Ne znam jeste li primijetili, ali na ekranima naših multipleksa pušu vjetrovi zime. Ne zato što je vani proljeće, i to neočekivano blago za ovu eru klimatskih promjena, nego zato što je praktički cijeli repertoar komercijalnih kina takav da će, ako vam i ne smrzne mozak već pri prvom gledanju, ispiriti kroz njega kroz koji tjedan, ne ostavljajući opaziv trag. [Read more…]
Bitka pet dvoboja
Lako je biti strog do iznemoglosti prema Peteru Jacksonu i njegovoj trodijelnoj adaptaciji Tolkienova Hobita. Od britkog, čitkog klasika dječje književnosti nastao je Frankensteinov (da ne kažem Morgothov) monstrum za čije gledanje, čak i u kraćoj kino-varijanti, treba više vremena nego za čitanje same knjige. No ako već i odlučite pogledati produljenu inačicu filma (što se kod ovog serijala uvijek preporuča, jer iz verzije za kina Jackson često izbaci ono Tolkienu najmilije), onda biste baš mogli pogledati i dodatke, a iz njih ćete saznati za nove monstruoznosti.
Vidjet ćete tako priliku u kojoj Jackson, mrtav umoran i izvaljen na trosjedu, pregledava pokusna animiranja Smauga prikazanog kako ga je Tolkien prikazao (s prednjim i stražnjim nogama, kao i krilima), pa zaključuje da su i on i cijela tvrtka Weta Digital precrknuti da animiraju šest udova u svakom kadru. Stoga odlučuje spojiti krila s prednjim udovima – i nitko da bi riječi zucnuo.
Završni dio priče koju je studio razvukao u trilogiju iz posve pohlepnih razloga daje Peteru Jacksonu i ekipi priliku da vrate autorsku kontrolu nad idejama i temama koje su zaista htjeli ispripovijedati
Ni John Howe, ni Alan Lee, dugogodišnji profinjeni ilustratori Tolkienovih djela, pa ni Philippa Boyens i Fran Walsh, koscenaristice ovih filmova i stvarne nositeljice autorove baklje. Kao i golema većina ostalih elemenata dizajna ove trilogije – od Thorinove brade, preko Beornova doma, do dvorova Vilinkralja – ambijenti trilogije Hobit otvoreno prkose opisima koje je sâm autor dao u svojemu djelu, iako su na njima radili ljudi koji Tolkiena poznaju bolje nego svi mi. Ovi filmovi nisu vjerni predlošku ni opsegom, ni prikazom, dakle. Čime su mu, onda, vjerni?
Začudo, ustrajavanjem na vjernosti ideji.
Trilogija Hobit nije skočila sa stranica knjige na veliko platno neoskvrnuta poput Palade Atene. Ne, nju su oblikovali orkovski elementi poput vlasništva nad autorskim pravima (držao ih je MGM, u stečaju), manjka vremena (Jackson je imao suludo kratku pretprodukciju nakon što je Guillermo del Toro napustio redateljsko mjesto zbog, je li, otegnutog trajanja stečaja) i čistog komercijalnog interesa studija (zašto imati dva filma kad se može imati tri). Sve je to djelovalo poput Sauronova izrugivanja priči o ekranizaciji Gospodaru prstenova.
Sjetimo se, kad su se potkraj devedesetih Jackson i Walsh domogli prava na Tolkienovo kapitalno djelo, stekli su ih kao prava na jedan film, i to u produkciji Harveyja Weinsteina, naspram čije pretile beskrupuloznosti Jabba Hutt djeluje kao anorektičan supermodel. Zatim su pokušali proširiti priliku da snime ljubljeni LOTR kao dva filma kroz ponude drugim studijima, ali nijedan se nije htio izložiti riziku snimanja drugog ako prvi podbaci, sve dok Bob Shaye iz studija New Line – posljednji kojem je projekt bio predstavljen, ni manje ni više – nije rekao one zaista povijesne riječi: “Tri su knjige, zašto ne bi bila i tri filma?”
