Engleski katolici dobit će ove godine neobičnoga sveca. Bio je na dugom čekanju – 133 godine. Ime mu je John Henry Newman (London, 21.2.1801. – Birmingham, 11.8.1890.), kardinal. Već za života zvali su ga svecem, što je on odlučno odbijao. Poslije smrti Rim ga je odbijao proglasiti svecem. Rani slučaj traženja vjerničkog puka ”Santo subito!” bio je neuspješan. [Read more…]
Msgr. Óscar Romero vive!
U subotu, 23. svibnja 2015., u San Salvadoru Katolička crkva je službeno blaženim proglasila nadbiskupa Óscara Romera kao mučenika, čovjeka koji je zbog svoga zauzimanja za siromašne i obespravljene ubijen prije 35 godina, točnije u nedjelju 23. ožujka 1980. Ubijen je nakon čitanja liste počinjenih zločina, ali i imena počinitelja i njihovih žrtava. A činio je to uvijek nakon svoje nedjeljne propovijedi. [Read more…]
Papa: 15 grijehova svećenika
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10)
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Tragom sv. Franje
Sveti Franjo osnovao je početkom trinaestog stoljeća red Manje braće s tvrdim načelom da nijedan njegov član ne smije imati nikakvih zemaljskih dobara.
Osam stoljeća kasnije jedan je naš franjevac osuđen na dvije godine zatvora zbog krađe gotovo deset milijuna kuna od prodaje crkvene zemlje, a u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja liju očajne suze pitajući gdje su njihove pare. Koješta se, kako vidimo, promijenilo od vremena niskobudžetnog sveca iz Asizija.
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine?
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine? Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere
Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere.
Istina, fra Šime je u isto vrijeme pogazio vlastita redovnička obećanja, svoju besmrtnu dušu izložio vječnom prokletstvu i morat će srčano i bez odgađanja početi postiti i moliti ne bi li izbjegao pakleni oganj. Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti.
Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema.
Šareni su papirići s portretima naših zaslužnih zemljaka tajanstvenim putevima iščezli negdje u obijesnoj, hohštaplerskoj romansi između fra Šime i njegove bankarice, drugooptužene Jasmine Bilonić.
“Fra Šime u ponoru grijeha”, erotska komedija s crkvenim zemljištem, tako bih ja to naslovio da mi tkogod naruči kazališni komad, ni na sekundu ne dvojeći kojemu žanru pripovijest pripada.
Premda bi se svakako našlo drugačijih pisaca, katoličkih moralista koji bi od fratra načinili težak i turoban dramski lik, meni bi sve bilo lagano, lepršavo i raspjevano. Na vrhuncu zapleta redovnik bi strgnuo smeđi habit, a njegova gospođa strogi poslovni kostim, te bi samo u vešu, on u sokolskoj majici i boksericama, a ona u crnom korzetu s podvezicama, stavili mornarske kapice i razdragano zaplesali na onoj raskošnoj jahti koju su kupili od crkvene love.
Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti. Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema
Nitko u mojoj predstavi ne bi bio nesretan, osim franjevačkih vlasti, a i njihov neutješni, molijerovski tvrdičluk tek bi nasmijavao gledatelje. Nema u ovoj aferi zaista ništa što bih ja osuđivao i za čime bih plakao. Svećenicima ću, za početak, mnogo toga zamjeriti, ali baš nikad me nije uzrujalo da je ijedan od njih prekršio zavjet celibata.
Ima li Boga, radost tjelesnog sjedinjavanja jedan je od Njegovih najljepših darova. Potpuna je glupost to odbacivati i ako koji od njih popusti i zaleti se za ženom, pa i muškarcem, a nitko tu nije maloljetan, ja nemam ništa protiv.
Fra Šime je pomahnitao za jednom bujnom plavušom s lažnim uvojcima, a znam ih, kao i vi, bezbroj koji pred takvim ljepojkama gube moć rasuđivanja i nisu bolji od šteneta koje je nanjušilo salamu.
S druge strane, možemo razumjeti i nju jer nije malo žena kojima su svećenici privlačni. Mladi i naočiti fratri likovi su iz mokrih snova mnogih uzornih katoličkih vjernica. I kad je među njima kresnulo, pa se i raspalilo kao borov gaj u kolovozu moćnim afrodizijakom kao što je novac, zapravo se nemamo čemu čuditi. Ljudi su guštali i, bujrum, neka im je i brodova i limuzina i šampanjaca. Ajde, bogati, mladi su oboje, kad će ako ne sad.
