Sudac dragovoljac koji posjećuje šator u kojem se okupljaju demonstranti neprijavljenog provjeda, čovjek koji navodno viče na službenicu Ministarstva unutarnjih poslova, jer inzistira da i on mora poštovati pravilo povrata i poništenja starog pasoša kad podiže novi, čovjek koji ne želi novinarima izravno potvrditi nakanu da se nametne HDZ-u za budućeg ministra pravosuđa [Read more…]
Osnivačka skupština AFL RH
Svečanom sjednicom, koja je u subotu 21. ožujka održana u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici, službeno je pokrenuta Antifašistička liga Republike Hrvatske. Riječ je o asocijaciji civilnih udruga i pojedinaca koji dijele zabrinutost razvojem događaja u Hrvatskoj gdje se javno poricanje temeljnih etičkih vrijednosti demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna politička opcija. [Read more…]
Zašto Antifašistička liga RH?
Svečanom sjednicom, koja je u subotu 21. ožujka održana u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici, službeno je pokrenuta Antifašistička liga Republike Hrvatske. Riječ je o asocijaciji civilnih udruga i pojedinaca koji dijele zabrinutost razvojem događaja u Hrvatskoj gdje se javno poricanje temeljnih etičkih vrijednosti demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna politička opcija. [Read more…]
Kapitalizam ubija
“Ova zgrada simbolizira ono najbolje što ujedinjena Europa može zajedničkim snagama postići. Mnogi su neumorno radili da bi postala stvarnost. Ona je zaštitni znak Frankfurta i novi dom Europske središnje banke, u kojem ćemo provoditi svoju zadaću”, rekao je u srijedu, 18. ožujka, na svečanosti otvorenja ESB-a njezin čelnik Mario Draghi.
Slavko Goldstein: ”Nešto se ružno i opasno događa ne samo u HDZ-u”
Uskoro, već sljedeći mjesec, na hrvatskom će se tržištu pojaviti velika knjiga o Josipu Brozu Titu. Autori, Slavko Goldstein sa sinom Ivom, povjesničarem i trenutačno hrvatskim veleposlanikom u Parizu, napravili su velik posao. Ne samo obimom. Ispisali su više od 1300 kartica teksta, Ivo malo više od tisuću, ostalo Slavko. Oni koji su knjigu već imali priliku pročitati tvrde da je riječ o prvom ozbiljnom djelu o Titu. [Read more…]
Laku noć i puno sreće
Riječima “laku noć i puno sreće” završavao je svoje emisije legendarni urednik američke radiotelevizijske mreže CBS, Edward (Ed) Murrow. Premda je svoje zvjezdane trenutke već doživio kao ratni reporter javljajući se u vrijeme Drugog svjetskog rata iz britanske prijestolnice u emisiji pod nazivom “Ovdje London”, Ed Murrow ostat će upamćen po onome što je uradio sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, suprotstavivši se – vođen isključivo zakonima novinarske profesije – senatoru Joeu MacCharthyju, koji je tada u ulozi “lovca na komunističke vještice” žario i palio Amerikom.
Sve se to događa uz već ritualno dijeljenje na “nas” i “njih”, jer na jednoj su strani Hrvati i oni koji “vole Hrvatsku”, a na drugoj – treba li uopće spomenuti – četnici (da se ne bi reklo: Srbi), komunisti, Jugoslaveni (odnosno oni kojima se već “po izrazu lica vidi da ne vole Hrvatsku i branitelje”, kao što smo svojedobno na ovome mjestu ponovili riječi jednoga od “šatorskih lidera”)
Obojica su danas dio povijesti – MacCharthy one mračne, koje bi se Amerika trebala sramiti, a Murrow one najsvjetlije u koju bi se (pogotovo današnja) Amerika trebala ugledati. O slučaju čuvenog sraza (sve)moćnog senatora i (samo) novinara snimio je George Clooney, ima tome već dosta godina, odličan film, naslovljen upravo riječima kojima je Murrow odjavljivao svoje emisije “Laku noć i puno sreće” (Good night and good luck).
