novinarstvo s potpisom
Marinko Čulić
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Polemika hrvatske ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek sa srpskim kolegom Vladanom Vukosavljevićem protekla je u skladu sa zajedničkim imperativom njihovih državnih politika: da se dvije kulture dovedu u trajni i djelatni antagonizam, preko čega će se dva društva držati u permanentnom neprijateljstvu. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog. [Read more…]
Slobodan Vukičević
O bijeloj rasi, koja ima 96 posto baze svih sekvencioniranih genoma, znamo malo, a o genomu ostalih rasa ne znamo gotovo ništa
Tekst gospodina Sesardića u Jutarnjem listu o procjeni inteligencije rasa na temelju, [Read more…]
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura-Synopsis, 2013.
(Ivan Lovrenović dobitnik je ovogodišnje književne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman što se u okviru književnih susreta “Cum grano salis” u Tuzli dodjeljuje za najbolje djelo objavljeno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U povodu velikoga priznanja našemu kolegi i prijatelju, ponavljamo članak našega suradnika Željka Ivankovića. Jednom riječu: ako niste, Lovrenovićevu knjigu morate pročitati).
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013.
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati.
Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.
Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.
Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.
Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.
Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.
Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.
Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.
Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?
Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.
Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.
Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.
Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.
Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.
Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.
Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.
S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Ima u novom filmu Jima Jarmuscha ‘‘Only Lovers Left Alive“, posvećenom viševekovnoj ljubavnoj vezi dvoje vampira s umetničkim naklonostima (to jest, u savršeno napravljenom filmu ni o čemu) eksplicitnih referenci na Nikolu Teslu, uvrnutog genija i jednog od dežurnih junaka intelektualno pretencioznijih subkulturnih freakova. Uostalom, Jarmuschov film je, između ostalog, i posveta Jacku Whiteu, oličenju onoga najboljeg što je još preostalo od duha i zvuka rock’n’rolla, a Nikola je Tesla jedan od životnih junaka Jacka Whitea, o čemu White rado priča, a kada su The White Stripes gostovali u Srbiji, ovaj dakako nije propustio da obiđe Muzej Nikole Tesle u Krunskoj ulici u Beogradu.
E pa, kad i ako se White ponovo vrati u Srbiju, možda uopšte neće zateći Teslin muzej (jer je zgrada u kojoj je smešten pod pretnjom restitucije), a sve je izvesnije da ako muzej i nađe, u njemu neće naći Teslinu urnu. Mada je ona tu već decenijama. Da, malo je to neobično, mora se priznati: obično se čovekovi posmrtni ostaci, bilo da su sahranjeni ili kremirani, ne čuvaju u muzeju, kao nekakav eksponat, nego leže na groblju. Obično je tako, ali tako ne mora biti, jer ima izuzetnih ljudskih sudbina koje su i u smrti izuzetne, pa su izuzetne i u svom posthumnom životu.
Po svakom zamislivom parametru Teslina je jedna od takvih. I njegov je život bio daleko od svih konvencija epohe – što ga, između ostalog, i čini toliko zanimljivim i ljudima koji o struji znaju samo toliko da se svetlo pojavi kad pritisneš prekidač na zidu – pa ni njegov afterlife ne može, a svakako i ne mora, biti bitno drugačiji.
Nije valjda neophodno da navodim brojne i znamenite primere te vrste. Otuda ne da nije čudno, nego je nekako sasvim normalno i u skladu s jednom ekstraordinarnom životnom pričom, da urna s prahom njegovog tela bude ‘‘eksponat“ u njemu posvećenom muzeju. Nema u tome ničega blasfemičnog, naprotiv; to se čini kao posve prirodna stvar.
Srpska pravoslavna crkva već godinama insistira da se Teslina urna prebaci iz muzeja u portu crkve svetog Save u Beogradu (tj. da se kremirani Tesla ‘‘dostojno sahrani“); ‘‘privremena uprava“ grada Beograda, pod kontrolom Aleksandra Vučića, u tome želi da joj izađe u susret; nedavno su se našli ne bi li utanačili detalje svog dogovora.
Upućeniji deo javnosti se pobunio protiv besmislenog uznemiravanja genijalnog pokojnika; stvar sračunata za pridobijanje predizbornih poena za aktuelnu vlast preti da se izvrgne u nešto kontraproduktivno po nju i izgleda da će sve biti odloženo za vreme nakon izbora. Odloženo da, ali ne i izmenjeno: znajući ih, teško da će akteri ove priče tako lako odustati od svojeg nauma; elementarni ljudski obziri ih svakako neće sprečiti, kao što ih ni do sada nikada nisu sprečavali ni u čemu.
Zašto se sve ovo uopšte radi? Nemoguće je dokučiti bilo koji racionalan razlog za to, a da ne spada u područje moralno nedostojnih razloga, tj. zloupotrebe jedne ‘‘mitske“ ljudske aure za niske ciljeve. Crkva, reklo bi se, naprosto želi da svede Teslinu ljudsku sudbinu na sebi prihvatljiv nivo.
A to je nivo ‘‘dobrog Srbina“ i pravoslavnog vernika (iako to nije bio, osim ako taj pojam raširimo toliko da postane sveobuhvatan, otuda i neprimenjiv i bez realnog značenja), mada pomalo ekscentričnog, ali će mu to poigravanje munjama i gromovima i ostale prometejštine Sveta Matera posthumno ipak oprostiti, a sve što je potrebno jeste da joj Tesla, pa makar i u obličju praha u zlatnoj urni, učini malu uslugu: da postane centralni deo jednog njoj tako omiljenog rituala simboličkog svođenja pojedinca – pa još tako izuzetnog – na meru krotke (i prigodno glupave) ovčice u stadu Božjem. A ovčica kao ovčica: niti ona odlučuje o svojoj sudbini, niti pak daleki Bog o tome može neposredno da odluči, nego će se o svemu postarati dobri i brižni pastiri, a vi se samo prepustite…
Vlast je, pak, takođe dosledna svojoj naravi: radi se o onoj istoj političko-kulturno-vrednosnoj matrici koja je krajem osamdesetih organizovala ‘‘turneje moštiju svetaca“ po Srbiji i ‘‘srpskim zemljama“, a što je bio indoktrinirajuće-emocionalizujući uvod u ratnu propagandu.
Iz te se matrice oni suštinski niti žele niti mogu izvući, samo što im sada – u skladu s tobože novom ideološkom košuljicom tih prekaljenih miloševićevaca i šešeljevaca – više nisu potrebni kraljevi, popovi i sveci, nego će im mnogo bolje poslužiti globalno prepoznatljiva figura genija-osobenjaka, kojemu će simbolički poništiti osobenost, a ‘‘genijalnost“ zadržati ne kao lično dostignuće, nego kao sastavni deo nekakve mistične, kolektivne nacionalne supstance.
Tako rasteslisani Tesla, sveden na nivo pameti i ukusa prosečnih popova i ćata, postaje svojevrsni Novak Đoković nauke, plemenski kumir značajan po tome ‘‘ko je i odakle je“, a ne po tome što je bio – Tesla. I po tome što su tipovi kao Jack White ili Jim Jarmusch opsednuti njime. Takvog se Teslu onda dade ‘‘dostojno hrišćanski sahraniti“, ritualno ga primiti nazad pod okrilje Plemena i napraviti od svega toga spektakluk za radost niščih.