Osim toga, te pare koje su ukrali, nije da one nekome zbilja nedostaju. Razbjesnilo bi nas, razumije se, i bilo bi za svaku osudu da su Šime Nimac i njegova dragana gepili ušteđevinu nekakve sirotinje, ali tamo gdje su oni gurnuli svoje gramzive ručice, u blagajni franjevačke provincije, ne trebam vam ni govoriti, ima toga još mnogo i troši se često na budalaštine koje su nekršćanskije i sramotnije od španciranja dvoje bedaka zaslijepljenih pohotom.
Nikakva šteta, u najkraćemu, nije učinjena. Opustite se, bio je to samo kabare.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Sve ću vas reći Bogu
Kad je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi već iz samog njenog imena čita se isprepletenost vjere i nacije. Za razliku od Katoličke crkve koja ima univerzalnu hijerarhijsku piramidu s Papom na vrhu, apostolski jedinstvenu Pravoslavnu crkvu čine autokefalne nacionalne crkve sa svojim poglavarima među kojima Carigradski patrijarh uživa simbolični status prvog među jednakima. Svaka od tih crkava proglašava čak i vlastite svece.
Zbog isticanja nacionalnog razumljivo je da dolazi i do preklapanja brige za duhovno s brigom za političke interese nacije. Srpska pravoslavna crkva i dan danas brani neke davno nestale državne i političke granice srpstva. U tome često ima i solidarnu potporu ostalih autokefalnih crkava od kojih nijedna nije priznala još 1967. godine proglašenu autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve. Barem u slučaju Grčke i Bugarske jasno je da takva solidarnost ima također nacionalno-političke motive.
Zato je u Božićnoj poruci Srpski patrijarh Irinej izrazio podršku SPC-u vjernom arhiepiskopu ohridskom Jovanu koji je već drugi Božić dočekao u makedonskom zatvoru osuđen zbog pronevjera i utaje poreza. Naravno, za SPC proces je montiran, a zatvoreni arhiepiskop nedužan mučenik.
Vjera i nacija poistovjećuju se i u dijelu poruke upućene vjernicima u Hrvatskoj. Teško da će Patrijarhov vapaj “Bogomladencu Hristu da ispuni ljubavlju srca ispunjena mržnjom prema svemu što je pravoslavno i srpsko” ganuti one Hrvate koji zaista mrze sve pravoslavno i srpsko, a još manje one koji na netrpeljivosti i mržnji grade političke karijere
Nakon državnog osamostaljenja Crne Gore politički sukobi u toj zemlji prelamaju se i kroz sukob SPC-a s Crnogorskom pravoslavnom crkvom koja je svoju autokefalnost, ukinutu 1918. godine, odlučila obnoviti 1993. sa sjedištem u Cetinju. Stoga je državotvornim Crnogorcima u sukobu s prosrpskim snagama prirodni saveznik i Crnogorska pravoslavna crkva za čiju autokefalnost u Beogradu ne žele ni čuti.
Patrijarh Irinej u Božićnoj se poruci izravno dotiče tog sukoba: “Javno pitamo tamošnje ideologe, samozvane autokefaliste, inače mahom ateiste, zašto u duhu sopstvene verzije demokratskog i sekularnog društva nemaju kuraži da javno zatraže i takvu reorganizaciju Rimokatoličke Crkve da i njoj sedište bude u Crnoj Gori, a ne u Vatikanu, kao što to traže za Pravoslavnu Crkvu”.
U manje riječi, Patrijarhova poruka Crnoj Gori glasi: ono što je za sve katolike u Crnoj Gori rimski papa, to sam za sve pravoslavne ja, Srpski patrijarh. A između redaka, ali nimalo skriveno, to znači: Crnogorci su Srbi.
Vjera i nacija poistovjećuju se i u dijelu poruke upućene vjernicima u Hrvatskoj. Teško da će Patrijarhov vapaj “Bogomladencu Hristu da ispuni ljubavlju srca ispunjena mržnjom prema svemu što je pravoslavno i srpsko” ganuti one Hrvate koji zaista mrze sve pravoslavno i srpsko, a još manje one koji na netrpeljivosti i mržnji grade političke karijere.
Katolička crkva svoju je univerzalnost sačuvala u hijerarhijskom ustroju. Međutim, briga i ljubav za naciju i nacionalne interese, pa i one političke, kod većine je hrvatskih biskupa toliko izražena da bi oni, kad bi mogli, od pravoslavlja rado preuzeli princip autokefalnosti nacionalnih crkava.
