Prošle smo srijede, tako to biva od 1996. godine, dakle 16. studenog, obilježili Međunarodni dan tolerancije. Taj dan je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila danom tolerancije i pozvala svoje države članice da ga obilježavaju kako bi podigli svijest građana o važnosti poštivanja i uvažavanja različitosti. UN se zapravo pozvao na to što su na taj dan države članice UNESCO-a 1995. godine usvojile Deklaraciju o načelima tolerancije kojom se ovaj dan proglašava Međunarodnim danom tolerancije.

U središtu obilježavanja, u skladu s Deklaracijom, koja definira toleranciju ne samo kao moralnu dužnost, već i pravnu i političku obvezu za pojedinca, društvene skupine i države je jačanje tolerancije kroz međusobno razumijevanje među kulturama, narodima i ljudima.

Tolerancija predstavlja vrijednost koja se odnosi na razumijevanje i uvažavanje različitosti društva u kojem živimo i jedan je od preduvjeta za ostvarivanje ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije. Prema definiciji UNESCO-a, tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti. Nedostatak tolerancije stvara predrasude i dovodi do diskriminacije grupa ljudi ili pojedinaca.

Kao glavni način borbe protiv netolerancije, Ujedinjeni narodi ističu zakonodavni okvir, edukaciju, pristup informacijama, osviještenost pojedinaca o povezanosti između njihovog ponašanja i pojava diskriminacije, kao i djelovanje na lokalnoj razini. Diskriminacija i marginalizacija, uz nepravičnost i nasilje, najčešći su oblici netolerancije.

Obrazovanje mladih od najranije dobi ključno je za razvoj tolerancije čime se učinkovito može suzbiti pojava nasilja, diskriminacije ili marginalizacije i doprinijeti uklanjanju strahova od nepoznatog i pomoći mladima u prihvaćanju i uvažavanju različitosti.

Iz godine u godinu se organizacijom različitih manifestacija potiče tolerancija i nenasilje u cijelome svijetu što je posebno važno u današnje vrijeme porasta konflikata koji utječu na temeljna ljudska prava. Globalnim akcijama postiže se senzibilizacija javnosti za teme međunarodne tolerancije, nenasilja, poštivanje različitosti, izbjegavanje sukoba i očuvanja mira što je od velike važnosti za zaštitu tih vrijednosti.

U povodu dvaju slučajeva koji su mi bliski, pokušat ću nešto kazati o tomu kako stojimo mi u Hrvatskoj u vezi svakodnevne tolerancije. Bojim se da ne stojimo baš dobro.

Najavljujući ovu kolumnu, na Facebooku sam napisao: ”To koliko u našim društvima, i osobito u Hrvatskoj ima netolerantnih je toliko užasavajuće da teško mogu to pojasniti nekim prijateljima iz Argentine. Znate ono: E. ili S. me krivo pogledao i odmah ste na pas mater, ili još bolje, prekidate i živite u tim sitnim mržnjama. Pa, bujrum. Od mene mrzitelja nećete napraviti…”.

Prvo što ću navesti je ono što se dogodilo potpredsjednici Vlade Anji Šimpragi u Škabrnji. Necivilizirani ispadi ljudi u Škabrnji, ma koliko tužni i pogođeni bili tragedijom koja im se dogodila 18. studenog 1991. (kao i susjednom Nadinu kojeg se uvijek zaboravlja i zapostavlja), traže komentar.

”Anja Šimpraga i njezin šef Milorad Pupovac trebaju kleknuti i tražiti oprost od hrvatskog naroda (…) Anja Šimpraga je nepoželjna u Škabrnji! Ne samo ona nego cijeli SDSS i to će tako biti vječno…”, čuli ste to i vi, valjda, od tih ljudi iz Škabrnje. Vidjeli ste one grozne slike Škabrnjana koji okreću leđa Anji Šimpragi dok polaže vijenac.

Znate što? Neka komentar dadne sama Anja Šimpraga. Citiram: ”Tolerancija je vrlina koja omogućuje mir, doprinosi zamjeni kulture rata kulturom mira. Za naše društvo koje je još uvijek snažno obilježeno tragičnom poviješću i ratnim sukobima, tolerancija je osnova za daljnji razvoj i prosperitet. Upravo mjesta najvećih stradanja su mjesta gdje moramo pokazati važnost i značaj tolerancije i mira”. To su njene riječi.

Zapovjednik obrane Škabrnje (ime mu namjerno ne navodim) unaprijed najavljuje kako će vijenac koji položi Anja Šimpraga ”osobno odnijeti, kada se svi maknu, na asfalt pred crkvom sv. Luke, i zapaliti benzinom”.

Eto, tu smo, dragi Hrvati i Hrvatice. Pokušajte se mrziti što nježnije J.

Slučaj dva. Naša kolegica na Autografu, dr. Suzana Večerić je 15. studenog uoči Dana tolerancije, objavila kolumnu kojoj sam dao naslov: ”Ako se ljevičarima gade molitelji na Trgu neka ih ne gledaju”. Jesam li, kao urednik, malo ”zapaprio” tim naslovom? Jesam, ali to su Suzanine riječi, baš tako napisane u kolumni. I to je poanta njene poruke. Ne jedine naravno. Kolegica je željela kazati da nas demokracija ”obvezuje da koegzistiramo tolerantno jedni pored drugih, crveni, plavi, bijeli i oni duginih boja, Ivić Pašalić i ja. Na Trgu bana Jelačića ili na nekoj periferiji Zagreba”.

Tomu bih dodao da, ako molitelji krunice na Trgu smetaju i ako biste im ukinuli pravo da kleče i mole (tko ste vi da sudite o sadržaju njihove vjerničke svijesti??), onda ste zakasnili da ustanete protiv klečanja i molitve na tom istom Trgu od strane umirovljenog pape Benedikta XVI. i tisuće hrvatskih mladih katolika pred oltarnim sakramentom.

Slijedom toga, trebali biste urlati i tražiti zabranu kada na tom ili nekom drugom trgu pjevaju pripadnici Hare Krišne. Svakako očekujem da najenergičnije zatražite zabranu da židovski vjernici pale svijeće za Hanuku, a da ne govorimo o onom groznom, totalitarnom i antiliberalnom običaju da Grad Zagreb okiti božićnu jelku.

Jesam li vam bio jasan, drage Hrvatice i Hrvati? I ja mislim, uz dr. Večerić, da je situacija ovakva: ”da nitko nikog ni u šta ne može uvjeriti kad se zauzmu stavovi ukopani u čvrste busije, a kad se pređe na govor mržnje, situacija postaje sasvim neispravljiva”.

Dakle, kako stojimo s tolerancijom? Odgovorite na ovo pitanje sami sebi, svatko za sebe, ali ja ću reći, ponoviti, da ne stojimo dobro. Prvi put sam u dugoj povijesti Autografa bio primoran zaključati komentare ispod neke kolumne na našem Facebook zidu. Ispod teksta Suzane Večerić su tzv. ljevičari i liberali ispisivali stvarno jako ružne ad hominem napade, vrijeđajući i autoricu i vjernike molitelje.

Dajte da budemo do kraja jasni. Da su ti molitelji stali klečati pred bolnicama u namjeri da vrše prisilu nad ženama koje idu tražiti ili obaviti pobačaj, ja bih prvi njih kritizirao, kao što mi se događa da polemiziram svaki put kada me ”molitelji” (namjerno ovo ide u navodnicima) prepoznaju pred nekom bolnicom i provociraju upadicama.

Ne ostajem im dužan, kako se ono kaže, ali ne jer sam netolerantan, već zato da im kažem da su: a) licemjerni i b) nasrtljivi. Ne, ja ne mislim da je pobačaj dobro, ali sam za to da se sa ženom koja se na pobačaj odlučuje porazgovara, po mogućnosti stručno i s puno pijeteta i napokon da se poštuje njezin izbor.

Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.

Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja te odnos brige za drugoga i autonomije. Tolerancija ne liječi mržnju niti nadomješta ljubav ili solidarnost, niti društvo čini sretnim, slobodnim ili bogatim. Ona društvo čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi.

Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara i teologa, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača europskog ujedinjenja. Jean Monnet, jedan od njih, rekao je 1952. godine: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi u prvom redu zbližavamo ljude”.

Pratite ovu kolumnu. Pratite Autograf. Bit ćete pozvani na sudjelovanje u projektu kojeg uskoro pokrećemo kako bismo zaista živjeli tolerantno i kako bismo se vježbali u dijalogu.

Valja zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.

Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Vjerujem da nas željnih humanizma ima, i da ćemo zajedno uspjeti napraviti velike i važne stvari.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.