Sloboda je krajnja referencija biblijskoga svijeta. Početke povijesti hebrejskoga naroda obilježio je temeljan događaj: izbavljenje iz egipatskoga ropstva. Njega su Hebreji razumijevali kao osobit Božji zahvat u ljudsku povijest i potvrdu njihova izabranja, tj. osobite sudbine kakvu im je Bog obećao u opetovanim savezima. [Read more…]
Globalizacija ravnodušnosti
Draga braćo i sestre,
korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve “vrijeme milosti” (2 Kor 6, 2). Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). [Read more…]
Sila kao svjetski poredak
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”. I to rade. Ostali poslušno slijede
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
Prva umjetnica svijeta
Pred kraj godine specijalizirani časopisi, ozbiljne novine, ali i prejeftini britanski tabloidi objavljuju liste najutjecajnijih, najmoćnijih, najboljih, ovakvih i onakvih, pisaca, umjetnika, kreatora slike svijeta. Kako u umjetnosti nema natjecanja, nema pouzdanih rejting lista, niti egzaktnih pokazatelja tko bi tu koga nadigrao, nadgornjao i nadvisio – čime se ozbiljni umjetnici ne bave ni u snovima, tako ovakve godišnje liste mogu zabaviti, ali i nagovijestiti kako bi stvari izgledale kada bi umjetnost bila sportska disciplina. Ali važnije od toga: ovakve liste nepogrešivo pokazuju koliko je ozbiljna firma koja listu sastavlja.
Art Review, na primjer, veoma je ozbiljna firma i adresa, časopis koji već godinama objavljuje pouzdane procjene o sto planetarno najutjecajnijih imena u svijetu likovnih umjetnosti i likovno-izvedbenih umjetnosti.
Ove godine, tako, na čelu liste našao im se Nicholas Serota, direktor svih Tate galerija i muzeja, slijedi David Zwirner, njujorško-londonski galerist, pa Iwan Wirth, također bjelosvjetski galerist, i Glenn Lowry, direktor MoMA-e.
Zašto baš Marina? I što je to u toj ženi da se barem četvrt stoljeća nalazi pri vrhu ovakvih lista, a da već punih četrdeset godina njezine akcije i performansi izazivaju reakcije, uglavnom iznenađenja, čuđenja i divljenja? Nije li ona predstavnik nečega što se u umjetnosti dogodilo jako davno, i što je u međuvremenu već stotinu puta demodirano, ne pripada trendovima, zaostalo je u vremenu, nije mu mjesto na naslovnicama utjecajnih magazina? Tako je, sve je istina, i upravo to pouzdan je znak da je Marina Abramović velika umjetnica našega vijeka
Da, galeristi i kuratori vladaju artom, to je dobro i tako treba biti, koliko god nas iritiralo, jer od toga u svijetu bez velikih ideoloških sustava, bez država-mecena i svijesti o povijesno-kulturnom kontekstu, upravo oni su, veliki i nedodirljivi galeristi i kustosi, brana od diletanata.
Na petom mjestu liste Art Reviewa, kao najutjecajnija umjetnica na svijetu, nalazi se Marina Abramović. Sedmi je Jeff Koons, kralj navodno osviještenog kiča, deseta je genijalna fotografkinja Cindy Sherman, petnaesti Ai Weiwei, šesnaesti Gerhard Richter, tridesetprva Isa Genzken – jedna od dražih umjetnica ovoga skromnog gledatelja i čitatelja, svojedobno Richterova žena, ili je, ipak, on bio samo muž Ise Genzken – tridesetšesti je Wolfgang Tillmans, tridesetdeveti Steve McQueen, četrdesetsedmi Hito Steyerl, šezdesettreća je Rosemarie Trockel.
Na devedesetčetvrtom mjestu je jedan od najdojmljivijih umjetnika današnjice, o kojemu bi prvom trebalo pisati kada se želi nešto reći o stanju na Bliskom istoku i o arapskome svijetu, Libanonac Akram Zaatari.
Na listi Art Reviewa se, kao što je i red, nalaze imena predsjednika i direktora Pompidou centra u Parizu, umjetničkog direktora Dokumente, kuratora venecijanskog bijenala 2015, direktora katarskih muzeja… Tu je neki moćan, bogat i zbilja utjecajan svijet, ali duboko i daleko ispod imena Marine Abramović.
Zašto baš Marina? I što je to u toj ženi da se barem četvrt stoljeća nalazi pri vrhu ovakvih lista, a da već punih četrdeset godina njezine akcije i performansi izazivaju reakcije, uglavnom iznenađenja, čuđenja i divljenja?
Nije li ona predstavnik nečega što se u umjetnosti dogodilo jako davno, i što je u međuvremenu već stotinu puta demodirano, ne pripada trendovima, zaostalo je u vremenu, nije mu mjesto na naslovnicama utjecajnih magazina? Tako je, sve je istina, i upravo to pouzdan je znak da je Marina Abramović velika umjetnica našega vijeka.
