novinarstvo s potpisom
Priznajem da sam volio gledati filmove o Bondu. James Bondu. Pustolovine, malo jurnjave i egzotična mjesta. Dekorativne suradnice i luksuzni automobili. Sviđala mi se i povremena pucnjava iz svih oružja. Zanimljiva profesija.
U stvarnosti vjerojatno nije tako. Kontroliraju se računi i slipovi kartica, pišu se izvješća sa službenog puta i prilažu ”ukrcajne propusnice”. [Read more…]
Saborski Big Brother. Eto tako bi se najjednostavnije moglo okarakterizirati jutro u sabornici otpočeto zahtjevom HDZ zastupnika da se raspravi “slučaj Linić” i moguća zloupotreba tajnih službi od strane vladajuće koalicije. Nagrada u ovom eliminacijskom realityju istina nije stotinu tisuća eura kao što je to slučaj na komercijalnim televizijama koje možemo pratiti, već izborni poeni. [Read more…]
Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.
Tim postupkom ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet ”psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?
Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.
Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.
”Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.
No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima ”petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.
Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u ”nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.
Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.
Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.
Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala ”prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
S obzirom da odluka DSV-a o ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.
Koliko je poznato, postupak ove ”prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?
Pitanje ustavnosti i etičnosti ”prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o ”izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.
U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: ”Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.
U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u ”ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.
Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. ”prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.
Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.
Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.
Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.
U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (!?) radnog učinka ministar obrazlaže da je to – moguće.
Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka ”sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.
Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u ”statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.
Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.
I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.
Glen Greenwald, ”Nemaš se kamo sakriti – Edward Snowden, tajna služba NSA i američka država nadzora” (s engleskoga preveo Damir Biličić), Profil, 2014.
Da je Glenn Greenwald znao tko je Cincinat, osoba koja mu se pod tim imenom e-mailom javila prvog dana prosinca 2012. godine, sigurno bi pod hitno napravio ono što je tajnoviti Cincinat tražio od njega – počeo bi se služiti sustavom kodiranja PGP kako bi od njega mogao primiti određene stvari. Pošiljatelj misteriozne poruke nazvao se prema Luciju Kvinciju Cincinatu, rimskom seoskom patriciju, koji je ostao zapamćen po tome što je, nakon što je svoj teritorij obranio od neprijatelja Rima, svojevoljno dao ostavku i odrekao se političke moći. Kao što će budući događaji pokazati, ime Cincinat izabrano je vrlo promišljeno.
Ali, Glenn Greenwald imao je pametnijeg posla, radio je na nekoliko novinarskih priča kakve je redovito objavljivao na svom blogu na stranicama newyorškog Guardiana, a instaliranje programa pretty good privacy koji e-poštu štiti lozinkama koje se sastoje od nekoliko stotina ili čak tisuća nasumičnih brojaka te velikih i malih slova zahtijevalo je vrijeme i znanje kojim on nije raspolagao.
Premda mu je dotični Cincinat nudio neizravnu pomoć oko instaliranja zaštitnog programa i premda nikad zapravo nije donio svjesnu odluku da ne želi odgovoriti, prolazili su tjedni i mjeseci a da se američki novinar i ustavni stručnjak Glenn Greenwald nije javio Edwardu Snowdenu, jednome od najvećih zviždača svih vremena čije je ime danas poznato u cijelom svijetu, a koji je – nakon što je odlučio objaviti šokantnu istinu o načinu rada američke obavještajne agencije NSA (National Security Agency) – želio surađivati upravo i jedino s Glennom Greenwaldom.
Opis prvog kontakta Edwarda Snowdena i Glenna Greenwalda u knjizi “Nemaš se kamo sakriti: Edward Snowden, tajna služba NSA i američka država nadzora” triler je koji se čita poput majstorskog krimića. Knjiga je prava poslastica za sve koje zanimaju teme špijunaže, američke obavještajne hegemonije, ali i općenitog odnosa privatnosti i sigurnosti, i to od prve Cincinatove e-poruke preko osobnog susreta u sobi hotela Mira u dalekom Hong Kongu, iz koje je Snowden predstavio svijetu svoju misiju, do njegova bijega u nepoznatom smjeru u strahu od američkog progona.
