Bojan Glavašević
Prvi korak za rješavanje problema je priznanje da problem postoji. Zato recimo to na glas: SDP, kao stranka, već jako dugo funkcionira sve lošije i lošije. [Read more…]
SDP-ov put do političkog uspjeha (1)
Početak kraja Europe?
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Godina 2015. mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija. Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća…
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
Kako pamtiti Milanovića
Ako, točnije, kada jednoga dana Hrvatska dobije svoju Syrizu, Die Linke, neku beskompromisnu, novu, istinsku socijalističku stranku ili koaliciju takvih, velike će zasluge pripadati i sadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću.
Ostat će, istina, zaboravljeni svi oni čiji je angažman nesebičan, ali to uvijek tako biva: pamte se generali, dok se vojnika sjeća samo najuža obitelj.
On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom.
On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom
Prepoznale su to čak i vođe hrvatskih sindikata, profesionalni nezadovoljnici koji su se na vrijeme, s dvadeset i kojom godinom zakašnjenja sjetili ideje o tri osmice, ali su opet zaboravili da su akteri vlasti daleko manji problem od sustava.
Da, aktualna Vlada jest neopjevano loša, samo što nije ništa gora od prethodne, niti će se ispostaviti kako će je zamijeniti bolja. Zapravo, pakleni je to trokut – vlada-oporba-sindikati – koji funkcionira kao okvir u kojem se čuva sve što su naivni očekivali da će barem biti okrznuto pobjedom Kukuriku koalicije. Naravno, nikakvo to opravdanje nije, a još je manje razlog da ispunimo želju prvog ministra i s njim na čelu kolone propatimo još oko deset godina; samo što se ne treba nadati da će isto to desetljeće s nekim drugim službenicima oligarhije biti podnošljivije.
Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem. Pobijedila je, čisto da se podsjetimo, Kukuriku koalicija zato što je trećina njenih glasača, jednostavno, prirodno orijentirana, prije svega, prema SDP-u, dok je druga trećina samo željela pad HDZ-a, a posljednja povjerovala kako socijaldemokrati to zbilja i jesu. U toj podjeli bliski su više nego što žele priznati prvi i posljednji: neizlječivi SDP-ovci su, recimo tako, vjernici ideja, istih onih zbog čijeg su odbacivanja kojem svjedočimo na antidepresivima ovi treći.
Da je SDP stranka koja je u rekordnom roku iznevjerila najmanje trećinu svojih birača, vijest je koliko i informacija su se Beatlesi raspali. No, to ne znači i kako je ista ta stranka te svoje očajne birače navela na odluku o trajnoj apstinenciji od bilo kakva sudjelovanja na izborima. Moguće je tek da će propustiti prve iduće, potpuno nezainteresirani za njihov ishod.
Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem
Sve, naime, i da Socijaldemokratska partija preživi onaj dan u kojem se Mislav Bago javlja ispred glasačkih mjesta, ideja socijalne pravde u njoj neće. Točnije, živa izbore ne može dočekati, s obzirom na to da je preminula neposredno nakon ovih posljednjih.
Upravo je to rezultat po kojem ćemo pamtiti Zorana Milanovića: setom grunfovskih odluka – o kojima se i govori i razmišlja poput lika iz kultnog stripa – SDP se legitimirala kao stranka u kojoj forma veze nema sa suštinom, kao Socijaldemokratska partija koja, možda, ne prezire demokraciju, samo možda, ali je socijalno osjetljiva kao Broj 1.
Za ovog mandata SDP je praznim ostavio, nazovimo ga, svoj prirodni prostor, pokazavši, uz sve ostalo, kako se kod nas najbolje prima sve najgore iz Europske unije, u kojoj je socijaldemokracija kao takva odavno pala nekoj stvari za uši i postala ukras parlamentarizma kao oblika zaštite kapitala i njegovog interesa o kojem postoji svestranački konsenzus.
Nisu u istoj toj EU, kao ni drugdje, nove lijeve stranke i pokreti nastali zato da se istinski ljevičari mogu zajedno diviti Marxu ili svađati oko toga je li Messi bolji od Ronalda, već su te nove lijeve stranke i pokreti posljedica neuspjeha socijaldemokrata, njihova umjerenjaštva, kompromiserstva i, u konačnici, religijskog pristupanja kapitalizmu.
Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom
No, umjesto da shvati kako je blairovski koncept – u kojem se Laburisti od oponenata razlikuju po stupnju socijalne osjetljivosti, a ne suštinskom odnosu spram tačerizma – spektakularno propao, ovaj naš mučenik je pokazao da se od lošeg može biti gori. Nije, što valjda ne treba naglašavati, ni jednom svojom odlukom ova Vlada ugrozila anđele tranzicije, već isključivo njene žrtve, pokazujući pri tome kao svemir veliko nerazumijevanje za nezadovoljstvo građana i istu toliku nespremnost na, prvo drugarsku, a kasnije i onu kritiku koja zvuči kao krik očajnika.
Kako je ispražnjen od suštine, SDP je poput balona odletio u onu sivu političku zonu u kojoj svaka promjena ima jedan cilj: da radikalnoj manjini bude i dalje, a i to u najgorem slučaju, jednako ugodno bez obzira na cijenu koju većina mora platiti. Tako je, ali sigurno, SDP ostao bez one svoje zadnje trećine birača, zadržavši eventualno većinu iz prve, ali ne zato što nema alternative, već zato što je još nema.
Dok je postojala makar i naivna nada da socijaldemokracija nije propala, istinske lijeve stranke, one što ih trendovski, slučajni socijalisti nazivaju radikalnim, nisu iz stotinu i jednog razloga imale naročite šanse. Danas, međutim, imaju samo jedan razlog nastanka: neuspjeh SDP-a ili kako se već socijaldemokrati zovu na stranim jezicima.
Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom. Kada nastane i artikulira se na političkoj sceni, imat ćemo, eto, jedan razlog da ga pamtimo po dobrom, ma koliko se danas osjećali prevarenima.
(Kolega Emir Imamović oprašta se od portala autograf.hr. Njegovu fotografiju iz tehničkih razloga objavljujemo još ovaj tjedan, a kolumnu prenosimo s portala forum.tm)