Mislim da je to bilo u Napulju, gledateljima je potpisala neku vrstu uvjerenja da je mogu ubiti. Sve što je radila, kad god bi radila, nudila je u zalog svoje tijelo, ime i osobu. Ali u potpunosti, bez ostatka. Hiljadu puta umirala je i rađala se, jedna Marina Abramović. To je tajna njezina utjecaja i njezine neusporedivosti. U njenom životnome i umjetničkom žanru postoje samo dva imena koja mogu stati u istu rečenicu s njom: Braco Dimitrijević, Ilija Šoškić
Svojedobno, u Veneciji, u predstavi balkanskoga baroka, pred kraj naših ratova iz devedesetih, satima je prala i ribala duge bijele kosti. Predstava je bila jednostavna i strašna, najganutljivija predstava rata obilježenog humanim preseljenjima i masovnim grobnicama. Kada bi se ti ratovi trebali svesti samo na jedan prizor, koji bi bio moguća metafora svih drugih slika, bio bi to prizor u kojem Marina Abramović pere balkanske kosti. Zato je ona velika.
Dvadesetak godina ranije, mislim da je to bilo u Napulju, gledateljima je potpisala neku vrstu uvjerenja da je mogu ubiti. Sve što je radila, kad god bi radila, nudila je u zalog svoje tijelo, ime i osobu. Ali u potpunosti, bez ostatka. Hiljadu puta umirala je i rađala se, jedna Marina Abramović. To je tajna njezina utjecaja i njezine neusporedivosti. U njenom životnome i umjetničkom žanru postoje samo dva imena koja mogu stati u istu rečenicu s njom: Braco Dimitrijević, Ilija Šoškić.
Prije nekoliko mjeseci u Hrvatskoj je kraće vrijeme boravio jedan manje poznati njemački umjetnik. Naše su ga novine ovako predstavile: “Svjetski poznati fotograf i konceptualni umjetnik dolazi u Zagreb”. Prije Zagreba posjetio je Motovun. U vrijeme tamošnjega filmskog festivala upriličio je performans, čiji nam smisao i sadržaj nije bio najjasniji, ali to je vjerojatno posljedica neartikuliranog medijskog posredovanja informacije. Uostalom, nije performanse lako prepričavati.
A u Zagrebu, gdje je bio zatim, umjetnik je uglavnom davao izjave i intervjue, u kojima se bavio olajavanjem svoje bivše žene. Gospodinu je sedamdeset i jedna, nanovo je sretno oženjen, ali nikako ne može da prestane govoriti o onoj od prije. Tvrdi da mu je ona ukrala ideje za umjetničke radove. Zapravo, ona više i ne postoji, nakon što se razišla od njega. On je, kaže, samozatajan, a ona nije. Zato je poznatija od njega.
O svome bivšem mužu Marina Abramović javno je izrekla neke vrlo lijepe, čak i pomalo romantične stvari. Rastali su se, kaže, usred performansa na Kineskom zidu.
Sve što Marina Abramović radi podrazumijeva zalog njezina tijela, imena i osobe. Tuđim tijelom, imenom, osobom ona se ne služi. To je u moralitetu umjetničkog djela, romana, priče, slike, performansa. I u tome je razlika između dobrih i loših, istinitih i lažnih umjetnika. Po tome se prepoznaju umjetnička autorstva
Godinama kasnije, pojavio se na jednom drugom njezinom performansu, kada bi sjedila i gledala se s posjetiteljima. Došao je i sjeo pred nju. Njoj su, niz savršeno mirno lice, potekle suze. Nije to bilo predviđeno. To je samo prateća okolnost jednoga umjetničkog djela u nastajanju.
Sve što Marina Abramović radi podrazumijeva zalog njezina tijela, imena i osobe. Tuđim tijelom, imenom, osobom ona se ne služi. To je u moralitetu umjetničkog djela, romana, priče, slike, performansa. I u tome je razlika između dobrih i loših, istinitih i lažnih umjetnika. Po tome se prepoznaju umjetnička autorstva.
Manje poznati njemački umjetnik Frank Uwe Laysiepen uzeo je pseudonim, jer je smatrao da se s takvim imenom ne može biti umjetnik. To ime djeluje razočaravajuće, pa je uzeo jedno drugo, mnogo kraće, koje zvuči pomalo eskimski, pomalo mongolski, i očaravajuće. Lijep je muškarac, i danas u sedamdesetima, pa mu je trebalo i lijepo ime.
Marina Abramović nije, međutim, uzela neko drugo, svjetskije ime, premda je njeno ime jednom davno bilo neizgovorivo kustosima i kuratorima, govornicima onih jezika kojima govori većina svijeta s liste Art Reviewa. Ona je navikla i naučila svijet na svoje ime, tako da ga danas izgovaraju bez zapinjanja. U imenu je istina. Ime se ne može mijenjati, niti se promjenom imena da uljepšati suština. Nije dobro lagati.
Manje poznati njemački umjetnik bio je muž velike umjetnice. I to je, uglavnom, ono po čemu je poznat. Sve drugo u njegovom slučaju manje je važno. Talent nije i nikad neće biti bračna stečevina. Moglo je, naravno, biti i drukčije, eh da nije olajavao bivšu ženu po novinama i web portalima jedne male zemlje tako željne “svjetski poznatih” i slavnih ženika i raspuštenaca. Srećom, te je manje poznati njemački umjetnik muško, pa o njemu možemo ovako govoriti nakon što je onako glupo panjkao bivšu. Da je žensko, rekli bi da je to seksizam.
