novinarstvo s potpisom
Eliezer Papo
Dio drugi:
Pashalna žrtva onako kako je Torom zapovjeđena daleko je više politički/revolucionarni čin, nego li ritualni akt. Ona, zapravo, predstavlja vid unaprijednog osiguravanja organizatora ustanka od eventualnog kompromiserstva Izraelaca. [Read more…]
Eliezer Papo
Dio prvi:
”Kažite svemu zboru sinova Izraelovih i recite: Desetoga (dana) ovoga mjeseca svaki čovjek neka uzme jagnje (ili jare) po domovima otačkim (porodicama) – jagnje (ili jare) po kući. A, ako li bi dom bio mali za (cijelo) jagnje (ili jare) – neka uzmu on i susjed najbliži domu njegovom, pa prema broju duša – prema broju sudionika obroka neka se podjele. A jagnje (ili jare) neka bude zdravo, muško, od godine dana – između ovaca ili koza uzmite ga. I čuvajte ga do četrnaestoga dana u mjesecu – i tada cijeli zbor Izraelov neka ga zakolje s večeri. I neka uzmu krvi i neka stave na oba dovratka i prag gornji na kućama u kojima će ga jesti. I neka jedu meso ove noći na vatri pečeno, sa macot i sa merorim. Ne jedite ga sirovog ili u vodi kuvanog – nego na vatri pečenog – s glavom s nogama i drobom. I ne ostavite od njega ništa do ujutru, a ako bi nešto (ipak) ostalo do ujutru spalite ga na vatri. A ovako ćete ga jesti: bedra vaša opasana, obuća vaša na nogama vašim, a štapovi vaši u rukama vašim – i ješćete ga u žurbi (pometnji) – jer je prolazak Gospodnji. I proći ću po zemlji egipatskoj ove noći, i pobiću sve prvence u zemlji egipatskoj – od čovjeka do živinčeta, i svim ću boštvima egipatskim suditi – Ja sam Gospod. I krv će vam biti za znak na kućama u kojima ste – pa kad vidim krv proći ću vas – pa neće biti među vama pomora kad budem ubijao po zemlji egipatskoj. I ovaj će vam dan biti spomen i praznovaćete ga (kao) praznik Gospodnji po svim koljenima svojim – dekret je vječni svetkujte ga”. (Druga knjiga Mojsijeva 12:3-14)
***
Jedna od temeljnih ideja judaizma je da božanske zapovijesti imaju smisla. Činjenica da racional svake pojedine zapovijesti nije baš uvijek očigledan ne znači da on i ne postoji.
R.Moše ben Majmon (u Evropi poznatiji kao Majmonides), za koga jevrejska tradicija veli: ”Od Mojsija (koji je dao Toru) do Mojsija (sina Majmonovog) nije bilo nikog poput Mojsija”, u svom čuvenom ”Vodiču zabludjelih”, u prilog ovoj tvrdnji navodi činjenicu da je u Talmudu zabilježeno kako je mudri car Solomon znao smisao svih micvot osim jedne, one o pepelu crvene krave – što pokazuje da, barem za 612 zapovjedi, postoji racionalna osnova – jer barem jedan čovjek ju je dokučio.
Odmah poslije toga, na sebi svojstven način, Majmonides prelazi na objašnjavanje racionalne osnove baš te iste zapovijesti o spaljivanju crvene krave, vjerovatno rukovodeći se idejom da ako dokaže njenu smislenost, tad bi dokazao da sve micvot imaju smisla.
Naravno, u nastavku teksta on objašnjava racional i mnogih drugih zapovijesti.
Cilj ovog eseja u nastavcima je izvođenje vježbe iz primjenjivanja Majmonidesove metodologije na biblijski tekst o pashalnoj žrtvi koju su drevni Izraelci morali zaklati u Noći Izlaska (a kasnije svake godine 14-og Nisana u znak uspomene na Izlazak), kako bi je blagovali zajedno sa gorkim travama i opresnicima.
S vremenom se u jevrejskoj tradiciji razvilo i posebno ime kojim se opisuje Noć Izlaska: Lel aseder (Noć reda). Seder na hebrejskom znači red, a sama činjenica da se u jevrejskoj liturgici samo, jedino i isključivo ovaj noćni obred naziva redom, ukazuje da su rabini doživjeli sistem propisa koji se odnose na izvornu pashalnu večeru u Noći Izlaska (kao i na spomen-večere koje se, otad pa do danas, izvode u znak sjećanja na onu prvu) kao Mojsijev pokušaj da se redom usprotivi neredu, čvrstim poretkom anarhiji.
Odnosi roba i robovlasnika, strah što ga sto robova osjeća pred robovlasnikom, zasnovani su na ropskoj internalizaciji ideje o supremacionizmu robovlasnika. Sudeći prema neučestalosti njihovih ustanaka, robovi kao da su se rijetko pitali otkud robovlasniku uopšte pravo da ih izrabljuje. To ”pravo” je u svijesti roba često bivalo ”bogom dano”, i kao takvo predstavljalo je normalan poredak stvari na svijetu.
Izlazak iz Egipta nije klasična revolucija kojoj je krajnji cilj smjena vladajuće garniture, revolucija u kojoj organizatori ustanka zauzimaju mjesta svojih dojučerašnjih gospodara, dok ovi posljednji postaju sluge svojih bivših robova.
Država koja nije zasnovana na božanskom moralnom zakonu obično predstavlja interese samo jedne klase, jedne stranke – ili jednog naroda. Božiji je cilj, stoga, bio izvođenje uzor-naroda iz začaranog kruga sado-mazohističkog ustrojstva besudne zemlje i bezakone države.
U jednom sado-mazohističkom društvu tiranin je najčešće taj koji (odredbama, vlastitim ponašanjem ili nametanjem tona i pogleda) propisuje norme ponašanja za obje grupe, i za svoju vlastitu – i za ugnjetene.
Njegove norme ne regulišu samo vanjske pojave – nego, u mnogome, određuju i unutrašnji svijet žrtve: njene težnje, ideale i način razmišljanja.
Osjećanja žrtve prema svijetu i ličnosti opresora često su ambivalentni i osciliraju od identifikacije žrtve sa progoniteljem (tako, počesto, progonjeni ”razumiju” zašto su progonjeni, sam sebi pripisuju osobine koje im servira progonitelj), do osjećaja da je nepravedni svijet koji je uspostavila eksploatatorska klasa pogrešan i da ga treba iskorijeniti i sasvim zatrti.
Prvi osjećaj često urađa željom žrtve da i sama postane dostojna tiranisanja drugih, po istom onom obrascu koji su uspostavili njeni eksploatatori. Umjesto nezadovoljstva sistemom, pojavljuje se puko nezadovoljstvo ličnim ili kolektivnim mjestom u istom.
U sistemu u kome ”vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čoeka”, mnogi žele biti vukovi/tirani. Tako žrtva usvaja sistem vrijednosti progonitelja, prihvata ga kao validan i nastoji biti primljena u zajednicu progonitelja – ili, ako to nije moguće, dovesti do zamjene mjesta, po obrascu ”ko bi gori, sad je doli”.
Potonji, pak, osjećaj mogao bi se nazvati negativnom identifikacijom sa tiranijom i eksploatacijom. Žrtva poziva na revolucionarno dokidanje postojećeg poretka, a sve što je simbolisalo vladajuću klasu proglašava se prezrenim, prerasta u tabu i biva etiketirano kao identifikacija sa preživjelim svijetom.
Iz perspektive ličnog i kolektivnog duševnog zdravlja, identifikacija je, bila ona pozitivna ili negativna, na koncu, uvijek, tek puka identifikacija. Identifikacija s nečim spoljašnjim ukazuje na nedostatak unutrašnjeg identiteta.
Bez obzira na to služe li pojedincu ili kolektivu tiranin i tiranija kao pozitivni model, koji treba oponašati – ili kao negativni model, kome se nikad ne smije postati sličnim, takav pojedinac ili kolektiv zapravo nemaju vlastiti sistem vrednovanja pojava. Njegovi/njihovi pogledi zauvijek su određeni starim poretkom.
Tora, do u tančina razrađenim propisima o pashalnoj žrtvi, gorkim travama i opresnicima, na vrlo originalan način, prekida začarani krug patološke veze između progonjenog i progonitelja i sputavajuće binarne pozitivno/negativne identifikacije žrtve i progonitelja.
Radi se o precizno izbaždarenom projektu koji je trojak.
Prvo od ova tri simbolična jela, pashalna žrtva, predstavlja revolucionarno rušenje starog svijeta.
Drugo, gorke trave, predstavlja oplemenjujuće sjećanje na stradanje u starom sistemu, sjećanje koje je usmjereno na sprječavanje ”izrođavanja” revolucije.
Treće, opresci (beskvasni hljebovi), predstavlja vrhunac filigranskog baždarenja novog identiteta: pretvaranje defekta u efekat – odnosno: konverziju jednog moćnog simbola ropstva u jedan još moćniji simbol slobode.
Naredna tri ”poglavlja” ovog eseja posvećena su rasvjetljivanju ove božanstvene strategije rekonstrukcije identiteta (preciznije: dekonstrukcije starog i konstrukcije jednog novog identiteta).
(Nastavlja se)
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Jadranka Brnčić
Pokušati rekonstruirati povijesnoga Ješuu (Isusa, op. ur.) ne znači svesti ga na Židova prvog stoljeća. Svrha rekonstrukcije jest jednostavno upozoriti na Ješuinu ukorijenjenost u njegovoj vlastitoj tradiciji. [Read more…]
Željko Porobija
Ovo je zapravo najkraća moguća verzija priče o tome kako je Sotona postao najpoznatiji lik unutar kršćanstva.
Karijeru je započeo prilično skromno – u svetoj knjizi Židova, koju oni zovu Tora (Zakon, naputak), a kršćani Stari zavjet – Sotona kao lik spominje se tek 4 puta. [Read more…]
Kotel DaDon
(Opaska uredništva: U ovom se feljtonu analizira hrvatski prijevod poznatoga bibilijskog izraza ”oko za oko”. Rad rabina Kotela DaDona pokazuje da se značenje ovoga ”simbola okrutnosti” mora protumačiti u smislu financijske kompenzacije, a ne odmazde ”lex talionis”. Često je razumijevanje sadržaja ovoga teksta, u skladu s većinom hrvatskih prijevoda i prijevoda na druge jezike, potreba odmazde. Rad pomno razmatra značenje ključnih riječi izreke na drugim mjestima u Bibliji te iz brojnih židovskih izvora kroz povijest dokazuje, kako gramatički tako i logički, da značenje teksta mora biti financijska kompenzacija. Bilo koje drugo objašnjenje došlo bi u izravan sukob s nekim od temelja judaizma poput principa ”jednoga zakona za sve’’ ili pravičnosti. Autor također nastoji istražiti što je moglo navesti hrvatske prevoditelje, a tako i druge prevoditelje, da izraz prevedu u smislu odmazde).
4. ”A novac pribavlja sve” (Prop 10,19)? [Read more…]
Kotel DaDon
(Opaska uredništva: U ovom se feljtonu analizira hrvatski prijevod poznatoga bibilijskog izraza ”oko za oko”. Rad rabina Kotela DaDona pokazuje da se značenje ovoga ”simbola okrutnosti” mora protumačiti u smislu financijske kompenzacije, a ne odmazde ”lex talionis”. Često je razumijevanje sadržaja ovoga teksta, u skladu s većinom hrvatskih prijevoda i prijevoda na druge jezike, potreba odmazde. Rad pomno razmatra značenje ključnih riječi izreke na drugim mjestima u Bibliji te iz brojnih židovskih izvora kroz povijest dokazuje, kako gramatički tako i logički, da značenje teksta mora biti financijska kompenzacija. Bilo koje drugo objašnjenje došlo bi u izravan sukob s nekim od temelja judaizma poput principa ”jednoga zakona za sve’’ ili pravičnosti. Autor također nastoji istražiti što je moglo navesti hrvatske prevoditelje, a tako i druge prevoditelje, da izraz prevedu u smislu odmazde).
Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“. [Read more…]
Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“. [Read more…]
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
Religije same po sebi nisu uzrok sukoba među ljudima i narodima premda su često dobro opravdanje za zapodjenuti kakav. No, religije očito ne nude ni razrješenja sukoba. Ili ih vjernici nisu kadri prepoznati u svojim religijama unatoč tomu što je većini njih temeljna poruka – nenasilje i ljubav. Ili, drugim riječima: zabrana ubojstva.
U vremenima kada sukobi među ljudima i narodima postaju sve češći i žešći, nije izlišno prisjetiti se vjeronauka. Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga.
U tome su suglasne sve monoteističke religije: judaizam, islam i kršćanstvo. A ipak, svjedoci smo politizaciji religija kakva dopušta relativizaciju zabrane ubojstva. Čak i u našim svakodnevnim razgovorima o dnevnoj politici. Na nju uglavnom ne možemo utjecati, ali zacijelo možemo imati svoj stav o sredstvima njezina provođenja. Tim više ukoliko smo vjernici. Zabrana ubojstva nije utopija, nego negativni izričaj afirmacije naše ljubavi prema Bogu. A onda, dakako, i prema ljudima, svim živim bićima, prirodi i kozmosu.
U naše će vrijeme revni katolici u svom govoru protiv, primjerice, pobačaja, biti dosljedni logici ljubavi prema Bogu i njegovu samoočitovanju, ali u mnogim drugim slučajevima će ju napustiti. Katolički moralisti će odobravati nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca, pa čak i sudjelovanje u ‘‘pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.
Zapovijed ‘‘Ubijati nećeš“ u biblijskom tekstu jasna je, a semantika bogata uputama kako da se istakne važnost prijevoda u tumačenju ove Zapovijedi. Upotrijebljen glagol racá u hebrejskome znači umoriti, tj. ubiti s predumišljajem. Biblija, međutim, kao što je znano, ne isključuje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda teče mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je počinio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga počinila njegova braća, ni ubojstvo što ga je počinio Mojsije prije no što je bio započeo svoje proročko poslanje.
U Tori ubiti je dopušteno, štoviše, naređeno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem tekućim olovom. Njome su se kažnjavali zločini idolatrije, blasfemije, vračanja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti čovjeka nije imalo većeg značenja.
Stoga se zapovijed ‘‘ubijati nećeš“ pojavila se kao najvažnija inovacija u krvoločnoj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja te zapovijedi šteta prouzročena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Međutim, poslije njezina proglašavanja sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub.
Tako se u slučaju zločina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je počinila, a ne, kao u drugim lokalnim antičkim običajima, na članove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako je obilježavao prijelaz sa zakona jačeg, slobodna da se osvećuje kako mu se prohtjedne, na nov zakon koji je kaznu i pretrpljenu štetu stavljao u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Kur’an to prilagođuje islamu: Biće za biće, oko za oko, nos za nos, uho za uho, zub za zub. Rane se zadaju u skladu s odmazdom. Tko se smiluje briše vlastite grijehe. Tako odmazda radije zagovara oprost grijeha nego da vrši brzu pravdu.
U Evanđelju zapovijed više ne izriče u negativnom, nego u afirmativnom obliku. Zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: ‘‘Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi’“ (Mt 5,38). Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade.
Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Adonaju/JHVH čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
U judaizmu zabrana ubojstva apsolutno je načelo. Štoviše, zajedno s idolopoklonstvom i preljubom/brakolomstvom, umorstvo je jedan od triju teških prekršaja kakvi se ni pod kojom izlikom ne bi smjeli počiniti, čak ni pred smrtnom prijetnjom. Vladajući moral u tradicijskom judaizmu nalagao je uzdržavanje od svakog nasilja.
Nastanak cionističkog pokreta imao je za posljedicu posvemašnju upitnost morala nenasilja nastala iz skrupulozne primjene Šeste (Pete) zapovijedi. Jakov se morao zaodjenuti Ezavovom odjećom. U poremećenom razdoblju cionistički je pokret usvojio laički moral koji relativizira doseg ove Zapovijedi te prihvaća upotrebu vojne sile u obrambene svrhe. “Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati.
Dok je to bila religija katakombi koju je progonila vlast Rimskog Carstva, kršćani su, kao i Židovi, bili žrtve nasilja a ne njegovi poticatelji. No, obraćenje Carstva na kršćanstvo početkom IV. stoljeća pretvorilo je novu službenu religiju u sredstvo moći. Otada je bilo vrlo teško odvojiti duhovno od vremenitog.
Rimske kršćanske legije imale su zadatak da se bore protiv svake nekršćanske moći. Vojna sila je svoj mač preuzela od kršćanske ideologije nenasilja i time nju izobličila. Ukratko, kršćanstvo je interijoriziralo nasilje od kojeg je trpjelo u svojim počecima, potom su njegove vođe od njega pravili sredstvo ekspanzije, dominacije i ugnjetavanja. Invazije, koje su rezultirale križarskim ratovima, slijedile su suludu logiku svetog rata.
Poput kršćanstva, i islam se na bojovan način probio na vrh ogromnog carstva. Prekrio je sve azijske i afričke posjede Bizantskog Carstva, osim Male Azije, k tomu još i Perziju, Afganistan, središnju Aziju i Pirenejski poluotok. Jasno je da taj gigantski teritorij nije bio osvojen pukim propovijedanjem. Zaista, Kur’an preporučuje poštovanje naroda Knjige (židova i kršćana) u mjeri u kojoj se oni podvrgavaju vremenitom autoritetu muslimanskog suvereniteta…
Tako je usud kršćanske ili židovske manjine u islamskoj zemlji bio manje težak od usuda židova ili muslimana u kršćanskoj zemlji. Jednako poput kršćana, ni muslimani nisu oklijevali u tome da svoju vojnu moć upere protiv vlastite braće. Bilo da je riječ o svađama oko nasljedovanja Muhammeda, o endemičnim sukobima među klasama ili među suparničkim dinastijama, o animozitetu između Arapa i Perzijanaca ili Arapa i Turaka, ili o ratovima među modernim arapskim državama, čini se da je islam, kao i kršćanstvo, često bio nemoćan da uguši ubojito nasilje svojih pristaša.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu.
Emmanuel Lévinas preriče zapovijed intenzivirajući je i poosobljujući: ‘‘Ne ubij me“. Ova disproporcija otvara mogućnost za nadilaženje okvira pravednosti i potvrđuje je u njezinu temeljnu moralnom projektu koji je u konačnici – ljubav. Ljubav ima svoju ulogu upravo u središtu same institucije zajednice kakvu konstituiraju pozitivno, bezinteresno pravo: ona u nužnu bezinteresnost pravednosti unosi slobodno zaduživanje unutar uzajamne solidarnosti.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima.