Katolička crkva svoju je univerzalnost sačuvala u hijerarhijskom ustroju. Međutim, briga i ljubav za naciju i nacionalne interese, pa i one političke, kod većine je hrvatskih biskupa toliko izražena da bi oni, kad bi mogli, od pravoslavlja rado preuzeli princip autokefalnosti nacionalnih crkava
Politička i nacionalistička retorika kod hrvatskih biskupa nije ništa rijetko, već je iznenađenje kad je nema, kao ovog nedavnog Božića. Za razliku od Patrijarha Irineja, koji Mir Božji i sve druge blagoslove uvijek u prvom redu zaziva na braću Srbe, a tek onda i na sve ostale ljude, hrvatski biskupi Hrvate i Hrvatsku prošlog Božića gotovo da i nisu spominjali. Snažnim ekumenskim duhom bila je ispunjena i čestitka koju je za Božić poglavaru SPC-a uputio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Slavljenje Boga i promicanje mira među ljudima, obiteljima i narodima temeljna je poruka te čestitke koja kao da nije upućena iz krugova koji su još do jučer bili snažni pobornici antićiriličnog referenduma u Hrvatskoj. Je li riječ o taktici, ili će hrvatski biskupi doista pokušati slijediti nove vjetrove koji pušu s Tibera, vidjet ćemo. Ali, dragi moji kršćani svih vrsta, sve to skupa čime se bave biskupske i episkopske poruke, poslanice, propovijedi i čestitke uglavnom je ionako politika, svejedno da li crkvena, državna, nacionalna ili neka druga.
Koliko i na koje načine ta politika doista utječe na živote svih ljudi i naroda na ovim našim prostorima, prosudite sami. Zemlja smo u kojoj se veliki kršćanski blagdan Božić slavi i čestita na dva različita datuma u različitim crkvama.
Zajedničko im je to što su na taj Blagdan i jednima i drugima usta puna mira. No, dobro, možda na taj dan Mir Božji dodirne i poneko srce i dušu, možda prosjacima kapne na dlan koja kuna više, možda se osmijeh uputi i onima koji nam inače idu na živce. Ali, koliko je zapravo i jednoj i drugoj crkvi do mira i pomirenja? Koliko svoje vjernike potiču na mir i djelovanje za mir ako treba i usprkos vladajućim politikama i ne znam koliko ugroženim nacionalnim interesima?
Dragi moji kršćani svih vrsta, sve to skupa čime se bave biskupske i episkopske poruke, poslanice, propovijedi i čestitke uglavnom je ionako politika, svejedno da li crkvena, državna, nacionalna ili neka druga
Staro je to pitanje na koje Crkva, ni jedna ni druga, nemaju odgovor još tamo od vremena cara Konstantina kada su kršćani, u zamjenu za toleranciju carstva prema njihovoj vjeri, pristali uzeti oružje u ruke i ići u ratove za to isto carstvo.
Nije li svaki rat, uključujući i ovaj posljednji u Hrvatskoj, podjednako poraz i jedne i druge crkve i diskreditacija snage i stvarnog utjecaja na društvo svih kršćana, kao i svih religija? Kako nam se kraj tolikih vjernika koji svake godine pjevaju samo o miru uopće mogao dogoditi rat? Zašto pored tolikih vjernika jedne i druge crkve i njihovog utjecaja na političku vlast narodi još uvijek nisu pomireni, a uskoro i neće biti sve dok i jedan i drugi za sebe misle da su bezgrešni i sveti dok sve zlo dolazi od onih drugih?
I sve dok obje crkve svoje narode uvjeravaju da Bog zauzima strane u ratovima. Slaba vam je ta vjera ništavna i lažna, dragi moji kršćani, katolici i pravoslavni podjednako. Uzalud vam kršćanstvo, katoličko i pravoslavno, sve dok Srbin Hrvatu i Hrvat Srbinu ne bude najprije čovjek.
Proteklih je dana internetom kružila slika jednog malenog ranjenog dječaka velikih preplašenih i pretužnih očiju, navodno snimljena u Siriji. Sliku prati i priča, vjerojatno izmišljena. Ali, izmišljena je i Djevojčica sa šibicama, izmišljeni su i anđeli koji pjevaju nad betlehemskom štalicom o miru na zemlji, pa opet diraju, oplemenjuju i nadahnjuju srca ljudi.
Ako mene pitate, za snagu poruke kršćanskog Evanđelja apsolutno je nebitno je li i sam Isus čista izmišljotina. Ako su ga izmislili, dobro su ga izmislili. Nažalost, izgladnjelu, bolesnu, ranjenu i ubijanu djecu nikad nije trebalo izmišljati, baš kao ni ratove u kojima svi silno vole svoje domovine, bogove i narode, a nitko ljude. Zato oči svakog umirućeg djeteta govore baš ono što je netko stavio u usta umirućem sirijskom dječaku kao njegove posljednje riječi: “Sve ću vas reći Bogu”.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)