Možda nije čudno što se kod danas vjerojatno najvećeg poznavatelja i zagovaratelja sedme umjetnosti još od malih nogu stvorila opčinjenost neiskupivim barabama. Napokon, Martin Scorsese bio je astmatično dijete, sklono knjizi i kinu, a kao takav, teško da je imao mnogo srodnih duša među sunarodnjacima sicilijanskoga podrijetla na ulicama Male Italije u poslijeratnom Manhattanu. Nekako se morao snaći. Nisu to bili dugovornici za razgovor o profinjenom psihologiziranju kod Powella i Pressburgera, ili kadriranju kod Maxa Ophulsa.

 

Mnogi smatraju Ulice zla, Taksista, Razjarenog bika i Dobre momke vrhuncima Scorseseove filmografije, pa i američke kinematografije u cjelini. Ubrajam se među njih: svejedno, ne mogu se ne oteti dojmu da u njihovu temelju stoji formativno iskustvo djeteta koje je našlo način da se nosi s inače nesnosnim bullyingom. Dokuči nasilnika svoga; shvati ga koliko se može, prikaži ga takvim kakav jest, pokušaj u njemu pronaći onu suštinsku prokletu ljudskost koja ga čini takvim kakav je. Scorseseovi filmovi o bullyjima oni su koji se najviše cijene, jer u njima redatelj progovara o najcrnjima među nama uživljenošću iskrenog, makar i posrnulog katolika.

Vuk s Wall Streeta predvidljiv je kao i bilo koji drugi američki žanrovski film, samo što je ovaj put riječ o žanru koji je patentirao osobno Scorsese

 

Vuk s Wall Streeta najnoviji je Scorseseov prinos tom dijelu svog opusa. Prvi je film iz niza lišen jedinstvene karizme Roberta De Nira, a nema ni Harveya Keitela i/ili Joea Pescija u jednoj od onih brutalnih pomoćnih uloga posljednji put viđenih prije osamnaest godina u Casinu. Inače je sve na mjestu: glavnu bitangu sada glumi Leonardo DiCaprio, kojemu je trebalo deset godina suradnje s redateljem da se napokon dočepa jednoga “tipičnog” Scorseseova filma, suludi pomoćnik tu je Jonah Hill, koji je već patentirao svoju jedinstvenu psihofizičku odioznost kroz filmove Judda Apatowa, a trofejna ljepotica u njihovu životu ovaj put je Margot Robbie, dosad malo poznata australska glumica koja je možda najugodnije iznenađenje unutar formule – jer ma koliko da isprva zaslijepi ljepotom, potom daleko više oduševi izuzetno uvjerljivim brooklynskim narječjem i fantastičnim komičnim nastupom.

 

Unutar formule, kažem: Vuk s Wall Streeta jednako je predvidljivo strukturiran kao i bilo koji drugi američki žanrovski film, samo što je ovaj put riječ o žanru koji je patentirao osobno Scorsese. Osim njega, tijekom godina se kao njegov novi majstor dokazao Terence Winter – scenarist HBO-ove serije Obitelj Soprano i, sa Scorseseom, suautor serije Carstvo poroka za istu kuću – pa ne čudi da on potpisuje i scenarij Vuka. Promijenjen je samo predložak: umjesto uspona i pada Jakea LaMotte, Henryja Hilla ili Sama Rothsteina, ovaj put pratimo tek donekle paraboličnu životnu putanju Jordana Belforta.

 

Baš kao što su mediji poluironično prozvali LaMottu “Razjarenim bikom” zbog boksačkoga stila, tako su novine Belfortu nadjenule nadimak “Vuk s Wall Streeta” s povelikom figom u džepu, što je on prihvatio kao kompliment. Riječ je o bivšem brokeru s Wall Streeta koji svoj uspjeh uopće nije stvorio ondje – nego na Long Islandu, što je u geografiji financijskoga svijeta čisti antipod. Izrabljujući potrebu malog čovjeka za bogaćenjem preko noći bez rada, Belfort je radničkoj klasi prodavao dionice bezvrijednih tvrtki koje ulagaču neće vratiti novac, ali brokeru donose sigurnu i vrtoglavu proviziju. Tako je tijekom devedesetih podigao svoju inačicu financijskog carstva u izravnom srazu s Wall Streetom – što ga je učinilo prijetnjom pravim, velikim burzovnim igračima, pa se našao pod istragom i završio u zatvoru (ne naročito dugo, naravno, da se ne bi postavljali opasni presedani). Danas Belfort vrlo ugodno živi prodajući drugu vrstu magle – vlastitu retoričku uvjerljivost.