Sažetiji i koherentniji od ijednog Jacksonova dosadašnjeg posjeta Međuzemlju, ovo je najbolji od tri filma o Bilbu Bagginsu već samo zbog činjenice da najtočnije prati izvorni motiv svojeg nastanka
Tako smo dobili filmsku trilogiju Gospodara prstenova, doduše s krajem drugog filma tamo gdje je prvi trebao završiti. Nakon što su prošli mnogi Oscari i stečajne nagodbe, prava na djelo od kojeg je sve počelo napokon su postala dostupna: ali kad su s odlaskom del Tora Jackson i suurotnici dobili priliku ispripovijedati Hobita u dva filma – što ova građa i više nego zaslužuje, gledano kroz prizmu LOTR-a – produkcijski studio (Warner, konkretno) natjerao ih je da od dva mudro oblikovana, pretkazanjem bremenita filma naprave tri, pregolema i prenapuhana. A to se nije dogodilo u razumnom roku, nego dobrano nakon završetka glavnog snimanja, te je film u jeku postprodukcije morao dodati mjesece snimanja da stvori materijal za srednji nastavak.
Nije čudno, nimalo, da je Jackson bio krepan umoran na kraju postprodukcije Smaugove pustoši, filma kojeg nikad nije namjeravao snimiti i koji nikad nije smio ugledati svjetlost dana kao zasebna cjelina. Ta po mnogočemu najgora adaptacija Tolkiena trudila se količinom zbivanja prikriti činjenicu da nema ni kraja ni početka, što joj je uglavnom i uspjelo.
Sada stižemo do početka kraja, pa imajte strpljenja. Da, Bard u početku Bitke Pet vojski ima svoj ogled sa Smaugom. To nije trebao biti ni završni ni uvodni dio ijednog filma, ali nekom srećom (a sreća je, iz iskustva Gandalfa, Obi-Wana i te ekipe, ionako plod zasluge) funkcionira kao fenomenalna početna sekvenca ovog filma. Peter Jackson oduvijek voli filmove o Jamesu Bondu: Bitka Pet vojski omogućuje mu da barem jedan od šest filmova o Međuzemlju (ako ne računamo uvod Dvije kule) otpočne rasnim primjerom filmske akcije.
Nema drugog filma koji bi se u današnje vrijeme usudio ubiti lik megapopularnog Benedicta Cumberbatcha već u prvih deset minuta: novom Hobitu to je, pak, najbolja preporuka. Sažetiji i koherentniji od ijednog Jacksonova dosadašnjeg posjeta Međuzemlju, ovo je najbolji od tri filma o Bilbu Bagginsu već samo zbog činjenice da najtočnije prati izvorni motiv svojeg nastanka.
Već drugi dvoboj filma jasno ga razlaže. Iako je sâm podzaplet s Gandalfovim odlaskom u Dol Guldur nužno izgubio misterioznost i urgentnost razvlačenjem kroz tri filma, dolazak Bijelog vijeća na obračun s Nekromantom točno je onakav prizor zbog kakvih ove ekranizacije imaju svoj razlog postojanja. Tolkien ga nikad nije izravno opisao u svojim knjigama, ali dao je dovoljno naznaka za cjelovitu adaptaciju – koju i dobivamo, u spektakularnoj vizualizaciji koja, začudo, čak uspijeva vizualno objasniti da je Sauron prognan na krajnji istok Međuzemlja. Za redatelja koji inače redovito brka strane svijeta ovo je pozamašan uspjeh.
Kako ne bi izravno konkurirao bitkama kojima završava “Povratak kralja”, Jackson mudro prebacuje težište na dvoboje koji se vode prije i tijekom naslovne bitke: najteži od njih onaj je koji se vodi u Thorinu samom
Treći je dvoboj umnogome zanimljiviji od ijednog oružanog u filmu. Vodi ga Thorin Hrastoštit sâm sa sobom, kad se pred vratima Pustogore okupe vojske Vilenjaka, Ljudi i Patuljaka željnih udjela u nesagledivome blagu zaostalom za Smaugom. (Forbes je procijenio najmoćnijeg zmaja Trećeg doba Međuzemlja najbogatijim likom u povijesti fikcije; ostavinske zavade vodile su se i s mnogo manjim povodom.) Thorin se nećka bi li jednostavno zapečatio svoje dveri i prepustio izvanjski svijet vihoru rata, ili se hrabro uključio u boj, kao nekoć pred dverima Morije.