(Prenosimo s autorova portala).
Sasvim drukčiji Papa
Silvije Tomašević, ”Papa Franjo – Kako papa nade i nježnosti mijenja Rim, Crkvu i svijet”, Profil, Zagreb, 2014.
Da bismo upoznali nekog čovjeka, kaže jedna stara poslovica, s njime moramo pojesti vreću soli ili pak, kako kažu Indijanci, trebamo hodati u njegovim mokasinkama.
Ova knjiga nije nastala ni iz zajedničkog obroka soli pape Franje i Silvija Tomaševića ni iz hoda u istim mokasinkama, ali je sasvim sigurno nastala iz takve blizine da joj bezrezervno možemo dati svoje povjerenje.
Iz svake rečenice se, naime, ta blizina naprosto nudi. Gotovo da je možemo vidjeti, dirati i mirisati. Stoga je baš ta blizina ovoj knjizi i najbolje svjedočanstvo i najveća preporuka budući da autor prenosi kako riječi, tako i geste i poruke, odnosno nakane i preokupacije, govor tijela i ljudske datosti pape Franje, ali se ne ustručava prenijeti i vlastite dojmove, prosudbe i viđenja u kojima nećemo moći ne primijetiti autorovu, u najmanju ruku, simpatiju prema današnjem Papi.
Ova knjiga nije nastala ni iz zajedničkog obroka soli pape Franje i Silvija Tomaševića ni iz hoda u istim mokasinkama, ali je sasvim sigurno nastala iz takve blizine da joj bezrezervno možemo dati svoje povjerenje. Iz svake rečenice se, naime, ta blizina naprosto nudi. Gotovo da je možemo vidjeti, dirati i mirisati. Stoga je baš ta blizina ovoj knjizi i najbolje svjedočanstvo i najveća preporuka budući da autor prenosi kako riječi, tako i geste i poruke, odnosno nakane i preokupacije, govor tijela i ljudske datosti pape Franje, ali se ne ustručava prenijeti i vlastite dojmove, prosudbe i viđenja u kojima nećemo moći ne primijetiti autorovu, u najmanju ruku, simpatiju prema današnjem Papi
Knjiga nas, dakle, upoznaje s papom Franjom iz prve ruke. Autor je dugi niz godina pratio pape, njihove govore, nastupe, putovanja, donošenje odluka, objave pisama ili enciklika, odgovore na novinarska i ina pitanja – bio im je prethodnica, s njima letio u zrakoplovima, osobno se s njima susretao, išao na brojne skupne i privatne audijencije, na primanja za crkvene i državne dužnosnike, sudjelovao u nebrojenim svečanostima kako u Rimu tako i diljem svijeta, doznavao o potezima i namjerama pojedinih papa na najmjerodavnijim mjestima, kao što je primjerice Uredu za tisak Svete Stolice, pa je tijekom godina i sam postao ”vatikanist”, barem kad je u pitanju poznavanje prilika u Vatikanu, odnosno kad je u pitanju uspoređivanje različitih pontifikata.
Stoga ova knjiga, koja papu Franju prati u nešto više od godinu dana njegova pontifikata, na osebujan i jedinstven način čitatelja upoznaje s Papinom osobom i djelom, s njegovim prvim potezima, ali i s onim što Papa njima nagovješćuje. Uvjeren sam da će čitatelj na kraju čitanja zaključiti kako je upravo Papina osobnost predstavljena u ovoj knjizi, a koja je duboko impregnirana njegovom nepatvorenom i iskrenom vjerom, na kraju postati njezina temeljna varijabla. Silvije Tomašević to i ne krije. Ne krije, naime i, uvjetno rečeno, svoje oduševljenje ovim ”sasvim drukčijim“ papom.
Stoga sadržaj njegove knjige ”Franjo – sasvim drukčiji papa“ u svakom svom detalju i u cijelosti odgovora svome naslovu. Papa Franjo pred nama se pojavljuje u svoj jednostavnosti i jedinstvenosti koja ga preporučuje kao drukčijega u odnosu na sve pape koje smo poznavali: Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Gotovo da će nam se učiniti kako papa Franjo od svakoga od njih ima nešto: simpatičnost i neposrednost Ivana XXIII., mudrost i staloženost Pavla VI., smiješak i dobrohotnost Ivana Pavla I., angažiranost, inovativnost i otvorenost Ivana Pavla II. i učenost Benedikta XVI.
U ovoj knjizi na više no dobar novinarski način – dakle ilustrativan način prepun činjenica, detalja, slika, citata i usporedbi – čitatelj će upoznati današnjega papu Franju kakvog je možda naslućivao da poznaje čitajući njegove knjige ili knjige o njemu, odnosno čitajući i gledajući o njemu u raznim medijima, no kada dođe do kraja ove knjige sigurno će se složiti s autorom da je ovaj papa zaista drukčiji.
