tenis

Afera Đoković, ili kako se obraniti od neprijateljevih vrlina

Autor: Miljenko Jergović / 16.01.2022.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Uzbudljivo je i uvijek poučno čačkati mečku. Kada je Novaku Đokoviću poništena australska viza, pa su mu oduzeli mobitel i zatvorili ga u onu jazbinu gdje godinama od vlastitih očiju skrivaju ljude bez papira, na svojoj sam službenoj fejsbuk stranici napisao relativno kratku objavu. U kojoj sam ustvrdio da je Đoković vjerojatno i najbolji individualni sportaš današnjice, ali i da je savršeno irelevantno što on misli o cijepljenju, liječnicima, prehrani ili piramidama. [Read more…]

Ivo Karlović je baš velik

Autor: Boris Dežulović / 12.03.2015. Leave a Comment

Ivo Karlović HOR 1 Blazirana publika i novinari u komentatorskim kabinama All England Lawn Tennis Cluba bili su konsternirani. Nakon lanjskog pobjednika Australca Lleytona Hewitta, što je prvog ponedjeljka tradicionalno otvarao slavni Wimbledon, kroz malena vrata svlačionice Centralnog terena pognut je izašao neki ogromni, gotovo dva metra i deset centimetara visoki tip, [Read more…]

Karamarkovo jaje

Autor: Emir Imamović Pirke / 26.09.2014. Leave a Comment

Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, posjetio je Jajce: ne, naravno, kao turista, još manje zbog zanimanja za povijest i AVNOJ, već kao gost na proslavi devetnaeste godišnjice oslobođenja toga grada. I, normalno, obratio se prisutnima, jer šteta je da mikrofon stoji neiskorišten.

“Naša je obveza izboriti se za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Ako nas pitate hoćemo li se miješati u unutrašnje stvari BiH, ja kažem da nećemo u pitanjima kao što su infrastruktura i slično, ali hoćemo i naša je ustavna obveza umiješati se kada je jednakopravnost Hrvata u BiH ugrožena, kada Hrvati u BiH žele ostvariti pravo na svoj jezik, medije, kulturu”, kazao je. I još dodao: “Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine, a naše jedinstvo preduvjet je napretka, ali i opstanka Hrvata i ovdje u BiH.”

Čudan je vakat došao i u najčudniju zemlju u poznatom dijelu svemira. Da je naime Karamarko, ili neki drugi karamarko, uglavnom predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Hrvatske, isto kazao prije deset godina, reakcije u i iz Bosne i Hercegovine prestizale bi vrijeme, pogotovo ovo, predizborno, u kojem je narodni neprijatelj mio, ma koje vjere bio, pa tako puta barem tri. No ovoga puta je istup čelnika HDZ-a zaparao uši tek Seferu Haliloviću

Čudan je vakat došao i u najčudniju zemlju u poznatom dijelu svemira. Da je naime Karamarko, ili neki drugi karamarko, uglavnom predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Hrvatske, isto kazao prije deset godina, reakcije u i iz Bosne i Hercegovine prestizale bi vrijeme, pogotovo ovo, predizborno, u kojem je narodni neprijatelj mio, ma koje vjere bio, pa tako puta barem tri. No ovoga puta je istup čelnika HDZ-a zaparao uši tek Seferu Haliloviću, umirovljenom generalu Armije BiH, vječitom kandidatu za člana Predsjedništva BiH i, općenito, jednoj od najuzaludnijih pojava na političkoj sceni države u kojoj svako, ali svako, uz malo pameti i nešto dara za trgovinu može doći do vlasti, makar na kantonalnom nivou.

Uglavnom, Halilović se tu nešto napalio, malo zaprijetio i vratio se na poziciju outsidera, dok je Karamarko kazao to što je već pomenuto i vratio se u Zagreb. I tako je od skandala u perspektivi ostalo tek da se šuti o svemu o čemu je, zapravo, ugodno šutjeti sa obje strane granice, jer ako se progovori, morat će se, kako bi rekao otac verbalne akrobatike Miroslav Ćiro Blažević, svašta i reći – kako o Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj, tako i o odnosima Hrvatske spram BiH i, naravno, rezultatima koji baš i nisu za isticanje.

