarajući.

 

Sve plaćeno, avionske karte, hotel, zvaničan gost. Sa mnom su bili jedan zanimljiv umetnik iz Zagreba, drugi iz Ljubljane. Drama je bila u odlasku, u Rusiji je već bio raspad na svim nivoima, u hotelu ”Ukrajina” jedva su nam otvorili neke konzerve sardine za večeru (uz nadoknadu za dolare, naravno), avionski let nekim aparatom koji se tresao, raspadao, sa bukom koja je bila veća unutra nego spolja! U Bakuu hotel sa povremenim dotokom vode, da ne pričam o sličnim stvarima.

 

Organizatori iz Moskve su bili zbunjeni jer su domaćini iz Bakua pokazali potpunu nemoć da organizuju festival u najskromnijem vidu. Prvoga dana, kad su nas poveli u središte festivala (kongresni centar veličine Lisinskog ili Centra Sava u Beogradu), na glavnom trgu video sam ljubičastu mrlju veličine 10 puta 10 metara. Upitam M. Č-a, čoveka koji je često dolazio na Fest i koji je dobro govorio srpskohrvatski, šta je ovo, on zbunjen: ne zna! Zadužim ga da dozna. Sutradan on mi uzrujano saopštava u pola glasa: desetak dana ranije pojavile su se demonstracije sa zahtevom da Azerbejdžan dobije nezavisnost, stigli su tenkovi, bila je to uvertira za krvavu dramu na Tjenanmenu.

 

Odmah mi je bilo jasno zašto je tih dana grad pust, kao da žive duše nema, zašto je u kongresnom centru projekcije pratilo, sem filmskih umetnika iz Rusije, i nešto nas gostiju, gotovo niko! Bojkot! Mnogo poznatih ruskih umetnika, ali atmosfera nikakva, kao na groblju.

 

I četvrtog ili petog dana ulazi jedan krupan čovek sa stilizovanom sedom bradom, odeven u predivnu belu tuniku sa diskretnim vezom, u pratnji sedam-osam mlađih ljudi. Prođoše pored nas i sedoše u prvi red.

Organizatori iz Moskve su bili zbunjeni jer su domaćini iz Bakua pokazali potpunu nemoć da organizuju festival u najskromnijem vidu (…) na glavnom trgu video sam ljubičastu mrlju veličine 10 puta 10 metara. Upitam M. Č-a (…) šta je ovo, on zbunjen: ne zna! Zadužim ga da dozna. Sutradan on mi uzrujano saopštava u pola glasa: desetak dana ranije pojavile su se demonstracije sa zahtevom da Azerbejdžan dobije nezavisnost, stigli su tenkovi, bila je to uvertira za krvavu dramu na Tjenanmenu

 

Rekoh devojci koju su mi organizatori dodelili kao prevodioca i stalnu pratnju: ovo mora da je Paradžanov! Ona se napravi kao da uopšte ne zna ko je to (a možda nije ni znala, unutrašnja blokada je u SSSR-u bila čudovišna, premda je ona imala doktorat o Andriću). Ustadoh i priđoh čoveku. Upitah: ”Iizvinite, da li ste Vi Sergej Paradžanov”. On mi sa smeškom odgovori: ”Ja Paradžanov”. Predstavih mu se i upitah ga na engleskom: ”Da li mogu da napravim intervju sa Vama”.

 

On mi kaže: ”Nje znaju angleški”. Upitah ga na francuskom, on mi reče: ”Ni francuski”. Sad upotrebih poslednje oružje: ”Parla italiano”? On sa nadmoćnim osmehom: ”No”. U očajanju ga zapitah: ”Pa na kom ćemo jeziku da pričamo?”, a on kao iz topa: ”Pa na srpskom, brate moj”. I zagrli me. ”Kako znate srpski”, upitah, a on: ”Učio me moj prijatelj Puriša (Đorđević)”.

 

Vrativši se kući sretnem Purišu i prenesem mu pozdrav iz Bakua. Puriša mi otkrije da se zapravo nikad nisu videli, ali ga je Puriša mnogo puta zvao telefonom i ugovarali su saradnju na filmu, koja nikad nije ostvarena. Sergej između dve ćorke nije mogao ni da sanja o nekakvom inostranstvu.