Čak i prema mjerilima današnje razularene vulgarnosti, film uspijeva šokirati neprestanim granatiranjem gledatelja prizorima poteklim izravno iz ida

 

Svaka sličnost s LaMottom u smiraju karijere, bijednim, gojaznim kvazikomičarem, stoga je tek strukturalne naravi: Belfort nikad nije doživio katarzično suočavanje s vlastitom manjkavošću, pa njegova životna priča ne posjeduje istinski patos. Taj manjak tragičnosti Scorsese i Winter rješavaju pretvaranjem svojeg prikaza Belfortova života u komediju.

 

I to kakvu komediju! Čak i prema mjerilima današnje razularene vulgarnosti, Vuk s Wall Streeta uspijeva šokirati neprestanim granatiranjem gledatelja prizorima poteklim izravno iz ida. To je, naravno, Scorseseova poanta: ako već u prvim minutama filma vidimo Belforta kako šmrče kokain s gole guzice prostitutke, znamo s kakvim likom imamo posla – i znamo da će biti prikazan neštedimice. A Belfortova razvratnost postat će jasnom asocijacijom na život svih ostalih gospodara svemira iz današnje financijske elite; napokon, Wall Street je u naslovu filma.

 

To je tek prvi suštinski problem filma. Priča Jordana Belforta nije priča o Wall Streetu, nego o pretendentu koji ga je pokušao ugroziti. Sama činjenica da se na kraju našao iza rešetaka jasno govori o tome: tvorci Armagedona u kojem živimo – JP Morgan Chase, Bank of America, GE Capital i njima slični – nikad ne dobiju zatvorske kazne. Uglavnom se ili izvuku na tehnikalije, ili dobiju novčanu kaznu, što baš i nije naročit udarac onima koji novac stvaraju iz vedra neba.

Suštinski problem filma krije se u naslovu: priča Jordana Belforta nije priča o Wall Streetu, nego o pretendentu koji ga je pokušao ugroziti

 

Vuk s Wall Streeta tako svoju golemu energiju troši na pričanje zapravo efemerne priče o hrpici sitnih muljatora koji su pokušali zaigrati u prvoj ligi. I premda je više nego zabavno – ako za to imate želuca – promatrati što sve oni rade s rogom izobilja koji su pronašli u financijskom sektoru, spomenuti izostanak katarze znači i manjak redateljeva istinski kritičkog odmaka prema svom antijunaku. Ovo je Belfort gledan Belfortovim očima: Scorsese, u isti mah fasciniran i zastrašen razmjerima Belfortove vulgarnosti, prije doprinosi njegovoj samopropagandi nego što je na iole sveobuhvatniji način dekonstruira.

 

To je najvidljivije iz samoga kraja filma, kada DiCaprijeva Belforta, danas javnoga govornika, na pozornici predstavi konferansje kojega glumi sâm Belfort. Svi oni koje je taj čovjek sa svojim pajdašima opljačkao – a većini do danas nije vratio novac – nigdje u filmu nemaju priliku reći svoje. Trosatni dramatizirani prikaz njegove rastrošnosti teško da će ih utješiti, dok je Belfort pak doživio da napokon zaista postane netko i nešto upravo time što je njegov život ovjekovječio jedan Martin Scorsese. Napokon, kao što u filmu kaže Belfortova prva žena (jer čak i u tom je vidu radnje njegova priča slična LaMottinoj), ne postoji loš publicitet.

 

Belfortovo osobno pojavljivanje, napokon, ističe možda najveći interni problem Vuka s Wall Streeta – Leonarda DiCaprija osobno. Nije mi nakraj pameti ustvrditi kako je DiCaprio tu loš: naprotiv, fenomenalan je, prepun zarazne energije koja nosi cijeli film i dokazuje pun razmjer njegova talenta, a i hrabrosti u neprestanom odabiranju intrigantnih uloga. Samo, pravi Belfort je očito ljigav, što DiCaprio usprkos golemu trudu nikad ne može biti. A koincidencija je htjela da nam je još u svježem pamćenju kao Jay Gatsby, još jedan pretendent s Long Islanda koji se novcem htio domoći visokoga društva. U Velikom Gatsbyju nije teško povjerovati DiCapriju kada tumači romantičnu motivaciju svoga lika: u Vuku s Wall Streeta izuzetno je teško zadržati iluziju da se Gatsby/Jekyll može preobraziti u Belforta/Hydea.

 

Jer to je jedna stvar koju o vukovima znamo: dlaku mijenjaju, a ćud nikada. Volio bih vjerovati da je Scorsese Vukom s Wall Streeta napokon iz sebe istjerao potrebu dodvoravanja bullyjima te da će svoj izniman dar sljedeći put uložiti u predložak vjerniji svojoj pravoj, filmofilskoj ćudi.