Knjiga koja je svoju američku premijeru doživjela u utorak 13. svibnja već je postala hit u svijetu popevši se na četvrto mjesto najprodavanijih na Amazonu, a je promovirano i njezino hrvatsko izdanje, od strane Profila, a u sklopu Subverzive festivala u Zagrebu. Među ostalim, Greenwald u njoj objavljuje 56 još nikad viđenih dokumenata iz Snowdenove arhive, koji dokazuju kako je američka vlada, pod izgovorom borbe protiv terorizma i brige za nacionalnu sigurnost, razvila čudovišni sustav nadzora neameričkih, ali i američkih građana, kao i vlada i stanovništva velikog dijela svijeta, pod devizom “Collect it All!” ili “Skupljanje svega”, što je doktrina koju je uspostavio i revno provodio dugogodišnji šef NSA-e Keith Alexander kojeg je ugledni politički časopis “Foreign Affairs prozvao “kaubojem NSA”.
Greenwald, koji je zajedno s grupom novinara dobio Pulitzerovu nagradu za novinarski pothvat godine, uvjerit će vas kako niste u pravu ako mislite da je vaš život previše dosadan da bi vas itko pratio. Na gotovo 300 stranica svoje knjige raskrinkat će gurue moderne komunikacije poput osnivača Facebooka Marka Zuckerberga ili dugogodišnjeg glavnog direktora Googlea Erica Schmidta, dokazavši uz pomoć Snowdenove top secret dokumentacije kako su recimo baš njih dvojica svojevoljno dopustili američkoj vladi pristup podacima svih svojih korisnika.
Obračunat će se na kraju i sa svojim kolegama, američkim novinarima, zbog čije se – kako tvrdi – servilnosti prema vlasti, Bushevoj kao i Obaminoj, koja je, usput budi rečeno, zatvorila više zviždača nego sve prijašnje američke vlade zajedno, moglo i dogoditi da Sjedinjene Države postanu država posvemašnjeg nadzora…
“Gledao sam kako NSA prati što pojedinci rade na internetu, i to još dok nešto pišu… Spoznao sam istinske razmjere cijelog sustava. A gotovo nitko nije znao da se to događa”, rekao je Snowden Greenwaldu. Zgrožen onim što je vidio kao cyber-operativac koji je radio za CIA-u i NSA i koji je, da kažem darthvaderovskim rječnikom, “prešao na tamnu stranu” jer je hakirao vojne i civilne sustave drugih zemalja, 29-godišnji Edward Snowden odlučio je prije malo dulje od godinu dana da nešto mora poduzeti.
Nezavisni novinar Glenn Greenwald činio mu se kao čovjek i profesionalac koji bi mogao shvatiti opasnosti masovnog praćenja i koji neće popustiti pred pritiscima vlade jer je već nekoliko godina na blogu i u svojoj knjizi koja je postala bestseler bio pisao o svim aspektima skandala u kojima je NSA bez naloga prisluškivala građane. Nije odustao od njega ni kad mu se mjesecima nije javio na molbe koje mu je upućivao kao “Cincinat” i na kraju je uspio stupiti u kontakt s njim uz pomoć Greenwaldove znanice, neustrašive autorice dokumentarnih filmova Laure Poitras čiji je dokumentarac “My Country, My Country” o nasilju u Iraku pod američkom okupacijom nominiran za nagradu Oscar.
Na susretu s kolegicom koju iznimno cijeni, a kojoj su američke službe sigurnosti često ispitivale, prijetile, oduzimale joj filmski materijal i računala, Poitras je zatražila od Greenwalda da izvadi bateriju iz mobitela kojeg je nosio sa sobom objašnjavajući mu kako nije dovoljno isključiti mobitel ili laptop kako bi se spriječila mogućnost da se ti uređaji koriste za prisluškivanje. Laura Poitras uvjerila je Greenwalda da bi trebao stupiti u kontakt s potencijalno ozbiljnim zviždačem koji ju je kontaktirao te kako taj tajanstveni izvor inzistira na provođenju sigurnosnih protokola da bi počeo suradnju s njima.
Nije znala puno više od toga, samo je imala osjećaj da je dotični vrlo ozbiljan i da bi mu se trebalo javiti. Greenwald tada nije imao pojma da se radi o Cincinatu. Pristao je.
Uz zaštitnu lozinku stupio je u kontakt s nepoznatim da bi, i ne sluteći razmjere cijele priče, otvorio novu stranicu u povijesti. Nakon što je instalirao chet OTR, šifrirano pomagalo za sigurnu komunikaciju na internetu, Snowden mu se trenutačno javio i zatražio od Greenwalda da otputuje u Hong Kong, gdje ga on čeka. Zatraživši uvjerljiv razlog zbog kojeg bi trebao poduzeti put na drugi kraj svijeta, Snowden mu je poslao priličnu količinu strogo povjerljivih dokumenata NSA.
Autoru knjige “Nemaš se kamo sakriti” doslovce je zastao dah kad je počeo čitati sadržaj dokumenata, primjerice kako je tajni sud FISA (Foreign Surveillance Act) naložio američkoj telekomunikacijskoj kompaniji Verizon Business da “preda sve zapise s pojedinostima o pozivima” između SAD-a i inozemstva i “posve unutar SAD-a, pa tako i o lokalnim telefonskim pozivima”.
Ili da obavještajni program PRISM ima pristup serverima Facebooka, Googlea, Applea, YouTubea, Skypea i drugih što znači da je NSA-i omogućavao da od internetskih tvrtki kojima se stotine milijuna ljudi širom svijeta služe kao glavnim oblikom komunikacije pribave praktički sve što žele.
Dokumente prepune podataka o bezočnom kršenju prava Amerikanaca Greenwald je potom pomno proučavao tijekom 16-satnog leta iz Rija (gdje trenutačno živi sa životnim partnerom Davidom Mirandom jer SAD ne odobrava istospolne brakove), do Hong Konga gdje ga je očekivao izvor velikih američkih tajni.
Neposredno uoči slijetanja aviona u Hong Kong prvi je put u jednom dokumentu uočio i ime: Edward Snowden. Kao stručnjak za ustavno pravo i iskusan novinar Greenwald je procijenio još u avionu: “Ništa od takve važnosti nikad nije iscurilo iz NSA-e tijekom svih šest desetljeća postojanja te službe. A čovjek s kojim sam tijekom protekla dva dana satima chetao ima još mnogo, mnogo takvih dokumenata koje mi je spreman dati.” Svjestan veličine otkrića koje ga čeka, Greenwald od uzbuđenja praktički nije spavao svih deset dana koliko je proveo u Hong Kongu zajedno s Laurom Poitras i Ewanom MacAskillom, iskusnim novinarom Guardiana, cijenjenih američkih novina s čijim je urednicima dogovorio objavu materijala tražeći u uglednom mediju zaštitu od kaznenog progona u SAD-u kojega se pribojavao i koji su mnogi zazivali i još zazivaju.
Kad je zajedno s kolegicom Laurom, koja je sve snimala, napokon susreo Snowdena u njegovoj hotelskoj sobi, podjednako se šokirao njegovom mladošću kao i činjenicom da je spreman odati svoj identitet. Za početak Greenwald ga je ispitivao punih pet sati. Želio se uvjeriti da je vjerodostojan, da ne laže, ali i da ga pokreću pravi motivi. Mučila ga spremnost mladog i uspješnog Snowdena da se praktički odrekne života; djevojke, obitelji, dobro plaćenog posla… i postane ili bjegunac ili zatvorenik, možda i doživotno.
Međutim, na kraju unakrsnog ispitivanja, koje je naučio kao pravnik dok je rešetao svoje svjedoke, Greenwald ne samo da je bio uvjeren kako su Snowdenovi motivi promišljeni i iskreni nego i oduševljen i inspiriran njegovom odlučnošću i mirnoćom. “Tko god odluči učiniti nešto tako značajno ima obavezu javnosti objasniti zašto je to učinio i što time želi postići”, objasnio je Snowden zbog čega ne samo da mirno spava unatoč svojoj suludo hrabroj odluci nego i razloge zbog kojih ne želi sakriti tko je.
Jedino od čega je strahovao bilo je da će sve biti uzalud, da će njegova žrtva biti bačena u vječno uzavreli medijski kotao kao samo još jedan malo ljući začin. “Bojim se da će ljudi samo pogledati te dokumente i slegnuti ramenima, da će reći: ‘i pretpostavljali smo da se to događa i baš nas briga’.”
Na maloj, ali očito vrlo pomno odabranoj novinarskoj ekipi u Hong Kongu bilo je da smisli način kako to spriječiti. Snowden se uzdao u njihovu istinoljubivost, ali i profesionalnu agresivnost kojom će postići da vijest eksplodira. S redakcijom Guardiana dogovoreno je da će objaviti niz članaka, jedan za drugim, dan za danom, da će američku javnost bombardirati tekstovima u kojima će građanima pokazati što im to radi njihova vlast vrebajući iz mraka digitalnog svijeta. Članke su potkrijepili nepobitnim dokazima iz Snowdenove arhive, ali i obogatili objašnjenjima i kontekstom.
Greenwalda i ekipu čekao je golem posao, Snowden im je predao oko 10.000 pomno klasificiranih dokumenata za čije je dešifriranje često trebalo angažirati kriptografa i druge stručnjake, a članci su morali biti savršeno jasni i pitki kako bi javnost nedvosmisleno shvatila da je se nadzire masovno, bez razloga i bez sudskog naloga.
Plan je bio na kraju prve serije članaka objavljenih u Guardianu pokazati lice i objaviti ime zviždača čije je djelo kasnije okarakterizirano kao “najrazornije curenje informacija u povijesti”. To se i dogodilo 9. lipnja 2013. godine.
Zauzelo bi previše prostora opisati kako se zamalo dogodilo da Guardian nije objavio prvi članak o šokantnom NSA-inom programu PRISM, jer su se u uredništvu zbog pritisaka iz vlade počeli kolebati, a Greenwald je odlučio da neće trpjeti odgađanje. Bilo je i primjera zastrašivanja. U londonski su Guardian upale britanske obavještajne službe tražeći od urednika da im predaju Snowdenove datoteke.
Urednici su odbili predati ih, ali pristali su uništiti ih, svjesni da u Velikoj Britaniji medijske slobode nisu zajamčene ustavom. Hard diskovi s pohranjenim tajnim američkim dokumentima razbijeni su na komadiće u podrumu redakcije, pred očima agenata britanskog BCHQ: “Zaposlenici su metlom skupljali ostatke jednog MacBook Proa”, zabilježio je jedno svjedočanstvo Glenn Greenwald. U zastrašivanje nesumnjivo spada i 9-satno zadržavanje Greenwaldova partnera Davida Mirande na londonskom aerodromu Heathrow koje su britanske vlasti poduzele prema Zakonu o terorizmu.
“Prikupljanje svega”, po megalomanskoj formuli Keitha Alexandera, šefa NSA, počelo je s Irakom 2005. godine kad je sustav sveprisutnog nadzora namijenjenog stranog stanovništvu u ratnoj zoni primijenio na američke građane. “Prikupljanje svega” nipošto nije tek usputna doskočica, piše autor. Od sredine 2012. NSA je procesirala više od 20 milijarda telefonskih i internetskih događaja svakodnevno. Može doprijeti do 75 posto ukupnog američkog prometa na internetu. Komunikacijske podatke prikuplja izravnim spajanjem na optičke linije, pa i podmorske kabele, preusmjeravanjem poruka u NSA-ine sustave za pohranu kad prelaze preko američke mreže, što je slučaj s većinom komunikacija u svijetu, suradnjom s obavještajnim službama u drugim zemljama i oslanjanjem na internetske i telekomunikacijske tvrtke koje joj dostavljaju informacije o vlastitim korisnicima.
NSA je obavještajni div. Zapošljava 30.000 ljudi i drži na ugovorima još 60.000 zaposlenika u privatnim korporacijama koje se financiraju uglavnom od novca poreznih obveznika. Kako Greenwald citira Tima Shorrocka, novinara koji prati odnos između NSA i privatnih korporacija, “Kad je (general) Michael Hayden rekao da se najveća koncentracija cyber-moći na svijetu nalazi na raskrižju Baltimore Parkwaya i državne ceste 32 u Marylandu, nije mislio na samu NSA-u, nego na poslovnu zonu kojih kilometar i pol dalje od divovskog crnog zdanja u Ford Meadeu, u Marylandu, u kojem je sjedište NSA-e.” Ondje su tvrtke ugovorno povezane s NSA-om, od Booza, preko SAIC-a, do Northrop Grummana, koje za tu agenciju provode nadzor i analizu obavještajnih podataka.
I sam Snowden radio je za Dell i Booz Allen Hamilton, ali u NSA-inim uredima, uz pristup njezinim tajnama. Stormbrew, jedan od obavještajnih programa o kojima je progovorio Snowden, prepun je šifriranih naziva koji skrivaju stvarne NSA-ine korporacijske partnere. Tko su oni jedna je od “najbolje čuvanih tajni u NSA-i”. Snowden se nije uspio domoći velikog broja dokumenta u kojima se otkriva značenje tih kodnih naziva, ali u programu PRISM nalaze se ugovori NSA-e i najvećih internetskih tvrtki na svijetu – Facebooka, Yahooa, Applea, Googlea, a navedeni su i “veliki napori koje Microsoft ulaže kako bi omogućio pristup svojoj komunikacijskoj platformi Outlook”.
A premda neke internetske tvrtke tvrde da NSA-i predaju samo informacije koje su dužne predati na temelju zakona, kako upozorava Greenwald, zapravo nema načina da se provjeri to kako NSA masovno prikuplja metapodatke zbog vladina šokantno širokog tumačenja Patriotskog zakona.
