autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zagrebački gluhi pljesak za Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana

Autor: Miljenko Jergović / 07.01.2023.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Mnogo je to: osam godina! Dva svjetska nogometna prvenstva i dvoje olimpijskih igara. I skoro cijeli jedan desetogodišnji kredit za stan. Nigdje se, ni na jednom mjestu osim u vlastitom domu čovjek ne bi trebao u životu zadržati duže od osam godina. A najmanje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u onoj zapravo nevelikoj tortastoj zgradi, umućenoj od žumanjaca sa šećerom, na trgu koji je u vrijeme njezine izgradnje bio blatnjavo zagrebačko predgrađe, tamo dolje, prema poljima kukuruza. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Branko Gavella, drama, Dubravka Vrgoč, HNK Zagreb, Ivica Buljan, Miljenko Jergović, teatar

Problem štancanja doktorata u Hrvatskoj

Autor: Boris Labar / 20.01.2022.

Boris Labar

Čitao sam zanimljiv članak Dore Kršul u Telegramu o štancanju doktorata u našoj akademskoj zajednici. Veliki broj doktorata iz ekonomije na Sveučilištu u Osijeku u usporedbi sa značajno većim Fakultetom u Zagrebu, ili nešto većim fakultetima u Splitu i Rijeci jasno ukazuje na neujednačenost kriterija. Ili je tomu nešto drugo razlog?! [Read more…]

Filed Under: ŠTO ZNAM, TO I VIDIM Tagged With: Boris Labar, doktorat Vice Mihanovića, Dora Kršul, Medicinski fakultet u Osijeku, Medicinski fakultet u Zagrebu, Philip J. Fialkow, Što znam to i vidim, Sveučilište, teatar

U službi beznađa i dezertera

Autor: Nela Vlašić / 22.12.2017. 1 Comment

AUTOGRAF Nela VlašićPrepoznala sam se. Nisam vjernica, ali sam se pronašla u božićnim porukama kardinala Josipa Bozanića i sisačkoga biskupa Vlade Košića. Da, da govorili su o nekim meni dragim i bliskim ljudima – ali i o meni i meni sličnima. [Read more…]

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: biskup, blagostanje, Bozanić, Crkva, HDZ, Homer, identitet, kardinal, Košić, laž, narod, Nela Vlašić, partija, Pogled s lijeva, prosperitet, rast, Sabor, teatar

Teatarski imaginarij Vjerana Zuppe

Autor: Autograf.hr / 15.10.2015. Leave a Comment

Vjeran Zuppa subjekt_kao_gost_pressVjeran Zuppa, ”Subjekt kao gost – Mala hermeneutika dramskog lika”, Durieux, Zagreb, 2014.

Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, ”teatarskog čovjeka”. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Antibarbarus, autograf, drama, dramatologija, Durieux, epilog, gost, hermeneutika, knjiga, kritika, lirika, Mozaik, Prolog, smrt, sociologija kulture, subjekt, teatar, teatarski imaginarij, Vjeran Zuppa, život

Le Pen-ov nakot i Pegida

Autor: Miljenko Jergović / 18.01.2015. Leave a Comment

Pedeset osam mu je godina, širokog osmijeha i dječačkog lika, s naočalama starinskoga, ovalnog okvira, kakve su neko vrijeme bile u modi među lijevim njemačkim intelektualcima, Rainer Maria Woelki kardinal je i nadbiskup drevne biskupije sa sjedištem u Kölnu.

 

Potekao je iz obitelji koja je nakon 1945. protjerana ili humano preseljena iz istočne Pruske, odrastao je u Kölnu, filozofiju i teologiju studirao u Bonnu i Freiburgu, mladu misu slavio 1985, bio vojni kapelan u Münsteru, pa privatni tajnik kelnskog nadbiskupa i ravnatelj bogoslovnoga studentskog doma, sve dok ga 2003. papa Ivan Pavao II nije imenovao za titularnog biskupa od Scampa i pomoćnog biskupa Kelnske nadbiskupije. Ljeta 2011. Benedikt XIVpostavlja ga za berlinskoga nadbiskupa, a 11. srpnja 2014. papa Franjo premjestio ga je na položaj nadbiskupa Kölna. Među kardinalima je od siječnja 2012.