Ova knjiga, koja papu Franju prati u nešto više od godinu dana njegova pontifikata, na osebujan i jedinstven način čitatelja upoznaje s Papinom osobom i djelom, s njegovim prvim potezima, ali i s onim što Papa njima nagovješćuje. Uvjeren sam da će čitatelj na kraju čitanja zaključiti kako je upravo Papina osobnost predstavljena u ovoj knjizi, a koja je duboko impregnirana njegovom nepatvorenom i iskrenom vjerom, na kraju postati njezina temeljna varijabla. Silvije Tomašević to i ne krije. Ne krije, naime i, uvjetno rečeno, svoje oduševljenje ovim ”sasvim drukčijim“ papom
Drukčiji je od svojih prethodnika jer je u sebi objedinio sve njih i svakoga ponešto ”popravio“. Osvojit će nas dah te latinske lepršavosti i lakoće koja u isti mah postaje silno zahtjevna kada su u pitanju rubni, siromašni, ugroženi ili pak stradali. Tomašević to bilježi na novinarski uvjerljiv način koji ne trpi višak opisivanja, metaforičnost ili pak emocionalna uzbuđenja – a kamo li površnost.
Iznoseći činjenice on zapravo izriče stav, prenosi uvjerenja i naznačuje nove putove nade i ohrabrenja. Zato je ova knjiga više od novinskih bilješki. Ona je svojevrsni memento na stvarnosti koje ovaj Papa tako nenametljivo, a opet tako snažno i zauzeto stavlja u središte razmišljanja kako same Crkve tako i suvremenih ljudi.
U devetnaest poglavlja ove knjige doznat ćemo puno pojedinosti iz Papina života, upoznat ćemo njegov vrijednosni sustav, njegove preokupacije, brige i želje, saznat ćemo pojedinosti koje će nas dirnuti, a gdjekad će nam zaiskriti ili čak zasuziti oči, ali ćemo, osim pape Franje, upoznati i prijašnje pape, ponešto iz njihovih pontifikata što se odnosi na Franjino nasljeđe, njihovo vođenje Opće Crkve, uspjehe i prijepore tih pontifikata.
Saznat ćemo zanimljive činjenice i detalje iz života u samom Vatikanu, ponešto o tamošnjim uredima i službama, lobijima i borbama, malverzacijama i sukobima. Upoznat ćemo, nadalje, problematiku svjetske Crkve, saznavati ponešto o mukama i problemima s kojima se Crkva u cijelosti susreće i čime se bavi.
No, i nakon svih problema, prijepora ili čak rana uvijek iznova knjiga će nam otkrivati tu jedinstvenu perspektivu vjere i nade koju su pape znale unositi u Crkvu i u svijet. A to se osobito može reći za papu Franju. Ne može se ne vidjeti i ne osjetiti njegov optimizam i radost, njegovu, i unatoč lijepim godinama, zaigranost i mladenački duh. K tome, u knjizi ćemo naći i podosta toga što se odnosi na odnos papa prema Hrvatskoj, našoj Crkvi, povijesti, politici i koječem drugom.
To i jest posebna vrijednost ove knjige budući da je piše Hrvat s višedesetljetnim boravkom u Rimu odakle našu crkvenu i društvenu stvarnost vidi kroz prizmu tamošnjih događanja i perspektiva.
No, i nakon svih problema, prijepora ili čak rana uvijek iznova knjiga će nam otkrivati tu jedinstvenu perspektivu vjere i nade koju su pape znale unositi u Crkvu i u svijet. A to se osobito može reći za papu Franju. Ne može se ne vidjeti i ne osjetiti njegov optimizam i radost, njegovu, i unatoč lijepim godinama, zaigranost i mladenački duh. K tome, u knjizi ćemo naći i podosta toga što se odnosi na odnos papa prema Hrvatskoj, našoj Crkvi, povijesti, politici i koječem drugom
Knjiga Silvija Tomaševića pisana je s novinarskom i stručnom akribijom, pošteno i odgovorno, sa simpatijom i s onom kritičnošću koja je nužna da bi se bilo vjerodostojno. On ne uljepšava i ne prešućuje, ne prebire – poput, na žalost, nekih crkvenih spisatelja – samo ono afirmativno i pozitivno, već iznosi i ono problematično, zakulisno, mučno i zlo. Pa ipak, ovaj je pristup lišen zadnjih namjera kakve često susrećemo i ne samo u hrvatskim medijima. Ovdje, naime, nema senzacionalizma.
Ne prešućujući probleme Tomašević pošteno iznosi načine, pokušaje, uspjehe i neuspjehe koji se čine kako bi se problemi riješili. Ipak, veći dio ove knjige posvećen je onom pozitivnom, afirmativnom, vrijednom i izgrađujućem – onom što je stvarni prinos, uspjeh i dobitak. A papa Franjo to u cijelosti ostvaruje i svjedoči kao papa i kao čovjek, kao vođa, sluga i učitelj.
Zaključno valja reći da će ova knjiga i onim čitateljima koji se razumiju i prate vatikanska zbivanja kao i općenita zbivanja u Katoličkoj crkvi biti od velike koristi budući da na primjeru jednog, za sada zaista kratkog pontifikata, autor iznosi cijeli niz tema, događanja i prilika koje osvjetljava iz neposredne blizine, temeljeći svoje uvide na relevantnim izvorima i biranim prigodama u kojima je sam sudjelovao.
Upravo taj osobni pečat snažni je, ali ipak nenametljiv i nepretenciozni biljeg ove knjige. Taj će nas se pristup možda i najviše dojmiti.