Osim staromodnim prisluškivanjem telefonskih razgovora, čitanjem e-pošte i cheta na internetu, NSA prikuplja metapodatke. Na primjer, bilježi tko je kome poslao e-mail, kada je poruka poslana, kao i gdje se nalazi pošiljatelj. Kad je riječ o telefonskim pozivima, prikuplja se pozivateljev i primateljev telefonski broj, trajanje razgovora, lokacije sugovornika i tip uređaja.
Premda su mnogi u Americi osporavali pa se čak i sprdali s upozorenjima da masovno prikupljanje metapodataka ugrožava privatnost, Greenwald vrlo jednostavno dokazuje kako je mogućnost njihove zloporabe zastrašujuća. Metapodaci bi otkrili identitet osobe koja je nazvala kliniku za pobačaje, službu za pronalaženje partnera, kliniku za ovisnike, telefonsku pomoć za suicidalno raspoložene osobe….
Jednako bi razotkrili i aktivista za ljudska prava i doušnika u represivnom režimu kao i nekoga koga zovete kasno navečer, a nije vam bračni drug. Kao što piše Greenwald, zapravo nije neobično prisluškivati osobni mobitel Angele Merkel ili pratiti brazilsku predsjednicu Dilmu Rousseff, premda je oboje izazvalo međunarodne skandale, ali vrlo je neobično pratiti kompletno stanovništvo cijelih zemalja.
Velik dio Snowdenove zbirke otkrio je i diplomatsku špijunažu, ali i industrijsko praćenje, primjerice protiv brazilskog naftnog diva Petrobrasa, energetskih tvrtki u Meksiku i Venezueli itd. Hrvatska se nalazi na jednom Snowdenovom top secret dokumentu na kojemu se navode zemlje partneri kojima NSA plaća da razviju određene tehnologije i provode nadzor čime može usmjeravati špijuniranje. To nije sve. Kako piše Greenwald i dokazuje Snowden, NSA redovito presreće rutere i servere koji se izvoze iz SAD-a da bi potom u njih ugradila mogućnosti za ulaženje sporednim smjerovima, ponovno ih pakira i šalje kupcu. Treba li uopće reći kako NSA tako stječe pristup cijelim mrežama i svim njihovim korisnicima?
Zahvaljujući Snowdenu, otkriven je i X-KEYSCORE, program koji omogućuje praćenje onoga što netko radi na internetu u realnom vremenu, čime je ujedno dokazao da nije lagao kad je tvrdio da je mogao pratiti koga je htio pa “čak i predsjednika, samo ako je imao osobnu e-adresu”. Istodobno, da program prikupljanja metapodataka “nije ključan za onemogućavanje (terorističkih) napada” potvrđeno je iz same Bijele kuće, od Obaminog posebno odabranog savjeta kojeg je on sazvao nakon skandala s NSA.
Metapodaci nisu pomogli ni u slučaju Bostonskog maratona, a Keith Alexader, šef NSA, odbio je raspravljati o tome bi li spriječili 11. rujna. Čini se kako je duboki iracionalni strah koji je obuzeo američku naciju nakon rušenja Twinsa, a koji se pokazao kao plodna podloga za razvoj države nadzora, napokon počeo popuštati. Skoro godinu dana od afere jedno je sigurno: nije se ostvario Snowdenov najgori strah da će javnost njegova otkrića dočekati apatično. Afera je pozornost cijelog svijeta usmjerila na opasnosti od totalnog državnog nadzora i potaknula prvu globalnu raspravu o vrijednosti privatnosti u digitalnom dobu.
Knjiga “Nemaš se kamo sakriti” moćno i utemeljeno baca svjetlo na samog Snowdena i sve aspekte curenja najtajnijih američkih obavještajnih podataka koje je on izveo, a ujedno je velik doprinos brizi za demokratsko društvo, ali i zdravog i slobodnog pojedinca u njemu – istom onom cilju za koji se zalaže zviždač koji se usudio suprotstaviti najvećoj sili svijeta.
Nevjernim Tomama koji misle da se Snowden sad spetljao s Rusima, jer mu je u bijegu iz Hong Konga pred američkim progonom Vladimir Putin dao privremeni azil, Glenn Greenwald dao je najprincipijelniji mogući odgovor u ponedjeljak 12. svibnja u tv showu Today. Kad ga je voditelj američke televizije NBC pitao kako se vrijednosti za koje se zalažu Snowden i Greenwald podudaraju s vrijednostima Vladimira Putina, rekao je: “On nije izabrao Rusiju. Pravo je pitanje zašto zviždače trpamo u zatvor?”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