 

U Berlin je stigao praćen odjekom jednoga intervjua u kojem je izjavio da je homoseksualnost zlodjelo protiv prokreacije. Tri će godine, vrlo uspješno, razgoniti izrečenu uvredu, ponavljajući da je otvoren za sve ljude, bez obzira na njihovo naslijeđe, rasu, boju kože ili osobna opredjeljenja. Rekao je da Crkva nije moralna policija, koja će ići okolo i upirati prstom u ljude.

Kardinal Woelki naložio je tim povodom da se pogase sva svjetla na toj veličanstvenoj građevini, čija je povijest, na neki način, i povijest Europe, pogotovu tog famoznog Zapada. Rekao je da ne može dopustiti da njegova crkva (ili, možda, i Crkva) predstavlja kulisu ovakvome skupu. Javno se zgrozio križa u bojama njemačke zastave, koji se često pojavljuje na demonstracijama Pegide

 

Sudeći po Woelkijevom angažmanu na strani izbjeglica i beskućnika, te drukčijemislećih, ako ima nesklada između njegovih riječi i djela, taj je nesklad išao u korist – djela. Što je, valja priznati, rijetkost, naročito u dogmatika, vjerskih ili ideoloških, to je svejedno.

 

Malo nakon Nove godine Pegida (“Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada”) nakanila je marširati Kölnom, i održati miting ispred Katedrale. Kardinal Woelki naložio je tim povodom da se pogase sva svjetla na toj veličanstvenoj građevini, čija je povijest, na neki način, i povijest Europe, pogotovu tog famoznog Zapada. Rekao je da ne može dopustiti da njegova crkva (ili, možda, i Crkva) predstavlja kulisu ovakvome skupu. Javno se zgrozio križa u bojama njemačke zastave, koji se često pojavljuje na demonstracijama Pegide.

 

U spoju “patriotizma” i kršćanskoga simbola kardinal Woelki prepoznao je otprilike istu stvar koju prepoznaju europski sekularisti, ljevičari, pa i povjesničari koji ne žele ostati slijepi prema povijesnome iskustvu kalemljenja vjerskoga i nacionalnog znakovlja u dvadesetom stoljeću.

 

Nakon što su se ugasila svjetla na Katedrali, nekako su se spontano pogasila svjetla u cijelome Starom gradu. Kao pred bombardiranje iz zraka, Köln se pogasio, i Pegida je nestala u svome mraku. Jesu li ti ljudi nacisti? Kažu da nisu, jer izgledaju tako obično, pitomo i veoma zabrinuto za sudbinu Europe. Onako kako su nacisti izgledali 1932. Otprilike toliko ih i ima.

 

Neće proći ni tjedan, a vrlo blizu Kölna, u Parizu, dvojica će braće, Francuza i Parižana, povratnika iz rata u Siriji, izvršiti napad na novinsku redakciju. Ubijeno je dvanaestero ljudi, karikaturista, satiričara, lektora-korektora, policajaca koji su čuvali redakciju…

Postoje li granice tolerancije? To je isto pitanje kao i: postoje li granice satire? Postoje dok god se podrazumijevaju, a ne spominju. Tko god ih spominje, taj je i protiv tolerancije i satire. Tolerantan se može biti samo prema onome što ti se baš jako ne sviđa. Recimo prema karikaturama poslanika Muhameda. Ili prema predstavama Olivera Frljića koje niste ni gledali (dakle, prema vašim unutrašnjim predstavama o predstavama Olivera Frljića)

 

Po svojim uvjerenjima, napadači su radikalni desni konzervativci, tradicionalisti, vjernici i vjerski mučenici. Napadnuti su uvjereni sekularisti, odlučni da pod svaku cijenu čuvaju Republiku, uglavnom ateisti i ljevičari.