 

Pošto je počinjala projekcija upitah Segeja kad ćemo da se vidimo, a on mi reče: ”Neka vas neko dovede sutra u Mos Studio gde upravo završavam najnoviji film (ispostavilo se kasnije i poslednji) ‘Ašik Kerib’. Prvo moraš da vidiš moj film.”

 

Sutra rekoh prevoditeljici da imam ugovoreno i ona se usprotivi. Očito, imala je uputstvo da gostu ne dopusti bilo šta što nije potvrđeno zvaničnim programom. Bila je uporna, nisam znao šta da radim, a ja zapretih da ću je prijaviti direkciji festivala. To je upalilo.

Pitao sam Paradžanova na kraju da li bi voleo da dođe u Jugoslaviju. Naravno, ali morao bi neko da me pozove. Znao sam sve bitnije ljude oko Festa, nekima sam rekao i dao adresu, gledali su me belo. Sirotani, stalno su sanjali da im dođe neko iz Holivuda, Harvey Keitel ili Jim Jarmush (bili, nije problem, pomogla USA Embassy). Sa Rusima uvek postoji zazor. Proveravao sam: Paradžanova niko nikad nije pozvao u Beograd

 

Sutradan se pojavih u studiju, Paradžanov me dočeka srdačno, film je bio zapravo dovršen i napravio je projekciju samo za mene. Pošto mi je skrenuo pažnju da je kao osnovu iskoristio neku poemu Lermontova, tu očito, u poznatom stilu ovog čarobnjaka, od Ljermontova nije ostao nikakav trag. Ljubavna drama dvoje mladih smeštena je u fantastičan ambijent jermenskog sela, sa predivnim kostimima iz starine i muzikom koja dopire do dna srca.

 

Kad se završila projekcija, ja mu otkrijem da u Jugoslaviji, među ljudima koje znam i koji prate film sa strašću, on uživa kultni status, da mi niko neće verovati da sam naleteo na njega jer, iskreno govoreći, nisam ni znao da je još živ. Smejao se grohotom, ali me je upozorio da nikad nije imao prilike da da intervju nekim ozbiljnim novinama, niko mu se nije ni obratio s takvim predlogom, on živi povučeno i pod stalnim nadzorom.

 

Ja napravih dramsku scenu: ”Čuj, Sergej, prešao sam pola Evrope i pola Azije da bih napravio razgovor s Tobom, nemoj da me izdaš”. Prokužio me je da gledam da ga nadmudrim i reče: ”Dođi večeras kod mene u Gostilnicu Jevropa”. Dolazim uzbuđen do hotela, nosim flašu najbolje rakije koja je bila namenjena mom drugu M. Č-u (pomenuo sam ga, on mi je jedva oprostio). Kad hotel, ne mogu da verujem očima: kao neki zadružni dom u Žagubici, niska zapuštena zgrada, oljuštenih zidova, unutra pod od zemlje tako da smo u Sergejevoj sobi sedeli na nekim tepisima i asurama.

 

A u njegovoj sobi desetak prvih imena ruskog filma: Kira Muratova, Elem Klimov, Sergej Bodrov (navodim po sećanju). I među njima moj stari prijatelj Ronald Holloway, evropski urednik američkog Hollywood Reportera, koji je svojom malom digitalnom kamerom gradio filmski portret Paradžanova. Kad sam Ronu rekao da će mi dati klasičan intervju za novine, sumnjičavo je odmahivao glavom. Hajde i to da vidimo. Kasnije je došao u drugu sobu i snimio intervju za potrebe svog filma (ima ga na internetu).

