autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sjećanje na Predraga Matvejevića u Mostaru

Autor: Tačno.net / 05.02.2019. Leave a Comment

Predrag Matvejević

Predrag Matvejević

Matvejević je bio istrajan u neodustajanju i kad je to bilo nepoželjno, bio je i ostao svoj, čist u tome, na strani koju je sam odabrao, nikada ne gubeći osjećaj za stradanja drugih.

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: NOVOSTI Tagged With: Novosti, Predrag Matvejević, tacno.net

Tomislav Jakić: ”Novinarstvo se ne napušta, nego se brani!”

Autor: Goran Borković / 08.10.2018. Leave a Comment

Tomislav Jakić

Tomislav Jakić

Tomislav Jakić doajen je hrvatskog novinarstva koji je dugi niz godina  bio jedan od najprepoznatljivijih novinar Radio-televizije Zagreb, gdje je od 1966. radio u redakciji vanjske politike. Jakić, koji je i danas aktivan kao novinar, za naš web govori o svojim iskustvima i stanju u hrvatskom novinarstvu.

Gospodine Jakiću, premda ste u mirovini i dalje puno pišete i čest ste sugovornik u dijelu medija kada se govori o vanjskopolitičkim temama, a uskoro vam izlazi i knjiga kolumni. 

Rekao bih da vas dojam vara. Da, prisutan sam i dalje, možda je bolje reći: još uvijek sam prisutan u medijskom prostoru. Ali to se svodi na dva teksta mjesečno u tjedniku Novosti, ponekad i na neki tekst napisan isključivo za portal tacno.net ili forum.tm.

Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine

Televizije me, mislim na HTV, N1 i Al Jazeeru, ponekad pozovu na razgovor o nekoj aktualnoj vanjskopolitičkoj temi, to radi i Radio 101, ali niti su ti pozivi tako česti, niti bi meni ikada palo na pamet da se pretvorim u neku vrstu komentatora opće prakse, pa da prihvaćam govoriti ili pisati o bilo čemu. Zato sam ne jednom i odbio pozive smatrajući da za temu koja mi je predložena nisam dovoljno kompetentan.

A što se tiče knjige koju spominjete – da, nadam se da će se početkom jeseni pojaviti knjiga mojih odabranih kolumni uz desetak dosad neobjavljenih tekstova što sam ih napisao u kasnu jesen godine 2017., kada sam se, zgađen atmosferom ne samo na medijskoj sceni nego i u društvu, pokušao povući s javne i medijske scene. Nisam izdržao i, eto, tu sam.

Energije vam nikad nije nedostajalo? Kako gledate na stanje u hrvatskim medijima? 

Imam, rekao bih, onoliko energije koliko je primjereno čovjeku mojih godina, a koji nema nikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema. I koji nije izgubio interes za sve što se događa oko njega, i u neposrednoj okolini, i u svijetu.

Tomislav Jakić

Tomislav Jakić

Pitate me za stanje u hrvatskim medijima. Mogao bih odgovoriti jednom riječju: žalosno. No tim uopćavanjem bio bih nepravedan prema zaista rijetkim medijima koji nastoje održati profesionalnost i dignitet profesije, kao i prema također rijetkim pojedincima koje toleriraju, čini mi se kao neku vrstu alibija, u redakcijama mainstream medija koji su, više ili manje očito, ”glajhšaltovani”. Ide to dotle da se u jednoj velikoj medijskoj kući novinarima propisuje kojom riječju smiju opisivati neku stvar.

Na koga, odnosno na što mislite?

Ne mogu ulaziti u pojedinosti jer bih samo doveo u neugodnu situaciju mlade kolege koji mi se ponekada potuže na sve što moraju otrpjeti da bi sačuvali radno mjesto.

Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se brani

Posebna je priča javni radiotelevizijski servis, gdje ste vi i započeli karijeru da bi devedesetih s mnogim drugim kolegama preko noći postali nepoželjni. Koliko HRT zadovoljava svoju zadaću javnog medija? 

HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama.

Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine.

Kako promijeniti takvu situaciju? Dojam je da je postalo normalno da u poslijepodnevnom terminu gledamo čovjeka kako neometano 15 minuta priča kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su ljudi rado boravili.

Tomislav Jakić

Tomislav Jakić

U američkom kvizu rekli bi da ste mi postavili pitanje za milijun dolara. Ne znam kako promijeniti takvo stanje, ali definitivno znam, vidim i osjećam da HRT nema jedinstvenu uređivačku politiku. To ne znači nikakvo jednoumlje, nego naprosto to da se zna koje će vrijednosti javna radio-televizija promicati, kojim će se temama – u interesu najšire javnosti – baviti, kako će im prilaziti, kakve će ljude dovoditi u svoje programe. Imam dojam, možda griješim, da unutar HRT-a postoje, i profesionalno i svjetonazorski gledano, različite skupine, pa se program formira ovisno o tome na koji njegov segment ova ili ona skupina ima presudan utjecaj.

Devedesetih je najveći pritisak na medije dolazio od političkog vrha da bi kasnije primat preuzele velike tvrtke sa svojim oglasima. Upravlja li se i danas negdje iz sjene?

Da, rekao sam već. Utjecaj na medije nedvojbeno postoji. Možda se baš izravno ne upravlja, kako vi kažete, ali se itekako utječe. I na program i na ljude koji ga stvaraju. Utječe vlast, utječu pojedine stranke, utječu interesne skupine, utječu oglašivači. Oni koji rade u novinarstvu, čast iznimkama koje su zaista rijetke, i ne mogu reći da rade u slobodnim medijima niti da su sami slobodni.

Desnica vas i danas naziva ”komunjarskim novinarom“, mada niste, što je manje poznato, nikada bili član Saveza komunista Jugoslavije za razliku od dežurnih kritičara.

HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama

Ne, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima ”krsti” desnica uopće me ne zanima. To što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na temelju činjenica argumentirano zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom.

Rođeni ste u Zagrebu i to usred rata. Kako ste se odlučili za novinarski posao?

Ne bih mogao reći da sam se odlučio. Bilo je to, da tako kažem, najprije letimično poznanstvo koje se s vremenom pretvorilo u ljubav, profesionalnu naravno. Kao student prava javio sam se na natječaj tadašnje Radio-televizije Zagreb koja je za svoje programe tražila mlade novinare.

Prošao sam višemjesečno rigorozno testiranje, apsolvirao dvogodišnju internu novinarsku školu RTZ-a, prošao godišnje jednomjesečne prakse u redakcijama radija i televizije koja je tada tek stasala. Upoznao sam kroz to novinarski poziv i zavolio ga. Našao sam u njemu sebe. Mislim da je time sve rečeno.

Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje?

tomislav-jakic-knjigaOno prvo, na Sinaj, neposredno nakon Oktobarskog rata godine 1973. Bilo je, naravno, kasnije i drugih, zanimljivih i izazovnih, bilo je intervjua s vrlo interesantnim sugovornicima; već i samo nabrajanje predaleko bi nas odvelo.

S početka devedesetih posebno je zanimljiv zadatak bio pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška po SAD-u, što ste opisali u knjizi ”Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu“ (Plejada, 2010.).

Da, to je bilo zanimljivo, a za mene i otrežnjavajuće. Na tom sam putovanju spoznao tko su ljudi koji su uzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i dobio sam prilično jasnu predodžbu o tome kako će se stvari razvijati. Do dana današnjega.

Nakon HRT-a karijeru ste nastavili u Hini, pa na Radiju Slobodna Evropa u Pragu, Kako ste preživljavali tih godina?

Bilo je i drugih poslova, bio sam profesionalni tajnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, bio sam predstavnik za javnost Instituta Otvoreno društvo, bio sam glavni urednik i direktor riječke televizije Kanal RI, bio sam kolumnist dnevnog lista Vjesnik.

Ukratko: radio sam što sam mogao, uglavnom kao novinar, ali ponekada i izvan novinarstva. Bile su to godine preživljavanja, no – da me ne biste pogrešno shvatili – ne tužim se, bilo je kolegica i kolega koji su u to vrijeme imali daleko traumatičnija iskustva. Ostajali su doslovno na ulici, izgubili su egzistencijalnu osnovu, iskusili su što znači biti otpisan po kratkom postupku, pa uz to i etiketiran na najgori mogući način. Mene su, srećom, takve stvari samo rubno dotaknule.

Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane

Nakon demokratskih promjena postali ste savjetnik predsjedniku Stjepanu Mesiću s kojim ste i danas u dobrim odnosima. Koliko se Mesić razlikovao od Tuđmana i kako, po vašem mišljenju, Kolinda Grabar-Kitarović stoji prema njima dvojici?

Odgovorit ću vrlo kratko, jer bi svaka detaljnija analiza tražila previše vremena i prostora. Tuđman i Mesić bili su dva svijeta, različiti karakteri, različiti pristupi visokoj funkciji koju su obnašali. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane. Aktualna Predsjednica priča je za sebe i kako njezin mandat još traje, neka mi bude dopušteno da se suzdržim od svakog daljeg komentara. U nekim kolumnama koje sam napisao bio sam određeniji.

Na nedavnoj promociji knjige pokojne novinarke Tatjane Tagirov ”Optužujem“ (Documenta, Žene u crnom, 2018.) prikazana je snimka na kojoj Tanja u nekoj televizijskoj emisiji na pitanje voditelja što bi poručila mladima novinarima odgovora: ”Poručujem im da batale ovaj posao!” Što biste im vi poručili?

tomislav-jakic-ver-1Upravo suprotno. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se brani. Uz mali dodatak.

