novinarstvo s potpisom
Jadranka Brnčić
Pokušati rekonstruirati povijesnoga Ješuu (Isusa, op. ur.) ne znači svesti ga na Židova prvog stoljeća. Svrha rekonstrukcije jest jednostavno upozoriti na Ješuinu ukorijenjenost u njegovoj vlastitoj tradiciji. [Read more…]
Željko Porobija
Ovo je zapravo najkraća moguća verzija priče o tome kako je Sotona postao najpoznatiji lik unutar kršćanstva.
Karijeru je započeo prilično skromno – u svetoj knjizi Židova, koju oni zovu Tora (Zakon, naputak), a kršćani Stari zavjet – Sotona kao lik spominje se tek 4 puta. [Read more…]
Kotel DaDon
(Opaska uredništva: U ovom se feljtonu analizira hrvatski prijevod poznatoga bibilijskog izraza ”oko za oko”. Rad rabina Kotela DaDona pokazuje da se značenje ovoga ”simbola okrutnosti” mora protumačiti u smislu financijske kompenzacije, a ne odmazde ”lex talionis”. Često je razumijevanje sadržaja ovoga teksta, u skladu s većinom hrvatskih prijevoda i prijevoda na druge jezike, potreba odmazde. Rad pomno razmatra značenje ključnih riječi izreke na drugim mjestima u Bibliji te iz brojnih židovskih izvora kroz povijest dokazuje, kako gramatički tako i logički, da značenje teksta mora biti financijska kompenzacija. Bilo koje drugo objašnjenje došlo bi u izravan sukob s nekim od temelja judaizma poput principa ”jednoga zakona za sve’’ ili pravičnosti. Autor također nastoji istražiti što je moglo navesti hrvatske prevoditelje, a tako i druge prevoditelje, da izraz prevedu u smislu odmazde).
4. ”A novac pribavlja sve” (Prop 10,19)? [Read more…]
Kotel DaDon
(Opaska uredništva: U ovom se feljtonu analizira hrvatski prijevod poznatoga bibilijskog izraza ”oko za oko”. Rad rabina Kotela DaDona pokazuje da se značenje ovoga ”simbola okrutnosti” mora protumačiti u smislu financijske kompenzacije, a ne odmazde ”lex talionis”. Često je razumijevanje sadržaja ovoga teksta, u skladu s većinom hrvatskih prijevoda i prijevoda na druge jezike, potreba odmazde. Rad pomno razmatra značenje ključnih riječi izreke na drugim mjestima u Bibliji te iz brojnih židovskih izvora kroz povijest dokazuje, kako gramatički tako i logički, da značenje teksta mora biti financijska kompenzacija. Bilo koje drugo objašnjenje došlo bi u izravan sukob s nekim od temelja judaizma poput principa ”jednoga zakona za sve’’ ili pravičnosti. Autor također nastoji istražiti što je moglo navesti hrvatske prevoditelje, a tako i druge prevoditelje, da izraz prevedu u smislu odmazde).
Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“. [Read more…]
Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“. [Read more…]
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
Religije same po sebi nisu uzrok sukoba među ljudima i narodima premda su često dobro opravdanje za zapodjenuti kakav. No, religije očito ne nude ni razrješenja sukoba. Ili ih vjernici nisu kadri prepoznati u svojim religijama unatoč tomu što je većini njih temeljna poruka – nenasilje i ljubav. Ili, drugim riječima: zabrana ubojstva.
U vremenima kada sukobi među ljudima i narodima postaju sve češći i žešći, nije izlišno prisjetiti se vjeronauka. Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga.
U tome su suglasne sve monoteističke religije: judaizam, islam i kršćanstvo. A ipak, svjedoci smo politizaciji religija kakva dopušta relativizaciju zabrane ubojstva. Čak i u našim svakodnevnim razgovorima o dnevnoj politici. Na nju uglavnom ne možemo utjecati, ali zacijelo možemo imati svoj stav o sredstvima njezina provođenja. Tim više ukoliko smo vjernici. Zabrana ubojstva nije utopija, nego negativni izričaj afirmacije naše ljubavi prema Bogu. A onda, dakako, i prema ljudima, svim živim bićima, prirodi i kozmosu.
U naše će vrijeme revni katolici u svom govoru protiv, primjerice, pobačaja, biti dosljedni logici ljubavi prema Bogu i njegovu samoočitovanju, ali u mnogim drugim slučajevima će ju napustiti. Katolički moralisti će odobravati nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca, pa čak i sudjelovanje u ‘‘pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.
Zapovijed ‘‘Ubijati nećeš“ u biblijskom tekstu jasna je, a semantika bogata uputama kako da se istakne važnost prijevoda u tumačenju ove Zapovijedi. Upotrijebljen glagol racá u hebrejskome znači umoriti, tj. ubiti s predumišljajem. Biblija, međutim, kao što je znano, ne isključuje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda teče mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je počinio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga počinila njegova braća, ni ubojstvo što ga je počinio Mojsije prije no što je bio započeo svoje proročko poslanje.
U Tori ubiti je dopušteno, štoviše, naređeno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem tekućim olovom. Njome su se kažnjavali zločini idolatrije, blasfemije, vračanja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti čovjeka nije imalo većeg značenja.
Stoga se zapovijed ‘‘ubijati nećeš“ pojavila se kao najvažnija inovacija u krvoločnoj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja te zapovijedi šteta prouzročena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Međutim, poslije njezina proglašavanja sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub.
Tako se u slučaju zločina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je počinila, a ne, kao u drugim lokalnim antičkim običajima, na članove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako je obilježavao prijelaz sa zakona jačeg, slobodna da se osvećuje kako mu se prohtjedne, na nov zakon koji je kaznu i pretrpljenu štetu stavljao u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Kur’an to prilagođuje islamu: Biće za biće, oko za oko, nos za nos, uho za uho, zub za zub. Rane se zadaju u skladu s odmazdom. Tko se smiluje briše vlastite grijehe. Tako odmazda radije zagovara oprost grijeha nego da vrši brzu pravdu.
U Evanđelju zapovijed više ne izriče u negativnom, nego u afirmativnom obliku. Zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: ‘‘Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi’“ (Mt 5,38). Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade.
Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Adonaju/JHVH čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
U judaizmu zabrana ubojstva apsolutno je načelo. Štoviše, zajedno s idolopoklonstvom i preljubom/brakolomstvom, umorstvo je jedan od triju teških prekršaja kakvi se ni pod kojom izlikom ne bi smjeli počiniti, čak ni pred smrtnom prijetnjom. Vladajući moral u tradicijskom judaizmu nalagao je uzdržavanje od svakog nasilja.
Nastanak cionističkog pokreta imao je za posljedicu posvemašnju upitnost morala nenasilja nastala iz skrupulozne primjene Šeste (Pete) zapovijedi. Jakov se morao zaodjenuti Ezavovom odjećom. U poremećenom razdoblju cionistički je pokret usvojio laički moral koji relativizira doseg ove Zapovijedi te prihvaća upotrebu vojne sile u obrambene svrhe. “Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati.
Dok je to bila religija katakombi koju je progonila vlast Rimskog Carstva, kršćani su, kao i Židovi, bili žrtve nasilja a ne njegovi poticatelji. No, obraćenje Carstva na kršćanstvo početkom IV. stoljeća pretvorilo je novu službenu religiju u sredstvo moći. Otada je bilo vrlo teško odvojiti duhovno od vremenitog.
Rimske kršćanske legije imale su zadatak da se bore protiv svake nekršćanske moći. Vojna sila je svoj mač preuzela od kršćanske ideologije nenasilja i time nju izobličila. Ukratko, kršćanstvo je interijoriziralo nasilje od kojeg je trpjelo u svojim počecima, potom su njegove vođe od njega pravili sredstvo ekspanzije, dominacije i ugnjetavanja. Invazije, koje su rezultirale križarskim ratovima, slijedile su suludu logiku svetog rata.
Poput kršćanstva, i islam se na bojovan način probio na vrh ogromnog carstva. Prekrio je sve azijske i afričke posjede Bizantskog Carstva, osim Male Azije, k tomu još i Perziju, Afganistan, središnju Aziju i Pirenejski poluotok. Jasno je da taj gigantski teritorij nije bio osvojen pukim propovijedanjem. Zaista, Kur’an preporučuje poštovanje naroda Knjige (židova i kršćana) u mjeri u kojoj se oni podvrgavaju vremenitom autoritetu muslimanskog suvereniteta…
Tako je usud kršćanske ili židovske manjine u islamskoj zemlji bio manje težak od usuda židova ili muslimana u kršćanskoj zemlji. Jednako poput kršćana, ni muslimani nisu oklijevali u tome da svoju vojnu moć upere protiv vlastite braće. Bilo da je riječ o svađama oko nasljedovanja Muhammeda, o endemičnim sukobima među klasama ili među suparničkim dinastijama, o animozitetu između Arapa i Perzijanaca ili Arapa i Turaka, ili o ratovima među modernim arapskim državama, čini se da je islam, kao i kršćanstvo, često bio nemoćan da uguši ubojito nasilje svojih pristaša.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu.
Emmanuel Lévinas preriče zapovijed intenzivirajući je i poosobljujući: ‘‘Ne ubij me“. Ova disproporcija otvara mogućnost za nadilaženje okvira pravednosti i potvrđuje je u njezinu temeljnu moralnom projektu koji je u konačnici – ljubav. Ljubav ima svoju ulogu upravo u središtu same institucije zajednice kakvu konstituiraju pozitivno, bezinteresno pravo: ona u nužnu bezinteresnost pravednosti unosi slobodno zaduživanje unutar uzajamne solidarnosti.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima.
Za prvoga javnoga Angelusa 17. ožujka 2013. papa Franjo je kardinala Kaspera nazvao ‘‘dobrim teologom“ jer mu se svidjela Kasperova tek izašla knjiga o milosrđu (Misericordia. Concetto fondamentale del Vangelo, Queriniana, Rim 2013). Milosrđe je ključ Papinih pastoralnih gesta, riječi i nastojanja. ‘‘Imati iskustvo milosrđa“ – kaže kardinal Kasper – ‘‘mijenja svijet“. A mijenja i Crkvu i njezin odnos prema onome što zove ‘‘svijetom“.
Hebrejski jezik ne poznaje mnogo apstraktnih imenica te vrlo često konkretnom slikom dočarava duhovno značenje pojedine riječi. Iz hebrejske imenice rehem (maternica; množ. rehamim) izvedeni su prijevodi Božjeg atributa milosrđa i samilosti. Nalazimo ih i u Tori i u Kur’anu (arapska riječ harahman, milosrđe, također znači: maternica). Atributi milostiv i samilostan označuju dvojakost Božjeg milosrđa: ono je prema svijetu poput maternice prema ljudskom biću, a ujedno u sebi sadrži sva moguća svojstva i značenja maternice: nježnost, zaštitu, bezuvjetnost.
Kada u liturgiji ili u molitvi zazivamo Gospodnje smilovanje (Gospodine, smiluj se ili Gospodi, pomiluj; grč. Kyrie eleison), prizivamo zapravo, Božje milovanje.
Proturječje među strogoćom i materničnom blagošću sklupčano je u krilu samoga biblijskoga Boga, čas materničnoga poput majke, čas strogog i pravednog poput oca spram svojoj djeci. Ovisno o razdoblju, stjecaju okolnosti i ovisno o tekstovima, židovi, kršćani i muslimani pridavali su veću važnost jednoj ili drugoj od ovih dviju krajnosti. Kršćanstvo, koje toliko inzistira na pojmu ljubavi, često je zapostavljalo majčinsku dimenziju Božjega bića. Premda u novije vrijeme teolozi otvorenije o njoj govore i pišu, teologiju nježnosti tek valja otkriti.
Bog je, naravno, nadspolan, ali ako već o njemu govorimo antropomorfno, onda ne bi trebalo da zapostavimo neki od njegovih bitnih atributa. Bog jest transcendentan, nedostupan, sasvim drugi, ali, istodobno je, sasvim blizu, skriven i malen. Čak odsutan, prisutan je, odnosno prisutnost je sama. Bog jest pravedan i strog, ali i nježan i bogat milosrđem. Nježnost nipošto nije odlika slabih, kako to naša “muška” civilizacija često shvaća. Ona je sposobnost da se prihvati istina o nama samima, o drugome, o svijetu, o Bogu. O Bogu koji je i Svevišnji i Svenižnji.
Sućut i milosrđe sastavni su dio onakve ljubavi kakvu majka osjeća za svoje dijete dok je ono još u njezinoj utrobi – gotovo nagonskoga poriva za pružanjem utočišta, hrane, zaštite, nježnosti. Taj se poriv ne doživljuje ni razumom ni srcem (premda i razum i srce sudjeluju u njegovu osvješćivanju i artikuliranju), nego cijelom utrobom. I doslovno (osjećajem duboke ganutosti) i preneseno (uspostavljanjem sklada narušena kakvom boli ili kakvim manjkom).
Veza onoga koji iskazuje milosrđe i onoga koji ga prima veza je jednakih koji dijele istu ljubav, nježnost i povjerenje. Milosrđe je ujedno i dobrota i poštovanje – ono se ne iskazuje drugome s visoka, iz suviška vlastite nadmoći u ljubavi, nego ono čini da se onaj tko iskazuje milosrđe snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje. Onaj kome se iskazuje milosrđe nije “predmet” toga milosrđa, nego sam njegov sadržaj.
Najveća tuga i bol, najveći nedostatak i rana su oni koje nanosi – zlo. Pred otvorenom ranom što ju ono zadaje, odgovor na pitanje ‘‘odakle zlo?“ može biti jedino milosrđe. Ono je jedino kadro nadvladati zlo tako da dopušta da ga ono rani, razoruža.
Tada mu se ne suprotstavlja ni filozofskim tumačenjima, ni pobunom pred njegovim apsurdom, ni bijegom. Gledajući ga u oči, pobjeđuje ga na njegovu vlastitu terenu – lišava ga njegova žalca. Upravo je aktivno prihvaćanje te nemoći pobjeda nad zlom.
Čovjek izložen udarima zla (u ratovima i logorima, pred nasilnicima i ubojicama) pita: “Gdje je Bog u takvim trenucima?”. Pred zlom i Bog je nemoćan u smislu da ga ne uklanja, ne briše, ne poništava. I njega zlo ranjava i upravo je ta rana – milosrđe. Ne stvara Bog dobro čarobnim štapićem, nego oslobađa dobro ljubeći.
Nije, dakle, onaj koji će doći osloboditi čovjeka oda zla, nego On sâm postaje čovjekom koji trpi. Jedina ponuđena nam sloboda jest prigrljena nemoć, a jedini naš odgovor može biti odgovornost za dobro koje sami činimo. Milosrđe je jedini božanski način na koji se možemo suočavati sa zlom. Milosrđe je ranjena Božja nježnost.
Hebrejsku riječ rehem grčki jezik prevodi i riječima: oiktirmon (milosrdan; usp. Lk 6,36)i splaghnizomai (ganut, rasipan milosrđem; usp. Lk 15,11-32). Ove grčke riječi ne susrećemo u Evaneđeljima (posebice Lukinom) tek kad je izravno riječ o Božjoj ili Isusovoj ljubavi, nego su one prisutne i u opisima Isusova ponašanja, npr. kada je riječi o tome kako Isus gleda (pogled upućen Petru nakon zatajenja), kako upućuje riječi ohrabrenja (opetovano kaže ozdravljenima “Ne bojte se!”; potom, jednako tako, kako njega drugi slušaju (Marija sluša Isusa u Betaniji), dodiruju (grešnica koja Isusu ljubi noge; ili druga koja ga se dotiče), a on osjeti da “sila izlazi iz njega.
Sva Isusova osjetila zaokupljena su nježnošću i nju neprestance izražavaju te njegova prisutnost potiče druge da ju njemu iskazuju. Oni koji vjeruju da je Isus utjelovljena Božja prisutnost, Boga mogu prepoznavati u njegovu licu i pogledu, u njegovoj riječi, u njegovim dodirima i njegovoj smrti.
Vrhunac Isusove nježnosti njegova je smrt na križu. Isusovo lice na križu lice je posvemašnje, razoružane nježnosti i samo ga razoružan čovjek može vidjeti.
On umire iz nježnosti i najnježnije moguće. S nježnošću gleda u one koji ga razapinju da bi ih razgolitio do njihove vlastite nježnosti. Isus istu, božansku nježnost osjeća prema onima koje ostavlja i prema onima koji ga razapinju. Duboko je dirnut: i doslovno – trnjem, čavlima i kopljem koji ga probadaju, i osjećajno – manjkom one ljubavi u ljudi koji ga okružuju a kakvu on sam osjeća. Taj ga manjak probada gorče od koplja te nemoćan biva ranjen nježnošću koju sam iskazuje.
Od osam blaženstava dva govore o nježnosti. Isus je rekao: “Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju. U grčkom izvorniku krotki su praeis, tj. pitomi, blagi, umiljati, nježni. Dakle: “Blago nježnima, blago onima koji su drugima prijatelji”.
U još jednom blaženstvu Isus govori o milosrđu (milom srcu) Božjem, kakvo čovjek koji hoće biti Božji valja nasljedovati: “Budite milosrdni kao što je vaš Otac milosrdan“. Luka ovdje koristi grčki pridjev oiktirmom. Iskazujte, dakle, ljubav nježnošću koja miluje, tada ćete i sami biti zamilovani u Onome koji jest ta nježnost.
Takvo iskustvo stavlja nas na put svete povijesti svake osobe, povijesti ljudskosti zajedničke svim ljudima.
Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos: otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama.
Biti milosrdan prema siromasima znači biti ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kušajući u njima prisutnost Božje blizine otkrivati vlastito siromaštvo. Dopustiti da i sami budemo ranjeni onom ranom koja vapi iz svake osobe zbog napuštenosti i ostavljenosti u kojoj se našla i u kojoj se i sami kadikad zateknemo.
Sveta povijest naše osobe povijest je otkrivanja Božje prisutnosti koja nas, ne bez boli i nježnosti, kada joj se otvorimo, pripitomljavajući vlastitu slabost, siromaštvo i patnju te ulazeći u zajedništvo s drugim ljudima, uvodi u zajedništvo s Bogom.
Put je to kojim institucionalna Crkva tako rijetko kroči. Rijetko prigrljuje vlastitu posvemašnju nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom ljubavlju. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja bez razlike.