Zapravo su takvi da, dok govori o jednakopravnosti Hrvata, Karamarko govori o pravima kakva u civiliziranim zemljama konzumiraju pripadnici nacionalnih manjina. Treba li – a bit će da treba, jer se iz Hrvatske često čini da je BiH negdje oko Tadžikistana – kazati kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod, da je hrvatski jedan od tri službena jezika, da postoje i, primjera radi, Hrvatsko narodno kazalište Mostar i Matica hrvatska Mostar i da, istina, jedino ne postoji javni radio i televizijski emiter na jeziku najmalobrojnijeg naroda…

Evo, rekosmo, samo što sve to skupa ne znači ama baš ništa ili, u boljem slučaju, sa suštinom ima veze koliko i Karamarkova izjava o vezi jezika na kojem se kaže općina i veljača sa, recimo, izbornim pravilima po kojima se biraju članovi Predsjedništva.

Dok govori o jednakopravnosti Hrvata, Karamarko govori o pravima kakva u civiliziranim zemljama konzumiraju pripadnici nacionalnih manjina. Treba li – a bit će da treba, jer se iz Hrvatske često čini da je BiH negdje oko Tadžikistana – kazati kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod, da je hrvatski jedan od tri službena jezika, da postoje i, primjera radi, Hrvatsko narodno kazalište Mostar i Matica hrvatska Mostar i da, istina, jedino ne postoji javni radio i televizijski emiter na jeziku najmalobrojnijeg naroda…

Još malo pa će i četvrt stoljeća otkako se Hrvatska miješa u unutarnje stvari BiH, računajući i infrastrukturu: eno ceste u Hercegovini koju je gradila mehanizacija pod zapovjedništvom Ljube Ćesića Rojsa.

Uglavnom, postavljani su u Zagrebu predsjednici HDZ-a BiH i generali HVO-a, izdavane su naredbe Hrvatskoj vojsci da se u jednoj smjeni bori protiv Vojske Republike Srpske, u drugoj protiv Armije BiH, a u trećoj zajedno sa Armijom BiH protiv VRS-a; ispraćani su, ekipno, sa splitskog aerodroma “hrvatski dužnosnici iz BiH” u Haag, da bi nakon petnaestak godina robije bili dočekivani u zagrebačkoj zračnoj luci; isti su ti “hrvatski dužnosnici iz BiH” mogli reći kako neće potpisati ni Vašingtonski ni Dejtonski mirovni sporazum…

Zapravo je jedan, Krešimir Zubak, i rekao da neće, pa je to javilo Tuđmanu, a on poslao Jadranka Prlića u Ohio sa olovkom. Od tada, od kraja rata, Hrvatska se vodi kao supotpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, za čije je provođenje garantirala toliko da je, kraj sve te brige, Široki Brijeg mogao biti priključen Makedoniji a da o tome vijest ne izađe ni u “Večernjem listu”.

Kada dakle Tomislav Karamarko kaže kako će se njegova i HDZ-ova vlast miješati u unutarnje stvari BiH, nije to prijetnja suverenoj državi, već jednom od njenih naroda, onom najmanjem, kojeg je i ta silna briga, uz još svašta nešto, svela na skoro pa nacionalnu manjinu.

Ustvari, razlika između Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina u BiH je u tome što drugi ni teoretski ne mogu biti birani u institucije vlasti, dok prvi, zahvaljujući karikaturalnoj konstrukciji države i još manje uspjelim pokušajima popravka, tu mogućnost imaju, ali samo ako bošnjačkim strankama ne treba još neki Željko Komšić.

Hrvatska se vodi kao supotpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, za čije je provođenje garantirala toliko da je, kraj sve te brige, Široki Brijeg mogao biti priključen Makedoniji a da o tome vijest ne izađe ni u “Večernjem listu”

Otkako postoje, pa sve do dana današnjeg, hrvatske demokratske zajednice od Orašja do Macelja ništa drugo i ne rade nego skrbe za interese Hrvata, pa i onih u BiH, a njih je manje nego prije trideset godina, u Posavini ih nema nikako, oko Banje Luke kao da ih nema, u Srednjoj Bosni danas živi manje ljudi nego što ih je prije rata imalo posao i tako redom.

Razapeti između Zagreba koji ih se ponekad, oko izbora ili kada Marin Čilić osvoji US Open, nakratko sjeti i Sarajeva koje ne nudi ništa a traži nemoguće, bosanskohercegovački Hrvati su, zapravo, narod zagarantirane pozicije i negarantiranih mogućnosti: odrođeni od BiH, zagledani u Hrvatsku koja se prema njima – prvenstveno prema Hercegovini – odnosi kao prema rođaku male pameti, Hrvati u BiH žive prijelazni period između ničeg i nemogućeg.

Drugačije rečeno, na jednoj strani je stvarnost, a ona, vidimo, nije ni blizu idealne, a na drugoj vječito daleki ciljevi ka kojima se vodi utrka, ali sa sprintom u mjestu, između dva HDZ-a i nekoliko minornih stranaka koje više sliče na trgovačka društva u sivoj zoni poslovanja nego na iole ozbiljne političke organizacije.

I to je, zapravo, sve što treba znati o brizi iz Zagreba i razlozima zbog kojih više niko, osim Sefera Halilovića, ne trza na ono što je Karamarko govorio u gradu Jajcu i u zemlji koja je odavno u onome sa k.

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Robinzoni koji igraju tenis

Autor: Ante Tomić / 20.09.2014. Leave a Comment

Nisam gledao Marina Čilića u finalu US Opena. Nisam imao snage za to, ni fizičke, jer je bilo kasno i spavalo mi se, a i psihički me je to iscrpljivalo. Bojažljivo sam pogledao samo dva puta po nekoliko minuta, zadnju igru prvog seta, i još jednom, kad je drugi set već bio odlučen, i vidio sam da se stvar sjajno razvija, ali opet, nisam se usudio nadati.

Znajući kako je to varljivo, isključio sam televiziju i legao, nespokojan poput pokojnog prijatelja Mosora, koji je Ivaniševićevo četvrto wimbledonsko finale proveo na Lovrincu, sjedeći pod čempresom kraj očeva groba i osluškujući urlike s Mejaša i Kamena.

Tenis mi je zapravo užasan. Ta igra, ako mene pitate, pripada žanru horora. Jednom davno, dok bih gledao Gorana Ivaniševića kako servira, srce bi mi uznemireno zatuklo kao da gledam kako se ubojica s hokejaškom maskom s dugačkom čeličnom oštricom sleđa prikrada žrtvi.

Tenis mi je zapravo užasan. Ta igra, ako mene pitate, pripada žanru horora. Jednom davno, dok bih gledao Gorana Ivaniševića kako servira, srce bi mi uznemireno zatuklo kao da gledam kako se ubojica s hokejaškom maskom s dugačkom čeličnom oštricom sleđa prikrada žrtvi

Trenuci gole strave koje nam je Goran svojom nervoznom igrom priređivao uništavali su živce i mnogo puta pokrivao sam oči rukama, a jednom čak i poplašeno pobjegao u kupaonicu i otamo dovikivao: “Je li gotovo?”

Nisam razumijevao zašto su te mečeve u novinama zvali praznikom sporta. Oni su za mene prije bili egzistencijalistička literatura, Ivaniševićev tenis bio je, po prilici, kao čitati Camusov “Mit o Sizifu”, njegova samoća i jad bili su nepodnošljivi.

Tenis je i inače samotno zadovoljstvo. Može biti deset hiljada na tribinama i još nekoliko stotina milijuna ispred televizora, ali kad igra počne, za igrača sve blijedi i iščezava. U dubokoj koncentraciji kakvu iziskuje njegov posao, on čuje samo vlastito disanje i škripanje đonova tenisica po crvenoj zemlji, i tada bi mogao biti među mnoštvom naroda u Parizu ili Šangaju, kao i u Sahari ili antarktičkoj ledenoj pustoši dvije hiljade milja od najbližeg naselja.

Nema tu više nikoga, barem u pojedinačnoj igri. Napušten od svih, tenisač razgovara sa sobom, sam se sa sobom veseli i očajava, sam sebi majku psuje, sam se rađa i sam umire, a sve između samo je uzaludno mrcvarenje s rijetkim bljeskovima radosti.

A Goran Ivanišević činio se najusamljeniji. Ne znam da sam ikada vidio strašniju sliku samoće nego kad bi on u pauzi nakon izgubljenog boda sjeo na klupu i pokrio se ručnikom po glavi.

Goran je bio kao Robinson Crusoe, kao Tom Hanks u filmu “Brodolom života”, luđak koji se svađa s balunom. I mi smo ga gledali i patili s njim, ali nitko mu od nas nije mogao pomoći.

Tenis je i inače samotno zadovoljstvo. Može biti deset hiljada na tribinama i još nekoliko stotina milijuna ispred televizora, ali kad igra počne, za igrača sve blijedi i iščezava. U dubokoj koncentraciji kakvu iziskuje njegov posao, on čuje samo vlastito disanje i škripanje đonova tenisica po crvenoj zemlji, i tada bi mogao biti među mnoštvom naroda u Parizu ili Šangaju, kao i u Sahari ili antarktičkoj ledenoj pustoši dvije hiljade milja od najbližeg naselja

Uloviti ribu kopljem i ispeći je na vatri koju je upalio trljanjem dva komada drva, sve je Goran sam morao učiniti, dok su wimbledonska finala prolazila mimo njegova pustog pacifičkog otoka, kao bijeli brodovi daleko na pučini.

Onda je došao Čilić. I sve se, kao začarano, ponovilo. Još jedan visoki kolerik s reketom, još jedan genijalni tenisač koji je mnogo obećavao, a koji je, zagonetno zašto, zaglavio na dnu mračnog bunara, beznadno gledajući kružić plavog neba visoko gore.

Ozljede, nepravedna, upravo sramotna suspenzija međunarodne teniske organizacije, sve se bilo urotilo protiv toga povučenog i dobrog mladića, a ja, priznajem, nisam imao snage vjerovati da će on ipak naći svoje mjesto, da će sve dobro završiti, kao što je s Goranom završilo.

Stariji sam, razumjet ćete me, i ne volim se pretjerano izlagati stresu.

Bojažljivo sam, kažem, samo dvaput virnuo finale i kamera je baš tada nekako uhvatila Čilićeva trenera Ivaniševića u loži. Sjedio je tamo prokletnik, neobrijani Robinson Crusoe, s onim svojim poznatim izmučenim i nesretnim izrazom, a meni se želudac momentalno stisnuo. “Ne mogu ja ovo više”, šapnuo sam sam sebi, dohvatio daljinski, isključio i pošao spavati.

“Čilić je pobijedio”, rekla mi je žena ujutro i bilo mi je to najljepše buđenje u ne pamtim koliko vremena. Zbog takvih stvari vrijedi živjeti, zbog njih pomisliš da ovaj pogani svijet ipak ima smisla, da dobrota, trud i patnja naposljetku ipak budu nagrađeni.

Takve vam pobjede pune oči suzama, da su i Goran Ivanišević i Marin Čilić, jedan u Wimbledonu, drugi u US Openu, na kraju dočekali svoj bijeli brod, da su i naši očajni brodolomnici dobili veliki odrezak s krumpirićima i kabine s čistim, mirisnim plahtama.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Ćilić, kultura i identitet

Autor: Branimir Pofuk / 16.09.2014. Leave a Comment

Nakon fantastične pobjede u finalu US Opena vedar i nasmijan Marin Čilić nove je simpatije širom svijeta osvojio nastupom na jednom od najvažnijih američkih televizijski terena. Opušteni Čilić u emisiji legendarnog voditelja Davida Lettermana ponudio je deset kratkih i silno duhovitih odgovora na pitanje koje su mu sve misli prolazile kroz glavu dok je igrao protiv Nishikorija. “Ako ovo pobijedim, moram li igrati i protiv Serene? Ako sada krenem, možda izbjegnem prometnu gužvu. A zašto ne ide 15, 30, 45? Kako da se koncentriram kad William i Kate čekaju drugo dijete? Još samo šesnaest titula do Federera.”

To su neki od šaljivih odgovora kojima je Čilić nasmijao svijet. Ali, istodobno je možda i razočarao neke svoje vječno napete i mučenički smrknute obožavatelje u Hrvatskoj poput onih koji su se oglasili na internetskom portalu Večernjeg lista uoči Čilićeva meča komentirajući vijest o tome da Hrvatska televizija pokušava kupiti prava na izravni prijenos finala iz New Yorka.

Znao sam da ima ljudi čije su izmučene duše plodno tlo za tužbalice o sveprisutnoj komunističkoj uroti i mržnji protiv svega hrvatskog i katoličkog kojima ih se obasipa s političkih govornica i oltara, ali ipak me osupnuo i letimičan pogled na bijes nagomilan ispod jedne tako obične vijesti. “Pa naravno da ne prenose Čilića kad je Hrvat i katolik! Da igra Đoković sigurno bi prenosili! Sramota! A prenosili su košarkašku utakmicu Srbija-Grčka! Bagra komunistička, sva sreća da neće još dugo…” i sve u tom stilu pjenili su se uzrujani, uvrijeđeni i povrijeđeni čitatelji i gledatelji

Znao sam da ima ljudi čije su izmučene duše plodno tlo za tužbalice o sveprisutnoj komunističkoj uroti i mržnji protiv svega hrvatskog i katoličkog kojima ih se obasipa s političkih govornica i oltara, ali ipak me osupnuo i letimičan pogled na bijes nagomilan ispod jedne tako obične vijesti. “Pa naravno da ne prenose Čilića kad je Hrvat i katolik! Da igra Đoković sigurno bi prenosili! Sramota! A prenosili su košarkašku utakmicu Srbija-Grčka! Bagra komunistička, sva sreća da neće još dugo…” i sve u tom stilu pjenili su se uzrujani, uvrijeđeni i povrijeđeni čitatelji i gledatelji.

Pamtim vremena kada su Hrvatska televizija, odnosno Televizija Zagreb, kao i sve ostale televizije u sklopu (trebao bih valjda dodati zloglasnog i zločinačkog jugokomunističkog) JRT-a, obavezno prenosile mečeve sva četiri najveća svjetska teniska turnira iz Australije, New Yorka, Pariza i Londona. A pogotovo finala. Tako je bilo i kada nam je Goran Ivanišević 2001., posljednji put kidao živce i bacio nas u delirij legendarnom pobjedom na Wimbledonu.

Ali, u međuvremenu smo dobili kapitalizam u kojem su vrhunski profesionalni i visoko komercijalizirani sport preuzele komercijalne medijske kuće kao dio velikog sportsko-televizijskog biznisa. Zato Hrvatska televizija, na žalost svih pravih i redovitih ljubitelja tenisa, već godinama ne prenosi nijedan veliki turnir i zbog toga nije prenosila ni Čilićevo polufinale s Federerom. U ovom izvanrednom slučaju uspjela je na kraju, sasvim sigurno ne za mali novac, kupiti prava na prijenos meča Čilić-Nishikori. I to je dobro i zbog interesa javnosti sasvim opravdano.

Svaka je velika i dobra vijest s nekim iz Hrvatske u glavnoj ulozi dobrodošla i poželjna u ovim tmurnim vremenima. Lijepo je kada se Hrvati mogu barem na kratko poistovjetiti s nekim tko je uspješan i tko pobjeđuje.

Ali, jedno je opravdano narodno nezadovoljstvo zbog neuspješne i loše državne politike, a drugo su frustracije izazvane fobijama i paranojama bez uporišta u stvarnosti. Takve ne može izliječiti ni sto hrvatskih pobjeda na teniskom terenu.

U svim medijima će se uvijek naveliko pisati o svakom velikom trofeju svakog hrvatskog sportaša. Ali, ni privatna, ni javna glasila neće vas ni obavijestiti, a kamoli poslati novinara ove subote, 13. rujna, na samostalni recital hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu. A to vam je u svijetu klasične glazbe jedna od nekoliko dvorana u čitavom svijetu koja uživa ugled uzvišenih i posvećenih mjesta baš onako kao glavni teren Wimbledona u tenisu

Štoviše, takvi bi Čiliću vrlo lako mogli predbaciti, ako već i nisu, što kao pobjednik na njujorškom terenu nije naglasio i istaknuo svoje hrvatstvo. Zašto nije ponio sa sobom hrvatsku zastavu da se njom ogrne? I kako to jedan dobar katolički mladić iz Međugorja hoda, igra i pobjeđuje po svijetu bez krunice oko vrata? I zar baš nijednu od tih deset misli o kojima ga ja pitao David Letterman nije mogao posvetiti obitelji, domovini, narodu, Bogu ili barem Gospi?

Pobjeda Marina Čilića je u prvom redu njegova i bilo je baš divno gledati kako on u njoj opušteno i zasluženo uživa. Svjetski su mediji veliku pažnju posvetili i trenerskom udjelu Gorana Ivaniševića u Čilićevoj pobjedi. “Goran me naučio kako da uživam u igri”, rekao je Čilić već na terenu prije nego će preuzeti pobjednički pehar.

Novinarima je, kako prenosi engleski Telegraph, prepričao i upute koje je od Ivaniševića dobio neposredno pred izlazak na teren: “Idi tamo, uživaj, zaslužio si, zabavi se. Napunit ćeš gaće, ali samo pokušaj i uživaj.”

Čitav sportski svijet sada zna za Marina Čilića i svi znaju da je Hrvat. Kod Davida Lettermana to više nije ni spomenuto. Nakon počasnog kruga po velikim televizijskim studijima i ispunjavanja obaveza koje idu uz višemilijunsku dolarsku novčanu nagradu, Marina Čilića čekaju novi treninzi, naporan i mukotrpan rad kojim si je izborio pravo na vrhunski pobjednički užitak u igri tenisa. Ako tako nastavi, sigurno ćemo se veseliti još mnogim njegovim velikim finalima i trofejima.

A uvijek će biti i onih koji će pokušati namazati s barem malo zlatne boje pobjeda poput ove Čilićeve. Kao, na primjer, Zoran Milanović. Njegova službena čestitka Čiliću bila je sasvim na mjestu, ali nipošto i ton poruke u kojoj se premijer tenisaču obraća sa ti. Sve da su i najbolji prijatelji i partneri u tenisu, predsjednik Vlade ima se svakom građaninu koji nije malo dijete obraćati po bontonu, sa vi. Ali, nepristojnost je jedno od glavnih obilježja svakog populizma.

Ako nam ponos, samosvijest i identitet toliko ovise o uspjesima naših sportaša, ja se samo pitam kako su Hrvati uopće preživjeli i opstali kroz duga stoljeća svoje teške povijesti bez sporta i pobjeda svojih reprezentacija i pojedinaca. Nešto se šuška da je neku ulogu u tom preživljavanju, opstajanju i razvoju navodno imala kultura

Međutim, mene u čitavoj toj priči muči nešto drugo što nitko od zapjenjenih i frustriranih nacionalista nikada neće spočitnuti Hrvatskoj televiziji jer ih za to nije briga. Dobro plaćeni profesionalni sport uvijek će imati puno prostora na komercijalnim televizijama. Ali, javna televizija ima moralnu, profesionalnu i povrh svega zakonsku dužnost posvećivati pažnju i promicati ono što nije komercijalno, a vjerujemo da je jako važno, kao kultura.

U svim medijima će se uvijek naveliko pisati o svakom velikom trofeju svakog hrvatskog sportaša. Ali, ni privatna, ni javna glasila neće vas ni obavijestiti, a kamoli poslati novinara ove subote, 13. rujna, na samostalni recital hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu. A to vam je u svijetu klasične glazbe jedna od nekoliko dvorana u čitavom svijetu koja uživa ugled uzvišenih i posvećenih mjesta baš onako kao glavni teren Wimbledona u tenisu.

Ma neće nijedna redakcija više poslati novinara ne do Londona, nego ni do Korčule na primjer gdje sam prošli tjedan imao sreću pratiti i ponešto izvijestiti s 3. Korčulanskog baroknog festivala. Da samo znate koliko je tu vrhunskih glazbenika, pa i hrvatskih, uživalo u svojoj igri i oduševljavalo brojnu publiku!

Ako nam ponos, samosvijest i identitet toliko ovise o uspjesima naših sportaša, ja se samo pitam kako su Hrvati uopće preživjeli i opstali kroz duga stoljeća svoje teške povijesti bez sporta i pobjeda svojih reprezentacija i pojedinaca. Nešto se šuška da je neku ulogu u tom preživljavanju, opstajanju i razvoju navodno imala kultura.

Jesu li sada zaista druga vremena, ili mi previše pažnje pridajemo ipak sporednim stvarima, vidjet će se već za stoljeće ili dva. Ali, to nije naša briga, zar ne?

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!