Motiv je uvelike sličan onome koji je u prethodnome filmu vodio vilinkralja Thranduila – motiv odabira između izolacionizma i suosjećajnosti koji tvori velik dio Tolkienovih preokupacija. Ovdje je dodatno spregnut s temom koja je također intrigirala Tolkiena zbog svoje stalne prisutnosti u tekstovima ranog srednjeg vijeka, stalnog izvora njegova nadahnuća: temom zmajske bolesti.
Što je to u zlatu što stvara pohlepu i ubija suosjećanje? Tolkien je smatrao da se doslovce radi o bolesti, i to s ontološkim uzrokom. Smaug je, kao posljednji zmaj, bio idealno utjelovljenje onih 0,0001% koji drže većinu bogatstva svijeta, ali i fundamentalno netko i nešto drugo. Kada Thorin kao baštinik tog blaga oboli od zmajske bolesti, tema se prenosi na njega, za kojega znamo da je sposoban za empatiju i nesebičnost, čak i junaštvo. S jedne strane borbe za prevagu nad njegovom dušom leži nesagledivo zlato: što je protuteža?
Ispostavlja se da ova trilogija razrađuje Tolkienove teme zmajske bolesti – pohlepe i bešćutnosti, svega onoga što zaista mori svijet u kojem živimo – iscrpnije nego što je sâm autor u svojoj dječjoj knjizi mogao
Jedan maleni Hobit.
Bitka Pet vojski upravo ingeniozno razrađuje ovaj motiv, inače uvelike pritajen u izvorniku, kroz nekoliko mudro osmišljenih i vrsno odglumljenih trenutaka između Thorina i Bilba. Ako je kušnja Prstena bila kušnja moći, kušnja zlata je kušnja pohlepe: ova Jacksonova adaptacija zbog nje dobiva svoj razlog postojanja u ovolikom obujmu, jer je u njoj razvila motiv koji u knjigu Hobit nije stao. Gandalfove riječi izgovorene u Rivendellu u prvome filmu sada prerastaju u djela, a Bilbo u ovome filmu napokon zaslužuje naziv naslovnog protagonista.
Preostala dva dvoboja tvore okosnicu kulminacije filma: sukobi s Azogom, odnosno Bolgom, antagonistima tako nespretno uvedenim u radnju kroz prva dva nastavka. Nekoliko redaka iz knjige pružaju Jacksonu mogućnost da prikaže nešto što nije mogao još od kraja Prstenove družine – smrt protagonista. No dok je ondje imao jednu, ovdje mu priča daje tri. I ne zvao se on Peter Jackson ako iz njih neće izmusti i posljednju trunku kako akcije, tako i patosa.
Koliko god ti prizori dugi i razrađeni bili, oni mu bar pružaju mogućnost da radi ono što najbolje zna – isprepliće više povezanih, a lokacijski izmještenih zbivanja u dugu sekvencu.
Iako iz očitih razloga ova ne može (i ne želi) parirati kulminaciji Povratka kralja, umnogome je najbravuroznije režiran dio ove filmske trilogije, te dobrodošao odmak od potencijalnog ponavljanja situacija iz bitaka na Pelennorskim poljima i pred Crnim dverima: naslovna Bitka Pet vojski stalno je u drugom planu dvoboja vođenih na Gavranbrijegu ponad nje.
Jackson čak ima dovoljno osjećaja za tempo i ritam da, kad vihor prohuji, pruži dvojici preživjelih protagonista trenutak da sjednu, i zagledaju se u prazno, i pripale duhan, baš kao pravi ratni veterani. Za Martina Freemana i naročito Sir Iana McKellena to je umnogome krunski trenutak uloga koje su im presudno obilježile karijeru.
Ne, Bitka Pet vojski nema vremena (barem u kino-verziji) zaista zaokružiti svoju priču: nećemo, tako, saznati čak ni što je bilo sa zlatom oko kojeg se cijela radnja vrtjela, kao ni sudbine bitnih likova poput Barda i Daina. To bi u svakom drugom filmu bio krunski promašaj dramaturgije, razlog apsolutnog raspada cijele priče. Ovdje, začudo, to nije slučaj. Zašto?
Nakon desetljeća i pol provedenih u Jacksonovu Međuzemlju, putovanje završava dosad najbolje strukturiranim filmom, najvjernijim ideji vodilji. Usprkos svim greškama u koracima, rastanak s Hobitima i družinom ne može ne biti sjetan
I opet zato što film ostaje do kraja vjeran ideji.
Za razliku od beskrajno razvučene završnice Povratka kralja u koju nije čak uspio uvrstiti glavnu temu što sjetno struji kroz posljednje, šture stranice Tolkienova djela – prolaska ere Vilenjaka i kraja čarolije u Međuzemlju, koje se time pretvara u ovaj običan, ljudski, naš svijet – svršetak Hobita ujedno je vjeran knjizi i motivski posve dosljedan svemu onome o čemu je film zaista pričao.
Ne, čak ni Shire, kao idealni dom, nije savršen, nije posve imun na pohlepu: Lobelia Sackville-Baggins samo je Smaug iz našeg sokaka. Ali dokle god ima onih koji će u mogućnosti da iz malenoga žira izraste veliki hrast vidjeti više ljepote nego u golemim dvoranama krcatim zlatom, dotle na ovome svijetu ima dobrote, dobrote za koju se valja boriti.
Čak i rastegnuta na tri filma iz isključivo zmajskih razloga, trilogija Hobit Petera Jacksona završava tom izuzetno pogođenom notom: ne kao monstrum, nego kao ono dobroćudno, maleno stvorenje čije ime nosi.
Zmaj od Međuzemlja
Odluku o gledanju Smaugove pustoši, novog nastavka Hobita po Peteru Jacksonu, svakako ste donijeli najkasnije lani, nakon Neočekivanog putovanja. A to je bio najgledaniji film u Hrvatskoj 2012. godine dobrim dijelom i zato što je u tehničkom smislu pružio kod nas dosad najraskošniji kino-doživljaj – opisiv papazjanijom pojmova poput IMAX, 5K razlučivost i 3D HFR. Smaugova pustoš tomu pridodaje 4DX format, s pomičnim sjedalicama, mirisima, prštalicama i bljeskalicama… Pa, ako vam je do spektakla, cirkus se vratio u grad, uzbudljiviji nego ikad.
A ako vam je do ozbiljnog adaptiranja Tolkienova djela, da vidimo ima li ovdje i toga.
Kao i u slučaju Gospodara prstenova, nesporno je da Jackson i njegovi suscenaristi – životna partnerica Fran Walsh i njihova prijateljica Philippa Boyens, štovateljica Tolkienova djela – rade ove filmove iz ljubavi, neovisno o novcu. Doduše, ne nužno i na najpametniji mogući način. Jackson je samom sebi pucao u nogu kad je u ljeto 2012. donio odluku da od predloška snimi ne dva planirana, nego tri filma. S jedne strane, time je studiju Warner Bros. donio novu franšizu koja zajamčeno nosi globalnih milijardu dolara po nastavku. S druge, time si je zadao glavobolje oko restrukturiranja građe od kojih pate oba dosadašnja nastavka, a Smaugova pustoš naročito.
Da se razumijemo, bilo je nužno proširiti radnju, čak i s posve akademskog stanovišta. Tolkien je Hobita sročio kao epizodičnu priču za djecu, crpeći iz svog preobilnog poznavanja mitološke baštine pri stvaranju radnje u kojoj mu protagonisti, naslovni Hobit i trinaest Patuljaka, idu iz pustolovine u pustolovinu. Trolovi! Vilenjaci! Orci! Golum! Vukovi! To je kratkih šest poglavlja u knjizi iz kojih je stvoren cijeli prvi film. Drugi je pak sročen od sljedećih sedam poglavlja, što će reći: Beorn! Pauci! Šumski Vilenjaci! Ljudi! Pustogora! Drozd! I, napokon, zmaj! Ipak je to dječja književnost, pisana za čitanje u kratkim odsječcima prije spavanja.
Ako vam je do spektakla, cirkus se vratio u grad, uzbudljiviji i tehnološki unapređeniji nego ikad; ako vam je do ozbiljnog adaptiranja Tolkienova djela, da vidimo ima li ovdje i toga
Tek je pri pisanju Gospodara prstenova Tolkien temeljito spojio svijet Hobita s vrelom svojega mitografskog nadahnuća i stvorio Treće doba Međuzemlja, daleko ozbiljniji svijet u kojem su se mnogi od nas u proteklih šezdesetak godina drage volje znali izgubiti. A Jackson, budući da je već (sukladno svojim sposobnostima) predočio taj svijet na filmu, nije mogao Hobita ekranizirati kao puku dječju knjigu: ovi su filmovi morali biti ozbiljniji od nje, i poslužiti se onim sastavnicama uozbiljavanja koje je naknadno stvorio sâm Tolkien.
Većina stvari koje film dodaje predlošku, tako, ima utemeljenje u širem opusu autora izvornika. Čak i ono što ne pridodaje s takvim ovlaštenjem često stoji na tragu širih motiva Tolkienova stvaralaštva. U prvom je filmu to bilo naglašavanje opreke između pojma ugodno skućenog hobitskog života i beskućništva Patuljaka. Ne zalazeći preizravno u (Tolkienu mrsku) alegoriju, Jackson je u Neočekivanom putovanju umješno razradio sudbinu toga bradatog, nosatog i zlatom opsjednutog naroda kojemu više od svega na svijetu nedostaje dom, i to na način koji je u krugovima tolkienista davno prepoznat kao Tolkienovo neizravno aludiranje na sudbinu jednog sličnog, a stvarnog naroda.
Bilbovo stajanje na stranu Thorinove družbe ne može se ne iščitati kao ganutljiva Jacksonova posveta piscu koji je, bijući rodom Nijemac i veliki germanist, 1938. godine glatko odbio nacističkog nakladnika koji je od njega tražio potvrdu o rasnoj čistoći riječima: “Ako dobro shvaćam, pitate me jesam li židovskoga podrijetla, a na to moj jedini odgovor može glasiti da žalim što nemam nijednog pretka iz toga darovitog naroda.”
Jacksonovo izuzetno intrigantno naglašavanje srodnosti patuljačke i židovske dijaspore nije, nažalost, dobilo daljnju razradu u Smaugovoj pustoši – ako se izuzme trenutak s Gloinom, jednim od rijetkih Patuljaka koje ćete nakon ovog filma moći prepoznati, sve i ako nakon prvog niste. Ipak, tu su neke tematske okosnice koje film uspješno iščitava iz svoga predloška.
Nesporno je da Peter Jackson i njegovi suscenaristi rade ove filmove iz ljubavi, neovisno o novcu. Doduše, ne nužno i na najpametniji mogući način
Jedna od njih je vječna napetost između konzervativnog izolacionizma (oličenog u Thranduilu, vladaru vilenjačke Šumske kraljevine u Mrkodolu) i suosjećajnog aktivizma (oličenog u Tauriel, zapovjednici njegove straže). Taj motiv, tek u naznakama prisutan u predlošku, film odvodi u neočekivanim smjerovima. Jacksonovo prikazivanje Vilenjaka koji čiste šumu Mrkodol od paukova poteklih iz tvrđave Dol Guldur, umjesto da priređuju vilin-gozbe po šumi, Tolkien bi svakako odobrio. Nisam siguran što bi mislio o naklonosti koju Tauriel, bijući nedostojna Thranduilova sina, princa Legolasa, razvije prema jednom Patuljku: ali ta je narativna nit, kao i sve ostale u Smaugovoj pustoši, ostala nedorečena u filmu.
Druga je okosnica dolazak družbe u svijet ljudi – Ljudi, kako to piše Tolkien, jer je riječ o jednom od mnogih naroda Međuzemlja – i popratni svijet politike. Od natruha u tekstu Jackson stvara preslatku minijaturu o kvarnosti koju vlast sa sobom donosi: naoko nebitan za radnju, ovaj bi motiv opreke između junačkog podrijetla Ljudi iz Jezergrada i njihove buržujske korumpirane svakodnevice još i mogao izrasti u nešto vrijedno spomena u trećem, završnom filmu.
Treća i najbitnija okosnica sâm je naslovni lik filma – zmaj Smaug. Magazin Forbes nedavno ga je proglasio najbogatijim likom cjelokupne beletristike, a Jackson njegovo blago prikazuje na najupečatljiviji mogući način, kao brdo zlata i dragulja veličine, pa, stvarnog brda. Dovoljno je veliko da svojeg nepravednog vlasnika pretvori u božanstvo pohlepe, sebičnosti i sujete. A kako Jackson odlučuje ne doreći ni njegovu priču u ovome filmu, već ga pušta da obliven zlatom izleti u noć kao prijetnja svekolikoj buržoaziji Međuzemlja, sve mi se čini da bi Jacksonov Smaug mogao postati popkulturni simbol pošasti koju financijska zajednica sije svijetom, što Forbesu sigurno nije bilo ni nakraj pameti.
Ipak, sve te tematske silnice filma ostaju prikrivene pod talogom dramaturških nesuvislosti stvorenih razvlačenjem radnje. Kad već ne može doreći svoju priču, Jackson se trudi zamazati oči gomilanjem akcije i incidencija – pri čemu se nemalo pogubio. Evo nekoliko primjera.
Od natruha u tekstu Jackson stvara preslatku minijaturu o kvarnosti koju vlast sa sobom donosi: naoko nebitan za radnju, ovaj bi motiv opreke između junačkog podrijetla Ljudi iz Jezergrada i njihove buržujske korumpirane svakodnevice još i mogao izrasti u nešto vrijedno spomena u trećem, završnom filmu
Gandalfova potraga za podrijetlom Morgulske oštrice, nadugačko uvedena u prvom filmu, ne dovodi ga ni do njezina vlasnika, Kralja-vješca iz Angmara, a ni do drugog žitelja Dol Guldura, Thorinova oca Thraina, spomenutog na samom početku ovog filma. Ako je ekranizacija već htjela uvrstiti ovaj detektivski podzaplet, baš ga je i mogla odraditi suvislo.
Još gore stoji stvar s orkovskim čoporom koji za potrebe filma cijelo vrijeme progoni Thorinovu družbu. Silni Azog Oskvrnitelj možda je i poslužio kao dojmljiv antagonist na kraju prvog filma, ali ovdje je sveden na dokoličarenje po Dol Gulduru sve dok opet ne postane bitan za radnju u trećem nastavku. Njegovu ulogu nespretno preuzima drugi Ork, Bolg, s istim problemima koje je taj element dramaturgije imao u prvom filmu: ovi su dušmani veći od Uruk-haija iz Gospodara prstenova i jednako se tako mogu kretati danju (što retroaktivno uništava dobar dio poante tog unaprijeđenog Sarumanova soja), a ipak nisu u stanju dokrajčiti nijednog Patuljka. Ipak, barem filmu omogućavaju jednu vrhunsku cirkusku točku – Jacksonovo tumačenje bijega u bačvama upravo je onakva scena zbog kakvih su izmišljene te nove prikazivačke tehnologije, tako puna vizualnih gegova i nesputane akcije da filmu vraća dobar dio energije presudno potrebne djelu koje mora nekako oduševiti i djecu, pa makar i na posve drugačiji način nego knjiga.
Doduše, da bi Smaugovoj pustoši oblikovao završetak, Jackson ubacuje prizore u kojima Bolgova banda upada u Jezergrad i napada ondje zaostale Patuljke. Pritom se strahovito glasno vrišti, krši, lomi i kolje, a da nijedan stražar i susjed u toj vrlo skučenoj naseobini – natenane prikazanoj kao mjesto puno uhoda, gdje i zidovi imaju uši – ništa ne primijeti. Ova sekvenca po svojoj nesuvislosti nadmašuje čak i najgore gluposti u Gospodaru prstenova, zato što remeti zanimljiviju naporednu radnju u Ereboru, a i zato što je, pogađate, nedovršena.
Dotična naporedna radnja u Ereboru zanimljiva je dokle god počiva na neizvjesnosti Bilbova nadmudrivanja sa Smaugom. Radnja i knjige i filma traži da Smaug pritom zaključi kako Bilbo dolazi iz Jezergrada, te pođe u napad na njega: ali kako je ovo sad završna sekvenca filma, Jackson joj pridodaje cijeli novi splet nastojanja Patuljaka da igrom mačke i miša nadvladaju Smauga, možda zanimljiv kao ideja i spektakularan kao čisto gledateljsko iskustvo, ali bolno blesav kao nizanje sve apsurdnijih prizora sve do očekivano nedovršena kraja.
Ovaj će film, nadajmo se, imati smisla nakon što se pogleda treći – ali ni za jedan se film to nikada ne bi trebalo reći
Inače, Tolkien je obožavao neizvjesne svršetke. Jackson, koji nije najbolje filmski dočarao ni Samovu neizvjesnost u Cirith Ungolu, ni neizvjesnost vojski zapada pred Crnim dverima Mordora, sad pod stare dane pokušava izvesti nešto slično u Smaugovoj pustoši. Ali Bilbovo “Što smo to učinili?” jedva da se može okarakterizirati kao upečatljiv cliffhanger, čak i uz maksimalno uvažavanje svih konotacija Smaugove prijetnje i patuljačke preuzetnosti koja ju je poslala u napad na svijet. Ovaj će film, nadajmo se, imati smisla nakon što se pogleda treći – ali ni za jedan se film to nikada ne bi trebalo reći.
Povrh svega, Smaugova pustoš ne izgleda dobro. Vođen samo sebi shvatljivim zaključkom da će smanjivanjem zasićenosti boje dobiti “ozbiljniji” film – baš kao i u slučaju filma Dvije kule, srednjeg nastavka prethodne trilogije – Jackson uništava dobar dio inače sjajne fotografije Andrewa Lesnieja, pa time i rada svojih scenografa, dekoratera i kostimografa. Film je tako nezasićen da mu dugi dijelovi izgledaju doslovce monokromatski. Čemu? Ovakvo vizualno pustošenje samo stvara gledateljski zamor i čini film artificijelnijim nego što bi trebao biti, čak i ako jest velikim dijelom stvoren uz pomoć računala Jacksonove tvrtke Weta Digital.
Nije lijepo ni to što redatelj koji je svojedobno u Prstenovu družinu unio niz kadrova koji prate Tolkienove znamenite ilustracije iz Hobita sad naprasno odlučuje prikazivati nešto sasvim drugo. Od Beornove kuće, preko dvorova Vilinkralja i samog Erebora, ovdje doslovce ništa ne izgleda onako kako je Tolkien prikazao. Nije to, doduše, ni ružno ni za film fatalno, sve dok ne dođemo do Smauga – i shvatimo da to nije onaj najznamenitiji, najdičniji zmaj iz cjelokupne književnosti 20. stoljeća, s četiri noge za hodanje i raskošnim zasebnim krilima na leđima, nego samo još jedan u nizu suvremenih “anatomski točnih” zmajeva s krilima na podlakticama. Koliko god se truda uložilo u njega, Smaug bez ičega na leđima izgleda jednostavno golo i bijedno – kao puzavi šišmiš. A i jedva da se nazire da je crven.
Uglavnom: Smaugova pustoš najmanje je vjerna Jacksonova adaptacija Tolkiena, a zasebno gledano i najslabiji od dosadašnjih pet naslova. Svejedno, film je dovoljno uzbudljiv i raskošan da pri gledanju to pretjerano ne smeta – a teško da će se itko tko i njega odgleda odlučiti zanemariti završni nastavak dogodine. A tu je i bar mala utjeha u vidu još jedne veličanstvene glazbene partiture Howarda Shorea, kojoj mane filma ne mogu oduzeti baš ništa. Među medijskim adaptacijama Tolkiena kroz proteklih tričetvrt desetljeća, Shoreova glazba za pet kopalja nadvisuje sve – uključujući i filmove za koje je napisana.