No, osim poznavatelja Crkve, papâ i Vatikana, ova će knjiga biti sjajno štivo i za nekoga tko to sve nije. Iz nje će se lako moći osvjedočiti o tome koliko su pape ljudi i što je to duhovno i intelektualno što ih pokreće. Moći će ući u jedan svijet koji se katkad, već prema diktatu medijskih jednostranosti, može činiti stranim, dalekim ili nesuvremenim. Moći će pratiti visok stupanj intelektualnih vrijednosti, moralnih vrlina, diplomatskog umijeća i jednostavne čestitost posljednjih papa, a osobito Franje, prvog neeuropljanina koji je svijet osvojio na prepad. Knjiga će čitatelju dati jasan odgovor na pitanje: zašto je papa Franjo proglašen osobom godine i zašto je tako silno popularan, citiran, uvažavan…
Knjiga Silvija Tomaševića pisana je s novinarskom i stručnom akribijom, pošteno i odgovorno, sa simpatijom i s onom kritičnošću koja je nužna da bi se bilo vjerodostojno. On ne uljepšava i ne prešućuje, ne prebire – poput, na žalost, nekih crkvenih spisatelja – samo ono afirmativno i pozitivno, već iznosi i ono problematično, zakulisno, mučno i zlo. Pa ipak, ovaj je pristup lišen zadnjih namjera kakve često susrećemo i ne samo u hrvatskim medijima. Ovdje, naime, nema senzacionalizma
Ova će, dakle, knjiga svakom dobronamjernom čitatelju koji se želi obavijestiti o biti papinske službe i o jednom sasvim konkretnom papi – papi Franji – pružiti više dobrog materijala no što je možda očekivao.
I sam sa sigurnošću mogu reći kako mi je ova knjiga više od svih do sada pročitanih o papi Franji odnosno o kradinalu Bergogliu – a pročitao sam ih podosta – paletu raznovrsnosti i jarkih boja pape Franje približila na najbolji način.
Čitao sam je kao najuzbudljiviji roman i kao štivo koje me popravlja, potiče i snaži. Čitao sam je s veseljem i zanimanjem, s uzbuđenjem i napetim očekivanjem. Čitao sam je kao netko tko ponovno otkriva blago koje je već otkrio, možda malko zapostavio ili zaboravio – a s ovom je knjigom to blago ponovno isplivalo na površinu.
Pa premda sam i sam osjećao da ovaj papa ima nešto posebno, nešto što niti jedan prije njega u takvoj mjeri ili u jednoj osobi nije imao – nakon čitanja uvjeren sam u to još više.
Papa Franjo drukčiji je papa – papa za ovo vrijeme i za sva vremena. Papa koji bježi od divinizacija, uklanja se pompama i manipulacijama, traži čovjeka i ne sklanja se od dodira…
Papa Franjo čovjek je snažne vjere i snažne ljudskosti. Čovjek jednostavne i neposredne blizine, tople i nježne nazočnosti, sućutne brige i posve predana života. Čovjek vizija i hrabrosti, poduzetnosti i kontemplacije u isti mah. U jednu riječ – Papa kakvog smo samo poželjeti mogli. Sumnjate li u to, pročitajte ovu knjigu pa ćete se uvjeriti sami.
(Ovaj je tekst don Anton Šuljić, kao recenzent, pročitao na predstavljanju nove knjige kolege Silvija Tomaševića u knjižari Megastore u Zagrebu u srijedu 24. rujna).
Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet
Piše: Emir Imamović
(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).
Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija
Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.
Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades, Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka
Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.
“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…
Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.
Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Crvena u crnom
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:
Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate. Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak”
1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije
2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu
3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija
4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte
5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge
6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus
7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije
8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji
9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana
10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.
Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.
U početku biješe pitanje
Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.
Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.
Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.
Čuđenje u svijetu
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.
Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.
Motorna pila naopako
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.
Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.
Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom. Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna
Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”
Dva su svijeta različita
Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.
Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.
Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.
Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.
Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.
No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.
Sasvim obična benediktinka
Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.
To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Odite u krasan k…c
Evo kaj mi je na umu. Moja majka je prije godinu i pol umrla od ALS-a, strašne bolesti koja možda više nego ijedna druga razara i tijelo i psihu.
Sve druge bolesti, naime, ostavljaju nadu izlječenja, ponekad jedva tinjajuću, kao u slučaju karcinoma, melanoma i sličnih bolesti, ali ipak – nada postoji.
No, ALS ne ostavlja nikakvu nadu – od dijagnoze čovjek ima najviše 4 godine vremena do posljednjeg udisaja i izdisaja.
To je kao da se rađamo znajući točno kad ćemo umrijeti – teško breme za oboljelog i za njegove bližnje.
I sad gledam ove svjetske “celove” kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože, upozorili svijet na ovu bolest.
Što se mene tiče – šaljem ih sve u krasan kurac. Gledajući taj cirkus, a pamteći posljednje dane moje majke, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice.
Ne znam, ideja je možda i dobra, ali je realizacija ogavna.
I jednu tešku bolest su uspjeli svesti na Zvijezde plešu.
(Reakcija kolege Ede Popovića preuzeta je sa portala Večernjeg lista a izvorno je objavljena na Facebooku).
Tako je svugdje u svijetu
Kad je potkraj srpnja Alberto Barbera, umjetnički ravnatelj Filmskog festivala u Veneciji, za Screen Daily pokušao objasniti razloge iz kojih njegov festival – najstariji i najugledniji na svijetu – nije uspio dobiti pravo na prikazivanje dvaju iznimno očekivanih filmova iz zenita sezone, velikih favorita za Oscara, njegovo otvaranje duše otkrilo je dubinu jaza dvaju filmskih svjetova.
“Nisu mi uvijek jasni razlozi iz kojih filmovi ne dolaze”, kazao je sav nujan zbog gubitka novih djela Davida Finchera i Paula Thomasa Andersona, koja će, umjesto na Lidu, premijeru imati na Festivalu u New Yorku. “Stječem dojam da su SAD sve posvećenije domaćim produkcijama i svojem lokalnom tržištu, umjesto međunarodnom.”
Ništa, naravno, nije dalje od istine, što otkrivaju hladne brojke. Svjetsko tržište zabave i medija uprihodilo je 2012., posljednje godine za koju su podaci dostupni, više od 1600 milijardi dolara; gotovo trideset posto tog iznosa otpadalo je na američke medijske sadržaje. Disproporcija je utoliko veća ako se shvati da se ostalih sedamdeset posto prihoda gotovo isključivo odnosilo na konzumaciju lokalno stvorenog medijskog sadržaja na tržištu na kojem je nastao. Bollywood je, primjerice, golem samo u Indiji; Hollywood je golem svugdje.
Amerika nije mogla dosegnuti današnju unipolarnu moć da nije bilo jednog presudnog utjecaja na srca i umove svjetskog stanovništva: produkcije Hollywooda danas bilježe najveći rast upravo na teritorijima svojih nominalno najvećih oponenata, zemalja zvanih BRICS
Amerika danas ima jedini istinski globalan medijski sadržaj. I premda on ne donosi američkoj izvoznoj bilanci onoliko koliko se ponekad misli – strojevi, instrumenti, motori i neizbježno oružje još uvijek su neprikosnoveni – njegov je utjecaj na opstojnost onoga što se sve češće naziva unipolarnim svijetom nemoguće izraziti brojkama.
S padom Berlinskog zida prije četvrt stoljeća osvanule su teze o kraju povijesti, odnosno o početku “Novog američkog stoljeća”; sve su paradigme osim američke doživjele neuspjeh, smatrali su ideolozi ovog vrlog novog svijeta, i sad cijeli planet ima postati preslika pobjednika. Pristup ostvarivanju tog cilja u stvarnom je novom stoljeću počeo otkrivati svoje naličje: kao Two-Face iz ”Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona, ljudskih prava i multikulturalnosti melting pota, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca koji se umiješa uglavnom kad treba zaštititi vlastite financijske i energetske interese.
Bez Hollywooda i američkog filma takvo stanje stvari bilo bi istinski neodrživo. Zamislite samo kako bi svijet izgledao da s početkom Prvog svjetskog rata nije došlo do fundamentalne promjene u strukturi moći tada tek propupale svjetske filmske industrije. Sve do 1914., naime, najveći su studiji svijeta pripadali Francuskoj, zemlji koja je film izmislila: Gaumont je osnovan još 1895., Pathé godinu dana nakon njega. Zbog vrlo lako rješive internacionalizacije nijemog filma, tada uspostavljen sustav filmskih zvijezda i žanrova lako je prelazio granice; usprkos nepobitnom doprinosu američkog talenta razvoju medija, Europa je dominirala čak i tržišno.
A onda se na četiri mučne godine Europa pretvorila u bojno polje, nigdje veće nego upravo u Francuskoj. Kad su topovi utihnuli s potpisivanjem varljivog mira u Versaillesu, malo je tko primijetio da je pravi pobjednik u medijskom prostoru postala jedina zemlja čija je produkcija u ratnom razaranju ostala netaknuta.
Kao Two-Face iz “Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona i ljudskih prava, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca
Sve što je otada uslijedilo samo je dodatno pojačavalo taj odnos snaga, tako neophodan za osvajanje onoga što se u vojno-propagandističkom žargonu naziva hearts and minds. Pritom Hollywood vrlo rijetko poseže za otvorenom propagandom; naslovi iz sredine osamdesetih, poput ”Top Guna”, ”Ramba II” i ”Crvene zore” danas djeluju vulgarno, bez obzira na patinu nostalgije koju neki gaje prema Reaganovoj eri. Bilo je to doba siromašenja drugog i trećeg svijeta nakon promjene financijske paradigme uspostavljene u Bretton Woodsu. Neameričke su režime banke srušile daleko djelotvornije nego što su to vojska i CIA ikad mogle: ali proces bi prošao s daleko više otpora da mu Hollywood cijelo vrijeme nije davao dojam samorazumljive neizbježnosti.
Hrvatska je u tom pogledu bila gotovo idealtipska zemlja. Čak i danas od najviših državnih dužnosnika nerijetko čujemo da nešto valja učiniti na ovaj ili onaj način – koji češće ide u korist Amerike nego nas samih – jer “tako je svugdje u svijetu”. Pri čemu je taj svijet koji je svugdje uglavnom onaj koji poimamo na velikim ekranima multipleksa i, korolarno, kroz današnji ekvivalent Nickelodeona i filmskih žurnala s početka 20. stoljeća – televiziju i društvene mreže.
Srca i umovi malih zemalja u globalnom su smislu već preoteti. Američka je medijska industrija tvorac najmoćnijih sadržaja našeg vremena, dovoljno raznolikih da svakome mogu nešto ponuditi i stvoriti iluziju poželjnosti koja se suštinski ne razlikuje od primamljivosti originalnih Levi’sovih traperica iz Trsta iz doba stasavanja današnjih svugdjeusvjetaša. A tome su podložne i zemlje s mnogo slabijim kompleksom manje vrijednosti od naše: najveći rast gledanosti produkcije Hollywooda danas bilježe na teritorijama grupacije država koja pruža najorganiziraniji otpor američkoj dominaciji – Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke republike.
Hollywood je iz vlastite perspektive dosegao točku ne samo komercijalne, nego i kreativne hegemonije – točku s koje sada može samo pasti. Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu
Nije uvijek bilo tako: desetljeća su trebala da američki medijski konglomerati za najprestižniji dio svoje produkcije počnu dobivati pohvale europskih sineasta. Europa i njezini festivali bili su prostor u kojemu su sve svjetske kinematografije dolazile jedne drugima na megdan, prostori gdje su se otkrivali filmski rukopisi velikih autora Japana, Švedske, Meksika, Sovjetskog Saveza – i postajali svjetski fenomeni. Cannes, Berlin i stara mletačka dama bili su krajnji arbitri kvalitete, i morali su proći svi procesi novih valova, kako s ove, tako i s one strane Atlantika, da američki filmovi na njima počnu bivati uvažavani.
Danas je, čini se, taj proces dovršen. Amerika ima svoju ljetnu sezonu blockbustera za koje joj više ne trebaju čak ni donedavno uobičajena gala-premijere na Croisettei: zašto se baciti u trošak u Cannesu kad film još efikasnije možete promovirati putem Facebooka? Amerika ima i svoju jesensku sezonu drama koje će se natjecati za Oscar, ali za njih im Lido više ne treba. Sjevernoamerički filmski festivali poput Sundancea, Telluridea, Toronta i spomenutog New Yorka sve uspješnije odrađuju taj dio posla, a dokle god Amerikanci budu držali kontrolu nad starim i novim medijskim kanalima, njihovi će filmovi biti ti kojima će se baviti ciljana srca i umovi.
Jesmo li, dakle, i u kinematografskom smislu došli do kraja povijesti? Je li Amerika stvarno postala do te mjere dominantna da sama sebi može biti krajnje mjerilo kako zarade, tako i kvalitete? Ako je vjerovati signoru Barberi, jest; samo, nije li proračunato igranje na franšize već počelo pokazivati znakove zamora? Nije li američko zanemarivanje diskursa s drugim svjetskim kinematografijama doseglo zenit – i time ograničilo raspon vlastite buduće relevantnosti? Nije li se u trenucima hubrisa svih velikih sila oduvijek krilo sjeme njihova pada?
Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu.
Uzvišeni smisao svijeta
Otkinuli smo tek pola listova s kalendara 2014. godine, a ja na ovoj maloj parceli evo pokapam već trećeg dirigenta.
Na samu Novu godinu u Innsbrucku je umro Milan Horvat. U petak trinaestog lipnja za njim je iz Beča pošao Berislav Klobučar. U siječnju je svoju Italiju i svijet napustio i Claudio Abbado, a u nedjelju 13. srpnja u Castletonu u Virginiji umro je naš veliki maestro Lorin Maazel.
Naš? Da, naš!
Židov, Amerikanac, iz obitelji ruskih emigranata, rođen u Francuskoj. Maestro svih nas koji smo ga imali sreću gledati i slušati u Zagrebu. Maestro svih onih koji su ga upoznali i zavoljeli još kad im je s Bečkim filharmoničarima navraćao čestitati i svirati valcere u vrijeme novogodišnjih ručkova. Maestro svih koji su cijenili ozbiljnost i analitičnost dirigentskog aristokrata, intelektualca, poliglota, filozofa, violinista, matematičara, šahista i kompozitora. U Zagrebu je dirigirao često, jednom čak i u Ciboni za vrijeme Univerzijade 1987.
Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju. Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije
Nastupao je s našim filharmoničarima i simfoničarima, a jednom je s nekim talijanskim orkestrom bio pratnja Bocelliju.
Ipak, prevario sam se pomislivši lani u Beču da je podsjećanje na sve te nastupe dobar početak za razgovor s maestrom Maazelom. Kratko je odgovorio: ”Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim”. Osim po odličnoj memoriji, bio je poznat i po izravnosti, često neugodnoj, i niskom pragu tolerancije na glupost. Srećom, ja sam dobio priliku postaviti i drugo pitanje.
Sa svoje 83 godine na leđima (u ožujku ove godine bio je navršio 84) maestro Maazel je kao šef-dirigent Minhenske i stalni gost-dirigent Bečke filharmonije putovao i dirigirao više nego ikada ranije u životu i više od sedam desetljeća dugoj karijeri.
Ohrabren vlastitom vitalnošću i brojem stogodišnjaka među svojim precima, maestro Maazel je tek bio počeo pomišljati da bi možda jednog dana, recimo za tri-četiri godine, kad mu se obaveze u kalendaru prorijede, mogao malo usporiti. Međutim, godine i dani, pokazalo se, bili su mu drugačije odbrojani.