U predgovoru knjizi mojih kolumni što ste je spomenuli na početku razgovora napisao sam da je to svojevrsni nekrolog novinarstvu kakvo sam poznavao i kakvo ono, prema mojem dubokom uvjerenju, mora biti. Drugim riječima: moja je generacija svoje odslužila, na mladima je da se izbore za dignitet profesije, ali i za svoj osobni. Jer te su dvije stvari nedjeljive.

(Prenosimo s portala hnd.hr).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

[Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Al Jazeera, forum.tm, Goran Borković, HND, HTV, Jasenovac, Kanal RI, Kolinda Grabar Kitarović, Mesić, N1, novinarstvo, Radio 101, RTZ, SAD, Sinaj, tacno.net, Tomislav Jakić, Tuđman, Vjesnik

Slavenka Drakulić: ”Danas se svi zapravo trude biti ustaše”

Autor: Heni Erceg / 02.08.2014. Leave a Comment

Piše: Heni Erceg

 

Slavenka Drakulić HOR 3 Foto RTVSLO (1)

Foto: RTVSLO

Slavenka Drakulić, hrvatska je književnica, vrlo plodna i angažirana autorica, čiji su romani, eseji i publicistika prevedeni na brojne svjetske jezike, pa se smatra najprevođenijom hrvatskom autoricom. U njenim romanima središnja je tema žensko tijelo, često izloženo radikalnom stradanju, boli, zlostavljanju, silovanju…

 

Slavenka spada u kategoriju hrabrih, politički osvještenih i zainteresiranih autorica, pa je, koristeći vlastito iskustvo, uvijek s finim osjećajem za detalje, ispisala brojne duhovite i važne eseje o padu komunizma i životu u bivšoj Jugoslaviji, kao i o kasnijim teškim problemima tranzicije u istočnoevropskim državama. Svoju je publicističku karijeru započela, danas kultnom, knjigom eseja “Smrtni grijesi feminizma”, čime je još 1984. godine utrla put feminističkom pokretu na ovim prostorima.

Meni je svaka nova godina dobitak! Ja sam naime sretna da mi se pružila prilika da ostarim, jer živim s tuđim bubregom i još od tridesete godine se borim da uopće ostanem živa

 

Zbog suprostavljanja autoritarnom režimu u Hrvatskoj, devedesetih godina je bila izložena grubom medijskom napadu, svrstana na listu “neprijatelja” režima, zbog čega joj je rad u ovdašnjim medijima bio onemogućen, osim na stranicama nezavisnog tjednika Feral Tribune. Danas, uz književni rad, svoje novinske, politički angažirane tekstove, obavljuje u brojnim svjetskim novinama i časopisima, a uz ostale nagrade, dobitnica je i nagrade za “evropsko razumijevanje” u Leipzigu, 2004. Živi u Zagrebu, Beču i Stocholmu, a veći dio godine provodi i u selu Sovinjak, u Istri.

 

Nije mi namjera početi depresivnim pitanjem, ali nekako mi prvo pada na pamet kako se u našim razgovorima posljednjih godina, između svih mogućih tema, često nametne jedna, kao dobar predložak za knjigu, a to je problematiziranje protoka vremena koje se, nekako neobjašnjivo, ubrzava godinama. Pa intrigira li te ta tema, vezana uz neminovnost starenja, tim više što je usko povezana s preokupacijom iz tvojih romana, to jest temom tijela?

Moj odnos prema starenju je, bojim se, pomalo neobičan. Meni je svaka nova godina dobitak! Ja sam naime sretna da mi se pružila prilika da ostarim, jer živim s tuđim bubregom i još od tridesete godine se borim da uopće ostanem živa. Najprije šest godina dijalize, pa prva transplantacija, pa ponovo četiri godine dijalize, pa opet transplantacija… I naravno da je čovjek sretan da je živ, da nekako klima, ide dalje bez obzira na sve te lijekove i usputne boleštine.

 

Ipak, tema me naravno zanima iz jednog drugog ugla, kao literarna tema. Tijelo i starenje tijela. Prije par godina primijetila sam da su muški pisci poput Philipa Rotha, J. M. Coetzea ili Paula Ostera, na primjer, objavili romane o starenju koje sam naravno odmah pročitala. Razumljivo da sam pomislila: a što o svome starenju pišu ženske spisateljice? Zato jer mislim da se naše iskustvo starenja ipak razlikuje, pogotovo kad se odnosi na tijelo. I krenula sam tražiti, kopati po literaturi na raznim jezicima, u tome su mi pomogle i prijateljice… Moram reći da sam se razočarala. Žene, pogotovo moje generacije, opisale su sva svoja iskustva, osim starenja. Ima toga, ali prije svega u teoriji, zatim u memoaristici i biografijama. Kod nas Irena Vrkljan piše o starenju, ali ne o starenju tijela. Zašto dakle žene ne artikuliraju vlastito starenje u literaturi? Opazila sam, doduše, da ima puno dobrih knjiga o bolesti, recimo Alzheimeru, općenito demenciji, naprimjer knjiga Annie Ernaux o bolesti majke, ali ne i romana. Kao da je starenje baš nekako nezahvalna, ili možda prebolna tema da bi se uobličila literarno.

Ako je nova država demokratska – kako se predstavlja – ona ne bi trebala stvarati disidente, nego samo ljude drugačijeg mišljenja. No u praksi je to bilo malo drukčije, pogotovo devedesetih. Pa s obzirom da sam, premda “javni radnik”, odnosno radnica, dugo bila isključena iz javnosti, moglo bi se govoriti o žrtvi. No ja sam smatrala da Hrvatska nije manje moja domovina zato jer su na vlasti ljudi koji isključuju drugačije mišljenje i oduzimaju mi mogućnost rada zato jer, po njihovom mišljenju, nisam bila dovoljno patriot

 

Nisam bila lijena pa sam napisala esej na tu temu pod naslovom “Flirting with a Stranger” za portal eurozine.com i reakcije su bile jako zanimljive, a tekst je odmah preveden na nekoliko jezika, preuzeo ga je njemački feministički magazin Emma i još nekoliko novina. No ono što je najvažnije, javile su se čitateljice – a bogme i čitatelji – koji su me jako podržali. To me potaklo da se više pozabavim temom starenja i sasvim ću sigurno o tome još pisati.

 

Zašto te baš tjelesnost zanima? Da li zbog vlastitog iskustva jedne ozbiljne bolesti, sjajno opisane u knjizi ”Hologrami straha“? I koliko te upravo ta bolest odredila, s obzirom da mi svaku godinu kažeš da slaviš svoj rođendan upravo zato što si još uvijek živa?

Vjerojatno me je bolest odredila, ali to na koncu nije najvažnije. Evo, uzmimo jednu mladu današnju čitateljicu od recimo 25 godina, koja teško da zna nešto o meni jer sam dugo bila odsutna iz javnog života. Hoće li ona kad pročita ”Holograme straha”, postaviti pitanje zašto se bavim tjelesnošću i bolešću, hoće li joj biti važno jesam li to što opisujem stvarno preživjela? Ili će joj ipak biti najvažnija uvjerljivost opisa, bilo to moje iskustvo ili ne? Naime, ovo pitanje zalazi u područje uloge iskustvenog i imaginarnog u pisanju. Meni se čini da je za pisca važnija mašta od iskustva. Ljudi imaju svakakva zanimljiva iskustva, ali nemaju sposobnost ili talent da ih izraze. Osim toga, nisam sklona biografskom tumačenju literarnih tema i postupaka.

 

Mogu jedino reći da me moja bolest odredila u svjetonazorskom smislu. Rani susret s bolešću i vlastitom smrtnošću tjera te da razmišljaš o životu, o tome što želiš napraviti. Da se postaviš drugačije, da odrediš prioritete, da napraviš neke radikalne odluke. Evo, da pojednostavnim: zašto bih ja u takvoj situaciji radila kompromise, bilo u ljubavi ili u karijeri?

 

Slavenka Drakulić HOR 3 Foto RTVSLO (2)

Foto: Mladina

Budući da se ne smatraš žrtvom nacionalizma devedesetih, još manje disidentom, kako doživljavaš stalnu hrvatsku, nacionalnu martirologiju? Može li se uopće graditi zdravo društvo na selektivnoj viktimologiji, kapitaliziranju samo vlastite žrtve i preziru prema žrtvama drugog etniciteta?

Ako je nova država demokratska – kako se predstavlja – ona ne bi trebala stvarati disidente, nego samo ljude drugačijeg mišljenja. No u praksi je to bilo malo drukčije, pogotovo devedesetih. Pa s obzirom da sam, premda “javni radnik”, odnosno radnica, dugo bila isključena iz javnosti, moglo bi se govoriti o žrtvi. No ja sam smatrala da Hrvatska nije manje moja domovina zato jer su na vlasti ljudi koji isključuju drugačije mišljenje i oduzimaju mi mogućnost rada zato jer, po njihovom mišljenju, nisam bila dovoljno patriot. Ustvari nisam bila nacionalist. Nacionalizam se razlikuje od patriotizma jer mu je potreban Drugi, jer se i konstituira protiv Drugog, ukratko nacionalizam uvijek uključuje mržnju.

Istina je da je Hrvatska bila žrtva agresije, ali bila je i agresor u Bosni. I njezini su borci, makar i u obrani, počinili ratne zločine. S tim se činjenicama jako teško suočiti. Pogledaj, ova zemlja nije našla dovoljno snage da se uhvati u koštac s činjenicom da je Hrvatska bila fašistička tvorevina od 1941-1945. i zbog toga se još i danas vrtimo u istom krugu partizana i ustaša. A problem je i što smo u vrijeme socijalizma imali ideologiziranu historiografiju, pisanu u skladu s “istinom” vladajuće partije

 

A što se tiče ideologije žrtve, istina je da je Hrvatska bila žrtva agresije, ali bila je i agresor u Bosni. I njezini su borci, makar i u obrani, počinili ratne zločine. S tim se činjenicama jako teško suočiti. Pogledaj, ova zemlja nije našla dovoljno snage da se uhvati u koštac s činjenicom da je Hrvatska bila fašistička tvorevina od 1941-1945. i zbog toga se još i danas vrtimo u istom krugu partizana i ustaša. A problem je i što smo u vrijeme socijalizma imali ideologiziranu historiografiju, pisanu u skladu s “istinom” vladajuće partije. Odnosno živjeli smo sa službenom poviješću i privatnim sjećanjima. Između toga bio je jaz, koji postoji i danas. Pritom uopće ne mislim na podjelu na partizane i ustaše, jer danas se svi zapravo trude biti ustaše, nego na ideologiziranu interpretaciju ovog zadnjeg rata i na istinu o tom ratu. Mi smo naprosto naučeni na to. U toj vrsti nacionalističke interpretacije mi smo samo žrtve, vojnik u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin, žrtva je uvijek u pravu…, i nema mjesta za priznanje žrtava drugih. Jer to bi značilo priznati da smo i mi sami počinitelji zločina. Pa kada na suđenjima i dođe do takvog priznanja, onda se govori tek o pojedinačnim ekscesima, a nipošto o namjeri etničkog čišćenja u ime kojeg su počinjeni zločini. Na taj način teško je doći do pomirenja. Nema, naime, pravde bez istine.

 

U kontekstu ratnih žrtvi, najmanje se ili uopće ne spominju žene, žrtve silovanja na ovim prostorima. Kako si doživjela susrete s tom marginaliziranom skupinom u pripremi svoje knjige ”Kao da me nema“? I kako je moguće da, unatoč tolikim potresnim svjedočenjima, sve ovdašnje države odbijaju silovanje žena prepoznati i priznati kao ratni zločin?

Na silovanje žena u ratu gleda se kao na nekakav usputni, skoro pa normalni zločin, jer se to događa već hiljadama godina u svim ratovima. Masovna silovanja žena uvijek imaju za cilj da se stanovništvo posrami i zastraši s ciljem etničkog čišćenja. Dakle, one su nesumnjivo ratne žrtve i trebale bi imati takav status. Nisu ga ni u Bosni dobile odmah, iako je tamo bilo najviše žena žrtava. Sjećam se filma Jasmile Žbanić “Grbavica” koji je odličan film, ali još važnije, njime je ona pokrenula – zajedno s nekim organizacijama – međunarodno potpisivanje peticije za prava tih žena. Potpisi su se skupljali na svakoj premijeri i nakon par godina, ipak je usvojen zakon kojim se u Bosni i Hercegovini tim ženama priznaje status žrtava rata.

 

Ja sam pak knjigu napisala iz čiste frustracije novinarstvom. Naime, u novinarskim se žanrovima može ići samo do izvjesne granice. Čitateljstvo se ne može identificirati sa žrtvama jer je prezasićeno podacima, vijestima, slikama… Ukratko, ne možete doprijeti do osjećaja. A žrtve traže suosjećanje. I tako sam posegnula za literaturom, u smislu da su svi detalji točni, ali lik glavne junakinje je sastavljen od mnogih žena koje su doživjele taj užas i poslije o tome pričale. Treba još znati da žrtve bilo kakvog nasilja nisu u stanju govoriti o tome, pogotovo ne o osjećajima. Tako da sam im zapravo pokušala “posuditi” svoj glas, svoju imaginaciju.

Kad sam pitala te ljude, dobrovoljne davatelje, zašto su se odlučili na tako radikalan čin, nije bilo jedinstvenog odgovora. Moja davateljica Christina Swenson, koju sam kasnije upoznala, također nije imala neki poseban razlog, osim želje da nekome pomogne. Meni je pak to bilo dragocjeno iskustvo dobra, ne smo iz osobnih razloga, nego i zato jer uvijek slušamo samo o zlu u čovjeku, dobro je rijetko zanimljiva tema. Ali ono ipak postoji i dobro je znati da je tako

 

Zanimljivo je, međutim, da su žene u Bosni govorile o strahotama koje su prošle, uključujući i silovanja, a to se u pravilu ne događa. Tamo su bili novinari, uskoro su došle i međunarodne organizacije i napravljena je solidna dokumentacija. Tako je iz užasa (procjenjeno je da je od silovanja stradalo od 30.000 do 60.000 žena), i zahvaljujući činjenici da su bosanske žene govorile, proizašlo nešto dobro. Godine 2001. UN su proglasile silovanja u ratu zločinom (crimes against humanity), a već 22. februara 2002. donesena je prva presuda prema tome zakonu. Bilo je to na suđenju u “slučaju Foča”, sutkinja je bila žena, Florence Mumba, a sjećam se kako se jedan od optuženih branio da je tim sirotim ženama zapravo sačuvao život – ta mogao ih je ubiti!

 

Smeta li ti stalna mantra o tome kako si otišla iz Hrvatske zbog pritisaka i kretenskog, medijskog šikaniranja, budući da se nikada nisi zapravo odselila, nego već dvadeset godina živiš na različitim adresama, samo stjecajem okolnosti, odnosno slučajem da ti je suprug, pisac i novinar Richard Swartz, Šveđanin, s prebivalištem u Beču?

Teško je stalno ispravljati krive navode, ali kad godinama radiš u novinama, a onda te više nema, jer si prognana iz njih kao izdajica – onda je to kao da te i stvarno nema. Ja nisam otišla živjeti vani zbog toga nego iz privatnih razloga i nikada nisam ni odselila, nego sam živjela kao i dan danas, u sve tri zemlje. Ali istina je da sam, i ne samo ja, bila dovedena u situaciju da moram zarađivati negdje drugdje, dakle izvan Hrvatske. Pisala sam za strane novine, tamo objavljivala knjige i od toga živjela. Kao što uglavnom činim i danas.

 

Slavenka Drakulić HOR 3 Foto RTVSLO (3)

Foto: Libela

No upravo iz stalne pozicije hodača između Švedske, Austrije i Hrvatske i mogućnosti usporedbi, vjerojatno mnogo bolje uočavaš pravo društveno stanje ovdje, kod kuće. Pa što misliš, kuda mi to, kao društvo idemo? Naprijed? Ili su konzervativizam i recidivi prošlih ratova i podjela toliko uznapredovali da se zapravo krećemo u rikverc?

Da, odrasli smo s idejom da društvo može samo napredovati, prema takozvanoj “svjetloj budućnosti”. Ništa pogrešnije od toga. Medicina ili fizika, nauka općenito, mogu napredovati, ali ljudsko je društvo nešto drugo i ne razvija se pravocrtno. Lako je, previše lako, skliznuti prema starim obrascima ponašanja, a to nam je najbolje pokazao nacionalizam i rat. No ili povijest nije učiteljica života, ili smo mi jako slabi učenici. Dolaskom demokracije napredak se, po mome mišljenju, trebao sastojati prvenstveno u mogućnosti, u mogućoj slobodi koju pruža novi politički sistem. Ali problem je da političke promjene i promjene mentaliteta, to jest vrijednosti, morala, običaja… ne idu paralelno, dapače, hrvatsko društvo funkcionira po istom plemenskom obrascu kao i ranije. To je slučaj i u većini bivših socijalističkih zemalja. Duboke promjene zahtjevaju vrijeme, četvrt stoljeća očito nije dovoljno. Imamo dakle demokratske institucije, ali nemamo demokratsko ponašanje, a svaka se vlast ponaša po jednakom, ustaljenom partijsko-obiteljsko-interesnom obrascu. Ukratko – vlada klijentelizam i korupcija.

Na silovanje žena u ratu gleda se kao na nekakav usputni, skoro pa normalni zločin, jer se to događa već hiljadama godina u svim ratovima. Masovna silovanja žena uvijek imaju za cilj da se stanovništvo posrami i zastraši s ciljem etničkog čišćenja. Dakle, one su nesumnjivo ratne žrtve i trebale bi imati takav status. Nisu ga ni u Bosni dobile odmah, iako je tamo bilo najviše žena žrtava

 

Svjedočimo mjesecima raznim pojavama koje bi se mogle bez puno krzmanja nazvati fašističkim, i sve to se čini još gorim, budući da već skoro tri godine Hrvatskom vlada takozvana lijevo-liberalna koalicija. Slažemo se da ni u Evropskoj Uniji ne cvjetaju ruže, pa ipak, kako to da su se stvari u Hrvatskoj nekako otele kontroli baš njenim ulaskom u EU, te da prevlast preuzimaju, ili barem pokušavaju, konzervativne, rigidne skupine?

Meni se čini da se to ne događa slučajno. Poklopilo se nekoliko uvjeta – promjena političkog sistema, financijska i ekonomska kriza i strah od neizvjesne budućnosti. U strahu se društvo obično okreće tradicionalnim, konzervativnim vrijednostima, a demokratska država pak ima instrumente pomoću kojih se taj zaokret može i legalizirati. Ako uzmemo da je demokracija mogućnost zastupanja i promoviranja vlastitih interesa, onda moram reći da su konzervativne skupine to bolje shvatile od onih drugih. Očito se znaju bolje organizirati, vjerojatno uz pomoć Crkve. Mislim da bi se moglo reći kako je to “mađarski model”, to jest da uđeš u EU, a onda radiš što te volja! Viktor Orban je u tome prvak, a hrvatski su desničari očito krenuli njegovim putem.

