Strani mediji raspisali su se ovih dana o Hrvatskoj. Slučaj širenja zaraze na teniskom turniru u Zadru obišao je cijeli svijet, a Andrej Plenković opisan je kao premijer koji odbija ići u samoizolaciju premda je bio u bliskom kontaktu sa zaraženim tenisačem Novakom Đokovićem. No nije samo bahatost premijera i nošenje s epidemijom zanimljivo stranoj javnosti. [Read more…]
U ovom se ratu dobro i zlo smjenjuju u jednom danu

Miljenko Jergović
Foto: Robert Belosevic
Evo nam vijesti koju nisu objavile nijedne hrvatske novine. Što samo po sebi i ne bi bilo čudo vrijedno pažnje da istu vijest nisu neobjavile ni sve europske novine. Dva su izuzetka: Le Monde i The Independent. I da, naravno: vijest je silno važna. Ili, možda, i nije važna, nego je signifikantna. Toliko signifikantna da njezino neobjavljivanje biva veće od same vijesti. [Read more…]
Gideon Levy, najomraženiji ili najhrabriji čovjek u Izraelu
BBC Svijet

Foto: Nena News
Gideon Levy je rođen u Tel Avivu nakon što je njegov otac došao u Izrael bježeći pred nacizmom u Europi. Levy jedan je od rijetkih Izraelaca koji javno preispituje vojne akcije u pojasu Gaze u okviru operacije ”Zaštitni pojas” koja je počela 8. srpnja i do sada prouzrokovala gotovo 2000 mrtvih.
Levy je novinar u dnevniku Haaretz, najstarijem i najliberalnijem u Izraelu, te već godinama izvještava o palestinsko-izraelskim sukobima. U svojoj tjednoj kolumni trudi se prikazati život i životne okolnosti Palestinaca.
Običavao je ići u Gazu i odatle izvještavati. Međutim, otkad se 2006. Izrael povukao s tog područja, izraelski novinari to područje više ne mogu posjećivati.
Većina Izraelaca podupire operaciju ”Zaštitni pojas”. Zašto mislite da je tako? – Prvenstveno poradi toga što se u svakom ratu u Izraelu ljudi homogeniziraju, barem na početku. Nadalje, zato što je Hamas, da se tako izrazim, dobar neprijatelj. Mrze ga u Izraelu i drugdje. K tome, ozračje u zemlji postalo je posljednjih godina nacionalističko s vrlo, vrlo desnom vladom. I medijima koji je podržavaju. Svi mediji, izuzevši moje novine, podupiru tu operaciju. Čini se da izraelski mediji govore jednoglasno, ne rade svoj posao. Gotovo da i ne izvještavaju o palestinskim žrtvama, plaču Palestinaca, o palestinskoj agoniji
Levy glasom i perom prikazuje drugo lice lepeze izraelskih razmišljanja.
Engleske novine The Independent upitale su se 2010. godine je li Levy najomraženiji ili najhrabriji čovjek u Izraelu. Odgovor bi se danas mogao naći u činjenici da šezdesetogodišnji novinar svojim Tel Avivom prolazi u pratnji tjelohranitelja. Izrael se za njega, u koji je njegov otac došao bježeći pred nacizmom u Europi u potrazi za sigurnošću, pretvorio u opasnost.
BBC Svijet razgovarao je s njime o sukobima i njegovom novinarskom iskustvu u društvu koje postaje sve homogenije.
Je li ovaj sukob gori od prijašnjih operacija Izraela protiv Hamasa (2008. – 2009. i 2012.)?
Da, u svakom smislu. Ozračja u samom Izraelu, uništavanja i mrtvih. Gore je.
Većina Izraelaca podupire operaciju ”Zaštitni pojas”. Zašto mislite da je tako?
Prvenstveno poradi toga što se u svakom ratu u Izraelu ljudi homogeniziraju, barem na početku. Nadalje, zato što je Hamas, da se tako izrazim, dobar neprijatelj. Mrze ga u Izraelu i drugdje. K tome, ozračje u zemlji postalo je posljednjih godina nacionalističko s vrlo, vrlo desnom vladom. I medijima koji je podržavaju. Svi mediji, izuzevši moje novine, podupiru tu operaciju. Čini se da izraelski mediji govore jednoglasno, ne rade svoj posao. Gotovo da i ne izvještavaju o palestinskim žrtvama, plaču Palestinaca, o palestinskoj agoniji.
Jesu li vam poznati slučajevi u kojima su vaše kolege bile podvrgnute cenzuri ili autocenzuri?
Ne, nije mi poznat niti jedan slučaj. Imam osjećaj da većina svojevoljno podupire službeni stav.
Za one koji misle poput vas to mora biti vrlo frustrirajuće.
Frustirajuće, najblaže rečeno, budući da se u velikom broju slučajeva radi o nečemu što plaši. Sada je nivo tolerancije na nuli i to je vrlo odbojno.
Koliko vam je u tom kontekstu bilo moguće raditi i reći ono što želite?
Postoje dva nivoa. U mojim novinama imam potpunu slobodu i podršku. I izražavam svoje stavove potpuno slobodno. Međutim, vrlo mi je neugodno sučeljavanje s javnim mišljenjem Izraelaca. Hodam ulicama Tel Aviva s tjelohraniteljem. Primam poruke pune mržnje, izložen sam verbalnim napadima. Teško je.
Vaša je židovska obitelj otišla u Izrael u potrazi za sigurnošću. Imajući to u vidu, kako se osjećate kada proživljavate trenutke poput onog u Ascalonu? – Uvijek sam na svojim predavanjima običavao reći da je Izrael demokracija za njegove židovske građane (ali ne i arapske). Sada počinjem misliti da je to demokracija za one njegove židovske građane koji razmišljaju istoznačno i nije tolerantna prema drugačijim prosudbama. Ovo su napeti trenuci i vjerujem da će se, kad završi rat, situacija ponešto smiriti, ali će ožiljci ostati
Što vam kažu?
Mislim da naš telefonski razgovor to ne bi izdržao; vrlo su neugodni, možete zamisliti. Rekli su mi da sam ”izdajica”, ”smeće”, ”idi u Gazu” i puno gore stvari.
Prijete li vam?
Ne, nisam imao izravnih smrtnih prijetnji. Ne mogu reći da je netko napisao nešto određeno. No, već je bilo slučajeva da je desnica u dva posljednja tjedna u Tel Avivu premlatila prosvjednike. Palestinci su također premlaćivani po ulicama, svakih nekoliko dana. I često me upozoravaju da budem oprezan.
Kada ste se odlučili za tjelohranitelja?
Nakon članka o izraelskih pilotima (objavljenog u Haaertzu 15. srpnja u kojem dajem kritičan prikaz pilota izraelskih zračnih snaga koji bombardiraju Gazu). A odlučujući je bio, vjerujem, intervju sa mnom, uživo, u gradu Ascalonu, za Drugi program, glavni program izraelske televizije, koji je grupa nasilnika prekinula. Tada sam shvatio da živimo u opasnom okruženju.

Foto: BBC
Vaša je židovska obitelj otišla u Izrael u potrazi za sigurnošću. Imajući to u vidu, kako se osjećate kad proživljavate trenutke poput onog u Ascalonu?
Uvijek sam na svojim predavanjima običavao reći da je Izrael demokracija za njegove židovske građane (ali ne i arapske). Sada počinjem misliti da je to demokracija za one njegove židovske građane koji razmišljaju istoznačno i nije tolerantna prema drugačijim prosudbama. Ovo su napeti trenuci i vjerujem da će se, kad završi rat, situacija ponešto smiriti, ali će ožiljci ostati.
Neki kažu da izraelsko ponašanje dovodi u opasnost sigurnost Izraelaca u drugim dijelovima svijeta; vjerujete li da za njih Izrael snosi odgovornost?
Vjerujem da je jedan od razlog postojanja ove države zaštita izraelskog naroda. A sada vidimo da Izrael ugrožava Židove u svijetu. I ne vjerujem da je Izrael posebno privlačan Židovima. Famozna ”nacija-sklonište” pretvara se na različite načine u, za Židove, najopasnije mjesto na svijetu.
Odakle dolaze najekstremniji stavovi o Palestincima, o Gazi?
Godinama vlada i mediji potiču i šire strah i mržnju. I ovo je posljedica: sistematska i potpuna dehumanizacija Palestinaca.
Nitko ne dobiva, Izrael gubi. Ali to ne vide. Vlada sigurno na neki način dobiva jer ujedinjuje ljude oko sebe. Međutim mislim da se sada ne smije pitati tko dobiva, budući da se usred rata, u svakom slučaju, ljudi priklanjaju vladi. Hoće li biti dobitnika ili gubitnika, vidjet ćemo kad ovo završi. I nisam siguran da će vlada biti dobitnik
Tko dobiva na tome?
Nitko ne dobiva, Izrael gubi. Ali to ne vide. Vlada sigurno na neki način dobiva jer ujedinjuje ljude oko sebe. Međutim, mislim da se sada ne smije pitati tko dobiva, budući da se usred rata, u svakom slučaju, ljudi priklanjaju vladi. Hoće li biti dobitnika ili gubitnika, vidjet ćemo kad ovo završi. I nisam siguran da će vlada biti dobitnik.
Vjerujete li da Hamas dobiva ovim sukobom?
Bez sumnje. Hamas je bio izoliran, bez sredstava, s vrlo malo podrške među Palestincima. Sada ga se smatra stvarnim otporom. Svijet s Hamasom razgovara posredno ili neposredno. Na međunarodnom i lokalnom nivou on je ojačao.
Kako vidite mogućnost rješenja sukoba?
Ne vidim ju.
Što će se potom dogoditi u Gazi?
Vjerujem da će biti još puno prolivene krvi prije nego što se svijet probudi i prekine to. Svijet još nije blizu tome.
Jeste li mislili otići iz Izraela?
Ne. Nikako. Ovo je moja zemlja, rodio sam se ovdje, sinovi su mi rođeni ovdje i nemam namjeru otići. Nastavljam svoj posao.
Napomena uredništva: Ovaj je intervju vođen prije nego što se ostvarilo privremeno primirje u Pojasu Gaze. Objavljen je u utorak, 12. kolovoza 2014., na portalu BBC-ja.
Sa španjolskog za Autograf.hr preveo Igor Meden
Precizna i neukrašena proza
Traume Prvog svjetskog rata jednostavno ne žele nestati. Većina muškaraca i žena koji su se borili u tom sukobu više nije među nama (2003. godine živućih je bilo samo 37 pripadnika britanskog veteranskog ekspedicijskog korpusa), međutim njihova su iskustva bila presudna u stvaranju modernoga svijeta.
Borba je zahtijevala ubijanje i umiranje za svoju zemlju i za svoje drugove. Potpukovnik J. W. Barnett bio je jedan od milijuna boraca kojima je užas rata bio gotovo nepodnošljiv. Kao što je ukratko zapisao u svome dnevniku na dan 29. travnja 1915., “Granatiranje se nastavlja … Crkva sv. Jeana je u plamenu i cijelo je selo pretvoreno u ništavilo. Gurkha zaglavljen ispod greda kuće koja gori. Morao sam ga ustrijelati u glavu, nije mogao izaći. Strašno. Prokleti rat – ovo je ubojstvo. Svi momci izgledaju pokošeni – kao da im je iscrpljena duša.”
Svatko tko piše povijest ove svjetske kataklizme mora se suočiti s pogledom u oči ljudi poput Barnetta. David Stevenson, profesor međunarodne povijesti na London School of Economics, pisao je upravo o tome i još mnogočemu drugome.
Ova je knjiga sjajna politička, strateška i vojna analiza rata 1914.-1918. To je prva doista globalna povijest sukoba. U svojoj preciznoj, neukrašenoj prozi Stevenson pripovijeda o ratu koji nije imao premca u povijesti
Recenzenti uglavnom ne pretjeruju, ali ipak, ta povijest sukoba 1914.-1918. nadilazi sve ostale. Teška je – pronicljiva do srži, učena, sveobuhvatna. Stevensona će opovrgavati. Ima osjećajne osakaćenosti u dugom popisu žrtava, a muškaraci i žene prestravljeni pod baražnom vatrom jezivo su tihi. Unatoč svemu, ova je knjiga sjajna politička, strateška i vojna analiza rata 1914.-1918.
To je prva doista globalna povijest sukoba. U svojoj preciznoj, neukrašenoj prozi Stevenson pripovijeda o ratu koji nije imao premca povijesti. Njemačka sklonost ograničenom balkanskom ratu ili, u slučaju neuspjeha, kontinentalnom vrlo brzo se pokazala neostvarivom. Sukob se proširio na sve strane svijeta.
Stevenson odbacuje zapadnoeuropsko gledište. Između 1914. i 1917. na Istočnom bojištu borilo se ito toliko ljudi kao i u Francuskoj ili Belgiji, a jedno je vrijeme Istočno bojište bilo više nego dvostruko duže od Zapadnog. Nije iznenađujuće, u ovom globalnom kontekstu smrt je dolazila u mnogim oblicima. U Alpama su se vojnici smrzavali ili gušili na velikim visinama, a na Bliskom istoku i u Africi pržilo ih je sunce u očajničkoj potrazi za neprijateljem.
Bio je to “totalni rat” i Stevenson ne zanemaruje njegov učinak na civile. Pokušaj da bude sveobuhvatan dovodi do vrtoglavih nagomilavanje slojeva i slojeva činjenica, ali ukupni učinak je dojmljiv.
Knjiga počinje prigodnim pitanjem: “Zašto se još uvijek sjećati 11. studenoga?” Stevenson daje mnoge odgovore, ali jedan od najvažnijih začuđujuće je jednostavan: kataklizmu je prouzročio čovjek. Klanje je bila namjerna politika vlada
Knjiga počinje prigodnim pitanjem: “Zašto se još uvijek sjećati 11. studenoga?” Stevenson daje mnoge odgovore, ali jedan od najvažnijih začuđujuće je jednostavan: kataklizmu je prouzročio čovjek. Klanje je bila namjerna politika vlada.
Time se ne poriče da su građani u početku željeli ući u sukob. Protivljenje ratu je, osim u ruralnoj Rusiji, bilo prigušeno. Svi su narodi, uključujući Njemačku, podržavali pravedni rat i potrebu obrane od vanjske agresije. Sami po sebi, međutim, općeprihvaćeni stavovi nisu učinili rat neizbježnim.
Velikim je silama, ukoliko su se željele upustiti u rat, trebala podrška njihovih građana, ali im je bilo potrebno i oružje i “dobra volja”. Već za Božić 1914, i u istočnoj i zapadnoj Europi, zaraćene vojske našle su se zarobljene u okrutnome novome svijetu.
Uz samo jednu iznimku (njemačko povlačenje na Hindenburg liniju) 765 kilometara rovova na Zapadnom bojištu pomaklo se jedva nešto više od 8 kilometara u razdoblju od 1914. i 1918. Ipak su obje strane odbile pregovarati. Kada je sukob počeo, bilo je nekih staroratovskih elemenata. Kao u ratovima u 19. stoljeću, konjica je imala svoju ulogu (Nijemci su rasporedili 77.000 konjanika), britanski časnici nosili su mačeve u borbi, a zapovjednici su bili ovisni o kuririrma za uspostavu veze budući da je bežična komunikacija bila rijetka, a poruke su se lako mogle presresti.
Unatoč svemu, to će postati rat kojim upravlja tehnologija i rat koji vodi potreba za masovnim klanjem. Tehnološke promjene ne samo da su se pobrinule za dugotrajnost rata, već su i pomogle da bude posebno zastrašujući za sudionike. Mitraljezi i topništvo bili su najistaknutije ubojice, ali strah od bacača plamena (posebice kod Verduna, gdje su ih Nijemci obilato koristili), otrovnog plina (odgovornog za pola milijuna žrtava na Zapadnom frontu) i tenkova ne mogu biti precijenjeni.
Tehnološke promjene ne samo da su se pobrinule za dugotrajnost rata već su i pomogle da bude posebno zastrašujući za sudionike. Mitraljezi i topništvo bili su najistaknutije ubojice, ali strah od bacača plamena (…) otrovnog plina (…) i tenkova ne mogu biti precijenjeni
U svjetlu takvog užasnog sukoba između tehnologije i čovječanstva nije ni čudo da se vojska ukopavala. Tijekom nekih okršaja razmak između neprijateljskih rovova bio je samo 5 metara. Kako nam kaže Stevenson, rovovi su “pružali najbolju zaštitu od eksplozija i metaka”. Nijemci su se pokazali osobito vještim u ovom obliku obrane: svojim rovovima tijekom velikih bitaka u Champagni, na Sommi i na Arrasu prikazali su dojmljiv građevinarski podvig.
Ponekad je bilo trenutaka olakšanja od užasa. Stevenson dokumentira poznato “Božićno primirje” 1914. kada su britanski i njemački vojnici položili oružje i družili se na ničijoj zemlji.
U rijetkim prilikama mogli su se opaziti i pojedinačni pokušaji pomirenja. Tijekom kampanje u sjevernoj Italiji mladi britanski vojnik imenom Cecil H. Cox sjeća se da je gledao u oči svog neprijatelja i nije mogao pucati.
“Vidio sam mladog Nijemca kako dolazi prema meni i tog ga trenutke jednostavno nisam mogao ubiti, spustio sam pušku, on je to vidio, slijedio je moj primjer, vikao je: ‘Zašto me, k vragu, želiš ubiti, ja tebe ne želim ubiti’. Vratio se sa mnom i pitao me imam li što za pojesti? Najednom je olakšanje u meni postalo neopisivo, dao sam mu svoj obrok i svoj vojnički dvopek.”
Stevensonova povijest rata 1914.-1918. buja detaljima sukoba, a povremeno se udaljava da bi nam skrenula pažnju na širu sliku. Rezultat toga je suptilan uvid u mnoge događaje, kao i manje suptilan podsjetnik na ludosti rata
Nedostatak prilika, vojna disciplina i odanost drugovima, mrtvima i živima suprotstavljali su se mnogim takvim akcijama. No prema jednoj procjeni oko jedne trećine britanskih jedinica na Zapadnom frontu poštovala je misao “živi i pusti živjeti”. Možda više iznenađuje činjenica da su mnogi vojnici smatrali (često se i sami čudeći) da su se u stanju nositi s užasom i nepopustljivom odvratnošću borbe.
Rat je završio bolno nenadano. Tek u proljeće i ljeto 1918. Nijemci su uspjeli osvojiti 10 puta više teritorija od saveznika. No, njihovi su gubici bili golemi i američki pojačanja počela su utjecati na ishod. Mirovni ugovori, potpisani između Njemačke, Austrije, Belgije, Mađarske i Turske između 28. lipnja 1919. i 10. kolovoza 1920. došli su prekasno za 10 milijuna poginulih vojnika.
Stevensona povijest rata 1914.-1918. buja detaljima sukoba, a povremeno se udaljava da bi nam skrenula pažnju na širu sliku. Rezultat toga je suptilan uvid u mnoge događaje, kao i manje suptilan podsjetnik na ludosti rata.
(Joanna Bourke, profesorica povijesti na Birkbeck Collegeu u Londonu, autorica ”An Intimate History of Killing” (Granta). Recenzija je objavljena u listu The Independent; za Autograf.hr preveo Igor Meden).