Prvo otkazivanje nastupa dogodilo se u travnju i od tada više nije stao za dirigentski pult. Prije mjesec dana službeno je dao ostavku na prestižno šefovskog mjesto u Münchenu, ujedno zahvaljujući na milijunima poruka s dobrim željama, te objavljujući da će se na godinu dana povući sa svih pozornica, osim one na svom imanju Castleton. Ali, ni tamo više nije dirigirao, ali je skoro do posljednjeg dana života radio s mladim glazbenicima.
Na kraju ga je dokrajčila upala pluća tamo na velikoj farmi među idiličnim brežuljcima, pašnjacima i šumama američke države Virginije. Tamo je maestro Maazel za sebe i svoju obitelj izgradio sklonište od svijeta. A onda je u njega pozvao čitav svijet.
Uz pomoć supruge, njemačke glumice Dietlinde Turban, na velikom je imanju 2008. pokrenuo glazbeni festival namijenjen ponajprije mladim glazbenicima, dirigentima, sviračima i pjevačima, te privlačenju nove, mlade publike. Počelo je u kućnom kazalištu, onda je podignut šator za četiristo ljudi, zatim paviljon s još većim auditorijem te mnogi prateći objekti u kojima mladi muzičari mogu boraviti i raditi čitavo ljeto.
Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu
Jest, Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju.
Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije.
I tada sam imao povlasticu provesti gotovo čitav sat prije koncerta u maestrovom društvu. Kada mu je prišao jedan obožavatelj i ponudio na potpis CD sa snimkom koncerta Zagrebačke filharmonije, Maazel je, podigavši obrvu, samo rekao: “Ha, još jedno piratsko izdanje”. I ljubazno se na njega potpisao.
A ja sam čitavo vrijeme mislio kako će slavni gosti, dirigent i orkestar, reagirati kada izađu pred poluprazno gledalište Lisinskog.
Neiskusan organizator potcijenio je važnost marketinga, a precijenio platežnu moć publike koju nije potrebno mamiti da dođu slušati Maazela, Minhensku i remek-djela 20. stoljeća. No, dijelom i zato što su korporacijski šminkeri, estradne zvjezdice i političari s tog koncerta izostali, bila je to jedna od najsavršenijih glazbenih večeri u našim životima.
Prva simfonija Sergeja Prokofjeva, Plesovi iz Galante Zoltana Kodályja te Koncert za orkestar Béle Bartóka, za nas nekoliko stotina odsvirani su kao da nas je prepuna dvorana. A da nas je toliko činilo se i kada smo pljeskali i vikali od oduševljenja podigavši čak i usne strogog Maazela u zadovoljni osmijeh.
“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene”
Svojim analitičkim umom glazbu je rastavljao i secirao do najtanjih žilica, ali za njim nisu ostajali leševi partitura, nego nanovo oživljena, novim znanjem, mudrošću, dahom i duhom ispunjena glazba. Između umjetničkog zanosa i stroge intelektualne logike kod Maazela nije bilo nikakvog proturječja: ljepota u istini, istina u ljepoti. Na takvoj čvrstoj logici počivala je i njegova umjetnička i ljudska etika. Govoreći polako i jasno, u savršeno oblikovanim rečenicama povezanima u zaokružene misli, maestro Maazel mi je lani u Beču rekao i ovo:
“Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe, jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet”.
Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu.
Festival u Castletonu u spomen na svog osnivača istaknuo je ove njegove riječi:
“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene.”
Ne politika, ne stranke, ne crkve, ne korporacije, nego ovakvi ljudi čuvaju vjeru u uzvišeni smisao svijeta. Njihova baklja gori i putuje, od ruke do ruke, od slova do slova, od note do note.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Preusmjeravanje
Kako se poštedjeti bezvrijednih intervencija, misliti pametnije i živjeti bolje? Ne postoji (iako bi bilo lijepo povjerovati u suprotno) čarobna tableta od koje ćete biti sretniji, postati boljim roditeljem, riješiti problematično ponašanje svog tinejdžera, smanjiti rasne predrasude i premostiti ponor obrazovnih postignuća. No zato postoji znanstveni pristup nazvan osmišljavanje priča, koji sve to može postići. Djeluje po principu preusmjeravanja priča koje govorimo (o) sebi i svijetu koji nas okružuje, s uputama koje vode do trajne promjene.
Mnogi postojeći pristupi, od industrije za samopomoć, do programa koji govore o štetnosti uzimanja alkohola i droga, uopće ne djeluju. Većina ih nije primjereno testirana, a neki će čak i ozbiljno naškoditi. U svojoj knjizi svjetski poznati psiholog Timothy Wilson pokazuje kako djeluje osmišljavanje priča i kako se njime koristiti u svakodnevnom životu, a da odbacite pritom pritisak da se promijenite.
“Preusmjeravanje” demonstrira moć koju male promjene mogu imati na percepciju sebe i svijeta oko nas.
Naslov: Preusmjeravanje
Autor: Thimoty Wilson
Prijevod: Snježana Ercegovac
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 268
Uvez: meki
ISBN 9789533166131
Izdavač: Algoritam
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)