Ubrzo posle ovog našeg susreta Sergej se teško razboleo (…) Kad je dve godine kasnije umro, javio mi se Holloway s molbom da mu dozvolim objavljivanje intervjua u časopisu German Kino – German Cinema (…) Odgovorih Ronu telefonom, imam srpsku kopiju, a on mi reče: ”Ja ću organizovati prevod, ništa ne brini”. I reče: ”Imam veliku dokumentaciju o njemu, to je jedini intervju koji je on dao ‘jedan na jedan”’. I posle mi stiže broj časopisa kao hommage velikom reditelju

 

Sergej me je postavio o desnu, na počasno mesto, pričalo se unakrst, svi u glas, uz mnogo nekog žestokog pića (a ja večiti apstinent). Nervozno sam nekoliko puta upozoravao Sergeja da mi je dao obećanje. Rekao bi mi: ”Ne brini, daragoj”. Posle dva-tri sata videh da će stvar propasti, dramski sam ustao, rekao Sergeju da sam žalostan što me je obmanuo… Ustao je i rekao gostima: ”Idem sa Milanom na razgovor”. Odveo me je u sobicu pored portirnice, seli smo na neke šamlice. Sve vreme našeg razgovora iznad naših glava stoji jedan čovek u izanđaloj uniformi, sa pištoljem za pojasom, verovatno čuvar hotela. Upitah: ”Ko je ovo”, a Sergej sa nadmoćnim osmehom promrmlja: ”Eta moj angel čuvar!”

 

Ali moj veliki problem je bio što se prevoditeljica tresla od straha rekavši: ”Ja ne prevodim”. Onda sam joj zapretio da će zažaliti. Stvar je krenula. Sergej mi je govorio iz srca, sa neverovatnom otvorenošću, govoreći da su njegove zatvorske godine najlepše godine njeovog života jer je sve svoje filmove u glavi snimio još u zatvoru, a kad bi izašao, žurio je da što pre snimi, pre nego što ga ponovo ćorkiraju.

 

Pitao sam Paradžanova na kraju da li bi voleo da dođe u Jugoslaviju. ”Naravno, ali morao bi neko da me pozove.” Znao sam sve bitnije ljude oko Festa, nekima sam rekao i dao adresu, gledali su me belo. Sirotani, stalno su sanjali da im dođe neko iz Holivuda, Harvey Keitel ili Jim Jarmush (bili, nije problem, pomogla USA Embassy). Sa Rusima uvek postoji zazor. Proveravao sam: Paradžanova niko nikad nije pozvao u Beograd.

 

Ovaj razgovor sam objavio na celoj stranici Politike (7. maj 1988.) pod naslovom ”Moje najbolje zatvorske godine”. Kad smo završili, rekao sam Sergeju: ”A šta ćemo sa fotografijom, niko mi neće verovati da sam Te stvarno video”, a on je uzeo moj blok i u 3-4 poteza nacrtao sebe, tako je umeo da izvede samo još moj pokojni prijatelj Zulfikar Džumhur. Kad sam pokazao kako je Sergej nacrtao sebe, moja je žena odmah odnela crtež na uramljivanje i sada je ovaj likovni biser na udarnom mestu radne sobe.

Sledeće nedelje ćete, ako ste u čitanju došli do ove tačke, videti kako o svom životu i delu govori nenadmašni Sergej Paradžanov…

 

Ali sa Rusima, onda i sada, nikad ne znaš šta se može desiti. Moja mala profesionalna panika, šta ću ja sa intervjuom ako nemam slike, dobila je čudno razrešenje. Desetak dana pošto je objavljen intervju sa crtežom stiže mi pismo iz SSSR-a (nepoznati pošiljalac) sa nekoliko fotosa, SP sa MV! Kako ja to nisam primetio da nas je neko snimio? Sem Hollowaya nikog nije bilo unaokolo.

 

Neka to ostane još jedna mala tajna oko ovog misterioznog susreta.

 

Ubrzo posle ovog našeg susreta Sergej se teško razboleo, verovatno su ga slomili teški zatvorski i vanzatvorski uslovi. Kad je dve godine kasnije umro, javio mi se Holloway s molbom da mu dozvolim objavljivanje intervjua u časopisu German Kino – German Cinema, koji je uređivao u saradnji sa svojom gospođom Dorotheom. Odgovorih Ronu telefonom, imam srpsku kopiju, a on mi reče: ”Ja ću organizovati prevod, ništa ne brini”. I reče: ”Imam veliku dokumentaciju o njemu, to je jedini intervju koji je on dao ‘jedan na jedan”. I posle mi stiže broj časopisa kao hommage velikom reditelju.

 

Sve vreme pričamo o zecu, a on u šumi! E pa neće biti. Sledeće nedelje ćete, ako ste u čitanju došli do ove tačke, videti kako o svom životu i delu govori nenadmašni Sergej Paradžanov, koji u svim izborima najboljih i enciklopedijama jedini stoji naporedo sa drugim velikim Rusom Andrejom Tarkovskim (”Rubljov”, ”Ogledalo”, između ostalih).

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Azerbejdžan, Azija, Beo-dijagnoze, festival, film, German Cinema, Harvey Keitel, Holivud, Holloway, Jim Jarmush, kolumna, Milan Vlajčić, Moskva, redatelj, Rusija, Sergej Paradžanov, susret, USA Embassy, zatvor

Shalom, mir, salam!

Autor: Papa Franjo / 15.06.2014. Leave a Comment

Molitveni susret za mir u Svetoj zemlji Svetog Oca i predsjednikâ Šimona Peresa i Mahmouda Abbasa, Vatikan, 8. lipnja 2014.

 

Gospodo Predsjednici,

Vaša Svetosti (carigradski patrijarh, op.D.P.),

braćo i sestre!

 

S velikom vas radošću pozdravljam i želim vama i cijenjenim delegacijama koje su u vašoj pratnji uzvratiti istim toplim dočekom koji ste vi meni ukazali na mom nedavnom hodočašću u Svetu zemlju.

 

Zahvaljujem vam iz dubine srca što ste prihvatili moj poziv da dođete ovdje zajedno se moliti Bogu za dar mira. Nadam se da će ovaj susret biti put ka traženju onoga što nas ujedinjuje, kako bi se nadišlo ono što nas dijeli.

Gospodo Predsjednici, svijet je naslijeđe koje smo primili od naših pređa, ali je također posudba od naše djece: djece koja su umorna i iscrpljena sukobima i žude za tim da svane zora mira; djece koja traže da se sruše zidovi neprijateljstva i da se krene putom dijaloga i mira kako bi ljubav i prijateljstvo pobijedili

 

I zahvaljujem Vašoj Svetosti, časnom bratu Bartolomeju, što mi se pridružio u dočeku uvaženih gostiju. Vaše je sudjelovanje veliki dar, dragocjena potpora i svjedočanstvo hoda kojeg kao kršćani činimo prema punom jedinstvu.

 

Vaša prisutnost, gospodo Predsjednici, je veliki znak bratstva kojeg pružate kao Abrahamova djeca. To je ujedno konkretni izraz vjere u Boga, Gospodara povijesti, koji danas na nas gleda kao na braću i koji nas voditi želi svojim putovima.

 

Ovaj naš molitveni susret za mir u Svetoj zemlji, na Bliskom istoku i u čitavom svijetu svojom molitvom prate mnoge osobe, koje pripadaju različitim kulturama, zemljama, jezicima i religijama: one su molile za ovaj susret i sada su s nama sjedinjene u samoj molitvi. To je susret koji odgovara žarkoj želji onih koji čeznu za mirom i sanjaju svijet gdje će muškarci i žene moći živjeti kao braća a ne kao protivnici ili neprijatelji.

 

Gospodo Predsjednici, svijet je naslijeđe koje smo primili od naših pređa, ali je također posudba od naše djece: djece koja su umorna i iscrpljena sukobima i žude za tim da svane zora mira; djece koja traže da se sruše zidovi neprijateljstva i da se krene putom dijaloga i mira kako bi ljubav i prijateljstvo pobijedili.

Za uspostavu mira potrebna je mnogo veća hrabrost no za vođenje rata. To zahtijeva hrabrost reći “da” susretu a “ne” sukobu; “da” dijalogu i “ne” nasilju; “da” pregovorima i “ne” neprijateljstvima; “da” poštivanju dogovorâ i “ne” provokacijama, “da” iskrenosti i “ne” dvoličnosti. Za sve je to potrebna hrabrost, snaga duha i ustrajnost

 

Mnogo je, i previše, te djece palo kao nevine žrtve rata i nasilja, biljke istrgnute u svom punom cvatu. Naša je dužnost zajamčiti da njihova žrtva ne bude uzaludna. Neka nam sjećanje na njih ulije hrabrost mira, snagu ustrajnosti u dijalogu po svaku cijenu, strpljivost da tkamo, iz dana u dan, sve čvršće tkanje mirnog suživota uz puno uzajamno poštivanje, za Božju slavu i dobro sviju.

 

Za uspostavu mira potrebna je mnogo veća hrabrost no za vođenje rata.

 

To zahtijeva hrabrost reći “da” susretu a “ne” sukobu; “da” dijalogu i “ne” nasilju; “da” pregovorima i “ne” neprijateljstvima; “da” poštivanju dogovorâ i “ne” provokacijama, “da” iskrenosti i “ne” dvoličnosti. Za sve je to potrebna hrabrost, snaga duha i ustrajnost.

 

Povijest nas uči da naše snage nisu dovoljne. Više smo puta bili nadomak miru, ali ga je zli, raznim sredstvima, uspio spriječiti njegovu uspostavu. Zato smo ovdje, jer znamo i vjerujemo da trebamo Božju pomoć. Ne odričemo se svojih odgovornosti, ali zazivamo Boga kao čin najveće odgovornosti, pred vlastitim savjestima i pred našim narodima.

 

Čuli smo jedan poziv i moramo na nj odgovoriti: poziv da skršimo spiralu mržnje i nasilja, da je razbijemo samo jednom riječju: riječju “brat”. Ali da bismo izgovorili tu riječ moramo dići svoj pogled k nebu i priznati jedni druge djecom jednoga Oca.

Gospodine Bože mira, čuj našu poniznu prošnju! (…) Učini nas osjetljivima na vapaj naših sugrađana koji od nas traže da pretvorimo naša oružja u oruđa mira, naše strahove u povjerenje a naše napetosti u opraštanje. Održavaj živim u nama plamen nade da se strpljivo i ustrajno opredjeljujemo za dijalog i pomirenje

 

Njemu, u Duhu Isusa Krista, se obraćamo moleći zagovor Djevice Marije, kćeri Svete zemlje i Majke naše.

 

Gospodine Bože mira, čuj našu poniznu prošnju!

 

Pokušali smo mnogo puta i tolike godine riješiti svoje sukobe vlastitim snagama i oružjima. Koliko smo samo trenutaka neprijateljstva i tame iskusili; koliko je krvi proliveno; koliki životi uništeni; kolike nade pokopane… No, naši su se napori izjalovili. Sada nam, Gospodin, ti pomozi! Ti nam podaj mir, ti nas nauči miru, ti nas vodi prema miru. Otvori naše oči i naša srca i daj nam hrabrosti da možemo reći: “nikada više rata!”; “s ratom sve je izgubljeno!”.

 

Ulij nam hrabrosti da činimo konkretne geste za građenje mira. Gospodine, Bože Abrahamov, Bože prorokâ, Bože koji si nas stvorio i poziva nas da živimo kao braća, daj nam snage da svakoga dana gradimo mir; daj nam sposobnost da sve koje susrećemo na svom životnom putu promatramo kao braću i sestre.

 

Učini nas osjetljivima na vapaj naših sugrađana koji od nas traže da pretvorimo naša oružja u oruđa mira, naše strahove u povjerenje a naše napetosti u opraštanje. Održavaj živim u nama plamen nade da se strpljivo i ustrajno opredjeljujemo za dijalog i pomirenje.

 

Neka konačno pobijedi mir a svi ljudi iz svojih srca odagnaju riječi “podjela”, “mržnja”, “rat”! Gospodine, razoružaj naše jezike i ruke, obnovi naša srca i pameti, tako da riječ koja će nas uvijek okupljati bude “brat”, a način našega života bude u znaku mira: shalom, mir, salam! Amen.

 

(IKA)

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: autograf.hr, Bog, dijalog, građani, IKA, ljubav, Mahmoud Abbas, mir, molitva, nasilje, papa Franjo, pomirenje, predsjednik, Šimon Peres, susret, Sveta zemlja, teologija, Vatikan, vjera

Obama i papa Franjo

Autor: Peter Kuzmič / 31.03.2014. Leave a Comment

Što Obama ima tražiti kod Pape pitaju se ovih dana uveliko zbunjeni američki biskupi koji su na ratnoj nozi s liberalnim predsjednikom po nizu svjetonazorskih i moralnih pitanja. Neki cinično tvrde da je doma sve nepopularniji Obama tražio priliku da se slika s univerzalno popularnim papom Franjom kako bi barem donekle popravio svoj imidž u američkoj javnosti. Drugi su se, pak, (uzalud!) nadali kako će mu Papa javno očitati bukvicu o nedopustivosti pobačaja i zdravstvene politike koja je otvoreno prokontracepcijska.

 

Izbliza sam pratio washingtonski susret Franjinog prethodnika s Obaminim prethodnikom te sam tada napisao tekst pod naslovom “Bush i Benedikt se vole”. Kod prošlotjednog susreta teško je govoriti o nekoj ljubavi, ali nema sumnje da između pape iz Južne Amerike i prvog afro-američkog predsjednika SAD-a postoje otvorene simpatije na području zajedničke borbe protiv siromaštva i nejednakosti te u kritici nepravednog bogaćenja i predatorskog kapitalizma.

 

Bush i Benedikt manje su se bavili socijalnim pitanjima, ali su se zato izuzetno dobro razumjeli u borbi protiv abortusa i afirmaciji tradicionalne obitelji. Moralno konzervativni protestant Bush svjedočio je o tome da mu je duhovni otac evangelizator Billy Graham, ali svojim duhovnim učiteljem proglasio je papu Benedikta.

Što Obama ima tražiti kod Pape pitaju se ovih dana uveliko zbunjeni američki biskupi koji su na ratnoj nozi s liberalnim predsjednikom po nizu svjetonazorskih i moralnih pitanja. Neki cinično tvrde da je (…) Obama tražio priliku da se slika s univerzalno popularnim papom Franjom kako bi barem donekle popravio svoj imidž u američkoj javnosti. Drugi su se, pak, (uzalud!) nadali kako će mu Papa javno očitati bukvicu o nedopustivosti pobačaja i zdravstvene politike koja je otvoreno prokontracepcijska

 

Osim toga, on je u sada umirovljenom papi tada našao i globalno utjecajnog saveznika u svojoj “borbi protiv islamskog terorizma”, slično strateškoj suradnji Reagana i Ivana Pavla II. u borbi protiv komunizma.

 

Papa Benedikt je, pak, u Bushu prepoznao moćnog saveznika u borbi protiv sekularne diktature relativizma i religijskog totalitarizma. Otvoreno je hvalio i volio predsjednika Busha ponajviše zbog njegova otvorenog protivljenja pobačaju, pa je Ameriku čak pretjerano hvalio kao religioznu zemlju u kojoj su sloboda i načela društvenog života “blisko povezani s moralnim poretkom utemeljenim u Bogu”.

 

Ovdje moramo podsjetiti da su Sjedinjene Američke Države utemeljili europski doseljenici u velikoj mjeri “slobodni protestanti”, koji su bježali od progona i diskriminacije moćnika u svojim izvornim domovinama gdje vlastodršci i biskupi, prema konceptu državnih religija, nisu tolerirali drukčije misleće i vjerujuće građane.

 

U tome leži i glavni razlog zašto su ti utemeljitelji najvećeg demokratskog eksperimenta u povijesti čovječanstva u same temelje nove države ugradili načelo odvojenja crkve od države, dakle, punu slobodu savjesti i vjeroispovijedanja. Oni su, osim tog značajnog načela slobode savjesti, u novu domovinu donijeli i dobru mjeru protestantske radne etike koja je jedan od ključeva za razumijevanje gospodarskog prosperiteta danas ekonomski i politički vodeće zemlje svijeta.

 

Katolici su, posebice iz Italije i Irske, u Ameriku useljavali mnogo kasnije, kao i iz Poljske, Hrvatske i drugih tada siromašnih zemalja srednje i južne Europe. Treći val doseljenika, uglavnom katolika iz Južne Amerike, fenomen je novijeg vremena. To je objašnjenje zašto je Amerika sve donedavno birala isključivo protestantske predsjednike. Poneki navijački raspoloženi i antiekumenistički nastrojeni američki protestanti znaju čak i danas naglašavati da je ukupni rezultat 43:1 protiv rimokatolika.

Prošlotjedni susret u Vatikanu trajanjem i sadržajem pokazao je da Obama i papa Franjo, pored i usprkos otvoreno priznatih, ali ne odviše javno isticanih razlika na području spolnog morala, imaju mnogo zajedničkog u svojim poimanjima socijalne etike i viziji kako mijenjati svijet. Obojica “razmišljaju i govore proročki”, kako reče jedan moj kolega te stoga insistiraju na pravednijoj raspodjeli svjetskih dobara…

 

Usprkos tom “rezultatu” moramo naglasiti kako moderni SAD više nije “protestantska zemlja”. Već je kandidatura Johna Kennedyja 1960. godine među mnogim protestantima izazvala velike šokove. On ih je primirio često citiranom izjavom (u zapaženom govoru na skupu nepovjerljivih južnih protestantsko-baptističkih pastora) da njegova vjera neće utjecati na njegove političke stavove i odluke te kako on nema nikakvih nakana služiti Rimu, nego samo i isključivo interesima američkog naroda.

 

Iako je u međuvremenu broj katolika narastao na nekih šezdesetak milijuna, poslije Kennedyja, pa sve do kandidature Johna Kerryja 2004. godine, SAD nije imao niti jednog ozbiljnog katoličkog kandidata za predsjednika.

 

Sadašnjem državnom tajniku Kerryju, koji je prošloga tjedna pratio Obamu u Vatikanu, nije pomoglo što je kao dječak bio ministrant te što je u vrijeme kampanje uvijek uza sebe nosio krunicu, molitvenik i medalju svetog Krizostoma, patrona svih putnika. Busha su zajedno izabrali konzervativni katolici i evangelici zato što je bio pro-life, za pravo nerođenog djeteta na život, a Kerryja kaznili jer je bio pro-choice, za pravo žene na pobačaj.

 

Prije nekoliko godina jedan mi je poznati stariji katolički senator u Washingtonu naglašeno tvrdio da u Americi ima sve više uspješnih političara koji su katolici, ali da među njima nema niti jednoga koji bi položio ispit katoličke pravovjernosti po ključnim pitanjima doktrine i morala.

 

On tvrdi (nije jedini) da je enciklika ”Humanae vitae”, pape Pavla VI. (1968.) o braku i seksualnosti, posebice oštra osuda kontracepcije, umanjila moralni autoritet američkih biskupa i suzila prostor njihova javnog djelovanja. Općem cinizmu o vjerskom moralu i podrivanju moralnog autoriteta crkvenog učiteljstva proteklih su godina još poraznije pridonijeli mnogobrojni užasni i za ugled i za financije crkve vrlo skupi svećenički seksualni skandali.

Papa Franjo i predsjednik Obama svojim su uzajamnim simpatijama, atraktivnim i sadržajem bogatim susretom praktično potvrdili ono što obojica već neko vrijeme verbalno tvrde, naime, da ako želimo mijenjati svijet na bolje, moramo najprije prestati demonizirati jedni druge i s ideološki suprotstavljenih monologa prijeći na svestrani konstruktivni dijalog kako bi učili jedni od drugih i zajedničkim snagama promicali opće dobro

 

Izbor Obame za predsjednika fenomen je (ima sličnosti s fenomenom prvog neeuropskog pape) koji upućuje na zaključak da na socijalno-religijskoj sceni stvari nisu jednostavne, pa je tako tipološka podjela na katolike i protestante isto tako pogrešna kao i ideološka na lijeve i desne ili socijalno-kulturološka na liberale i konzervativce. SAD je vrlo kompleksna zemlja izrazitog individualizma i svjetonazorskog pluralizma.

 

Uvjetno rečeno, u njoj postoje lijevi i desni katolici i protestanti, kao i religiozni fundamentalisti i vjerski liberali unutar jednih i drugih. Čak i često nabacivana paušalna etiketa “religijska desnica” nije jednoznačan pojam, iako je ta raznovrsna konzervativna grupacija danas sve glasnija u opoziciji Obaminoj politici, a, moramo primijetiti u ovom kontekstu sve više, i zabrinuta zbog nekih “liberalno-progresivnih” stavova pape Franje.

 

Prošlotjedni susret u Vatikanu trajanjem i sadržajem pokazao je da Obama i papa Franjo, pored i usprkos otvoreno priznatih, ali ne odviše javno isticanih razlika na području spolnog morala, imaju mnogo zajedničkog u svojim poimanjima socijalne etike i viziji kako mijenjati svijet. Obojica “razmišljaju i govore proročki”, kako reče jedan moj kolega te stoga insistiraju na pravednijoj raspodjeli svjetskih dobara i osuđuju sve veći jaz između onih koji se prekomjerno bogate i onih koji su žrtve nereguliranog liberalnog kapitalizma.

 

To ih nikako ne čini “komunistima”, kako za obojicu tvrde neki od njihovih zločestih kritičara, ali nam smjerodavno svjedoči da se od prerano odbačenog Marxa ipak i danas može nešto naučiti, kao i od prečesto zanemarivanog socijalnog nauka Katoličke crkve i protestantskog insistiranja da Bibliju treba čitati u cjelini.

 

Papa Franjo i predsjednik Obama svojim su uzajamnim simpatijama, atraktivnim i sadržajem bogatim susretom praktično potvrdili ono što obojica već neko vrijeme verbalno tvrde, naime, da ako želimo mijenjati svijet na bolje, moramo najprije prestati demonizirati jedni druge i s ideološki suprotstavljenih monologa prijeći na svestrani konstruktivni dijalog kako bi učili jedni od drugih i zajedničkim snagama promicali opće dobro.

Filed Under: VRIJEME I VJEČNOST Tagged With: autograf.hr, Benedikt, Bush, John Kennedy, kolumna, Obama, papa Franjo, Peter Kuzmič, pobačaj, politika, predsjednik, religija, SAD, susret, teologija, Vatikan, Vrijeme i vječnost, Washington

Crkva pazi na Indijance i prirodu Amazonije

Autor: Drago Pilsel / 31.10.2013. Leave a Comment

U Manausu, u brazilskoj saveznoj državi Amazonas, javlja IKA, počeo je prvi susret Katoličke crkve u Amazoniji, na kojemu sudjeluje više od 100 biskupa zajedno s laicima, pastoralnim koordinatorima i odgovornima za razne lokalne ustanove.

 

U središtu je radova analiza političke, društvene, kulturne i religijske stvarnosti toga područja radi njegove zaštite i očuvanja. Taj je susret za Crkvu vrlo važan, a održava se u osjetljivom trenutku u povijesti te zemlje jer vlada, zajedno s privatnim inicijativama, ima nacrt za razvoj Amazonije, a iznad svega velik plan za prikupljanje vode koja je potrebna za proizvodnju električne energije. Stoga se ponovno postavlja pitanje očuvanja Amazonije, koja je ekološki vrlo važna i sa stajališta biološke raznolikosti.

 

Osim toga, u njoj je velika koncentracija brazilskih Indijanaca, tisućljetnih stanovnika toga područja, koje se često zaboravlja i kojima nisu priznata njihova prava.

 

Katolička si crkva stoga postavlja pitanje o svojemu poslanju na tom području jer u povijesti Amazonije nazočna je od samoga početka.

 

Kako kaže Papa, Crkvi u Amazoniji treba dati “amazonsko lice”. A to znači inkulturaciju u čijemu su središtu Indijanci. Ali to je teško jer se više puta, bilo zbog posebnih interesa poduzeća bilo zbog nekih drugih razloga, prijetilo biskupima, svećenicima, redovnicama, zauzetim laicima, vođama domorodaca, ali i drugih naroda u Amazoniji koji traže pravo na njezino očuvanje i na brigu o njoj, a ne njezino uništavanje.

 

Vlast i dalje dovodi u opasnost i ljudsku biološku raznolikost toga područja jer ondje osim Indijanaca, posebno uz rijeke, žive i stanovnici drugih korijena pa se odgovorni za pastoral pitaju što treba učiniti da taj razvoj ne nanese štetu kulturi i povijesti.

Filed Under: Američki trokut, Bog na mukama, Crkva u svijetu Tagged With: Amazonija, autograf.hr, Drago Pilsel, IKA, Katolička crkva, laici, Manaus, papa, pastoralni koordinatori, redovnici, susret

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT