Predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović je u srijedu u Jeruzalemu u Muzeju holokausta Yad Vashemu izrazila ”najdublje kajanje” zbog svih žrtava stradalih u holokaustu u Hrvatskoj za vrijeme ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata istaknuvši da je taj dio povijesti bacio ljagu na našu zemlju, ali da se, zbog budućnosti, moramo suočiti sa svojom prošlošću. [Read more…]
Autentičan glas ljudskosti
”Gospođa dr. sc. Olga Carević autentičan je glas ljudskosti (…) Ostala je uvijek ono što je u srcu bila i jest: promicateljica istinskog humanizma (…) Nikada joj se nećemo moći dovoljno odužiti.”
Ivo Josipović.
Olga Carević, “Snaga prijateljstva – Izbor tekstova objavljenih od 1990. do 2014.”, Udruga Žene u Domovinskom ratu, Zagreb, 12/2014. [Read more…]
Milanović šahiran Tuđmanom
Franjo Tuđman očito je predizborna roba za koju političari procjenjuju da bi mogla dobro ići. Predsjednik Vlade, i što je u ovom slučaju jednako važno SDP-a, Zoran Milanović zaključio je da Tuđman u Zagrebu nema dostojan trg, a kolikogod govorio da o tome ne govori kao političar jasno je da je svaka izjava Zorana Milanovića, toliko dugo dok je na funkcijama na kojima jest, politička izjava. [Read more…]
Kolindin skandal u Jasenovcu
Za povjesničara Tvrtka Jakovinu tajni posjet predsjednice Republike Jasenovcu apsolutno je – skandalozan.
”Franjo Tuđman je za vrijeme Domovinskog rata tajno i nenajavljeno posjećivao bojište i ratom ugrožena područja. Visoki američki dužnosnici tako postupaju kada posjućuju ratne zone poput Iraka i Afganistana”, kazao je Jakovina. [Read more…]
Na blatobranu HR identiteta
Dobro je. Hrvatski nacionalni identitet i samobitnost su spašeni. Hrvatski grb ostaje na hrvatskoj registarskoj pločici.
Prije nešto više od mjesec dana javnosti su predstavljena tri rješenja novih registarskih pločica, a jedna od njih trebala je biti odabrana i postati novom oznakom priznavanja legalnog statusa motornih vozila u Republici Hrvatskoj. [Read more…]
Problem Paje Patka
Nije da se o ovoj temi nije pisalo, nije da je od životne važnosti, ali neke stvari bi stvarno trebalo raščistiti, a institucije ove države (one koje se uobičajeno poziva da rade svoj posao) velika su prepreka tom raščišćavanju.
Radi se o tome da se u Hrvatskoj u dva kruga predsjedničkih izbora na različit način apsolutni broj glasova preračunava u postotke. U prvome krugu kao baza za izračunavanje uračunavaju se i nevažeći glasovi, kao i oni birači koji su glasali, ali nisu zavedeni u kategoriji ”prema glasačkim listićima glasali”. U drugom krugu kao baza uzima se samo broj važećih glasova.
Zašto se u prvom krugu predsjedničkih izbora listići na kojima birač napiše ”Pajo Patak” smatraju dovoljno dobrima da ih se ubroji u masu glasova, a u drugom krugu istih izbora taj Pajo Patak naprosto prestaje postojati
Ustavni sud odbio je zahtjev za provođenja nadzora nad ustavnošću i zakonitošću izbora predsjednika Republike kojega je podnio HSP 1861. kao neosnovan, a ta je stranka, uz ostalo i to navela kao problem. Izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike nije sporan. Nesumnjivo je da nitko nije pobijedio u prvome krugu izbora, nesumnjivo je da se ona, zajedno s Ivom Josipovićem, kvalificirala za drugi izborni, a nesumnjivo je i da je u drugom krugu pobijedila.
Sve to ne otklanja problem s različitim metodama brojenja glasova i ne odgovara na pitanje zašto se u prvom krugu predsjedničkih izbora listići na kojima birač napiše ”Pajo Patak” smatraju dovoljno dobrima da ih se ubroji u masu glasova, a u drugom krugu istih izbora taj Pajo Patak naprosto prestaje postojati.
U odluci Ustavnog suda kojom se odbija zahtjev HSP-a 1861. postoji grozan nonsens na temelju kojega se može postaviti pitanje koliko ljudi koji su zaduženi za nadzor ustavnosti i zakonitosti izbora, a to su ustavni suci i sutkinje, poznaju izbornu praksu i pravila.
Naime, u točci 6. piše doslovce da: ”Ustavni sud u cijelosti ostaje kod izraženih stajališta iz ranijih svojih odluka da ta stajališta izražavaju univerzalno pravilo za određivanja pobjednika većinskih izbora u drugom krugu”.
Grozno je to što na Ustavnom sudu ne znaju (pa eto prilike da ih se o tome obavijesti) da u Hrvatskoj ne postoji ”univerzalno pravilo za određivanje pobjednika većinskih izbora u drugom krugu”.
Što ako netko na nekim predsjedničkim izborima u budućnosti osvoji u prvom krugu 49,9 posto glasova (računajući i nevažeće, a da se računaju samo važeći osvojio bi primjerice 50,3 posto i pobijedio u prvom krugu), a potom u drugom krugu izgubi izbore?
Na lokalnim izborima za izravno birane čelnike ista se metoda preračunavanja apsolutnog broja glasova rabi u oba kruga. Dovoljno je prisjetiti se prošlih izbora za gradonačelnika Splita. U oba kruga kao baza za izračun postotka uračunavati su i nevažeći glasovi, pa je Baldasar u drugom krugu pobijedio osvojivši 49,08 posto glasova i čovjek je zasluženo gradonačelnik Splita.
Ovakva neujednačenost može uroditi ozbiljnim problemom. Što ako netko na nekim predsjedničkim izborima u budućnosti osvoji u prvom krugu 49,9 posto glasova (računajući i nevažeće, a da se računaju samo važeći osvojio bi primjerice 50,3 posto i pobijedio u prvom krugu), a potom u drugom krugu izgubi izbore?
Tko će tada moći objašnjavati razliku između ”glasača” i ”birača” kao što je nedavno neuspješno tumačila ugledna profesorica Mirjana Kasapović s Fakulteta političkih znanosti zanemarujući to da se primijenjuju različite metode preračunavanja glasova u postotke?
Ili će netko umjesto toga tumačiti da imamo ozbiljnu ustavnu krizu i da ne znamo tko nam je predsjednik? A sve zbog toga što jednu ustavnu i jednu zakonsku odredbu treba samo malo izbrusiti i zbog toga što Ustavni sud ne zna što bi s Pajom Patkom.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Crkveni ostanak u ormaru
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica.
Dakle, ta rečenica doslovce glasi ”zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, gospođu Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju za predsjednicu Republike Hrvatske”. Priopćenja Tajništva Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije i inače su štura i rasterećena informativnog sadržaja, ali na ovome priopćenju sastavljaču valja čestitati.
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica
Rečeno je mnogo toga, rečeno je tko (Josip Bozanić s pripadajućim titualama i Kolinda Grabar Kitarović s pripadajućom političkom željom), što (primio ju je), gdje (u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu), kada (u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine), ali nije rečeno zašto, nije rečeno o čemu se razgovaralo. Međutim, ono što nije izrijekom rečeno jest poručeno.
Odmah se u javnosti i medijima počelo nagađati o samoj svrsi tog susreta i upravo u tome krije se taj maksimalan učinak postignut minimalnim naporom. Manje-više jednoznačan je zaključak da je Katolička crkva u Hrvatskoj (istina ne službeno jer je riječ o nadbiskupu zagrebačkom, a ne o Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) u predizbornoj predsjedničkoj kampanji stala na stranu izazivačice Kolinde Grabar Kitarović.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija.
Crkva izbjegava izravno se izjasniti koga podržava na izborima, pa se redovito svi zajedno s vrhom Katoličke crkve igramo mimikrije – oni se kao nisu izjasnili koga podržavaju, a mi to kao ne znamo koga podržavaju. Ništa sporno ne bi bilo u tome da se Katolička crkva izrijekom izjasni za pojedinog kandidata.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija
Uostalom, zašto ne bi podržala deklariranu vjernicu koja s Pantovčaka pokušava izgurati deklariranog agnostika. Logika stvari kaže da bi Katoličkoj crkvi trebao biti bliži netko tko je njen vjernik, nego netko tko nije. Opasnosti od nekakvog pretjeranog utjecaja na ishod izbora nema: Stjepan Mesić sigurno nije bio preferirani kandidat Crkve na izborima, i to dva puta, a to nije bio ni Ivo Josipović na prošlim izborima.
Ni Ivica Račan i njegova koalicija nisu bili obljubljeni u crkvenim krugovima, pa su pobijedili na parlamentarnim izborima, o ”omiljenosti” Zorana Milanovića i njegova koalicije u crkvenim krugovima nepotrebno je i pisati.
Takvim informiranjem javnosti Katolička crkva nastoji zadržati privid svoje političke nevinosti i navodne političke neutralnosti (u ovom slučaju otišlo se toliko daleko da nije navedeno ni čija je to kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović) iako baš ništa loše, dapače, nema u tome da, jezikom seksualnih manjina, izađu iz ormara.
Dok se to ne dogodi priopćenja će i prečesto sličiti na ona Sjevernokorejske novinske agencije, a ono od 12. rujna 2014. godine glasi (prenosimo u cjelosti): Aleksandar Toršin, prvi potpredsjednik Vijeća federacije Rusije i njegova pratnja otputovali su u petak kući.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Bezdimna ubojstva
Posljednjih mjeseci ponešto saznajemo o našoj nedavnoj prošlosti, to ”ponešto” uvelike se odnosi na način rada jugoslavenske tajne policije, na to kako su likvidirani emigranti u svijetu, tko (ni)je umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine, a uza sve te navodno nove spoznaje spominje se kako smo dvojbe o tom dijelu prošlosti mogli riješiti, kako se te udbaše već odavno moglo istražiti, vidjeti tko je od njih što činio.
No, po svemu sudeći nije bilo nekog naročitog interesa da se Perkoviću, Mustaču i ostalima postavi pitanje ”što ste radili u Njemačkoj osamdesetih, dečki?”. Bilo bi to njima neugodno pitanje, a nije red da država zaslužnim građanima postavlja neugodna pitanja.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga…
U tjednu za nama saznali smo da još jednom zaslužnom građaninu, zapovjedniku specijalne policije u ratu Mladenu Markaču, država nije htjela postavljati neugodna pitanja. Markač je svjedočio na suđenju za zločin počinjen nad civilima u Gruborima 25. kolovoza 1995. godine. Markača o događajima u Gruborima, zna li on išta o tome, zna li tko bi mogao znati išta, a tko štošta o tome, nitko ništa nije pitao do 2001. godine.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga zato što je na njenom području netko palio, netko pljačkao, netko starce ubijao.
Vlast, dakle, nije hajala zato što netko po teritoriju kojega bi morala kontrolirati divlja, pa se onda, valjda, može zaključiti i da je ta vlast bila divljačka. Šest godina tu vlast nije bilo briga zato što je netko ubio šest državljana, među kojima je i starica od 90 godina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice kad je riječ o procesuiranju ratnih i poratnih zločina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice…
Svrha je i smisao te paske bila odgojna i civilizacijska, a ne, kako se to u Hrvatskoj često tumačilo, nepravedna i kaznena.
Da ne bi bilo zabune Grubori su takorekuć istoga trena kad je zločin počinjen izazvali neugodu, barem kod Markača. Dan nakon zločina u Gruborima kroz to je područje prošao ”Vlak slobode”, a Markač je osobno pratio osiguranje vlaka. Iznad tog područja, baš u vrijeme kad je njime prolazio ”Vlak slobode” u kojemu je bio prvi putnik Franjo Tuđman, Markač je primijetio da se diže ”neki dim”, a to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti. Bojao sam se da nas predsjednik Tuđman ne prozove zbog toga”, svjedočio je ovog tjedna Markač.
Eto, dakle, što je mogao biti razlog za strah i neugodu: moguće Tuđmanovo estetičko nezadovoljstvo koje bi ga razbjesnilo jer se dim vije nad Gruborima, a nikakvoga dima nad Gruborima ne bi trebalo biti.
Tako smo u tjednu za nama saznali da bi mnogo toga u ovoj zemlji bilo bolje, a poneki ne bi ni strahovali od Tuđmana samo da su na vrijeme obavljena bezdimna ubojstva.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5