Pedeset osam mu je godina, širokog osmijeha i dječačkog lika, s naočalama starinskoga, ovalnog okvira, kakve su neko vrijeme bile u modi među lijevim njemačkim intelektualcima, Rainer Maria Woelki kardinal je i nadbiskup drevne biskupije sa sjedištem u Kölnu.

 

Potekao je iz obitelji koja je nakon 1945. protjerana ili humano preseljena iz istočne Pruske, odrastao je u Kölnu, filozofiju i teologiju studirao u Bonnu i Freiburgu, mladu misu slavio 1985, bio vojni kapelan u Münsteru, pa privatni tajnik kelnskog nadbiskupa i ravnatelj bogoslovnoga studentskog doma, sve dok ga 2003. papa Ivan Pavao II nije imenovao za titularnog biskupa od Scampa i pomoćnog biskupa Kelnske nadbiskupije. Ljeta 2011. Benedikt XIVpostavlja ga za berlinskoga nadbiskupa, a 11. srpnja 2014. papa Franjo premjestio ga je na položaj nadbiskupa Kölna. Među kardinalima je od siječnja 2012.

 

U Berlin je stigao praćen odjekom jednoga intervjua u kojem je izjavio da je homoseksualnost zlodjelo protiv prokreacije. Tri će godine, vrlo uspješno, razgoniti izrečenu uvredu, ponavljajući da je otvoren za sve ljude, bez obzira na njihovo naslijeđe, rasu, boju kože ili osobna opredjeljenja. Rekao je da Crkva nije moralna policija, koja će ići okolo i upirati prstom u ljude.

Kardinal Woelki naložio je tim povodom da se pogase sva svjetla na toj veličanstvenoj građevini, čija je povijest, na neki način, i povijest Europe, pogotovu tog famoznog Zapada. Rekao je da ne može dopustiti da njegova crkva (ili, možda, i Crkva) predstavlja kulisu ovakvome skupu. Javno se zgrozio križa u bojama njemačke zastave, koji se često pojavljuje na demonstracijama Pegide

 

Sudeći po Woelkijevom angažmanu na strani izbjeglica i beskućnika, te drukčijemislećih, ako ima nesklada između njegovih riječi i djela, taj je nesklad išao u korist – djela. Što je, valja priznati, rijetkost, naročito u dogmatika, vjerskih ili ideoloških, to je svejedno.

 

Malo nakon Nove godine Pegida (“Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada”) nakanila je marširati Kölnom, i održati miting ispred Katedrale. Kardinal Woelki naložio je tim povodom da se pogase sva svjetla na toj veličanstvenoj građevini, čija je povijest, na neki način, i povijest Europe, pogotovu tog famoznog Zapada. Rekao je da ne može dopustiti da njegova crkva (ili, možda, i Crkva) predstavlja kulisu ovakvome skupu. Javno se zgrozio križa u bojama njemačke zastave, koji se često pojavljuje na demonstracijama Pegide.

 

U spoju “patriotizma” i kršćanskoga simbola kardinal Woelki prepoznao je otprilike istu stvar koju prepoznaju europski sekularisti, ljevičari, pa i povjesničari koji ne žele ostati slijepi prema povijesnome iskustvu kalemljenja vjerskoga i nacionalnog znakovlja u dvadesetom stoljeću.

 

Nakon što su se ugasila svjetla na Katedrali, nekako su se spontano pogasila svjetla u cijelome Starom gradu. Kao pred bombardiranje iz zraka, Köln se pogasio, i Pegida je nestala u svome mraku. Jesu li ti ljudi nacisti? Kažu da nisu, jer izgledaju tako obično, pitomo i veoma zabrinuto za sudbinu Europe. Onako kako su nacisti izgledali 1932. Otprilike toliko ih i ima.

 

Neće proći ni tjedan, a vrlo blizu Kölna, u Parizu, dvojica će braće, Francuza i Parižana, povratnika iz rata u Siriji, izvršiti napad na novinsku redakciju. Ubijeno je dvanaestero ljudi, karikaturista, satiričara, lektora-korektora, policajaca koji su čuvali redakciju…

Postoje li granice tolerancije? To je isto pitanje kao i: postoje li granice satire? Postoje dok god se podrazumijevaju, a ne spominju. Tko god ih spominje, taj je i protiv tolerancije i satire. Tolerantan se može biti samo prema onome što ti se baš jako ne sviđa. Recimo prema karikaturama poslanika Muhameda. Ili prema predstavama Olivera Frljića koje niste ni gledali (dakle, prema vašim unutrašnjim predstavama o predstavama Olivera Frljića)

 

Po svojim uvjerenjima, napadači su radikalni desni konzervativci, tradicionalisti, vjernici i vjerski mučenici. Napadnuti su uvjereni sekularisti, odlučni da pod svaku cijenu čuvaju Republiku, uglavnom ateisti i ljevičari.

 

Iznerviran i pomalo zbunjen pred njihovom divinizacijom, ugledni francuski fašist, nestor radikalne europske desnice, Jean-Marie Le Penn izjavio je “da žali zbog pogibije dvanaestero francuskih sugrađana”, ali da ne želi sudjelovati u obrani duha Charlie Hebdoa, jer “riječ je o anarhističko-trockističkom duhu koji rastače političku moralnost”.

 

Ova Le Penova intervencija je, zapravo, vrlo dragocjena, jer događaje, kao i odnose među ljudima, vraća njihovoj suštini, i budi nas iz naše funeralne i komemorativne opijenosti. Mrtve Le Pen vraća mrtvima, žive živima, i vrlo precizno određuje tko je kome prijatelj, a tko kome dušmanin. Nitko tako dobro kao on nije izrekao zašto su, zapravo, ti ljudi pobijeni.

 

Zbog nečega što “rastače političku moralnost”, i što, dakle, čini štetu onome u što vjeruje Le Pen, ali i onome u što vjeruje Pegida, kao pokret “patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”. Le Pen žrtve, istina, žali, jer se radi o njegovim “francuskim sugrađanima”. Je li to cinično? Jest, cinično je upravo onoliko koliko je cinično ne primjećivati da su i braća Said i Sherif Kouachi također njegovi “francuski sugrađani”.

 

Ako se kome učini da su ta dvojica pomalo nečistoga podrijetla, mora znati da ni najslavniji i najbolji među satiričarima Charlie Hebdoa nisu ništa čistijeg podrijetla. Razlika je u idealima i u patriotizmu. Kada tu razliku osvijestimo, jasno biva da je Wolinski ostaje na jednoj strani, dok su na drugoj braća Kouachi, Jean-Marie Le Pen i njegov nakot, te fini njemački građani iz Pegide.

Atentat na Cherlie Hebdo nije vanjski napad na Europu i njene vrijednosti. Toga je Le Pen dobro svjestan, pa govori i ponešto od onoga što ne bi htio reći, solidarizirajući se, u određenom smislu, s braćom Kouachi u ubijanju svojih “francuskih sugrađana”, bez čijeg će “anarhističko-trockističkog duha” Europa svakako biti bliže ostvarenju ideala “patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”, koji ideali, zapravo, i nisu u sukobu s idealima hodže Bagdadija i njegova kalifata

 

Radikalni sekularizam, anarhizam, politička nekorektnost, izrugivanje drugoga, naročito ako je drugi preozbiljan, svakako može ići silno na živce nekome tko je, na primjer, vjernik i konzervativac, kao što i klerikalizacija javne sfere, isticanje vjerskih simbola u prostoru koji bi trebao biti zajednički, ili podvrgavanje društva religijskim obrascima, silno ide na živce onima koji bi da žive unutar tradicija Francuske revolucije, u sekularnom i slobodnom društvu.

 

Živciranjem onih drugih brane se prostori vlastite slobode. Na njemu je, na pravu živciranja drugog, zasnovana europska tradicija vjerske i kulturne tolerancije.

 

Postoje li granice tolerancije? To je isto pitanje kao i: postoje li granice satire? Postoje dok god se podrazumijevaju, a ne spominju. Tko god ih spominje, taj je i protiv tolerancije i satire. Tolerantan se može biti samo prema onome što ti se baš jako ne sviđa. Recimo prema karikaturama poslanika Muhameda. Ili prema predstavama Olivera Frljića koje niste ni gledali (dakle, prema vašim unutrašnjim predstavama o predstavama Olivera Frljića).

 

Tolerancija prema onome što vam je simpatično možda je licemjerje, a možda i glupost. Tolerancija prema onome što se bez razmišljanja i lako tolerira postoji i u svakom fašizmu. Hitler je bio tolerantan prema djevojčici koja bere runolist.

 

Atentat na Cherlie Hebdo nije vanjski napad na Europu i njene vrijednosti. Toga je Le Pen dobro svjestan, pa govori i ponešto od onoga što ne bi htio reći, solidarizirajući se, u određenom smislu, s braćom Kouachi u ubijanju svojih “francuskih sugrađana”, bez čijeg će “anarhističko-trockističkog duha” Europa svakako biti bliže ostvarenju ideala “patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”, koji ideali, zapravo, i nisu u sukobu s idealima hodže Bagdadija i njegova kalifata.

 

Tako se, skoro pa logično, na braniku jedne drukčije Europe nađu kelnski nadbiskup i redakcija Charlie Hebdoa.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).