novinarstvo s potpisom
Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović
Onoga časa kada je Trump u Rijadu ponudio tamošnjem kralju Salmanu najsavremenije oružje kojim će ovaj krenuti u odlučni boj navodno protiv terorizma, a zapravo protiv Irana, svakome ko iole nešto zna o zbivanjima u tom svijetu tamo bilo je jasno da je šejtan odnio šalu. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Na pitanje što je za njega danas Sarajevo, ako je taj grad za Milorada Dodika Teheran, odgovara ovako: “Ja još uvek Sarajevo smatram svojim gradom. U njemu su rođena moja deca, tamo sam stekao svoje obrazovanje i proveo skoro ceo svoj život. (…) Imao sam i još uvek imam mnogo istinskih prijatelja u Sarajevu, koji me i dalje pozdravljaju preko moje porodice.” [Read more…]
Ivan Lovrenović
Je li Sarajevo ”postalo muslimanski grad“ ili (još) nije – tim se pitanjem povremeno javno bave svi: novinari, pisci, političari, vjerski ljudi, kolumnisti tiskanih i elektronskih medija, popularne starlete i pjevači, a o opskurnom podzemlju internetskih foruma da se i ne govori. [Read more…]
U Damasku je početkom tjedna službeno priopćeno da će predsjednički izbori u Siriji, na kojima se očekuje reizbor Bašara al-Asada, biti održani 3. lipnja. Ti izbori osigurat će Asadu priliku da stekne treći predsjednički mandat u trajanju od sedam godina. Asad je na čelu Sirije od 2000. godine, a na položaj je stupio nakon očeve smrti, koji je vladao tri desetljeća. Drugi predsjednički mandat osvojio je na izborima 2007., na kojima nije sudjelovala opozicija i na kojima je ponovo dobio gotovo 100% glasova.
Nije jasno da li će opozicija željeti, niti da li će moći sudjelovati na izborima početkom lipnja, iako je jasno da se Asad pobrinuo da to ne bude moguće. Prema promjeni izbornog zakona obavljenoj u ožujku glasat će moći samo oni stariji od 40 godina koji budu imali samo sirijsko državljanstvo i koji će moći dokazati da neprekidno žive u Siriji posljednjih deset godina, čime je režim u potpunosti onemogućio sudjelovanje Sirijcima, koji su opoziciji, a trenutno su u egzilu.
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Deutsche Welle podsjeća, primjerice, kako je u mirnim vremenima Maaloula bila turistička atrakcija. To mjesto je jedno od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. Posebno zato što se u njoj još govori Isusov materinji jezik – aramejski. Ali turisti već odavno ne dolaze u Maaloulu.
Od početka građanskog rata se drugi zanimaju za to mjestašce udaljeno oko 50 kilometara sjeverno od Damaska. Stalno su se ovdje smjenjivali “vladari”. Maaloula je tako mjesecima bila u rukama sirijskih pobunjenika, a prije nekoliko dana su ih protjerale trupe Bašara al Asada.
Ponovo osvajanje toga mjesta je dio velike ofenzive. Od studenog prošle godine je sirijska vlada pod svoju kontrolu opet stavila veliki dio regije Kalamun između Damaska i Homsa. To područje je izrazito važno za sigurnost Damaska, jer kroz tu regiju vode važne rute opskrbe pobunjenika. Tuda se doprema oružje u glavni grad. I važna cestovna veza između Damaska, Homsa i sirijske sredozemne luke Latakia protječe kroz tu regiju. A ona je samo jedan primjer za Asadov vojni napredak. Proteklih mjeseci su Asadove trupe izvojevale cijeli niz vojnih pobjeda. Na mnogim važnim mjestima su se pobunjenici morali povući.
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama.
Njima pripadaju, kako borci alavitske manjine kojoj pripada i predsjednik, tako i libanonski pripadnici šiitske paravojne organizacije Hezbollah, šiitski borci iz Iraka i pripadnici iranske Revolucionarne garde.
Zašto Barack Obama to dopušta kada je u rujnu bio spreman gađati režim raketama Tomahawk?
Postoje važni i različiti odgovori: najvažniji je taj da se Asad ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa, pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi, u prvome redu, iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to.
Pobunjenici se u međuvremenu čak bore međusobno, jedni protiv drugih. Nasuprot umjerenih skupina, poput Slobodne sirijske vojske, stoje radikalni islamski džihadisti. A čak i oni su međusobno posvađani. Stalno dolazi do oružanih sukoba između Al-Nusra-fronte, jedne grane Al-Quide, i skupine Islamska država u Iranu i Levantu (ISIS). Nedavno (15. travnja) su jednog vođu Al-Nusra-fronte, njegovu ženu i kćer ubili borci ISIS-a.
Osim toga, pobunjenicima ionako nedostaje oružja, iako su se sada, prema navodima Washington Posta, kod pobunjenika po prvi put pojavile u SAD-u proizvedene TOW protutenkovske rakete. I na međunarodnoj razini Asada sada “cijene” zbog dogovora o uništenju sirijskog kemijskog oružja. Međunarodnoj zajednici je time Asad ponovo postao odgovarajući partner za pregovore, pa nitko osobito više ne ističe propast druge mirovne konferencije u Ženevi.
Zbog tog njegovog obećanja može nastaviti sa svojim konvencionalnim vođenjem rata u Siriji bacajući do mile volje tone streljiva na civile, kao što se događa u Homsu. I kad u Siriji ponovo dođe do napada kemijskim oružjem, kao što se to očito dogodilo prije tjedan dana, međunarodna zajednica reagira vrlo suzdržano.
Bašar al Asad se, s obzirom na vojni napredak njegovih trupa, predstavlja samouvjereno. Došlo je do prekretnice u ovom sukobu, izjavio je prije nekoliko dana obraćajući se studentima u Damasku. Vojska je upravo u fazi “pobjeđivanja rata protiv terorizma”, kazao je sirijski vlastodržac. Mada se to smatra običnom propagandom, prilično prozirnom, Asad je, doduše, učvrstio svoju poziciju, ali zasad ne smijemo računati s vojnom pobjedom Asadovog režima protiv pobunjenika.
Zaista, ponovo osvajanje čitave zemlje doista nije realistično. Ipak, Asad bi se kao politički akter u Siriji i svijetu trebao još održati. Jer ni pobunjenici nemaju dovoljno snage da bi za Asada i njegove trupe mogli doista postati opasni. A ozbiljno o mirnom rješenju u ovom trenutku nitko ne želi razgovarati. Zasad, znači, sve upućuje na održavanje statusa quo.
I tako Bašar al Asad posve smireno može pripremati svoj reizbor. A očito želi još jedan sedmogodišnji mandat. Da će pobijediti na izborima, u to malo tko sumnja. Nitko ne mari za tu parodiju. Masovni pokolj se nastavlja, a hrpa od 150.000 mrtvih raste. Tri je milijuna izbjeglica te osam milijuna onih bez doma koji žive nehumano, kao što se živi u logoru Yarmuk kod Damaska, gdje od gladi umire gotovo 20.000 Palestinaca i Sirijaca.
Među nijemim promatračima i onima koji sliježu ramena pred ovim apokaliptičnim slikama su i Hrvati i drugi koji su zaboravili kada su vapili da međunarodna zajednica prekine agoniju Miloševićeve agresije. Jedini koji mogli zaustaviti krvoproliće su Amerikanci ako potegnu NATO. Ali sve njih vrti oko malog prsta Vladimir Putin koji ima svoje male ratove u Europi i drži na životu Asada.
Prilično rezolutna izjava američkog državnog tajnika Johna Kerryja da su sigurnost i prosperitet Izraela uvjetovani okončanjem okupacije palestinskih područja i postignućem mirovnoga ugovora s Palestincima izazvala je bijes u Tel Avivu, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu je Kerryjeve riječi nazvao ”nemoralnima i nepravednima.”
Sve više se steže obruč i bojkot Izraela. Već je više od 200 međunarodnih organizacija koje ga provode, a najnovija je vijest da se bojkotu pridružila i utjecajna britanska agencija Oxfam koja se protivi širenju izraelskih kolonija na okupiranim palestinskim područjima. Stanje u regiji se dramatično mijenja otkako je Iran promijenio retoriku i prema Izraelu i prema SAD-u. Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif izjavio je na njemačkoj televiziji da je holokaust Židova pod nacističkim režimom bila ”okrutna tragedija koja se više nikada ne smije ponoviti”.
”Nemamo ništa protiv Židova i iznimno ih poštujemo i u Iranu i izvan njega. Ne osjećamo se ugroženi ni od koga”, izjavio je Zarif na njemačkoj televizijskoj postaji Phoenix nakon sudjelovanja na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu. Suprotno prethodniku Mahmudu Ahmadinedžadu koji je negirao postojanje holokausta i ismijavao žrtve genocida, pak veličao Hitlera, novi iranski predsjednik Hassan Rouhani prvi je osudio ”nacistički pokolj Židova”.
Rouhani je naglasio da nuklearno oružje ”nema mjesto u iranskoj sigurnosnoj i obrambenoj doktrini”, da je suprotno njihovim vjerskim i etičkim uvjerenjima te da Iran nije prijetnja svijetu. Ponovio je da je Iran nuklearni program razvio isključivo u civilne svrhe, zbog čega je još jednom osudio sankcije prema svojoj zemlji.
Rouhanijev govor ubrzo su osudili izraelska diplomacija i premijer koji je riječi iranskog predsjednika nazvao ciničnima. ”Bio je to ciničan govor pun licemjerja”, rekao je Netanyahu u priopćenju. Dodao je da nema naznaka da će Iran prekinuti vojni nuklearni program i ispuniti odluke Vijeća sigurnosti UN-a. ”Upravo je to bio iranski plan, razgovarati i kupiti vrijeme kako bi se unaprijedila sposobnost Irana za dobivanje nuklearnog oružja”, tvrdio je Netanyahu.
Prvi puta nakon revolucije 1979., podsjetimo se, na marginama posljednjeg zasjedanja Opće skupštine UN-a, američki i iranski su predsjednik razgovarali telefonom. Obama je nakon razgovora s Rouhanijem istakao da SAD i Iran mogu doći do sveobuhvatnog rješenja za sporna pitanja i da ovaj razgovor ukazuje na “mogućnost da se krene s mrtve točke.”
Zatim se dogodio važan susret – američki državni tajnik John Kerry razgovarao je s iranskim ministrom vanjskih poslova Mohammadom Javadom Zarifom o pregovorima o trajnom rješenju spornog iranskog nuklearnog programa. Sastanak je održan na marginama međunarodne minhenske Konferencije o sigurnosti.
Zarif je u Muenchenu izjavio da Iran na nastavak pregovora o svojem nuklearnom programu dolazi s iskrenim namjerama, ali je iluzorno očekivati da potpuno obustavi obogaćivanje urana.
”Prekid obogaćivanja urana nije jedini dokaz da naš nuklearni program ima isključivo miroljubive svrhe. Ne može jedna strana odlučiti koje je najbolje rješenje jer ćemo inače ponovo upasti u iluzije koje su nas ovamo i dovele”, rekao je Zarif. Iranski ministar odbacio je tvrdnje da je Teheran pristao na pregovore pod pritiskom sankcija. Ustvrdio je da normalizaciju odnosa sa svijetom želi narod koji je s više od 50 posto glasova prošle godine izabrao umjerenog predsjednika Hassana Rouhanija. Izbori su pokazali da Iranci žele konstruktivan dijalog s međunarodnom zajednicom, ali na temelju uzajamnog poštovanja. Zato su izabrali predsjednika koji to može postići.
Ali Zarif je rekao da se odnosi Irana i Izraela neće poboljšati sve dok Izrael krši ljudska prava Palestinaca. ”Mi ne izjavljujemo o Izraelu ono što je izjavljivao bivši predsjednik. Ali dok se ne počnu rješavati problemi i ne prestanu kršiti ljudska prava Palestinaca, neće biti pomaka”, istaknuo je.
Novi međunarodni dogovor o iranskom nuklearnom programu bi mogao izmijeniti ravnotežu moći na Srednjem Istoku u korist Teherana nakon dvije godine pobuna koje su oslabile arapske nacije. Dogovor koji je postignut će omogućiti otopljenje odnosa između SAD-a i Irana i zaustaviti konfrontaciju koja je trajala gotovo koliko i Hladni rat sa Sovjetskim Savezom, što je uzbunilo Izrael i arapske vladare Golfskog zaljeva koji se boje da će novi regionalni lider biti neprijateljski nastrojen prema njihovim interesima.
Dogovor koji će uspostaviti kontrolu nad iranskim obogaćivanjem urana, ali neće ugasiti projekt za koji je Zapad dugo vjerovao da znači rad na nuklearnoj bombi, ima mnogo veće implikacije od samog posjedovanja oružja u regiji narušenoj ratom koji je presudan za svjetske zalihe nafte. Iran će postati bogatiji i snažniji zbog manjih sankcija koje će kasnije biti uklonjene, a koje su narušile ekonomiju zemlje i ohrabrile islamističke vladare da povećaju svoju podršku šijitskim saveznicima u arapskim zemljama.
Za razliku od njih, oni koji podržavaju dogovor navode da bi poboljšanje odnosa Irana i SAD-a moglo pomoći stabilizaciji regije i umanjiti sektaške napore koji su prouzrokovali krvave konflikte između šijitskih i sunitskih muslimana.
Nepovjerenje je uzajamno, baš kao i u periodu Hladnog rata između Zapada i Sovjetskog Saveza nakon Drugog svjetskog rata. Kako su historijski arapski centri moći Egipat, Sirija i Irak oslabljeni zbog pobuna i sektaških napada, novi početak s Teheranom predstavlja novu potencijalnu pobjedu američke administracije u potrazi za vanjskopolitičkim uspjehom. Zapravo, John Kerry spašava posrnuli ugled Obamine administracije izuzetno dobrom međunarodnom politikom i svojom pojavnošću na kriznim područjima.
Arapske zemlje Golfskog zaljeva su najviše zabrinute jer misle da umjereni iranski vođe koji su vodili pregovore nisu oni koji vode državu te zbog onog što smatraju šijitskim uplitanjem u sunitske arapske zemlje. Te snage su i dalje dominantne u Revolucionarnoj gardi i obavještajnim agencijama. Arapi Golfskog zaljeva kao glavni primjer za to navode podršku Irana sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu, članu sekte bliske šijitskom islamu, koji već dvije i pol godine vodi rat protiv većinski sunitskih pobunjenika koje podržavaju i arapske zemlje Golfskog zaljeva.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express).
Nakon deset godina napetosti, međusobnih prijetnji i sankcija, svjetske velesile i Iran postigli su jučer u Ženevi povijesni dogovor o nuklearnom programu te zemlje. Iran je pristao ograničiti neke od svojih nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ublažavanje međunarodnih sankcija vrijednih sedam milijardi dolara.
Pozdravljajući taj povijesni iskorak, američki predsjednik Barack Obama rekao je da taj dogovor uključuje ”stvarna ograničenja koja će nam pomoći spriječiti Iran u nakani proizvodnje nuklearnog oružja”. Iranski predsjednik Hassan Rouhani ustvrdio je kako se tim sporazumom njegovoj zemlji priznaju ”nuklearna prava”, dodavši na nacionalnoj televiziji kako Iran nikada nije niti nastojao proizvesti nuklearno oružje.
Sporazum ima nekoliko ključnih točaka važnih za tehničku provedbu dogovorenog. U prvoj se govori da će Iran zaustaviti obogaćivanje urana iznad razine od 5 % kako ne bi mogao biti upotrijebljen za istraživanje u vezi s oružjem te će reducirati svoje zalihe urana obogaćenog više od te razine.
Drugo, Iran se obvezao omogućiti pristup međunarodnim inspektorima uključujući i svakodnevne posjete nuklearnim postrojenjima Natanz i Fordo. Treće, obustavlja se daljnji razvoj postrojenja u Araku, za koje se vjeruje da je mogao proizvoditi plutonij. I četvrto, Iranu se olakšavaju postojeće sankcije u vrijednosti od 7 milijardi dolara, uključujući i trgovanje zlatom.
Sporazum će trajati šest mjeseci, a za to vrijeme vodit će se neprekidni pregovori o preostalim spornim pitanjima. Konačni dogovor postignut je u ranim jutarnjim satima u nedjelju, u okviru tzv. skupine 5 plus 1, koju čine pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska) plus Njemačka.
Američki državni tajnik John Kerry rekao je da će taj sporazum cijelu regiju učiniti sigurnijom za njihove saveznike, uključujući i Izrael. Međutim, izraelski premijer Benjamin Netanyahu taj dogovor ocijenio je kao ”povijesnu pogrešku” ponavljajući kako njegova zemlja zadržava pravo ”braniti samu sebe”.
Netanyahu je pokušao lobirati u Moskvi i Washingtonu protiv tog sporazuma, ali nije uspio. ”Danas je svijet postao puno opasnijim mjestom jer je najopasniji režim na svijetu napravio značajan korak prema dobivanju najopasnijeg oružja na svijetu”, poigravši se riječima izjavio je Netanyahu, koji je pojasnio kako je Iran tim sporazumom dobio što je želio: znatno ublažavanje sankcija i zadržavanje znatnog dijela vlastitog nuklearnog programa.
Sporazum su pozdravili iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei, koji je rekao kako se time Teheranu priznaje pravo na obogaćivanje urana na njegovu tlu, ali i vodstvo Europske unije koje je poručilo kako je sada najvažnije da se sporazum dosljedno primjenjuje. Provedbu sporazuma nadgledat će povjerenstvo sastavljeno od predstavnika obiju strana koje će imati pristup svim nuklearnim postrojenjima u svako doba.
Ovaj dogovor pokazuje da su se ostvarile tvrdnje analitičara koji su novog iranskog predsjednika Rouhanija predstavljali kao reformatora i osobu sklonu dijalogu. Iako je u međuvremenu dao nekoliko ”čvrstih” izjava u vezi s iranskim nuklearnim programom, čini se da je ipak shvatio kako je za njegovu zemlju, teško pogođenu sankcijama i političkom izolacijom koja traje već desetljećima, sada najvažnije pokrenuti proces njezina povratka u međunarodne okvire.
Prvi je korak u tome smjeru učinjen. Nakon šest mjeseci vidjet će se rezultati, a ako se Teheran bude pridržavao dogovora, tada će se postupno skidati i ostale sankcije, poput onih o zabrani prodaje nafte, koje teško pogađaju iransku ekonomiju. Ovim sporazumom zadovoljna je i Bijela kuća. Njezina taktika sankcija i nuđenja pregovora sad je napokon dala rezultate.
Valja podsjetiti da je Obama odmah po dolasku u Bijelu kuću Teheranu nudio posebno partnerstvo i mjesto prirodnog hegemona u regiji odrekne li se ambicija o proizvodnji nuklearnog oružja. Prijašnji iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad sve je te prilike prokockao. Njegov je nasljednik Rouhani, čini se, odlučio krenuti drugim putem.
Velesile su čvrsto stale iza toga dogovora jer svakoj od njih osim političke, pruža i ekonomsku korist. Međutim, valja ipak znati kako je ovo tek prvi, iako dakako povijesni, korak u pravome smjeru.