 

Umjesto čuđenja i kukanja, bolje bi bilo da se i liberalne snage organiziraju na isti način. No one valjda računaju da su njihovi na vlasti pa im takvo udruživanje oko partikularnih pitanja nije ni potrebno. Naravno da je potrebno, prvenstveno zato jer političarima ne treba vjerovati. Čak ni kad ih sami izaberete, kad su, recimo, “vaši”. Svugdje u Evropi političari su izgubili povjerenje građana jer se vidi da kad preuzmu vlast zastupaju samo svoj ili klijentelistički, a ne javni interes. To je problem, jer tko će onda i u kojem javnom prostoru uopće zastupati javni interes, ako ne građani sami. Uz pomoć i kroz demokratske institucije koje im stoje na raspolaganju.

 

Kakve šanse u državi rastućeg utjecaja Katoličke crkve i njenih vrijednosti – od sakralizacije braka, diskriminatornog odnosa prema istospolnim zajednicama, sve do mogućeg zahtjeva za zakonskom zabranom pobačaja – imaju žene? Je li se, naime, feministički pokret osamdesetih, u kojemu si bila jako angažirana, a rezultat je bila i knjiga ”Smrtni grijesi feminizma“, do kraja izborio za ženska prava ili je to s današnjeg gledišta tek nostalgično prisjećanje, bez zagarantiranih rezultata?

Netko mi je nedavno rekao kako je ta moja knjiga još uvijek aktualna. To me jako ražalostilo, jer knjiga je objavljena prije trideset godina. Činjenica da se situacija nije pomakla od 1984., nego se možda čak i pogoršala, prije svega je žalosna. Naravno da se s gorom ekonomskom situacijom, siromašnom državom i nezaposlenošću situacija pogoršala za sve kategorije građana, ali posebno za žene. One su uvijek prve koje gube posao i zadnje koje se zapošljavaju. U tipu kapitalizma u kojem sada živimo njihova je situacija još teža.

Dolaskom demokracije napredak se, po mome mišljenju, trebao sastojati prvenstveno u mogućnosti, u mogućoj slobodi koju pruža novi politički sistem. Ali problem je da političke promjene i promjene mentaliteta, to jest vrijednosti, morala, običaja… ne idu paralelno, dapače, hrvatsko društvo funkcionira po istom plemenskom obrascu kao i ranije

 

Ranije, u socijalizmu, emancipacija žena dolazila je odozgo, od same države i njenih zakona, to jest država se brinula za ravnopravnost. Dakako da to nije bila idealna situacija, pa o tome sam i pisala prije trideset godina. Ali danas se emancipacija podrazumijeva, političke partije nemaju u svojim programima brigu za žene, a žene same nisu do kraja svjesne da su sada, sa svojim problemima, zapravo prepuštene same sebi. Bilo što da se dogodi, od prijetnje da se promijeni zakon o pobačaju, ili zakon o umjetnoj oplodnji, ili o socijalnim primanjima za trudnice, o braku, rastavi itd… dakle, kad se radi o bilo kojoj promjeni koja se tiče žena, one se same moraju udružiti i boriti za svoja prava.

 

S druge strane, nitko se nikada nije izborio niti se može izboriti do kraja za ženska prava, jer žensko tijelo nije samo njezino, nego i tijelo društva i države, budući da se pomoću njega društvo reproducira. Zato su ženska prava stalno podložna mijenjanju zakona, običaja, vrijednosti, što znači da bi žene uvijek trebale biti na oprezu. Sprega crkve i države je, naravno, pogubna za žene. Ako se u Hrvatskoj ne promijeni zakon o referendumu, očekujem da se u najskorije vrijeme pokrene zakon o zabrani ili barem ograničenju pobačaja. Pogledaj, na primjer, ovu najnoviju situaciju u Nigeriji, gdje teroristi otimaju školarke jer se žene, eto, ne bi trebale školovati. To je strašna, ali i simptomatična situacija, jer školovane žene najviše ugrožavaju patrijarhalno društvo. Ostatke takvog ponašanja vidimo nažalost čak i u razvijenim zapadnim društvima.

 

Slavenka Drakulić HOR 3 Foto RTVSLO (4)

Foto: ČitajMe

Tvoje su knjige prevedene na brojne svjetske jezike, vani te ne treba posebno predstavljati, no je li isto vrijedi i za doma, ili je stanje s knjigom, čitanjem uopće, u Hrvatskoj takvo da treba biti sretan već ako je knjiga u izlogu? Misliš li da je samo ekonomska kriza razlogom slabe prodaje knjiga, male čitanosti, ili značajno nedostaje kvalitetna kritička recepcija i medijska promocije knjiga?

Sve to zajedno, i više! U vezi knjige i novina, pa i televizije, sve se promijenilo. S jedne strane, poklopila se promjena u tehnologiji koja je usporediva s onom od prije petsto godina nakon što je Johannes Guttemberg izmislio štamparski stroj. Kompjuteri i internet mijenjaju i kulturu pisanja i čitanja. Knjige se danas promoviraju na sasvim drugačije načine, a “kritička recepcija” – u smislu klasične književne kritike – posve je zastario pojam. Danas čitate blogove. Jer novine su se također promijenile. Nema više tradicionalnih rubrika, kultura je zamijenjena spektaklom. Novinama u bilo kom obliku više nije cilj prvenstveno informirati, a zatim i podučiti publiku, cilj im je zabaviti. I sama politika svodi se na zabavu. Zbog dominacije novih medija živimo u kulturi kojom dominiraju slike, a ne više tekst, knjige se istina i dalje čitaju, ali najveću čitanost obično ima samo određena vrsta knjiga, uglavnom detektivski romani, historijski romani, kao i oni s temom seksa. Literarna obilježja nisu više važna, ili jesu tek u manjoj mjeri, za mali dio publike. Pri tome knjige su još i skupe, naročito u Hrvatskoj, naročito u odnosu na prosječne prihode.

 

Jesi li, na primjer, zadovoljna percepcijom i prodajom tvoga zadnjeg romana ”Optužena“?

Ako uzmem u obzir sve ove okolnosti o kojima sam govorila – onda jesam. Čini mi se da je u našim uvjetima roman dobro prošao.

Nitko se nikada nije izborio niti se može izboriti do kraja za ženska prava, jer žensko tijelo nije samo njezino, nego i tijelo društva i države, budući da se pomoću njega društvo reproducira. Zato su ženska prava stalno podložna mijenjanju zakona, običaja, vrijednosti, što znači da bi žene uvijek trebale biti na oprezu. Sprega crkve i države je, naravno, pogubna za žene. Ako se u Hrvatskoj ne promijeni zakon o referendumu, očekujem da se u najskorije vrijeme pokrene zakon o zabrani ili barem ograničenju pobačaja

 

Knjiga se odnedavno može čitati i na slovenskom, ali mene zanima tvoj odabir jedne nadasve mučne teme, narušenih obiteljskih odnosa, zlostavljanja unutar četiri zida. Radi li se o ozbiljnom društvenom problemu od kojega snažno zaziru tek nedovršene društvene zajednice ili je obiteljska čahura svugdje jednako neprobojna, pa i u razvijenom švedskom društvu?

Bojim se da ja inače biram isključivo teške teme. Ali ipak, tema obiteljskog zlostavljanja je vidljivija nego nekada, mislim, prisutna je u medijima iako iz posve krivih razloga. Obično o tome čitamo u crnoj kronici, zato jer je neki slučaj šokantan, a ne zbog toga jer bi ukazivao na zabrinutost društva. No barem tako znamo da takvi slučajevi postoje i da ih se ne može baš sve pomesti pod tepih.

 

Situacija, naravno, nije svugdje jednaka. U nekim zemljama, na primjer u Švedskoj, društvo se odmaklo od senzacionalizma, postoji jača svijest o nasilju u obitelji, pa se pokušava spriječiti cijelim nizom mjera, a u proces je uključena policija, zdravstvena zaštita, škola, susjedstvo, grupe za samopomoć itd. I naravno, zakon koji je takav da je socijalna služba jako djelatna i može oduzeti djete lakše nego u Hrvatskoj. Ovdje, što zbog siromaštva, što zbog patrijarhalne kulture, nasilje u obitelji se skriva i prikriva, susjedi se nisu skloni uplitati, čak i kad se radi o opasnosti od ubojstva, a socijalne službe su uglavnom neefikasne, nema ni izdaleka dovoljno skloništa, ni brige za pretučene žene. Istina, sve se to polako mijenja, ali u međuvremenu žene stradaju.

 

Moj omiljeni roman je ”Frida ili o boli“, ta tema neizdržive fizičke boli, ljubavi i patnje dvoje velikih umjetnika… Kako si došla na ideju romana?

Pa zapravo sam pogledala film. Jako me se doima njezino slikarstvo, upravo način na koji je uspjela naslikati bol. Budući da sam prije toga pročitala izvrsnu biografiju “Frida” koju je napisala Haydn Herrera, učinilo mi se da je njeno slikarstvo u filmu nedovoljno naglašeno. Sigurno to nije lako, jer bol obično nije filmična. Tako je u filmu ipak naglasak na ljubavnoj priči, a ne na njezinoj drami oko bolesti, koju međutim uspijeva izvrsno prenijeti na platno i učiniti je univerzalnom. Pročitala sam cijeli niz knjiga, nastojeći “uhvatiti” njezinu unutarnju borbu, napor, ne samo da preživi, nego i da se umjetnički izrazi. Frida Kahlo je fascinantan ličnost i fascinantna slikarica i jako me zanimala razlika između izražavanja boli u slikarstvu i u literaturi. Čini mi se da je slikarstvo, koje ne zahtjeva posredovanje ni prijevod, puno direktniji i uspješniji način izražavanja.

 

Rekla si mi kako je Hrvatska u jednoj važnoj stvari ipak učinila veliki korak naprijed, a riječ je o transplantaciji organa. Svojevrsni angažman bila je svakako i tvoja knjiga ”Tijelo njenog tijela“, nevjerojatna priča o nepoznatoj, mladoj ženi koja ti je u Americi donirala bubreg. I tu je tema tijelo, ali povezano s nekom čudesnom dobrotom. Kako si ti, smrtno ugroženog zdravlja, doživjela taj poklon i kasniji susret sa svojom donoricom?

Kad o tome mislim, i dan danas, nakon skoro deset godina, ta vrsta dobrote jednako me fascinira. Zašto bi netko dao svoj bubreg potpuno nepoznatoj osobi? Sistem dobrovoljnih donacija organa funkcionira tako da se osoba X prijavi u bolnicu, napravi pretrage i onda dospije na listu donora. Bolnica je ta koja onda na listi primatelja traži odgovarajućeg primatelja prema određenim medicinskim parametrima. I onda dolazi do transplantacije. Donor može i ne mora ostati anoniman, to ovisi od zemlje do zemlje. U Hrvatskoj i Švedskoj zabranjeno je da se davatelj i primatelj upoznaju, jer u Evropi općenito vlada daleko veći strah od korupcije nego u Americi. Zanimljivo je, međutim, da je hrvatski zakon u transplantaciji vrlo napredan i da dopušta anonimno donatorstvo, pa je i napravljeno nekoliko takvih transplantacija.

Bojim se da ja inače biram isključivo teške teme. Ali ipak, tema obiteljskog zlostavljanja je vidljivija nego nekada, mislim, prisutna je u medijima iako iz posve krivih razloga. Obično o tome čitamo u crnoj kronici, zato jer je neki slučaj šokantan, a ne zbog toga jer bi ukazivao na zabrinutost društva. No barem tako znamo da takvi slučajevi postoje i da ih se ne može baš sve pomesti pod tepih

 

Ljudima je lako shvatiti kad netko pokloni bubreg ili dio jetre rođaku ili prijatelju. Razumiju i kad se dogodi da netko odluči prodati bubreg za novac. No ova vrsta dobrovoljnog davanja, kad nema recirprociteta, to je teško prihvatljivo i zbunjujuće. Mislim da je to zato jer dovodi u pitanje vlastiti moral: kako to da ja nisam spremna učiniti isto za mog partenra, dijete, prijatelja…, a kamoli za nepoznatu osobu? Jesam li stoga manje vrijedan čovjek? Kad sam pitala te ljude, dobrovoljne davatelje, zašto su se odlučili na tako radikalan čin, nije bilo jedinstvenog odgovora. Moja davateljica Christina Swenson, koju sam kasnije upoznala, također nije imala neki poseban razlog, osim želje da nekome pomogne. Meni je pak to bilo dragocjeno iskustvo dobra, ne smo iz osobnih razloga, nego i zato jer uvijek slušamo samo o zlu u čovjeku, dobro je rijetko zanimljiva tema. Ali ono ipak postoji i dobro je znati da je tako. Danas međutim čitam u novinama da je, zbog nekakvog novog zakona o neplaćanju prekovremenog rada doktorima i sestrama, broj transplantacija u Hrvatskoj pao za 30 posto. Dakle, gubimo i tamo gdje smo već nešto postigli, što je zaista apsurdno.

 

Znam da te nervira kada se tvoji romani apriori smatraju autobiografskim, ili još gore, kad se svrstavaju pod takozvano ”žensko pismo“. Što bi to uopće imalo značiti? I što bi u toj podjeli trebalo biti muško pismo? Nešto čvršće, kvalitetnije?

Ja ostavljam kritičarima da sude i da me svrstavaju, ne petljam im se u posao. Niti me to posebno zanima ili nervira. Svjesna sam da kad žena piše u prvom licu, prvo pitanje koje se nameće i koje često postavljaju i same čitateljice je da li je djelo autobiografsko? Rekla sam već, traženje autobiografskih elemenata u književnom djelu smatram besmislenim jer je nevažno.

 

Ipak, mislim da postoji podjela, ako ne u smislu samog pisma, svakako u odabiru tema o kojima pišemo. Gustav Flaubert je, naprimjer, ne samo napisao “Madamme Bovary”, nego je izjavio da je to on sam. No to se sigurno ne odnosi na iskustvo koje je uvjetovano različitim biologijama pisca i njegove junakinje. Pitam se bi li mogao opisati iskustvo menstruacije, poroda, starenja? Mislim na sam fizički doživljaj. Jer iako nam se životno iskustvo poklapa, u nečemu smo ipak posve različiti. Ponekad se ta različitost reflektira u pisanju, možda i u samom pismu – no volim sud o tome prepustiti drugima.

 

Čini se kao da je to bilo prije sto godina kada si prosjedila u Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu i potom napisala knjigu ”Oni ne bi ni mrava zgazili“, intrigantnu temu o ratnom zločinu i njegovim društvenim konzekvencama. Zašto po tvom mišljenju ovdje skoro i nema literature koja bi se bavila takozvanom banalnošću zla, onom arendtovskom, kada obični ljudi preko noći postaju zločinci u ime neke blesave ideje, vjere, nacije… mada smo sami direktno susretali tu vrstu ljudi, čak svojih susjeda, u ratu devedesetih?

Vjerojatno upravo zato! Vjerojatno se radi o činjenici da su ljudi na nekom nivou ipak svjesni da su i sami svojim ponašanjem na neki način dali doprinos atmosferi u kojoj je sve bilo dopušteno, od preuzimanja stanova do premlaćivanja civila, pa i ubojstva djece – sjetimo se samo ubojstva male Aleksandre Zec. Pa računaju da je bolje o tome šutjeti i, općenito, ne vole kada netko o tome govori ili piše i tako ih podsjeća na neslavnu prošlost. Hrvatska se javnost baš ne može previše hvaliti hrabrim ljudima koji javno govore o tome kako se treba suočiti s prošlošću da bismo krenuli dalje. Od kada je “umro” tjednik Feral Tribune situacija je još tužnija, jer nema zapravo ni mogućnosti, ni mjesta, za objavljivanje istine. Neki kažu da je prerano i upiru prstom u druge zemlje, Austriju ili Španjolsku. U svakom slučaju, taj proces, ako ga uopće ima, ovdje je užasno spor.

Ja ostavljam kritičarima da sude i da me svrstavaju, ne petljam im se u posao. Niti me to posebno zanima ili nervira. Svjesna sam da kad žena piše u prvom licu, prvo pitanje koje se nameće i koje često postavljaju i same čitateljice je da li je djelo autobiografsko? Rekla sam već, traženje autobiografskih elemenata u književnom djelu smatram besmislenim jer je nevažno

 

U tom kontekstu, vjeruješ li da je moguć neki barem srdačniji međuetnički odnos, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, Bosni, a da se prije toga društvo ozbiljno ne suoči sa zločinima na svojoj strani, i nije li dvadeset godina neko razumno razdoblje za realizaciju toga procesa? Smatraš li samo državne institucije odgovornima za opstrukciju toga procesa ili bi se dalo razgovarati i o odgovornosti kolektiviteta?

Upotrijebila bih termin kolektivna odgovornost u smislu da su građani Srbije i Hrvatske u većini glasali za vođe koje su zagovarale nacionalizam i rat. Ja ih u tom smislu smatram odgovornima. Krivica je, međutim, druga stvar, jer je individualna i dokazuje se pred sudom. Odnosno, najviše pred onim u Haagu, jer na ovim prostorima i dalje nema ni volje ni snage za to. I dok je tako – a sve to spada u isti kompleks nevoljkosti suočavanja s prošlošću – dotle su šanse za miran suživot i pomirenje jadne. Po mome mišljenju, ratovi u bivšoj Jugoslaviji nisu došli odozdo, od običnih ljudi koji su se odjednom počeli mrziti, došli su s političkog vrha i trebalo je dosta vremena i propagande mržnje da se narode gurne u rat. Zbog toga smatram da se pomirenje ne može prepustiti samo ljudima koji će se onda miriti – ili ne – na individualnoj razini. Ono treba nametnuti preko institucija, stvoriti dakle političke i institucionalne uvjete za pomirenje. Ali dok nam i udžbenici iz povijesti vrve revizionizmom, dotle zapravo nema šanse, a nužan bi bio barem neki zajednički minimum saznanja i činjenica oko kojih bi se i Hrvatska i Srbija morale složiti.

 

Neke naše prijateljice trenutačno se nalaze na visokim položajima u državnoj administraciji, ipak udio žena na važnim funkcijama i dalje je prilično dekorativan. Spadaš li dakle u zagovornike takozvane pozitivne diskriminacije ili tim prinudnim zakonskim sredstvom, umjesto prepoznatljivom kvalitetom i sposobnošću, žene jedino i dobivaju pristup ”muškim“ zanimanjima i u Hrvatskoj i vani?

Problem je u tome da kvota kod nas ima loš prizvuk prošlih vremena kad su postojale kvote žena, omladine, itd. S druge strane, istina je da nema dovoljno žena, ne samo na političkim, nego općenito na upravljačkim položajima. I druge se zemlje, kao Švedska, bore s tom dilemom. Pozitivna diskriminacija bi se sastojala u tome da kad oboje kandidata za jedno radno mjesto imaju iste kvalifikacije, prednost dobije žena. Mislim da žene bez zakonskih mjera ne bi, pogotovo u nekim društvima, nikada dobile pravo glasa, pravo vlasništva ili školovanja, a kamoli upravljanja.

 

Dilema je ozbiljna jer svaka zemlja ima drugačije uvjete. U Hrvatskoj većina nezaposlenih mladih čine žene, a ako ih ideologija nacionalizma i katoličanstva tjera da ostanu doma i rađaju, bez obzira na ekonomsku situaciju, onda je bolje uvesti pozitivnu diskriminaciju, jer ih uskoro neće biti nigdje, a ne samo na upravljačkim funkcijama!

 

Zašto se nostalgija za kulturnim prostorom, kvalitetnim medijima, ili nekim vrijednostima bivše države, apriori ovdje smatra bogohulnim, skoro pa ideološkim zločinom, dok s druge strane većina danas potiho zaziva sjećanje na nekadašnju socijalističku sigurnost, barem vlastitih radnih mjesta?

Po mome mišljenju, ratovi u bivšoj Jugoslaviji nisu došli odozdo, od običnih ljudi koji su se odjednom počeli mrziti, došli su s političkog vrha i trebalo je dosta vremena i propagande mržnje da se narode gurne u rat. Zbog toga smatram da se pomirenje ne može prepustiti samo ljudima koji će se onda miriti – ili ne – na individualnoj razini. Ono treba nametnuti preko institucija, stvoriti dakle političke i institucionalne uvjete za pomirenje

Politička moda je takva da se sve iz nedavne prošlosti prezire i bagatelizira, jer mora se nekako opravdati razaranje, smrt, bol, patnju, siromaštvo u borbi za državnost. Generacija rođena prije samo dvadesetak godina ima posve iskrivljenu sliku nedavne povijesti, a naša sjećanja pak ne izlaze iz okvira osobnog. A što se nostalgije tiče, ne vjerujem da je to žal za političkim sistemom, nego za osjećajem sigurnosti koji smo imali. Svi su naime imali posao, na stranu to koliko se radilo i proizvodilo, a koliko zaduživalo. U vremenu neizvjesnosti i nezaposlenosti, ljudi se prirodno prisjećaju prošlosti, uz to od starog je režima ostala ta neka ideja jednakosti, pa makar to bila jednakost u bijedi. Ljudima je zapravo nepodnošljivo kad vide na koje se sve nelegalne načine bogate neki oko njih. Naravno, kako kaže George Orwell, svi smo mi jednaki samo su neki jednakiji od drugih. Ali recimo da je tada, u socijalizmu, bilo više jednakih. Uglavnom, sjećanja su ovdje vrlo nepoželjna.

 

Koliko je u tom kontekstu tvoja knjiga eseja ”Kako smo preživjeli komunizam i još se smijali“ i danas aktualna, i kako si doživjela njeno kazališno uprizorenje u režiji Dina Mustafića?

Predstava me iznenadila, u dobrom smislu. Nisam znala što bih očekivala jer nisam mogla zamisliti postavljanje na scenu mojih priča i eseja. No Dino Mustafić našao je rješenje: osam glumica dobile su domaću zadaću da napišu svoje asocijacije na socijalizam, rat, EU… Tako zapravo predstava ima puno autorica. Dramatizirala je Željka Udovičić, a tekstove za songove, fenomenalne tekstove na poznate melodije, napisao je Mate Matišić. Dakle, moje su priče samo povod, malo je teksta samog, no motivi su sjajno nadograđeni. Od svega toga ispala je sjajna, duhovita i aktualna predstava. Naročito me se dojmila snažna gluma osam glumica. Publika je reagirala fenomenalno, ne samo ona premijerna.

 

U svim našim lamentacijama o tome kako treba odavde zauvijek otići, brzo rezignirano zaključimo kako nigdje više nije dobro. Ima li onda izgleda da ta Evropska Unija uopće preživi, a kamoli bude ono što je nekada bila, s obzirom da trend jačanja desnice, nacionalizma, fašizma, više nije samo bolest naših, nego i evropskih prostora?

Od ulaska u EU očekivalo se previše, a okolnosti baš nisu sjajne – odatle i razočaranje. Meni sve govori činjenica da Hrvatska nije uspjela povući niti fondove koji joj stoje na raspolaganju, mislim da je uzela tek nešto oko 20 posto. To je suludo, jer ako znaš da te čekaju ti fondovi, onda se pripremiš, ispuniš formulare, napišeš molbe, zadovoljiš neke uvjete. Ovako izgleda da smo mi narod koji sjedi i bulji u nebo, očekujući da im pečenke same padnu u usta. Zanimljivo je da se ipak živi, jede, vozi, pije… pa bismo možda trebali patentirati tu nevjerojatnu sposobnost preživljavanja bez rada.

 

Istina je da EU nije ista kao prije desetak godina, kad se na desnom spektru pojavio samo Jorg Haider u Austriji, koji je, međutim, brzo izoliran. Danas takvih ima u svakoj zemlji i radikalna desnica zadobiva sve više utjecaja. Ali to je i posljedica frustracija i straha od nezaposlenosti, a velike partije na vlasti nisu se u stanju nositi s tim strahom. No u politici nema vakuma i odmah se tu nađe netko tko će ponuditi “spas” i preko noći se pretvoriti u vođu, a budući da nemaju ništa konkretno za ponuditi, takvi obično nude spas nacionalnog identiteta, povratak sigurnim vrijednostima, naciji, obitelji i crkvi, uz antiimigrantsku i antievropsku orijentaciju. Evropska unija ima bezbroj mana, birokratizirana je i netransparentna, nedovoljno demokratska, bez jedinstvene vanjske politike, no ipak je uspjela u smislu mirovnog projekta. Zato, ako su alternativa EU nacionalne države, možda je ipak bolje potruditi se oko Unije.

 

(Razgovor je izvorno objavljen u tjedniku Mladina a prenosimo ga s portala Tacno.net).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: autograf.hr, borac, Bosna, Christina Swenson, demokracija, Društvo, fašizam, feminizam, Heni Erceg, Hrvatska, intervju, NOB, patriot, politika, portal, rat, sistem, Slavenka Drakulić, tacno.net, tjednik

Poštenje i čist obraz

Autor: Dragan Markovina / 17.04.2014. Leave a Comment

Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“.

 

Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno.

 

Proteklih sedam godina rušio se jedan svijet višenacionalne državne zajednice kojoj sam pripadao. Bio je to svijet koji me odgojio, svijet čije sam naravno brojne negativnosti kasnije i spoznao, no to je bio svijet kojeg je bijesna rulja tako bezočno pljuvala iz dana u dan, bez ikakvih posebnih argumenata, osim puke mržnje prema imenu i ideji Jugoslavije i socijalizma.

 

S posebnim gađenjem promatrali su djecu miješanih brakova i onih koji su se još uvijek deklarirali kao ljevičari, što sam bio i sam, tako da mi se cijelo vrijeme činilo da neće proći još dugo dok nas ne počnu kao u Južnoafričkoj Republici stavaljati na posebnu stranu autobusa i na posebne klupe po gradskim parkovima.

Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“. Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno

 

Taj posljednji korak je i simbolički poduzet uvođenjem vjeronauka u škole, kad je kao navodna alternativa ponuđena etika, tada još bez ikakvog napisanog programa ili udžbenika, sa jasnom nakanom da ti režim pokaže da ti je mjesto među otpadnicima i kužnima. Ja sam, naime u prvom razredu gimnazije iskusio čari prve generacije kojoj su uveli crkvu u javne škole i moram priznat da sam, ne bez ponosa, spadao u onih 8 (osam) ljudi iz dva spojena razreda, koji su odbili biti dio stada, dok je ostalih šezdeset i nešto ljudi bilo na drugoj strani.

 

Svih tih godina SDP, koji je trebao biti taj koji će nešto odgovoriti, uporno je šutio, na prvu crtu gurnuo Zdravka Tomca, isključio sve intelektualce iz partije i reklamirao se pod sloganom DP – važna kockica u mozaiku hrvatske demokracije. Kakav dosljedan luzerski i domobranski pristup partije izrasle na revolucionarnoj tradiciji.

 

Da to nije bio samo taktički ustupak postalo je definitivno jasno svih kasnijih godina, pa i danas, kada je SDP postao vodeća stranka u zemlji, dok su ideje ljevice i jasna osuda fašizma devedesetih poispadali negdje po putu, Račanovom direktivom. Ništa ta partija nije rekla o progonima građana srpske nacionalnosti u gradovima, o sveopćoj pljački, niti o devastaciji antifašističkih spomenika. Sve su to prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš.

 

U tom sveopćem ništavilu, javno pastoralne, a iznutra najmračnije Hrvatske, jedinu svijetlu točku predstavljao je Feral Tribune, zahvaljujući kojem smo svi skupa vidili da nismo sami i da taj naš jedinstveni kulturni prostor i dalje postoji. Sve da su u njemu pisali i najnetalentiraniji autori na svijetu, a znamo da nisu, zavrijedio je postati nezaobilazna kulturna činjenica. I tada se, odjednom ukazao Stipe Šuvar. Čovjek koji se nije libio stati iza svog stava, niti ga je mijenjao.

 

Onaj isti kome su skandirali na stadionima, da bi kasnije gazili autima i premlaćivali u restoranima. Naravno da sam odmah otišao u SRP, čim sam došao na studij u Zagreb te sam se svih tih pet godina, nekad više, nekad manje, redovito viđao sa Stipom Šuvarom, slušao njegove ekspozee i uživao u tom nadrealnom svijetu koji se sastajao u prostranom stanu u Palmotićevoj ulici.

Hrvatskoj je Šuvar ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“. Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači

 

Svega je tu bilo: starih partizana, razočaranih idealista, obespravljenih Srba, Stipinih zemljaka Imoćana, vrhunskih intelektualaca, poput Matvejevića i sjajnih novinara. Svi su oni iz raznih razloga dolazili u tih par zadimljenih prostorija koje su vonjale na lošu rakiju, dim jeftinih cigareta i tursku kavu, a Stipe je uvijek isti, pun posla, sitnim rukopisom ispisivao stranice i stranice tekstova i uključivao se u razgovore kad bi mu se tema svidila pa bi s nogu održao takvo predavanje, koje bi te bacilo s nogu.

 

Nije sada mjesto da pišem o stranačkom raskolu i tome koliko ga je to pogodilo, njegovoj iznenadnoj smrti koja je došla tijekom tih previranja i općenito svim ljudskim niskim strastima i dnevnoj politici. Zadnji put sam nazvao taj telefon u Palmotićevoj dva dana prije njegove smrti, a s druge strane čuo sam rastrojenog i izdanog čovjeka, intelektualca kojeg je vrijeme natjeralo da se bavi birokratskim zavrzlamama i u naponu snage gleda kako gaze po nečemu u što je toliko vjerovao, nešto što je omogućilo njemu, težačkom djetetu iz Zagvozda da doktorira sociologiju, postane ministar kulture i član Predsjedništva SFRJ.

 

Zauvijek će ostati upamćen njegov gordi i cinični odgovor Vladimiru Šeksu, koji ga je na primopredaji dužnosti pokušao isprovocirati, a meni će biti žao što je tako rano otišao i što onaj zadnji razgovor nije mogao trajati vječno.

 

Hrvatskoj je ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“.

 

Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.

 

(Tekst je napisan u povodu godišnjice smrti dr. Stipe Šuvara a izvorno je objavljen u lipnju 2012. na portalu tacno.net. Donosimo ga u vezi nedavna predstavljanja Šuvarove knjige ”Historia tragicomica”).

Filed Under: UVIK KONTRA Tagged With: Dragan Markovina, Feral, Historia tragicomica, Jugoslavija, knjiga, knjižnica, kolumna, Matvejević, Mediteranske igre, Mimara, muzej, partija, politika, SDP, Split, Stipe Šuvar, tacno.net, Uvik kontra, Zagreb

Kojim jezikom govorimo?

Autor: Predrag Matvejević / 03.04.2014. Leave a Comment

bibliotekaU telefonskom razgovoru Predraga Matvejevića s novinarkom Radio Beograda Melihom Pravdić na samom početku Matvejević kaže da govore istim jezikom i naglašava potrebu da se depolitizira jezik:

 

Ono što odavno znamo i što je viđeno i drugdje u svijetu: jedna velika opasnost da jedan državni ili politički jezik ovlada jezikom, vidjeli smo mnogo takvih primjera. Uz pomoć institucija, uz pomoć nekakvih akademskih titula, jednog broja ljudi koji nikad nisu u svijetu izišli pred svijet, koji nisu objavili knjige na stranim jezicima.

 

Ta veza politike i jezika, potčinjavanje jezičnog mišljenja, jezičnog diskursa političkom diskursu. To uvijek završava loše, to nije samo naš slučaj.

 

Najveći pjesnik hrvatski 19.-og stoljeća je Mažuranić, pjeva “hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba”. Treba li hljeb proglasiti srbizmom i izbaciti ga – ako ga je upotrijebio najveći pjesnik? Hoćemo li Krležinu knjigu “Hiljadu i jedna noć” izbaciti, prevesti je s “Tisuću i jedna noć”? To su te stvari koje su praktički, može se reći, skandalozne.

Najveći pjesnik hrvatski 19.-og stoljeća je Mažuranić, pjeva “hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba”. Treba li hljeb proglasiti srbizmom i izbaciti ga – ako ga je upotrijebio najveći pjesnik? Hoćemo li Krležinu knjigu “Hiljadu i jedna noć” izbaciti, prevesti je s “Tisuću i jedna noć”? To su te stvari koje su praktički, može se reći, skandalozne

 

Ja samo znao pred sobom pitat se, recimo gledajući francuski rječnik. Bilježi: Voltaire je rekao – to znači riječ je ušla jer je riječ upotrijebio Voltaire, znači ima svoje mjesto u francuskom jezikom.

 

Status jezika na sveučilištima u inozemstvu

 

(Kad je imenovan za sveučilišnog profesora u Rimu i uredio da dvije osobe drže lektorat, jedna iz Hrvatske, druga iz Srbije, kaže:)

 

Uspio sam suzbiti te gadne polemike jer studenti su čuli jedni jednoga, drugi drugoga, jedni jednoga i drugoga, i vidjeli su kolika je u stvari ta bliskost i kako je apsurdno praviti više jezika od te jezične mase s kojom smo suočeni. Tu bih htio reći nekoliko stvari koje su moja zapažanja iz svijeta. Mi smo izgubili zadnjih godina na desetak katedri ovaj naš jezik. Prvo, teško je za jednoga stranog profesora da postane redovni profesor i da preuzme katedru hrvatskog ili srpskog jezika i bosanskog ili crnogorskog.

 

A druga stvar je teško što gledajući svoju karijeru, vidim, prvo su ga zvali varijanta, pa onaj isti koji ga je zvao varijanta kasnije govori o standardu pa o dijasistemu, a razlike uvijek ostaju iste unatoč tim nazivima. To je stvorilo otpore na raznim katedrama. U Italiji je barem pet katedri zatvorilo taj naš jezik. Ionako nikad nismo bili dovoljno studirani, i dogodio se taj fenomen. To je jedna stvar za koju su sigurno krivi neki ljudi.

 

O međusobnoj razumljivosti

 

Da, naravno da stanovite razlike postoje, ali praviti od toga dva posve različita jezika, to mi se čini smiješnim. A smiješna je karijera nekih kolega, neću da ih imenujem, baš onaj na koga prvo mislim je umro, i koji su bili zastupnici varijanata, radili za Krležinu Enciklopediju tekst o jeziku koji je govorio o tome kako je to jedan zajednički jezik, i onda odjednom napuste to i napadaju one koji misle ono što su oni prije mislili. To ostavlja neugodan trag u toj kroatoserbistici ili serbokroatistici, i to je tako.

Da, naravno da stanovite razlike postoje, ali praviti od toga dva posve različita jezika, to mi se čini smiješnim. A smiješna je karijera nekih kolega, neću da ih imenujem, baš onaj na koga prvo mislim je umro, i koji su bili zastupnici varijanata, radili za Krležinu Enciklopediju tekst o jeziku koji je govorio o tome kako je to jedan zajednički jezik, i onda odjednom napuste to i napadaju one koji misle ono što su oni prije mislili

 

Najmanje o čemu se vodi računa to je stupanj sporazumijevanja i stupanj razumljivost kad se govori o tim razlikama. Sjetio sam se one anegdotske grozne priče, stavljeni su titlovi na film pa se smijao svijet kad su čitali titlove. Čuju riječ i vide titlove. Rekli su da je netko kupio taj film u Beogradu da prikazuju kao komični film upravo zbog toga.

 

Toliko tih je bilo neugodnih prilika. Recimo, nedavno u jednoj međunarodnoj instituciji govori srpski predstavnik, govori hrvatski predstavnik. Unatoč svim traženjima, neka postoji naravno, neka se prevodi na hrvatsku varijantu, na srpsku varijantu, ali kad je govorio srpski predstavnik, hrvatski nije imao slušalice, a kad je govorio hrvatski predstavnik, srpski nije imao slušalice. Pa su stranci koji su čuli njihove prijašnje polemike rekli “Pa kako to, skidate slušalice?”

 

– Matvejeviću, kažete, kad govorimo o razumljivosti između dva govornika…. (ovdje Matvejević prekida voditeljicu pitanjem:)

 

– Jel’ Vi mene razumijete dobro? Meni se čini – da.

 

– Pa vidite da razgovaramo bez ikakvoga problema. Kako se utvrđuje taj postotak ili procenat međusobne razumljivosti i kako se utvrđuje da pripadnici nekoliko nacija govore različitim jezicima, pa se onda kaže “ipak oni govore tim jezikom, a oni govore ovim jezikom”, i onda je to validno za lingvistiku, a posle i za dalje?

 

– Razumljivost se ustanovljuje u praksi.

 

Jedna svijest o tome koliko je to jedan jezik na nivou sporazumijevanja i na nivou razumljivosti. Nivo razumljivosti ide do devedeset i ne znam, zavisi od kulture, onaj tko je završio veliku maturu razumije praktički sve. Onaj tko je polupismen taj “ne razume, šta ti to znači”.

 

Predrag Matvejevic HOR by Josip Štilinović

Snimio: Josip Štilinović

Znam da je bilo, kao što u Hrvatskoj ima ovih aberacija o kojima sam govorio, bilo je u Srbiji ako kažeš “na hrvatskom je to”, ah, kao da si ustaša. I te stvari treba odbaciti. Nije to tako. Nekad neku riječ koju ne zna jer je nedovoljno obučen ili naučen, pa kaže “Šta ti je to? Kakva ti je to ustaška reč?” I to je sigurno bio na neki način jedan negativan poticaj za drugu stranu.

 

Mislim da ne treba biti skandalizirano ako u normalnoj upotrebi se kaže “Krležine Balade napisane na hrvatskom kajkavskom jeziku”. Nikad me nije smetalo, toliko puta bio sam svaki tjedan u Beogradu u vrijeme Jugoslavije. A bilo je ljudi koje je smetalo pa kažu “na srpskom Vam je to tako”, “na hrvatskom Vam je to tako” – mislim da toga se treba osloboditi.

 

O dva različita hrvatska jezikoslovca

 

Ako bi se išlo za tim što predlaže, moram mu reći ime, profesor Babić – nikad ga nisam cijenio i nikad ga neću cijeniti, trebalo bi da hrvatski jezik zastupa netko tko ima pred svijetom jedan autoritet i knjige, djela, radove uvažene u svijetu. To je čovjek kojemu je strast samo da dijeli. A zamislite Vi kako izgleda takva karijera, i nije samo njegova: kad je bio Novosadski dogovor, bilo je onih koji su išli najdalje, koji su tražili da se najprije ujednače sve ove nominacije, terminologije. Taj je tražio, ima tekst njegov koji citiraju njegovi prijatelji. Kako je to znanstveno ako ide sasvim suprotnim pravcem od onoga što je proklamirao sam za sebe?