A zašto o svemu tome govorimo baš danas i ovdje? Pa zato što smo svjedoci, htjeli mi to vidjeti ili ne, priznavali to mi ili ne, svojevrsne makartizacije Hrvatske, s time što ovdje u tzv. mainstream-medijima (a CBS je to u pedesetim godinama 20. stoljeća u SAD-u nedvojbeno bio) nema nikoga sličnoga Edu Murrowu, nema nikoga tko bi se na osnovi činjenica i argumenata, bez imalo strasti, mirno, ali zato i neporecivo, suprotstavio zatiranju slobode što se širi pod izgovorom obrane domoljublja i “svega hrvatskoga”.
Najnoviji je primjer postupak što se vodi protiv urednice javne televizije zato što je navodno (tako su procijenile dvije uzdanice HDZ-a na HTV-u i još 69 njihovih istomišljenika) prenosila inauguraciju aktualne Predsjednice na (sebi svojstven) način koji “nije bio primjeren takvom događaju od nacionalnog značenja”.
Samo usput: zbog toga se uzbudila i Hrvatska biskupska konferencija, kao da je na nekim izborima dobila mandat govoriti na javnoj, odnosno političkoj sceni u ime građana ove zemlje (svjesno kažemo: građana, jer u Hrvatskoj osim Hrvata ima i još ponekoga, a televizijske programe – koliko znamo – prate svi, bez obzira na naciju, vjeru ili svjetonazor).
Koliko je obrazloženje otvaranja postupka protiv urednice glupo, ilustrirat ćemo samo s dvije činjenice (pazite: činjenice!). Ako je urednica prenosila inauguraciju na sebi svojstven način, to znači da su oni koji su joj taj zadatak povjerili znali kako će prenositi, pa nisu li onda primarno odgovorni oni, a ne ona?
I, drugo, o čemu se uglavnom gromoglasno šuti: urednica se u svojem spornom uvodnom obraćanju gledateljima poslužila elementima iz biografije sadašnje Predsjednice što ih je ona sama višekratno (i s očitim ponosom) javno iznosila. Pa tko je onda odgovoran za to što su te stvari ponovljene i u prijenosu? Predsjednica ili novinarka koja je ponovila njezine formulacije?
Svjedoci smo, htjeli mi to vidjeti ili ne, priznavali to mi ili ne, svojevrsne makartizacije Hrvatske, s time što ovdje u tzv. mainstream-medijima (a CBS je to u pedesetim godinama 20. stoljeća u SAD-u nedvojbeno bio) nema nikoga sličnoga Edu Murrowu, nema nikoga tko bi se na osnovi činjenica i argumenata, bez imalo strasti, mirno, ali zato i neporecivo, suprotstavio zatiranju slobode što se širi pod izgovorom obrane domoljublja i “svega hrvatskoga”
No, ostavimo to po strani. Ono što mora navesti na zabrinutost jest činjenica da se otvara postupak protiv jednog novinara zbog toga što je (uglavnom) profesionalno obavio(la) svoj posao.
Do kraja profesionalno obavljeni posao prijenosa inauguracije bilo bi navođenje, uz sliku koja ih je prikazivala, i “zanimljivih” pojedinosti iz biografija ne malog broja “živopisnih” uzvanika. Toga u prijenosu nije bilo, a nije teško zamisliti kako bi se urednica provela da se pokušala upustiti u tako nešto.
Kako bilo da bilo, nepobitno je da se provodi neka vrsta linča, kako unutar HTV-a, tako i javno – uz pomoć politike i Crkve, protiv novinarke koja je radila svoj posao, onako kako to i inače radi. Nitko joj nije predbacio iznošenje lažnih podataka, odnosno neistina, jer toga i nije bilo. Ali, prijenos nije valjda bio “dovoljno hrvatski”, ma što takva nebuloza značila, i to je uplašenom i očito neprofesionalnom, ali politički ovisnom vodstvu javne (!) radiotelevizijske kuće bilo dovoljno.
Baš kao što je i vodstvu Hrvatskog sabora taj iracionalni strah od siledžija i nasilnika koji se kunu u Hrvatsku i hrvatstvo, a nanijeli su Hrvatskoj štetu od koje će se oporavljati desetljećima, bio dovoljan da otrpi ulazak u zgradu tog najvišeg zakonodavnog tijela u državi čovjeka osuđenoga za ratne zločine koji najprije na internetu javno (i jasno) smrću prijeti svakome tko bi se usudio iskazati protiv njega, a onda saborskog zastupnika iz redova “nehrvatskog etniciteta” proziva kao “njušku” koja oličuje sve što mrzi Hrvatsku.
Baš kao što se iz pogrešno shvaćene demokratičnosti (koja je sve češće maska za prikrivanje oportunizma izraslog iz pitanja “a tko zna što će biti sutra”) i u samome Saboru pojedinim zastupnicima omogućava da jasnim govorom mržnje šire netrpeljivost prema svakome tko ne dijeli njihovo mišljenje.
I baš kao što se u što uplašenom, što neprofesionalnom, a što indoktriniranom hrvatskom sudstvu može dogoditi da sud odbaci prijavu zbog jasnih prijetnji (“vi ste trulež na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje”), povezanim s uvredama i nanošenjem povreda časti i ugleda (“karakter koji se hrani i živi na lažima”, “antihrvatska klika”), pozivajući se na “subjektivno tumačenje” podnositelja(ce) prijave i “znanstvene rasprave” nekolicine poznatih zastupnika sve prisutnije struje povijesnog revizionizma.
Najnoviji je primjer postupak što se vodi protiv urednice javne televizije zato što je navodno (tako su procijenile dvije uzdanice HDZ-a na HTV-u i još 69 njihovih istomišljenika) prenosila inauguraciju aktualne Predsjednice na (sebi svojstven) način koji “nije bio primjeren takvom događaju od nacionalnog značenja”
Isto tako, bez odgovarajućeg odjeka prolazi najava uvođenja “nacionalne kulturne politike” (predsjednik HDZ-a) ili pak pozivanje na “potrebu usklađenog djelovanja svih sastavnica državne vlasti” (Predsjednica RH). A i jedno i drugo miriše na – zna se što.
I, napokon, ali nikako ne i na posljednjem mjestu, bez ikakva odjeka na političkoj sceni (izuzmemo li bivšeg, onoga drugog po redu, Predsjednika) ostala je odluka o uklanjanju biste Josipa Broza Tita iz Ureda Predsjednice. Jer, nije riječ o uklanjanju jedne biste, riječ je – nemojmo se zavaravati – o otklonu od antifašizma kao jednoga od temelja današnje hrvatske države i otvaranju puta za uspostavljanje kontinuiteta između kvislinške tvorevine iz vremena Drugoga svjetskog rata (koja je na žalost nosila hrvatsko ime i koja je bila notorno zločinački projekt, ma koliko da se to pokušava negirati) i Republike Hrvatske. A to bi bilo sve prije nego bezazleno. To bi bilo pogubno.
A sve se to događa uz već ritualno dijeljenje na “nas” i “njih”, jer na jednoj su strani Hrvati i oni koji “vole Hrvatsku”, a na drugoj – treba li uopće spomenuti – četnici (da se ne bi reklo: Srbi), komunisti, Jugoslaveni (odnosno oni kojima se već “po izrazu lica vidi da ne vole Hrvatsku i branitelje”, kao što smo svojedobno na ovome mjestu ponovili riječi jednoga od “šatorskih lidera”).
U osnovi na isto takvoj matrici dijelio je svojedobno senator MacCharthy: na jednoj su strani bili domoljubi, “pravi” Amerikanci, a na drugoj – komunisti, izdajice i prodane duše.
Dok mu se nije stalo na kraj, zahvaljujući i medijskim ljudima poput Eda Murrowa (ali i vlasnika CBS-a, koji je, usprkos povlačenju oglašivača, stao iza njega), uništene su bezbrojne karijere, ne mali broj ljudi počinio je samoubojstvo, mnogi su još desetljećima morali raditi pod tuđim imenima (npr. filmski scenaristi).
Od priče o lustraciji do odbora koji će ispitivati “protuhrvatsko djelovanje” mali je korak. Od priče o slobodi javne riječi i iznošenja mišljenja do društvene izolacije (u najmanju ruku) neistomišljenika nismo daleko. Nastavi li se, dakle, u Hrvatskoj ovako kako je počelo, ostaje nam samo da čekamo nekoga tko će reći: “Laku noć i puno sreće, Hrvatska”
O svemu tome mladi u Hrvatskoj (čast izuzecima) pojma nemaju, o tome ih nitko ne uči, a za razliku od njemačke javne televizije (ARD), koja ga je proteklog tjedna prikazala dva puta, Clooneyjev film o Edu Murrowu teško se probija do malih ekrana u Hrvatskoj.
A trebalo bi ga (ponovo) vidjeti. I uvijek iznova gledati i učiti od čovjeka koji je još 1958. godine upozorio da “smo na putu da uništimo i radio i televiziju” bježeći od istina, ignorirajući činjenice, forsirajući jeftine sadržaje i zabavu. U međuvremenu, taj je posao, zahvaljujući amerikanizaciji većine ključnih medija, “uspješno” obavljen.
Od priče o lustraciji do odbora koji će ispitivati “protuhrvatsko djelovanje” mali je korak. Od priče o slobodi javne riječi i iznošenja mišljenja do društvene izolacije (u najmanju ruku) neistomišljenika nismo daleko. Nastavi li se, dakle, u Hrvatskoj ovako kako je počelo, ostaje nam samo da čekamo nekoga tko će reći: “Laku noć i puno sreće, Hrvatska”.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Jesam li za ili protiv Tita?
Zaškočio me neki dan, dok sam čekao kraj manjeg servisa na osobnom vozilu, neki lik koji me je pitao, doslovno me tako pitao: ”Je li istina da ste promijenili ime i da se više ne zovete Drago već Jovan?” Naravno, poslao sam ga vrit i rekao mu da gleda svoja posla, a da mene i moja posla pusti na miru. Mislim da nisam pogriješio kada sam odlučio [Read more…]
Veliki Mihajlo Mihajlov
Prije tačno pedeset godina, petoga ožujka 1965, dvojica pripadnika Službe državne bezbjednosti upadaju u kabinet Mihajla Mihajlova, asistenta na Filozofskom fakultetu u Zadru, i hapse ga. Dva dana ranije bila je u Beogradu Konferencija okružnih javnih tužitelja Jugoslavije, na kojoj je predsjednik Republike Josip Broz Tito održao svečani govor.
U tom je govoru nepoznatog profesora ruske književnosti proglasio neprijateljskim elementom. Da je predavao u Beogradu ili Zagrebu, možda ne bi bio uhićen: bio bi ukoren, možda bi mu bilo zabranjeno da predaje, bio bi izbačen iz Partije, možda bi mu privremeno zabranili da objavljuje, ali Zadar je mali grad, a u malim gradovima, u provincijskim varošima i čaršijama, sud, policija i rulja svojim postupanjem vođama ispunjavaju i neizrečene želje.
Prije tačno pedeset godina, petoga ožujka 1965, dvojica pripadnika Službe državne bezbjednosti upadaju u kabinet Mihajla Mihajlova, asistenta na Filozofskom fakultetu u Zadru, i hapse ga. Dva dana ranije bila je u Beogradu Konferencija okružnih javnih tužitelja Jugoslavije, na kojoj je predsjednik Republike Josip Broz Tito održao svečani govor. U tom je govoru nepoznatog profesora ruske književnosti proglasio neprijateljskim elementom
Mihajlo Mihajlov osuđen je pred zadarskim sudom najprije na devet mjeseci, a potom i na tri i pol godine zatvora.
Njegovo stradanje započinje skoro idilično: ljeta 1964. izabran je ispred Zagrebačkog sveučilišta da provede pet tjedana u Moskvi, na studijskom putovanju, u sklopu razmjene mladih znanstvenika. Bila je to posljednja godina vladavine Nikite Sergejeviča Hruščova, vrhunac liberalizacije i destaljinizacije sovjetskoga društva.
Mihajlov bilježi dojmove i po povratku u Zadar piše dnevničko-putopisnu prozu, pod naslovom “Leto moskovsko”, i štampa je u nastavcima u beogradskom književnom časopisu Delo.
U međuvremenu, listopada 1964. Hruščova ruše s vlasti, Brežnjev se uzdiže do časti generalnog sekretara partije, i kako to već biva, započinju reverzibilni procesi, munjevita restaljinizacija društva, i povratak čvrste ruke. Mladi asistent, darovit pisac, nije bio osjetljiv za tu vrstu promjena. Nije imao sluha za logiku povijesti, i bilo mu je suđeno da bude pregažen.
Nakon što je u Delu objavljen prvi nastavak, sovjetska ambasada u Beogradu uputila je prosvjed. Nije to neobično: Moskva je s odmetnutom socijalističkom Jugoslavijom komunicirala, uglavnom, diplomatskim notama i demaršima. Tako će ostati sve do Gorbačova.
Kao znak dobre volje prema Brežnjevu, Andreju Kosiginu i Nikolaju Podgornom, zatekao se sitan detalj u Titovom govoru okružnim javnim tužiteljima. A znak dobre volje prema Titu pokazali su zadarski policajci i suci, osudivši Mihajlova. I sve je bilo tako obično, svakodnevno. Postradao je samo jedan čovjek.
“Leto moskovsko” nije neki opasan ni zapaljiv tekst. U ideološkom smislu, Mihajlov nije prelazio granice tada dopuštenog, niti je zaoštravao općeprihvaćenu antistaljinističku retoriku, onu jugoslavensku, ali i onu hruščovljevsku. Spomenuo je, međutim, sovjetske logore, o kojima se pod Leonidom Iljičem Brežnjevom ponovo više nije smjelo govoriti.
Mihajlo Mihajlov rodio se 1934. u Pančevu, u obitelji ruskih emigranata. Po naravi nije bio tvrd ni zaguljen čovjek. Blage, pjesničke naravi, i na neki fatalan i samoubilački način – apolitičan. Ali u zatvoru nije se ponašao kako su od njega očekivali.
Umjesto da odrobija svoje, umjesto da uskoro bude pomilovan predsjedničkim ukazom povodom Dana Republike, Mihajlov se uskopistio i uzdigao u principijelnog borca za istinu i pravdu.
Nakon što je u Delu objavljen prvi nastavak, sovjetska ambasada u Beogradu uputila je prosvjed. Nije to neobično: Moskva je s odmetnutom socijalističkom Jugoslavijom komunicirala, uglavnom, diplomatskim notama i demaršima. Tako će ostati sve do Gorbačova. Kao znak dobre volje prema Brežnjevu, Andreju Kosiginu i Nikolaju Podgornom, zatekao se sitan detalj u Titovom govoru okružnim javnim tužiteljima. A znak dobre volje prema Titu pokazali su zadarski policajci i suci, osudivši Mihajlova
Nakon prve robije uslijedila je druga, a s njom i interes međunarodnih boraca za ljudska prava za njegov slučaj. Ne bi li ga anestezirali, vratili su mu pasoš, i pustili ga da emigrira u Ameriku.
Tamo predaje na različitim sveučilištima, piše i nastupa neovisno od emigrantskih grupacija i masovnih ideologija. Mihajlo Mihajlov bio je slobodan od nacije i nacionalizma, usamljeni borac za slobodu, kojem je bilo stalo da se zna za sovjetske logore i jugoslavenske političke zatvorenike.
Nije dopuštao da njegova sloboda ovisi o milosti vladara i o tome je li na vlasti Nikita Sergejevič ili je na vlasti Leonid Iljič. Bio je hrabar čovjek, a njegova hrabrost nikome, nijednoj vlasti ni režimu, pa ni onome na Zapadu, nije mogla poslužiti. Nije pogrešno reći da je bio jedini jugoslavenski disident.
A što je Tito rekao o tridesetjednogodišnjem zadarskom profesoru ruske književnosti, i time mu preusmjerio život? “Zar mi političari moramo uvijek da pokazujemo tko je narušio zakon? Eto, recimo, neki Mihajlo Mihajlov kleveće bratski SSSR… To je nova forma đilasizma, jeste li vi učinili nešto protiv toga?”
I to je, zapravo, bilo sve: tri rečenice, a u njima trideset jedna riječ. Mihajlo Mihajlov u rusistici nije ostavio traga, nije mu bilo dano da se ostvari kao književni historičar, teoretičar, pisac. Ostvario se, međutim, kao slobodan čovjek. A Titove riječi, samo s drugim, ne više komunističkim, nego profašističkim i fašističkim predznakom odjekuju i danas, slušamo ih od novih vođa, a čuju ih i neki novi tužitelji.
Sve je isto, samo njega nema. Nema Mihajla Mihajlova. Živio je u New Yorku. Sretali su ga i družili se s njim neki moji prijatelji, sarajevski emigranti. Imponirao im je, jer njemu nije bilo teško da ostane ispravan i oko opsade Sarajeva i oko kasapljenja Bosne. Mogao je sve to, jer nije bio nacionalist.
Početkom novoga vijeka vratio se iz Amerike i nastanio u Beogradu. Živio je u podrumskom stanu na Obilićevom vencu. Rijetko su ga zvali da istupa u javnosti, iako je bio vrlo društven i uvijek otvoren. Njegovi stavovi nisu odgovarali nijednoj političkoj grupaciji u Srbiji, ali ni u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku, zemlju u kojoj je Mihajlo Mihajlov živio i radio, i u kojoj je osuđen zbog neprijateljske propagande.
Osuđen je zato što je govorio o Gulagu. Ili zato što je neprikosnoveni vođa pokazao prstom na njega. To ga je najviše pogodilo, iz toga je potekla njegova hrabrost, to je bio trenutak u kojemu se veliki čitatelj književnosti, zaljubljenik u ruski jezik u kojemu se riječi međusobno rimuju lako, pretvorio u junaka našeg doba.
Mihajlo Mihajlov nije istrpio da se na njega pokazuje prstom. I dosljedno nije trpio da se na ljude zbog njihova slobodnog mišljenja pokazuje prstom. Umro je u Beogradu, 7. ožujka 2010. Možda je to glavni razlog što se o pedesetoj godišnjici njegova odvođenja nitko u Zadru, ni na zadarskome Filozofskom fakultetu, neće sjetiti Mihajla Mihajlova, i što se nijedna ulica u tom gradu neće zvati njegovim imenom
Mihajlo Mihajlov nije istrpio da se na njega pokazuje prstom. I dosljedno nije trpio da se na ljude zbog njihova slobodnog mišljenja pokazuje prstom. Umro je u Beogradu, 7. ožujka 2010.
Možda je to glavni razlog što se o pedesetoj godišnjici njegova odvođenja nitko u Zadru, ni na zadarskome Filozofskom fakultetu, neće sjetiti Mihajla Mihajlova, i što se nijedna ulica u tom gradu neće zvati njegovim imenom.
Šteta, jer bi to bio znak da je mali Zadar nakon pedeset godina postao veliki. Šteta, jer je sudbina Mihajla Mihajlova sasvim hrvatska, koliko god on ne bio Hrvat: hrvatske su bile presude osnovnog suda, a potvrđivao ih je Vrhovni sud SR Hrvatske.
Već to je mnogo više od onoga po čemu se ovdje svojataju Srbin Nikola Tesla i Bosanac/Jugoslaven Ivo Andrić. A na neki način od njihovog je veći i doprinos Mihajla Mihajlova hrvatskoj zemlji i njenoj kulturi.
Taj doprinos staje u dvije rečenice. Čovjek ima pravo da bude slobodan, makar pri tom ostao sam. Nema za društvo važnije i dragocjenije slobode od slobode onog usamljenika u kojeg narod (puk, rulja, svjetina…) preko svojih vrhovnih izaslanika upire prstom.
(Prenosimo s autorova portala).
Grabar Titov grobar?
Čitam na nekom od portala kako će hrvatska predsjednica s Pantovčaka deložirati Tita. Usprkos najavama u kampanji, ali i nakon izbora, kako će boraviti u skromnijem, teškim ekonomskim prilikama primjerenijem prostoru, spremno se naša nova predsjednica uselila u Vilu Zagorje, no u prostoru ne želi nikakvo sjećanje na njezinog prvog stanara – druga Tita. [Read more…]
Parada kiča i mržnje
Inauguracija, zapravo prisega Kolinde Grabar Kitarović, jer predsjednicom sa svim ovlastima postaje tek u pola noći sa srijede na četvrtak, bila je kičasta, bila je znakom da se vraćamo u nacionalističku laž devedesetih. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 17
- 18
- 19
- 20
- 21
- …
- 23
- Next Page »