 

Iznerviran i pomalo zbunjen pred njihovom divinizacijom, ugledni francuski fašist, nestor radikalne europske desnice, Jean-Marie Le Penn izjavio je “da žali zbog pogibije dvanaestero francuskih sugrađana”, ali da ne želi sudjelovati u obrani duha Charlie Hebdoa, jer “riječ je o anarhističko-trockističkom duhu koji rastače političku moralnost”.

 

Ova Le Penova intervencija je, zapravo, vrlo dragocjena, jer događaje, kao i odnose među ljudima, vraća njihovoj suštini, i budi nas iz naše funeralne i komemorativne opijenosti. Mrtve Le Pen vraća mrtvima, žive živima, i vrlo precizno određuje tko je kome prijatelj, a tko kome dušmanin. Nitko tako dobro kao on nije izrekao zašto su, zapravo, ti ljudi pobijeni.

 

Zbog nečega što “rastače političku moralnost”, i što, dakle, čini štetu onome u što vjeruje Le Pen, ali i onome u što vjeruje Pegida, kao pokret “patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”. Le Pen žrtve, istina, žali, jer se radi o njegovim “francuskim sugrađanima”. Je li to cinično? Jest, cinično je upravo onoliko koliko je cinično ne primjećivati da su i braća Said i Sherif Kouachi također njegovi “francuski sugrađani”.

 

Ako se kome učini da su ta dvojica pomalo nečistoga podrijetla, mora znati da ni najslavniji i najbolji među satiričarima Charlie Hebdoa nisu ništa čistijeg podrijetla. Razlika je u idealima i u patriotizmu. Kada tu razliku osvijestimo, jasno biva da je Wolinski ostaje na jednoj strani, dok su na drugoj braća Kouachi, Jean-Marie Le Pen i njegov nakot, te fini njemački građani iz Pegide.

Atentat na Cherlie Hebdo nije vanjski napad na Europu i njene vrijednosti. Toga je Le Pen dobro svjestan, pa govori i ponešto od onoga što ne bi htio reći, solidarizirajući se, u određenom smislu, s braćom Kouachi u ubijanju svojih “francuskih sugrađana”, bez čijeg će “anarhističko-trockističkog duha” Europa svakako biti bliže ostvarenju ideala “patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”, koji ideali, zapravo, i nisu u sukobu s idealima hodže Bagdadija i njegova kalifata

 

Radikalni sekularizam, anarhizam, politička nekorektnost, izrugivanje drugoga, naročito ako je drugi preozbiljan, svakako može ići silno na živce nekome tko je, na primjer, vjernik i konzervativac, kao što i klerikalizacija javne sfere, isticanje vjerskih simbola u prostoru koji bi trebao biti zajednički, ili podvrgavanje društva religijskim obrascima, silno ide na živce onima koji bi da žive unutar tradicija Francuske revolucije, u sekularnom i slobodnom društvu.

 

Živciranjem onih drugih brane se prostori vlastite slobode. Na njemu je, na pravu živciranja drugog, zasnovana europska tradicija vjerske i kulturne tolerancije.

 

Postoje li granice tolerancije? To je isto pitanje kao i: postoje li granice satire? Postoje dok god se podrazumijevaju, a ne spominju. Tko god ih spominje, taj je i protiv tolerancije i satire. Tolerantan se može biti samo prema onome što ti se baš jako ne sviđa. Recimo prema karikaturama poslanika Muhameda. Ili prema predstavama Olivera Frljića koje niste ni gledali (dakle, prema vašim unutrašnjim predstavama o predstavama Olivera Frljića).

 

Tolerancija prema onome što vam je simpatično možda je licemjerje, a možda i glupost. Tolerancija prema onome što se bez razmišljanja i lako tolerira postoji i u svakom fašizmu. Hitler je bio tolerantan prema djevojčici koja bere runolist.

 

Atentat na Cherlie Hebdo nije vanjski napad na Europu i njene vrijednosti. Toga je Le Pen dobro svjestan, pa govori i ponešto od onoga što ne bi htio reći, solidarizirajući se, u određenom smislu, s braćom Kouachi u ubijanju svojih “francuskih sugrađana”, bez čijeg će “anarhističko-trockističkog duha” Europa svakako biti bliže ostvarenju ideala “patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”, koji ideali, zapravo, i nisu u sukobu s idealima hodže Bagdadija i njegova kalifata.

 

Tako se, skoro pa logično, na braniku jedne drukčije Europe nađu kelnski nadbiskup i redakcija Charlie Hebdoa.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, braćoa Kouachi, Cherlie Hebdo, Crkva, demonstracija, EU, Europa, Francuska, Jutarnji list, Kardinal Woelki, Miljenko Jergović, Muhamed, Njimačka, Oliver Frljić, osvrt, Pegide, portal, satira, teatar

Sex Pistolsi našeg teatra

Autor: Snježana Pavić / 27.11.2014. Leave a Comment

Morrisey dolazi u Zagreb! Velika vijest za puno onih koji su odrastali osamdesetih. Karta je 240 kuna, još razmišljam jesu li mi Smithsi baš toliko značili. Koliko je ono bila za Patti Smith, 350? Za jednog Morriseya možete povesti četiri frendice na odličnu predstavu “Čuj Hamlete, čuj” u Teatru &TD, za studente je još jeftinije. Ili vas troje može ići na zanimljivog “Hrvatskog boga Marsa” u Gavelli.

 

Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK.

 

Društvo bira šta mu je važno, i to financira. Ja smatram da je rock’n’roll od elementarne važnosti za duševno zdravlje nacije, ali većina tako ne misli, pa je stvar prepuštena tržištu. Država financira filmove, likovnu umjetnost, čak su i piscima počeli davati nekakve dotacije. Milijuni odlaze na kazališta. Za što?

Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK

 

Većina ljudi koje znam nikad ne ide u kazalište. Onih par koji idu, vode svoje klince na Orašare i Ivice i Marice i to je to. Ne idu jer smatraju da tamo neće ni čuti ni vidjeti bilo što što bi ih se ticalo.

 

Često to i jest tako. Brdo predstava izgleda kao da su napravljene tek da se popuni rupa u repertoaru i zaradi koji honorar, ili su takve da moraš imati doktorat iz teatrologije da bi shvatio o čemu oni to. Kad tako trošite novce u poduzeću, to se zove nesavjesno poslovanje i zloupotreba službenog položaja, a ovdje je to naprosto – hrvatski teatar.

 

Mala, zatvorena zajednica, gdje svak svakoga zna, pa najintrigantnije predstave nerijetko dobivaju najlošije kritike ili ih se potpuno ignorira, kao većinu onih iz i danas živog i zanimljivog &ITD-a, a u nebo se dižu trenutačne zvijezde, pa i onda kad su im predstave prosječne ili loše.

 

Zašto bismo mi to plaćali? Zašto bi takvo kazalište bilo društveno važnije od Electric Žareta, benda Žarka Jovanovskog koji nastupa barem jednom tjedno a ne zaradi ni za režije? Zašto financiramo sve te silne perike i krinoline, a ne Bambi Molesterse i Zdenka Franjića, iznimno važnog izdavača i autora, koji ovdje trune na margini?

Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora

 

Kad se kod nas pojavi zaista društveno relevantno kazalište, kao ono koje radi Oliver Frljić, onda se digne kuka i motika, i čitav se kazališni svijet upre dokazivati kako to nije umjetnost ni teatar, nego pamfletizam i svašta nešto grozno i fuj.

 

Sasvim suprotno toj dreki, predstava “Hrvatsko glumište” riječkog HNK Ivana pl. Zajca, autorski projekt Frljića i Marina Blaževića koji je premijeru imao prošlog tjedna, nije sva posvećena hrvatskim glumcima i njihovom ponašanju devedesetih. To je samo medijski najatraktivniji dio.

 

Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora.

 

Predstava je puna simbolike i možeš je čitati na sto načina. Ako želiš misliti i sposoban si osjećati, smrzneš se kad te natjera da shvatiš da ni članstvo u Europskoj uniji ovdje nije ništa bitno promijenilo, pa ti je domovina i dalje ona ista zemlja čiji je prvi predsjednik javno rekao da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. A da će sutra biti bolje sa svim tim polupanim ćirilićnim pločama – teško.

 

A zar nije to ono za što vas plaćamo, dragi kazalištarci? Da govorite o stvarima koje su važne i meni i mojoj susjedi, ali nismo umjetnice pa ne znamo kako bismo ih izrazile? Da otvarate ona za društvo bitna pitanja i rušite stare poglede na svijet, sve ono što nas drži zarobljene u balkanskom blatu, i na kraju rezultira time da vam djeca uče njemački kako bi si osigurala posao u Frankfurtu, da BDP i dalje pada a liste za otkaze sve su dulje?

Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani. A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio

 

Ali ne. Hrvatska umjetnost sva je uredna, počešljana, fina. Začahurena i samodovoljna. Ako netko krikne, odmah ga se otpiše kao divljaka, seljaka, luđaka. Novi riječki intendant uspio je nešto nevjerojatno, razbiti tu zavjeru šutnje, isključivo zato što je ubo prstom u oko.

 

Frljić i Blažević su kao Sex Pistolsi u našoj kulturi, koja nije zapela na najdosadnijoj fazi Pink Floyda i Genesisa kao rock sedamdesetih, nego nije ni otkrila rock’n’ roll. Ubo ih je u oko tek onda kad ih je osobno prozvao. Pistolsi englesku kraljicu, ovaj Dolenčića i Juvančića.

 

I sad je to drama, svi imaju svoje mišljenje, Facebook vrije, iako ih 99 posto nema ni namjeru pogledati predstavu. Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani.

 

A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio. Većinu njih ne zanima, ali Frljić polako stvara oko sebe novu publiku, zainteresiranu za živo kazalište, a to je valjda najvažnije.

 

(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, država, elita, Frljić, Gavella, Hamlet, HNK, Hrvatska, Jutarnji list, kazalište, Kerempuh, kultura, osvrt, Patti Smith, politika, predstava, Sex Pistols, Slovenija, Smiths, Snježana Pavić, teatar, Teatar &TD, Zagreb

Na sudu teatra

Autor: Nela Vlašić / 18.04.2014. Leave a Comment

Znam priču do u detalje. Nema iznenađenja, pa ipak mi tradicionalno neudobne stolice HKD teatra na Sušaku nikad nisu bile tako do boli nelagodne kao u srijedu navečer. Krivica pasivnosti, kronično pomanjkanje suosjećanja, empatije za evidentnu patnju drugih, krivnja nečinjenja, žmirenje nad nesrećom drugačijeg, sljepilo za probleme susjeda, školskih kolega, dojučerašnjih prijatelja obavilo je dvoranu. Hladnoća, jeza, užas i onaj mrak devedesetih nahrupili su žestinom tzunamija s pozornice u gledalište. Netko iza mojih leđa sve je vrijeme tiho jecao…

 

Na kraju predstave aplauz je zamro prije no što je pošteno i započeo – a glumci, zločinci i žrtve istodobno, nisu izašli pokloniti se… Zločinu se ne plješće i ne klanja!

 

Oliver Frljić i glumačka ekipa svojim viđenjem Aleksandre Zec sjajno, angažirano i do kraja uvjerljivo odradili su ovaj po svemu zahtjevan teatarski zadatak. Zadaću nimalo laku – propitati, kako je sam redatelj kazao, koliko se hrvatsko društvo spremno suočiti s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec. Spotičemo se, rekao je, o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani.

Ružna prošlost, nekažnjeni zločin počinjen pod oznakama pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, zlodjelo u ime države, u ime svih nas dakle, oživljen je u sadašnjosti samo snagom odigranog i to tako da zaboli svakog u gledalištu, da savjest  zapeče, a osjećaj krivnje prizove suze

 

Među riječkom publikom na predstavi, kojoj sam svjedočila dan nakon premijere, ni traga od one zastrašujuće emotivne ravnodušnosti i relativiziranja kojima je stvarni događaj – svirepo ubojstvo Mihajla, Marije i Aleksandre Zec – popraćeno početkom devedesetih. Jedna je to od onih predstava koja gledatelju ne pruža opušten užitak u tekstu i glumačkoj igri. Ružna prošlost, nekažnjeni zločin počinjen pod oznakama pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, zlodjelo u ime države, u ime svih nas dakle, oživljen je u sadašnjosti samo snagom odigranog i to tako da zaboli svakog u gledalištu, da savjest zapeče, a osjećaj krivnje prizove suze.

 

Prazna scena na koju se u jednom trenutku spuštaju ogromne, uvećane policijske fotografije ubijene obitelji Zec, mrtve Aleksandre u pidžami ruku svezanih na leđima može kakvom kazališnome znalcu biti odveć doslovna, banalna, gotovo prepisana iz američkih forenzičkih serija, no mene se dojmila.

 

Ja sam se, usprkos tome što priču znam u detalje, po tko zna koji puta od ’91 naovamo zapitala: ”Bože, kakav je to čovjek koji može hladnokrvno ubiti dijete?” Dvanaestogodišnju djevojčicu u roza pidžami baciti u jamu sa smećem na Sljemenu. Kakvi su to ljudi koji ovu, po svemu običnu trešnjevačku obitelj, odvode u smrt samo zbog, za taj zagrebački kvart, krivih krvnih zrnaca? Kakva je to država u kojoj ovaj strašan zločin počinjen nad civilima ostaje iz “proceduralnih” razloga pune dvadeset i tri godine nekažnjen? Zar je moguće da greške u proceduri trajno oslobađaju ubojice, kriminalce? Kakvo smo mi to društvo koje ne protestira zbog oslobađanja Rimca, Suljića, Hodaka, Mikole i Živanovića, već zbog predstave vrlo jasno posvećene svoj djeci stradaloj u ratu?

 

Mnogo je krivaca ostalo nekažnjeno, poručio je predsjednik Ivo Josipović istoga dana kad se u Rijeci igrala predstava”Aleksandra Zec” s okruglog stola o rezultatima pravosuđa u 2013. napominjući kako ni jedan ratni zločin ne bi trebao ostati nekažnjen te da tužitelji i suci moraju činiti sve da tako i bude.

Možda su na interes javnosti utjecale “greške u proceduri”, ordenje na prsima počinitelja kačeno svega nekoliko godina nakon ubojstva trešnjevačke obitelji, pomilovanja nekih drugih za jednako strašne zločine, istrage što desetljećima tapkaju u mraku poput one za Levarovo ubojstvo. Možda je famozna farsa oko procedure

 

Istina, s istog skupa poručeno je i to da javnost sve manje zanimaju zločini počinjeni u ratu, mada Hrvatska ima pravni okvir za kažnjavanje takvih zlodjela.

 

Možda su na interes javnosti utjecale “greške u proceduri”, ordenje na prsima počinitelja kačeno svega nekoliko godina nakon ubojstva trešnjevačke obitelji, pomilovanja nekih drugih za jednako strašne zločine, istrage što desetljećima tapkaju u mraku poput one za Levarovo ubojstvo. Možda je famozna farsa oko procedure poljuljala povjerenje u mogućnost pravednoga suđenja i dostižnost pravde.

 

Javnost, i ona “za” i ona “protiv”, fokus je, gle čuda, preusmjerila na sud teatra. Nekad se, primjerice na početku suđenja Mirku Norcu, protestiralo na Via Romi, ispred riječkog Županijskoga suda, a sad se eto prosvjeduje ispred dvorane HKD teatra, ali bunt je i na sceni. Umjetnost, pogotovo ona koju preferira Oliver Frljić, ne poznaje na sreću institut zastare, oprosta, abolicije – ni dvadeset godina kasnije ne dopušta negiranje žrtve Aleksandre Zec, suočava nas s našom krivnjom što se zrcali iz ogledala ne dopuštajući nam zaborav, prilagođavanje, relativiziranje i mirenje s postojećim.

 

Ovaj Frljićev pokušaj da kazalište preuzme na sebe odgovornost koju institucije i dan-danas izbjegavaju oslikava ga kao teatarski odgovornog i ljudski  hrabrog mladoga umjetnika. Dirljiva je ta njegova uvjerenost da kazališnim činom može utjecati na svijest društva, to neodustajanje od traganja za pravdom i istinom i kad svi drugi, pa i oni kojima je to dužnost i posao, posustanu.

 

Ja na žalost imam previše godina da ne bih znala anegdotu s “Čiča Tominom kolibom”. Na predstavi napravljenoj prema romanu Harriet Beechner – Stowe svi su robovlasnici plakali, ali ih ”Čiča Tomina” nije spriječila da se na robovima iživljavaju čim dođu kući. Ne znam tko je tiho jecao meni iza leđa, ali plakati bi trebali svi…Nitko od nas nije zaslužio ni poklon, ni aplauz.

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: Aleksandra Zec, autograf.hr, HNK, Hodak, Hrvatska, kolumna, Levar, Mikola, mup, Nela Vlašić, Norac, Oliver Frljić, Pogled s lijeva, politika, Rijeka, Rimac, sud, Suljić, Šušak, teatar, Vlada, Živanović

Teatar.hr objavio nominacije za kazališne nagrade

Autor: Milan Pavlinović / 05.11.2013. Leave a Comment

Internetski portal Teatar.hr objavio je nominacije za jedine domaće nagrade u izvedbenim umjetnostima o kojima odlučuje samo publika. Nakon jednomjesečnog prednominacijskog razdoblja gledatelji su odabrali svoje favorite u deset kategorija, a o najboljima među njima odlučivat će elektroničkim glasovanjem do 19. studenoga na adresi nagrada.teatar.hr.

 

Imena dobitnika bit će objavljena na ceremoniji dodjele koja će se održati 20. studenoga u Velikom pogonu Tvornice kulture, a koju će i ove godine voditi Nina Violić i Miran Kurspahić. Bit će to jedinstvena prilika za druženje publike sa svojim omiljenim kazalištarcima, ali istodobno i rođendanska zabava najstarijega neovisnog domaćeg portala u kulturi. Održat će se i veliki koncert brojnih domaćih glumaca koji su prošle sezone u kazalištu svirali i pjevali te glazbenika koji su proteklih sezona stvarali za kazalište i u kazalištu.

 

Iako još ne otkriva imena izvođača, umjetnički ravnatelj dodjele Vedran Peternel kaže kako će svi glazbeni brojevi na ovogodišnjoj ceremoniji biti premijerni, odnosno da će publici predstaviti dosad neviđene glazbene suradnje kazalištaraca i glazbenika.

 

Ulaznice za dodjelu mogu se kupiti na svim prodajnim mjestima Tvornice kulture i internetu, a sav prihod namijenit će se financiranju portala Teatar.hr.

 

Osim za predstavu, izvođača godine, redatelja/koreografa i nezavisno kazalište godine gledatelji glasuju i za najbolji novi tekst. Za osobu godine nominirani su Vanja Cuculić, Zrinka Cvitešić, Bobo Jelčić, Vitomira Lončar i Dubravka Vrgoč.

 

Gledatelji će moći glasovati i za najprecjenjeniju produkciju godine – i tako dodijeliti nagradu predstavi čiji je doživljaj, po njihovu sudu, u golemom nerazmjeru s njezinom medijskom i kritičkom recepcijom. Nominirane su ”Aida” riječkoga HNK-a, ”Fine mrtve djevojke” GDK-a Gavella, ”Michelangelo” u produkciji zagrebačkog HNK-a, Mittelfesta i Pandur Theatersa, ”Otac hrabrost” u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i ”Ukleti Holandez” u produkciji Splitskog ljeta i HRT-a.

 

Za skandal godine konkuriraju osobe i događaji koji su na negativan način obilježili domaće izvedbene umjetnosti i sustav njihova funkcioniranja. Zbog iznimno velikog nerazmjera pristiglih glasova u odnosu prema drugim prijedlozima u konkurenciji su samo tri nominacije – (ne)izbor intendanta zagrebačkoga HNK-a, procedura donošenja izmjena i dopuna Zakona o kazalištima (ZOK) i zabrana plakata za predstavu ”Fine mrtve djevojke”.

 

Filed Under: Kazalište, Kultura Tagged With: kazalište, Milan Pavlinović, nagrade, publika, teatar

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT