Nanizalo se proteklih desetak dana u Hrvatskoj nekoliko slučajeva koji su još jednom natjerali medije, ali i javnost na to da se zapitaju funkcioniraju li uopće u Hrvatskoj institucije, a ako jesu zašto svoj posao rade nakon dugo čekanja i dosta pritisaka. [Read more…]
Uspjeh Nove ljevice je prokleto dugoročna stvar
U Hrvatskoj političkoj mitologiji postoji nekoliko pojmova koji se često doživljavaju poput obećanja izbavljenja. Zemlji kojoj, kako ide narativ često podržan božanstveno površnim medijskim prilozima, tako loše ide, a koja bi mogla biti “mala Švicarska” samo da nije zlih&loših političara, te isto takvih velikih stranaka ljevice i desnice. [Read more…]
Švicarska iz naše balkanske perspektive djeluje kao udaljeni planet
Prijatelj je prije nekoliko godina sa suprugom i dva sina preselio se iz Beograda u Ženevu. Tamo ima odličan posao u međunarodnoj agenciji za sigurnost zračnog prometa i stan u zaštićenom i čistom susjedstvu s ravno ošišanim živicama, rascvalim grmovima ruža i očetkanim psima. [Read more…]
Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Švicarski kukovi: nitko za nama neće plakati
Prkosno podignutog kažiprsta, Šime Đodan je pred prve višestranačke izbore najavio kako će za pet godina Hrvatska biti Švicarska. Prošlo je otad više od pet puta po pet godina, cijelih pet komunističkih petoljetki, i nije se mnogo dobroga u međuvremenu dogodilo. [Read more…]
Stjepo Bartulica: ”Naša desnica nema veze s konzervativizmom”
Dr. Stjepo Bartulica ima vrlo zanimljivu biografiju. Jedan od predvodnika konzervativne revolucije u Hrvatskoj odrastao je u SAD-u, u katoličkom duhu, u obitelji hrvatskih iseljenika. Početkom devedesetih dolazi u Hrvatsku. Počinje raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, a jedno vrijeme šef mu je bio i današnji premijer Zoran Milanović. U mandatu Ive Josipovića u njegovom uredu bio je povjerenik za vjerske zajednice. [Read more…]
Nasilje i židovstvo (2)
Na blagdan Purim, vjernici se prisjećaju događaja iz vremena prije više od pet stotina godina prije Krista, ali blagdan, tijekom povijesti, nije izgubio na svojem značenju. I u radosti slavi se čudesno spasenje židovskog naroda u jednoj neobičnoj priči u kojoj se nigdje izravno ne spominje Bog, ali providnost Njegova djelovanja je očita. [Read more…]
Smrt bankarske tajne
Demontaža poreznih rajeva kroz dokidanje bankarske tajne nije nasrtaj na privatnost, na građansku pristojnost (u sklopu koje se “nikada ne pita nekoga koliko zarađuje”) – nego na korupciju.
A korupcija – to postupno stiže u glavu i zakonodavcima i običnoj čeljadi u Uniji – nije samo prijestup protiv javne uprave (naime: potkupljivanje činovnika, dužnosnika, koga li), nego protiv nacionalne ekonomije, a prvenstveno protiv poštenih građana.
Demontaža poreznih rajeva kroz dokidanje bankarske tajne nije nasrtaj na privatnost, na građansku pristojnost (u sklopu koje se “nikada ne pita nekoga koliko zarađuje”) – nego na korupciju
Ni utaje poreza ne bi bilo bez korupcije: kroz nju se korumpira i poslodavac, koji “štedi”, ali i bankar, koji krije podatak, jer je svjestan da će novcem koji su kriminalno prisvojili mafijaši, utajivači, lopovi i slični, on moći raspolagati samo ako na njega šape ne stavi bilo sud, bilo porezna uprava. Naravno, suludo je čak i pomisliti da će utajivač namagarčiti državu.
Ono što nije naplatila na jednoj strani (od mafijaša, lopova, utajivača…) država će naplatiti na drugoj strani (od uposlenika, putnika, stanara – dakle od onih koji ne mogu uteći). Prema tome, utajivač, ne krade državi, nego preko države krade onome koji je pošten, bilo zato što tako hoće, što mu tako nalaže vjera (u Boga ili u građansku savjest, svejedno), bilo zato što ne može uteći (gorivo mora kupiti, stanovati negdje mora itd.)
Ali minira i nacionalnu ekonomiju u toliko što veća utaja tjera državu da povećava poreze onima koje guliti može, pa se investitorima manje isplati tu investirati, a što je manje investitora (ili što više investiraju u financijske spekulacije, a manje u proizvodnju i usluge) – to je manje i uposlenih, manje poreznih osnovica…, da ne nabrajamo u nedogled.
Korupcija, i utaja poreza kao njezin “društveno tolerabilan” alias, rak je ekonomije i društva. A bankarska tajna jedna je od legalnih tvrđava kojima se taj rak brani od poreznih krvnih zrnaca, ili ih (mitom i podmazivanjem) ponekad pretvara u nove stanice raka.
Eto zašto je važan događaj, unutar Evropske unije, prekjučerašnje potpisivanje talijansko-lihtenštajnskog međudržavnog sporazuma o razmjeni poreznih informacija, kojemu je tri dana ranije prethodio podjednak talijansko-švicarski sporazum.
Ono što nije naplatila na jednoj strani (od mafijaša, lopova, utajivača…) država će naplatiti na drugoj strani (od uposlenika, putnika, stanara – dakle od onih koji ne mogu uteći). Prema tome, utajivač, ne krade državi, nego preko države krade onome koji je pošten, bilo zato što tako hoće, što mu tako nalaže vjera (u Boga ili u građansku savjest, svejedno), bilo zato što ne može uteći (gorivo mora kupiti, stanovati negdje mora itd.)
Švicarska je “bankarsku tajnu” zakonski uvela prije 81 godine, navodno da bi zaštitila židovski imutak od presizanja nacističke Njemačke.
Pokazalo se, nedugo zatim, da je tajna korištena i zato da zaštiti švicarsko raspolaganje tim imutkom, u međuvremenu umorenih Židova, kako do njega ne bi dospjeli ni nasljednici, ako nisu znali račun ili eventualnu šifru, a ni židovska zajednica u svijetu ili u Izraelu.
Ispalo je da je Njemačka ubijala, a da se Švicarska time okoristila: vreću nije držala III Reichu, ali ju je prisvojila. Držala je vreću, međutim, i mafijama i diktatorima, a dakako i pitomim utajivačima, kako pokazuje i najnoviji skandal Swissleaks, pošto je Hervé Falciani, bivši dužnosnik švicarske filijale britanske banke HSBC, lani odnio popis 100.000 ulagača u tu banku – pa je pregled tog popisa pokazao da su mnogi s njega utajili porez i sakrili novac ondje. A to je bila samo jedna filijala jedne banke u Švicarskoj.
Sporazum sa Švicarskom ili Lihtenštajnom (na tapetu je ranije bio i Luksemburg, a još je Monako – da se zadržimo samo na Evropi) znači kraj bankarske tajne, jer predviđa razmjenu informacija o tekućim računima, depozitnim računima i ugovorima o osiguranju, u skladu sa standardima OECD.
Automatska razmjena počinje 2018 o podacima za 2017, ali zahtjev za informaciju može se poslati odmah, pa i grupni, što znači da je odmah moguće ustanoviti tko je zaradu sakrio od talijanskih poreznika u Švicarskoj.
Zaista, ne budimo naivni: ne bi banke pristale biti poštene, da nije nađen mehanizam po kojemu im se poštenje, na dulju stazu, više isplati. S druge strane, nisu ni talijanske banke podružnica Marijinih kćeri, pobožne djevice koje bi radije umrle nego zgriješile
Talijanski ministar ekonomije Padoan daje im rok da se sami prijave do rujna, pa neće biti kazneno gonjeni, a i globa će biti daleko manja od one koja ih ide ako ih ulove talijanski financi.
S druge strane, dnevnik Il fatto quotidiano tvrdi da su ozbiljni utajivači već otprhnuli s kapitalom u druge porezne rajeve (sjetimo se kako su u Hrvatskoj prije dvadesetak godina bili popularni kao ulagači fondovi s Djevičanskih otoka, nevini i prozračni).
U talijanskom slučaju sporazum znači da Italija dobiva kontrolu nad ulozima svojih građana u Švicarskoj, odnosno Lihtenštajnu, ali dobiva i Švicarska, a ponajprije njezine banke: Italija je skida sa “crne liste” poreznih rajeva i omogućava i njenim bankama da posluju u Italiji, što im je dosad bilo zabranjeno.
To nije mala stvar: u Sloveniji ih ima koji tvrde da je zabrana poslovanja “Nove” Ljubljanske banke u Hrvatskoj njoj nanijela veću štetu nego što joj je bila korist od zapljene uloga hrvatskih štediša i njihova blokada u “staroj” Ljubljanskoj banci.
Zaista, ne budimo naivni: ne bi banke pristale biti poštene, da nije nađen mehanizam po kojemu im se poštenje, na dulju stazu, više isplati. S druge strane, nisu ni talijanske banke podružnica Marijinih kćeri, pobožne djevice koje bi radije umrle nego zgriješile.
Budući da građanin praktički ne može ne imati barem jedan tekući račun, da je suzbijanje mafije sasvim dekuražiralo gotovinske transakcije, da je i država uvjerenija da će preko banaka lakše kontrolirati tokove novca (ali svejedno nije bitno suzbila ne samo “sivu” ekonomiju, nego ni onu “najcrnju”, pa su mafije i dalje najunosniji holding u Italiji) – banke ne moraju ni sijati da bi žele, ni saginjati se da bi brale, jer pomalo ali ustrajno deru svakog vlasnika bilo kakva računa.
Pitanje jesmo li zagrebli u ono što hrvatski utajivači skrivaju po talijanskim bankama? A ako se zagrebe – neće li i tada lupeški kapital ozbiljnih “igrača” otprhnuti možda preko oceana, do Kariba, ili na Pacifik?
I u Hrvatskoj banke od svakog vlasnika žiro računa, radio ili ne, beru mjesečno po 5 kuna (pomnožite broj žiro računa sa 60 kuna godišnje – lecnut ćete se), da s tekućih beru i nerijetko tih 60 mjesečno, da ne spominjemo ostalo – čini se da je postalo jeftinije ući u bilježnika nego u banku. S time da u bilježnika možda i godinama ne morate, a banka svoj milodar uzima mjesečno, ili čak dnevno.
Da, u Hrvatskoj su mahom u talijanskim rukama (ali transakcija istom vlasniku računa u talijanskoj i u hrvatskoj poslovnici istoga bankovnog kolosa nije ništa jeftinija nego da prenosi svoj novac na svoj račun u, što znam, Maleziji).
Pitanje jesmo li zagrebli u ono što hrvatski utajivači skrivaju po talijanskim bankama?
A ako se zagrebe – neće li i tada lupeški kapital ozbiljnih “igrača” otprhnuti možda preko oceana, do Kariba, ili na Pacifik?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Hrvatska zajebavanja
BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE
Pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
ETO VAM VAŠIH JUNAKA
Najbolje hrvatske branitelje
Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke
Ili među kamenjem gdje su zaustavljali
Kugle svojim tijelima.
Nisu znali lagati.
Nisu pljačkali.
Nisu ubijali starce i djecu.
Nisu silovali djevojčice.
(Pa ni one među uglednijim gospođama
Koje bi im bile iskreno
Zahvalne.)
Nisu ništa zaradili na oružju.
Slabo su napredovali u činovima.
Jednostavno nisu imali nikakva
Smisla za život.
UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti: nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi drugi smo pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, da su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih Ijudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa
Oni su veseli kurvini sinovi.
HRVATI MI IDU NA JETRA
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
PS: ”Boris Maruna vratio se iz emigracije da bi zajebavao prave Hrvate. Oni to nisu primijetili, jer ne čitaju poeziju” (Miljenko Jergović). Ja ću iz Hrvatske otići da bih zajebavao Borisa Marunu. A on to neće primjetiti jer je mrtav. I ja bih volio da me nema. Da mogu otići sa ovoga svijeta. Jer ne volim zajebavati. Ali Borisa ću morati. Ne bih li stvorio famu da sam ipak živ. Vaš, Drago Pilsel.