 

Pokojni Petar Skok, jedna velika figura, mogu se Hrvati podičiti takvim njegovim etimološkim rječnikom. Petar Skok je stvarno znao sve to bolje od drugih, a gotovo da nema riječi gdje ne citira “Vuk to kaže ovako, Vuk i Daničić to kažu ovako”. Pokazuje dubinu jedne riječi i način na koji je ona primljena. Umjesto da te tradicije hrvatske filologije koristimo, koristimo radove nekoga provincijalnog profesora koji ne znači ništa u slavističkim krugovima svijeta.

 

Navodno jezično nametanje

Mislim da ne treba biti skandalizirano ako u normalnoj upotrebi se kaže “Krležine Balade napisane na hrvatskom kajkavskom jeziku”. Nikad me nije smetalo, toliko puta bio sam svaki tjedan u Beogradu u vrijeme Jugoslavije. A bilo je ljudi koje je smetalo pa kažu “na srpskom Vam je to tako”, “na hrvatskom Vam je to tako” – mislim da toga se treba osloboditi

 

Kakva god bila administracija u bivšoj Jugoslaviji, može se reći da je poštovala varijantu, da su zakoni izlazili na hrvatskoj varijanti, na srpskoj varijanti jedan do drugoga, bosanski je na neki način imao obilježja i jedne i druge varijante.

 

Srbi su brojniji, dva i po puta ih je više nego Hrvata. Postoji ta snaga stvari, to jest frekvencija upotrebe. I ta frekvencija upotrebe je jedna stvar koja je sigurno utjecala, i preko Beograda dolazila u Zagreb. O tome se može govoriti znanstveno, o tome se može govoriti sa stanovitim razumijevanjem, a ne “vidi, oni nama nameću”. Ma tko ti nameće jezik? Nisam nikad doživio da mi netko kaže “moraš upotrebiti ovu reč”, a objavio sam u Beogradu ne znam koliko i knjiga i tekstova.

 

Prepravljanje prošlosti

 

Jedan pozitivni kozmopolitizam, koji se nalazi uzmite u Hrvatskoj, u koju su došli ljudi sa strane kao što je August Šenoa, kao što je Ljudevit Gaj, kao što je Strossmayer koji osniva u Zagrebu Jugoslavensku akademiju, a u Srbiji je tada Srpska, u Sloveniji je Slovenska, dakle ide tako daleko. Osim toga, tko hoće ozbiljno da se bavi poviješću, mora priznati, Srbi su imali svoju državu i mučili su se intelektualci sa svojom državom. Jugoslavensku ideju su smislili Hrvati, napravili su je, neću reći sad, hrvatski nacionalisti da to kažem. Sve to su povijesne činjenice. Hrvati su tražili taj jezik zajednički. Cijela jedna povijest se tu prekriva, mijenja se.

 

Reći ću još jedan primjer. Od mene kao nekog tko je došao nanovo u tu problematiku jer sam 1994. došao iz Pariza u Rim i preuzeo tu katedru. Recimo, Antun Branko Šimić, za mene jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20.-og stoljeća. Ne zato što je iz moga kraja jer sam se ja rodio u Hercegovini, on je iz Gruda. Antun Branko Šimić ostavio nam je svoje djelo na ekavici, kao što je pisao mnoge stvari Krleža, Krleža je napisao “Izlet u Rusiju”, Tin Ujević je napisao dosta toga na ekavskom. Antun Branko Šimić ima jednu rečenicu koju neće nitko od ovih sadašnjih, mojih nekadašnjih hercegovačkih prijatelja neće da je ponovi, kaže doslovce: “I ovako je teško biti pjesnikom i piscem maloga naroda, a što bi tek bilo od nas da nismo se opredijelili za zajedničku formu koju je predložio Vuk Karadžić.”

Srbi su brojniji, dva i po puta ih je više nego Hrvata. Postoji ta snaga stvari, to jest frekvencija upotrebe. I ta frekvencija upotrebe je jedna stvar koja je sigurno utjecala, i preko Beograda dolazila u Zagreb. O tome se može govoriti znanstveno, o tome se može govoriti sa stanovitim razumijevanjem, a ne “vidi, oni nama nameću”. Ma tko ti nameće jezik? Nisam nikad doživio da mi netko kaže “moraš upotrebiti ovu reč”, a objavio sam u Beogradu ne znam koliko i knjiga i tekstova

 

Znate, onda reći kao da je Vuk nešto napravio kao neki velikosrbin, to je jedna takva povijesna laž. Vuk je imao teške odnose sa knjazom, dakle s administracijom, s državom srpskom, imao je teške odnose s pravoslavnom crkvom koja je htjela taj crkvenoslavjanski da nametne. Vuk je jedan čovjek koji je računao na pomoć od Hrvata, i ta pomoć mu je pomogla da svoju reformu na neki način, eto, tako sprovede.

 

Ja se sjećam istupa jednog kolege kojeg veoma cijenim, Radoslava Katičića, koji je na 200-godišnjici Vuka, bili smo zajedno, na Sorbonni je tada profesor Katičić rekao “Da su ustaše još godinama pokušavale rascijepiti svojim inovacijama taj jezik, ne bi napravili dva jezika”. A kasnije je možda i on negdje pod pritiskom nekih ljudi koji nemaju nikakav svjetski renome slavista, koji su mali, sitni, provincijski profesori, zadojeni nacionalizmom iz prošlih stoljeća i koji ne čine čast hrvatskoj filologiji… (ovdje voditeljica prekida Matvejevića pitanjem:)

 

– Govorite o mogućem pritisku koji je možda u jednom broju izvršen na lingviste, i u Hrvatskoj i u Srbiji i u drugim područjima prethodnog zajedničkog lingvističkog prostora. Ali zašto su lingvisti pristali da obavljaju poslove političkih elita?

 

– Znate, nisu samo lingvisti. To su bili i književni krugovi koji su pristali na jedan drukčiji tip, recimo, govora. Vidjeli smo jednu krizu literature, veliku krizu hrvatske i srpske literature. Mislim da je plaćen veliki danak, i plaćen je danak u filologiji tih takvih lingvista što smo izgubili tolike katedre.

 

U nazivu katedre “standardni” jezik

 

Ne mogu zamisliti netko da osnuje katedru za standardni francuski jezik, bilo bi smiješno, ne znam prije svega kako bi se to reklo na francuskom, “standardni francuski jezik”. To se samo po sebi razumije da se jezik standardizira.

 

Kako gledati na jezik

Uvjeti u kojima se razvijao jezik u Hrvata i u Srba su bili takvi da je doista moralo dolaziti do stanovitih razlika, i te razlike se mogu priznati a da se pritom ne govori o dva jezika, o tri, četiri jezika. Na Sorbonni danas kažu bosansko-hrvatsko-srpski, sad će se sigurno dodati tome crnogorski. Kako ćete vi u takvu jednu priču stavljati ovo? A opet s druge strane, crnogorski ima svoje neke osobine, ali dvije, tri izgovorne osobine ne prave drugi jezik

 

Važno je da se unese jedan normalan diskusioni diskurs u naše priče o jeziku.

 

Neki primjeri koji su poznati u svijetu, gdje postoje stanovite varijantske razlike između njemačkoga u Austriji i njemačkoga u Njemačkoj, da ne govorimo o dijalektalnim razlikama, o jeziku koji se govori u Münchenu i o jeziku koji se govori u Hannoveru. Zatim francuski u Kanadi, francuski u Francuskoj. Belgijanca razumije svatko od nas, ja sam nekoliko godina predavao u Parizu pa sam išao u Belgiju predavati. Uvijek sam razlikovao to, sve su to razlike koje prirodno postoje iz slobode jezika. Ali ne tako da bi se moralo mijenjati stavove stubokom, pred javnošću, rušiti ugled pristupa jeziku, rušiti nešto možda time u samome jeziku.

 

Uvjeti u kojima se razvijao jezik u Hrvata i u Srba su bili takvi da je doista moralo dolaziti do stanovitih razlika, i te razlike se mogu priznati a da se pritom ne govori o dva jezika, o tri, četiri jezika. Na Sorbonni danas kažu bosansko-hrvatsko-srpski, sad će se sigurno dodati tome crnogorski. Kako ćete vi u takvu jednu priču stavljati ovo? A opet s druge strane, crnogorski ima svoje neke osobine, ali dvije, tri izgovorne osobine ne prave drugi jezik. Ta jedna devastacija nas toliko provincijalizira i baca.

 

Te muke s jezikom mogle su se, kao i razlike prave, drukčije objasniti. I uzeti u obzir mišljenja najvećih ljudi, najvećih ljudi od pera. Krležino mišljenje koje je izišlo u 5. ili 6. izdanju mojih Razgovora s Krležom, gdje je Krleža molio da dam javnosti tu rečenicu njegovu “hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, Srbi srpski”. Naravno da je tako.

 

Tekst je objavljen u časopisu “Književna republika” povodom

obilježavanja osamdesetog rođendana

Predraga Matvejevića

 

(Prenosimo s portala tacno.net)

Filed Under: OGLEDI Tagged With: autograf.hr, Beograd, enciklopedija, Hrvatska, Jezik, Jugoslavija, karijera, književnost, Krleža, Mažuranić, Meliha Pravdić, novinar, ogledi, pjesnik, Predrag Matvejević, Srbija, tacno.net

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT