U nedjelju rano ujutro, pod okriljem noći, nakon Torcida kupa turistički Supetar na Braču bio je poprištem krvavoga incidenta uzrokovanog, po svemu sudeći, nacionalnom mržnjom. Dvadesetak pijanih i agresivnih huligana, ničim izazvano, navalilo je na sezonce uz pokliče ”Tko je od vas Srbin” i ”Ubij Srbina!” i polomili na četiri mjesta nos supetarskome vatrogascu koji ih je branio, a trojicu sirotih mladića iz Slavonije i Varaždinku koja je svojim tijelom pokušala zaštititi kolegu po kojemu su pljuštali udarci dobrano iscipelarili. [Read more…]
Bijes i destrukcija: stvarnost ove usrane zemlje
Dinamo je trebao igrati u Rijeci, ali je utakmica otkazana zbog hladnog vremena. Suci su izašli na teren i ocijenili da se na zaleđenom travnjaku lopta, kako su rekli, ne ponaša prirodno. [Read more…]
General spasio dezertera
Branko Mijić
Dramu oko ostavke ministra obrane Damira Krstičevića presjekao je, deus ex machina, onaj koji ju je i inicirao, premijer Andrej Plenković, definitivno je odbivši na sjednici Vlade. [Read more…]
Janicu je vrijeđala rulja koju je HDZ uzgojio
Događaj je komičan, idiotski, zapanjujući i za ovu komičnu i idiotsku zemlju koja nas ne prestaje zapanjivati. Da je sedam osoba završilo pet dana iz rešetaka jer su pjevali nekakvu pjesmu, a pjesma, suprotno očekivanju nekog naivca, nije pozivala na vjersku, nacionalnu ili rasnu mržnju, nema u njoj ni Jasenovca ni Stare Gradiške, već je bezazlen, prostački bećarac na temu oralnog odnosa, graniči s čudom. [Read more…]
Orjuna sa Sjevera
Boris Dežulović
Da se ne zajebavamo, svi su u Splitu znali što se sprema, znalo se da će biti sranja, Torcida je čak i javno najavljivala prekid utakmice. Kao što su svi znali – naravno da jesu – kako nije riječ tek o besmislenom, pijanom huliganskom nasilju, već o otvorenom ratu protiv nogometnog saveza, do kraja, ”bez zarobljenika“. [Read more…]
Hrvati i turbofolk
Negdje u sumrak, našao sam se na Bačvicama, gdje se u plićaku ludirala grupica cura koje su mi izgledale kao starije srednjoškolke. Tinejdžerice su se uočljivo dobro zabavljale, a onda su u jednom trenutku – s napitnički podignutim rukama u vis – počele pjevati refren. Refren je – naravno – bio na perfektnom, ekavskom srpskom: “Duni duni vetre/najjače što znaš”.
Istu večer kad sam na Bačama čuo moje mlađahne sugrađanke kako pjevaju o suzama što “pokvase/moje obraze”, otvorio sam na You Tubeu videoklip te pjesme grupe Ministarke. Na klipu sam vidio cure postavljene na stejdžu kao da su gitarski bend, s frizurama koje kao da su ispale iz zlatne ere darkera, špicastim grudnjacima, zakovicama i lancima, koje podsjećaju na militarizirani “girl power” Madonne ili Lady Gage.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno
Ni taj klip, ni bezobrazna razdraganost cura koje sam te večeri gledao nisu odavali onu sliku koju ljudi obično imaju o turbofolku. Umjesto zadriglih mačo tipova polukriminalne reputacije koji na pozornici gledaju golo žensko meso, vidio si neki čudni treš-feminizam za drske i buntovne adolescentice.
Činjenicu da je muzika koju – kao stilski zastarjeli relikt 90-ih – i dalje zovemo turbofolk popularna među klincima, naravno, znao sam i prije toga. U Splitu, kao i dobrim dijelom u Zagrebu, klupska je scena prilično “narodnjakizirana”, a narodnjaci mnogo više nego u Zagrebu dominiraju i oglasnim prostorom.
U bilo koje doba godine, grad je preplavljen jumbo plakatima srpskih muzičara. Neke od zvijezda (ili “zvijezda”) koje dominiraju splitskim oglasnim prostorima u Srbiji su do te mjere opskurne da me beogradska prijateljica – gledajući te kilometre splitskih plakata – uvjeravala da ti ljudi zapravo ne postoje i da mora riječ biti o lokalnim curama koje prodaju lažni srpski identitet.
Pokušavao sam zamisliti taj scenarij o Luci ili Ani iz Omiša ili Drniša koja se za večernji nastup presvlači u šljašteći korzet i pod umjetničkim imenom Slađana ili Goga nastupa u prigradskim diskotekama, pa mi se nekako činilo da je ta travestija najbolja metafora naših ćiriličnih, prekounskih i prekodrinskih kavgi.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta
Još od prve rodonačelničke knjige o turbofolku koju je napisala moja beogradska kolegica, filmska kritičarka Ivana Kronja, o turbofolku se govori kao o “soundtracku nacionalizma 90-ih”. Moram priznati da u tu teoriju nikad nisam povjerovao. U vremenima kad su brojni rokeri od Bore Čorbe i Houre do Beogradskog sindikata bili akteri nacionalizma činilo bi se licemjerno za nacionalizme kriviti pevaljke, a k tomu bi se činilo ideološki suštinski pogrešno jednu materijalističku, hedonističku i konzumersku glazbu povezivati s ideologijom kojoj je polazište bilo da će Srbi, ako treba, za svoj narod jesti i travu.
O turbofolku se govorilo i još govori kao o glazbi “zemljaka” i “seljačina”, što se empirijski izravno sukobljavalo s onim što sam ja vidio kao stanje na terenu – dakle, da su emisijski centri “cajki” upravo veliki gradovi – isprva Zagreb, potom Osijek i Split.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta.
Upravo zato što mi se već dugo čini da oko turbofolka u Hrvatskoj postoji cijelo brdo nepreciznosti, zabluda i poluistina – a dijelom i zato što sam u tom gomilanju sudjelovao – jako me razveselilo kad sam pročitao da je izišla prva sociološka knjiga o fenomenu turbofolka u Hrvatskoj. Ona se pojavila ovih dana, naslov joj je “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, a autor joj je Riječanin Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog koji već desetljećima radi kao urednik u programu narodne kulture i običaja na HRT-u.
Knjiga Pavlovskog izišla je kao svojevrsni nusproizvod dokumentarne TV serije koju je autor radio za HTV, i u kojoj je diljem Hrvatske, BiH i dijaspore intervjuirao izvođače, konzumente, vlasnike klubova, glazbene kritičare i diskografe.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova
Pavlovsky u knjizi školski kronološki obrađuje kronologiju onog što danas zovemo kultura “cajki”. Pronalazi genezu muzičkog žanra u prvim srednjostrujaškim uspjesima Lepe Lukić 1964., prikazuje početke i prijelomnu ulogu Lepe Brene, ali i ulogu koju je zagrebački Jugoton imao u mužnji već tada lukrativnog žanra.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova.
Pavlovsky iscrpno u knjizi prikazuje i hibridne podžanrove i mikroscene. Do ove knjige – recimo – nisam znao za zasebni podžanr “katoličkih narodnjaka”. Pavlovsky svemu tome daje i komparativni kontekst, pa pokazuje da su hibridizacije koje narodnjak doživljava u eri od Bregovića do Ministarki zapravo slične procesima u drugim svjetskim etno-pop scenama.
U knjizi, Pavlovsky opovrgava i nekoliko raširenih mitova o turbofolku. Budući da je njegova metodologija ona kvalitativne sociologije (intervjui), nije podastro statističke podatke, no intervjui iz knjige opovrgavaju mitove o tome da TF slušaju uvijek neki “oni” (doseljenici, kriminalci, muški, neobrazovani…).
Pavlovsky se također pridružuje onim etnolozima koji niječu da je za popularnost narodnjaka bilo presudno to što su u poraću bili zabranjeno voće. Pokazuje da je njihova masovna slušanost već bila odavno etablirana u 70-ima i 80-ima.
Na tom mjestu, međutim, ne ulazi dublje u ono što ja vidim kao zanimljivu ironiju. Naime, dok za trijumf “cajki” paranoična desnica krivi Jugoslaviju, realitet je drukčiji. Bum narodnjaka dogodio se nakon propasti socijalizma jer ga je potpirila gola tržišna ekonomija.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte”
Dok je u socijalizmu funkcionirala “dogovorna ekonomija” i elitistički model kulture, narodnjaci su bili u institucionalnoj zavjetrini dominantne rock-kulture koju su bildali subvencionirani klubovi, gitarijade i televizija.
Kao u mnogim drugim aferama u životu, ispada da je i u muzici modernizacija u Hrvatskoj bila nametnuta “top-down” od diktature. Onog časa kad je narod dobio pravo da bira “što voli”, vratio se u predmodernu, bila ta predmoderna Franjo Tuđman, ili iscjelitelj Ante Pavlović, ili pravo da se ne cijepi, ili pravo da sluša cajke.
Čim sam, međutim, ispisao prethodnu rečenicu, posao sam svjestan da i sam upadam u etablirani klišej po kojem turbofolk mora biti zaostao i regresivan. Problem je to što se nitko doista nije pozabavio time da provjeri je li to tako, pa dijelom ni sam Pavlovsky.
On se iscrpno bavi kulturalnom analizom omraze koja u Hrvatskoj postoji oko narodnjaka, no ne bavi se i kulturalnom analizom scene, njezine ikonografije, poruka, vizuala, ideologije. Autor za to ima opravdanje, jer to nije ni bio cilj knjige. Ali, čini mi se da je zapravo propustio priliku.
U zemlji u kojoj je dominantna mediteranska estrada puna starih majki, sebedajnih maslina, Dalmatinki u bijelom te skrušenih i krotkih Penelopa, turbofolk scena nerijetko mi se čini kao invazija Amazonki koje odjevene kao dominatrix iz sado-mazo fantazija štiklom gaze krotke Balkance.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Vatreni i vodeni
Ni najmanje ja ne sumnjam u vjerodostojnost izvještaja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u kojemu se tvrdi da je ”na svim poplavama ugroženim područjima opća epidemiološka situacija stabilna”, ali ne vjerujem da bi ista ocjena vrijedila i za stanje na nepoplavljenim područjima koje je – bojim se – izmaklo nadzoru epidemiologa.
Stoga apeliram na nadležne službe da obrate pažnju na simptome maničnog povezivanja katastrofalnih poplava sa Svjetskim nogometnim prvenstvom, primijećene kod nekih osoba u Zagrebu i Splitu, pa da procijene može li se i opća epidemiološka situacija u hrvatskom javnom prostoru nazvati stabilnom.
I sad se gospodin Spahija, eto, nada da će se sa što bržim povratkom ”vatrenih” iz Brazila na novinske stranice vratiti i naslovi otprije mjesec dana. Primjerice onaj iz Slobodne Dalmacije: ”Voda im progutala kuće, a oni sretni jer im pomaže Torcida”
Prvi sumnjivi simptomi uočeni su u Večernjem listu, u kojemu je ovoga utorka osvanuo komentar čitatelja Mladenka Spahije iz Zagreba s evo ovakvom zamolbom upućenom Svevišnjemu: ”Bože, premda je za svakog navijača to hereza nad herezama, daj nam da nas Kamerun porazi, da se na vrijeme vratimo kući.
Da više ne rasipamo svoje emocije na lažne stvari poput bubamare, da svoje osjećaje i svoj znoj poklonimo nevoljnima, pogorelcima i poplavljenima. Samo tako bismo mogli euforiju i trenutačni zanos preobraziti u sustavno planiranje, kreativni čin i punu zaposlenost. Na razini svakog pojedinca, općine, grada i društvene zajednice kao cjeline.”
Kako je i zašto čitatelj Večernjaka došao na ideju da bi poraz hrvatske reprezentacije na utakmici protiv Kameruna u Manausu mogao biti vrhunaravni humanitarni dobitak za poplavljenu Posavinu, a i za širu društvenu zajednicu?
Tako što je ocijenio da se u Hrvatskoj, nakon početnog vala poslijepotopne humanosti, dogodilo ”ono najgore u ljudskom smislu” – da je ”emocionalni zanos splasnuo”, da ”više nema svježeg žara i spontane solidarnosti”, jer se ”žar prelio iz uništene Slavonije u mnoge gradske i seoske kafiće”, te taj žar sada ”teče na trgovima i šeće se našim ulicama: u kockastim dresovima”.
Užgao se i urlao Marasović, pjenio i štrapao, prežvakavajući po tko zna koji put ljigavu tezu o hrvatskome milosrđu i bosanskoj nezahvalnosti, a zapravo svojim riječima prepričavajući ono što je odavno elaborirao jedan od duhovnih lidera HDZ-a, don Anto Baković
I sad se gospodin Spahija, eto, nada da će se sa što bržim povratkom ”vatrenih” iz Brazila na novinske stranice vratiti i naslovi otprije mjesec dana. Primjerice onaj iz Slobodne Dalmacije: ”Voda im progutala kuće, a oni sretni jer im pomaže Torcida”.
Drugi je simptom medicinski suspektnog povezivanja poplava u Hrvatskoj s Mundialom u Brazilu zamijećen još istoga dana kada je u Večernjaku objavljena spomenuta molitva za eliminaciju Kovačeve selekcije, i to – u Hrvatskom saboru.
Povela se u tom časnom domu rasprava o Zakonu o saniranju posljedica katastrofalnih poplava, pa se za riječ javio i zastupnik Damir Kajin da bi – kako javljaju saborski izvjestitelji – ”pohvalio solidarnost hrvatskih građana sa stradalima u BiH i Srbiji, te izrazio zadovoljstvo što su u nogometnom susretu BiH i Argentine navijali za BiH, kao što su, pretpostavlja, i građani BiH navijali za Hrvatsku kad je igrala protiv Brazila”.
No, to je Kajinovo solidarno spajanje vatre i vode – poplave, vatrenih i zmajeva – u roku odmah izazvalo kratki spoj u glavi HDZ-ova zastupnika Dujomira Marasovića.
Pa ako je ta uvijek ista HDZ-ovska priča ujedno i onaj ton koji je nedostajao slici predsjedničke kandidatkinje HDZ-a, ili ako ona i neće govoriti isto što i Marasović, ali zbog mira u stranci ne želi kazati ni riječi protiv takvog šovenskog baljezganja, možda bi bilo primjerenije da su gospoda iz Bruxellesa u utrku za otpravnika poslova u Zagrebu umjesto Kolinde Grabar-Kitarović poslala Ružu Tomašić
”Ostavite vi kući to vaše bratstvo i jedinstvo mačku o rep!” – dreknuo je HDZ-ovac kao oparen i potopljen u isti mah. ”Pa BiH navija najjače protiv Hrvatske! To je njihova zahvala Hrvatskoj za sve što je učinila za BiH! Brazilske zastavice u Zenici, Mostaru i Sarajevu su njihova zahvala Hrvatskoj što smo im primili pola milijuna izbjeglica, što smo ih najeli, napili, naoružali, pomogli im stvoriti državu, liječili ih u Splitu! Dosta više s tim glupostima, u ovom Saboru takvim pričama više nije mjesto! Hrvatska je i za vrijeme Juge pomagala cijeloj Jugoslaviji, a vidjeli ste što je Jugoslavija napravila Hrvatskoj…” – užgao se i urlao Marasović, pjenio i štrapao, prežvakavajući po tko zna koji put ljigavu tezu o hrvatskome milosrđu i bosanskoj nezahvalnosti, a zapravo svojim riječima prepričavajući ono što je odavno elaborirao jedan od duhovnih lidera HDZ-a, don Anto Baković.
Sjećate se tog bisera klasične HDZ-ovske retorike: ”Sasvim je svejedno hranio ti muslimana ili ga klao. Četnici su klali muslimane, palili im kuće, a Hrvati su ih primili, štitili, nahranili… Nitko od njih nije bio zahvalan.”
Pa ako je ta uvijek ista HDZ-ovska priča ujedno i onaj ton koji je nedostajao slici predsjedničke kandidatkinje HDZ-a, ili ako ona i neće govoriti isto što i Marasović, ali zbog mira u stranci ne želi kazati ni riječi protiv takvog šovenskog baljezganja, možda bi bilo primjerenije da su gospoda iz Bruxellesa u utrku za otpravnika poslova u Zagrebu umjesto Kolinde Grabar-Kitarović poslala Ružu Tomašić.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Voda odnijela pamet
Rijeke se polako vraćaju u svoja korita, no glupost se Hrvatskom i nadalje širi silinom nabujale vode. Ova katastrofa biblijskih razmjera što je u svega nekoliko dana izrelativizirala sve naše u novom sustavu umjetno stvorene potrebe, naša dostignuća i postignuća, kuće i džipove, plazme, ljubimce natjeravši nas da se gotovo pola stoljeća nakon ’68 upitamo “imati ili biti”, bojim se malo je ili nimalo izmijenila naše političare, tajkune, sportaše i estradnjake. Nakon prošlotjednog prvog šoka, kad im je vodena bujica na dan-dva začepila usta, uslijedio je oporavak – ponašanje na rubu pameti.
Prvo, donacije doniranog. Lijevi, desni i oni svjesno nedefinirani odrekli su se preostalog novca za kampanju. Stradalnicima su darovali darovano. Okitili se tuđim perjem, pa kad nacija nije pala u trans nad tim velikodušnim gestama i pohrlila učiti napamet izborne liste za nedjeljne EU izbore, vratili se oprobanim metodama međusobnog vrijeđanja, omalovažavanjima i optužbama. Sve to ne bi bilo vrijedno teksta, ničijeg teksta, da za međusobna prepucavanja nisu koristili poplavu, čije će posljedice građani Hrvatske, i to ne samo oni direktno pogođeni katastrofom, godinama osjećati…
Prvo su uslijedile donacije doniranog. Lijevi, desni i oni svjesno nedefinirani odrekli su se preostalog novca za kampanju. Stradalnicima su darovali darovano. Okitili se tuđim perjem, pa kad nacija nije pala u trans nad tim velikodušnim gestama i pohrlila učiti napamet izborne liste za nedjeljne EU izbore, vratili su se oprobanim metodama međusobnog vrijeđanja i optuživanja
Što se desi kad bujica odnese pamet, kad mozak otpluta sa strvinama, kad političke fekalije predizborno navru iz jama u kojima vriju i čekaju pogodan trenutak – dogodi se potpun izostanak elementarne etike. Dogodi se gađenje kod naroda, jer ih nije briga je li to sportsko slavlje ili nesreća na tisuće ljudi – oni hoće svoj dnevni komadić slave, svoj prostor na naslovnicama, prednjim stranicama, na ekranima u prigodnim specijalima, u dnevnicima …Pljuju po konkurenciji, propituju koliko suosjeća premijer, a koliko netko drugi, mjere darovano, koliko su sredstava jedni, a koliko drugi izdvojili.
Novinari, nesvjesni što čine, pogoduju im uplićući se u njihovo kolo. Krušku pod njušku i za centralne ih vijesti ispituju kao da ih nitko nije učio, ni roditelji ni urednici, da su prave i iskrene donacije one tihe, samozatajne, one koje ne traže ništa zauzvrat – ni zahvalnost i reciprocitet, ni komadić slave ni zaokruživanje na stranačkoj listi.
Ti ljudi daju na način na koji daruju svoje najbliže. Dovoljna im je spoznaja da su pomogli, olakšali muku ili obradovali nekog. Takvih je na stotine tisuća u Hrvatskoj. Ti od usta otkidaju, ali zovu humanitarne telefone, ustupaju svoje spavaće sobe nepoznatima. Zahvaljujući njima skupljaju se milijuni koji će možda dijelu stradalih pomoći da bujicom uništena kuća jednom ponovo bude dom.
To su mladići koji satima putuju iz Splita, Rijeke da bi donijeli vodu u Gunju i danima punili i nosili vreće s pijeskom. Oni se ne razmeću ciframa, potrošenim benzinom i time koliko bi im sat napornog fizičkog rada donio u Student servisu. Njih nema na naslovnicama ženskih magazina. Oni ne drže na nagovor PR stručnjaka ispred sebe ploču s brojevima humanitarnoga telefona za Hrvatsku, Bosnu i Srbiju – oni te telefone zovu.
Možda svi ti političari, pjevači, sportaši, svi ti zaljubljenici u svoju sliku i postignuća, svi ti ljubitelji slave, kamera i fotoaparata, kojima ni ova strašna poplava ne proizvodi dvojbu oko toga je li važnije imati ili biti, misle kako je voda većini građana i pamet odnijela, pa će, ako se slikaju u pozi “Bono Vox” biti doživljeni kao Bono! Rijeke će se vratiti u korita, ali s glupošću je to ipak i teže iako je njezina moć razornija od nabujale vode
Strašno mi je ovo vrijeme u kojemu je gradonačelnik metropole PR stručnjak za to kako dobiti euroizbore. Razmeće zemljačkim doskočicama o premijeru u amfibiji koji ga, onako sa sunčanim naočalama, podsjeća na Sean Conneryja i razgaljuje srca hadezeovaca. Daje mu savjet da spava u Gunji ukoliko želi pobijediti. Njemu potopljena Gunja, izgubljeni životi i imovina nisu simbol tragedije, već moneta za potkusurivanje s političkim oponentima u Skupštini grada i prilika za nova slikanja.
Puno je onih koji ovih dana koriste glupost i površnost svih nas za vlastitu promociju. Nisu to samo reprezentativci, nogometni ili rukometni svejedno koji se slikaju uz rasplakane bake na strunjačama umjesto da stanu uz svoje navijače iz Armade, BBB-a ili Torcide i napune koju vreću s pijeskom ili prenesu koju baksu mlijeka u stacionar (sad sam k’o Bandić). Posebno me nerviraju one košare u trgovačkim centrima, konzumima ili lidlima svejedno, na kojima piše ”za poplavljene” i u koje bi kupci umjesto u Crveni križ, Karitas ili u Merhamet trebali ubaciti namirnice, a mediji kasnije objaviti kako je taj i taj trgovački lanac darivao poplavljene neophodnim potrepštinama.
I na naslovnici jednih dnevnih novina stajalo je kako kuna od svakog prodanog primjerka ide poplavljenima… Zar nije od ovog posvemašnjega doniranja doniranog onda pametnije novac od namirnica, novina i koječega drugog sam uplatiti na humanitarni račun udruga. One pomažu ovim ili i svim drugim stradalnicima kad se nesreće dogode.
Možda svi ti političari, pjevači, sportaši, svi ti zaljubljenici u svoju sliku i postignuća, svi ti ljubitelji slave, kamera i fotoaparata, kojima ni ova strašna poplava ne proizvodi dvojbu oko toga je li važnije imati ili biti, misle kako je voda većini građana i pamet odnijela, pa će, ako se slikaju u pozi “Bono Vox”, biti doživljeni kao Bono!
Rijeke će se vratiti u korita, ali s glupošću je to ipak teže iako je njezina moć razornija od nabujale vode.
Tako je govorio Stipe Šuvar
Deset godina po smrti dr. Stipe Šuvara pred nama je knjiga njegovih besjeda “Historia tragicomica“ (“Razlog“, Zagreb, 2013.). Riječ je o izboru intervjua koje je novinama s prostora čitave bivše Jugoslavije dr. Šuvar dao u razdoblju od 1990. do 2004. godine, kao i o izboru njegovih autorskih tekstova, socioloških eseja i izlaganja na međunarodnim skupovima iz tog vremena. Intervjue i tekstove izabrala je i priredila autorova supruga, poznata novinarka Mira Šuvar.
Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva.
Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva
Osim kao neopozivi ljevičar “do posljednjeg daha“, dr. Šuvar u ovim se zapisima nadaje i kao rasni sociološki komentator koji ne samo prepoznaje lokalne i svjetske društvene trendove, nego ih i uspješno predviđa. Tako u sarajevskim “Danima“ već 2002. najavljuje skorašnju svjetsku krizu kapitalizma, kad nitko o tome ni sanjao nije, a u splitskom “Feralu“ još 1999. upozorava da Hrvatska neće ući u EU prije 2010. ili 2015. godine.
Poslušajmo stoga marksističkog “proroka iz Zagvozda“ i njegove analize prošlog, sadašnjeg i budućeg svijeta: ako ništa drugo, nema čovjeka na ovim prostorima koji je bio toliko napadan i od hrvatskih i od srpskih nacionalista. Neki đavo tu mora biti.
O TORCIDINOM SKANDIRANJU NJEGOVA IMENA: Nemam običaj da se ispovijedam, ali ću vam reći: navijač sam ‘Hajduka’ od malih nogu. U vrijeme kada su na stadionima skandirali moje ime, igrali su u Zagrebu ‘Dinamo’ i ‘Hajduk’. Na njihove sam utakmice obično išao, no tada sam odustao, jer se ne bih ugodno osjećao u ulozi onog kome navijači skandiraju…
Inače, igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak…
(“Slobodna Dalmacija“, Split, 1990.)
O SUKOBU S MILOŠEVIĆEM: A onoj politici koju je personalizirao Milošević suprotstavio sam se kada je počela ‘antibirokratska revolucija’, jer mi je postalo jasno da se više ne radi o ovakvom ili onakvom koketiranju sa srpskim nacionalizmom, već da se doista zaigralo na kartu tog nacionalizma. Bilo mi je jasno da to vodi rasturanju Jugoslavije i socijalizma, što se, na žalost, potvrdilo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O POPU I BOBU: Što se tiče moje izjave da treba reći popu-pop a bobu-bob, ja sam doista pred 20. sjednicu bio pripremio referat u kojem sam to i napisao, ali je taj referat Predsjedništvo CK SKJ odbacilo većinom glasova, s obrazloženjem da idem na razbijanje SKJ! Bio sam prisiljen pripremiti novu verziju referata, ili dati ostavku… Mislio sam da još mogu ponešto učiniti u suprotstavljanju ‘antibirokratskoj revoluciji’, iako su mi pozicije bile oslabljene i time što me nije podržavalo ni vodstvo Hrvatske, naprotiv…
(“Monitor“, Podgorica, 1994.)
Igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak
O RASPADU JUGOSLAVIJE: Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O TITU: Po današnjim četnicima, iza odluka AVNOJ-a stoji ‘nekoliko protuva’. Sve bi tobože bilo u redu da je pobijedio Draža Mihailović, ‘prvi gerilac u Evropi’. Po današnjim ustašama, boljševik Tito ništa nije učinio za svoj narod, naprotiv, trpao ga je u novu ‘velikosrpsku tamnicu’. Premda je Tito odgovoran za neke evidentne greške i propuste u prošlosti, on ostaje i u našoj i u svjetskoj historiji velikan, prvi predsjednik jugoslavenske socijalističke republike pod kojim se ona tri i pol desetljeća uspješno razvijala i živjela u miru.
(“Nedjeljna Borba“, Beograd, 1990.)
O ‘TAMNICI NARODA’: Od 1948. do 1991. broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’ Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477 tisuća zaposlenih, a 1988. milijun i 624 tisuće (da bi ih danas bilo samo milijun).
Godine 1952. suvremenih je puteva bilo 965 km, a 1988. godine 23.080 km. 1952/53. godine bilo je 13 tisuća studenata, a 1988/89. više od 65 tisuća. 1953. godine višu i visoku školu imalo je 0,7 posto stanovnika, a već 1981. godine 6,4 posto.
1952. godine bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta, dok je 1988. bilo 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1957. godine bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 13,6 tisuća djece, a 1988. godine 1.066 vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 86,4 tisuća djece.
U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova, u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi, trećina stanovništva.
(“Hrvatska i Hrvati 1945-1990.“, Hrvatska ljevica, br. 4/1994.)
Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama
O NOVIM DRŽAVAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE: Društveni je proizvod negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija. Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost. Broj nezaposlenih povećao se s oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvostručio. Oko šest od oko 24 milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.
(“Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije – uvod u globalizaciju ratova“, referat na okruglom stolu u Beogradu, 2001.)
O SUVERENOSTI EX-YU ZEMALJA: Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto.
(“Ekonomist“, Beograd, 2004.)
O ULASKU HRVATSKE U EU: Ulazak u Europsku uniju ne možemo nipošto očekivati prije 2010. ili 2015. godine… Optimizam koji je u Hrvatskoj trenutno zavladao vrlo je kratkovidan.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O KRAHU SOCIJALIZMA: Nema ni govora o tome da socijalizam odlazi s historijske scene. Odlazi njegov prvi oblik, rani socijalizam, prva faza socijalizma. Nagli slom ‘realsocijalističkih’ poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo su dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, ‘u dugim porođajnim bolovima’.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O BUDUĆNOSTI SOCIJALIZMA: Baš zato što se to novo društvo razvija u ‘dugim porođajnim bolovima’, pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj ‘izgradnji’… Socijalizam ovakav kakav je bio ponovo mora ići u školu kapitalizma iz kojeg je ponikao i trebao biti njegova negacija.
U tom smislu, socijalizam je moguć baš time što će dovršiti političku emancipaciju čovjeka, što je zadatak građanskog društva koji ono nigdje nije dovršilo. Kad to dovrši, onda može ići na ekonomiju potreba, koja onda ne bi morala izlaziti iz kapitalske osnove. Da budem jasniji: socijalizam je jedino moguć kao univerzalno društvo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
NAJVEĆA GREŠKA SAVEZA KOMUNISTA: Glavna strateška greška Saveza komunista Jugoslavije bila je ta što je stvarao i forsirao svijest da se u jednoj relativno maloj zemlji, u kojoj ni kapitalizam ni sve ono što on donosi nisu prethodno uhvatili maha, može ići čak i korak ispred epohalno-svjetskih tendencija.
Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina
Htio je da baš seljački narodi na Balkanu, okupljeni tek u 20. stoljeću u zajedničku državu (…) prednjače u svijetu i po ozbiljenju vladavine proizvođača, dokidanju kapital-odnosa, kretanju u susret onom društvu koje je Karl Marx najavio kao asocijaciju slobodnih proizvođača.
(“Puls“, Skopje, 1992.)
O ILUZIJI KAPITALIZMA: Nema zemlje na svijetu, meni bar nije poznato, u kojoj više od 15 posto stanovništva sebe može smatrati kapitalistima. U zemljama istočne Europe, kao i kod nas, kod 90 posto ljudi probudila se iluzija da će sada postati kapitalisti. Tako će biti neko vrijeme. Ljudi već shvaćaju da je velika većina naroda osuđena na dugotrajnu bijedu i siromaštvo u procesu tog novog konstituiranja kapitalizma.
(“NIN“, Beograd, 1996.)
O SAMOUPRAVLJANJU: U zapadnoj je Evropi na djelu razvijeni kapitalizam metropola, a ovdje je na djelu povratak na sirovi kapitalizam periferije. To je prva razlika. A druga je u tome što kod nas, pa i na cijelom istoku Evrope, ljudi masovno idu na ulicu, ostaju bez posla. I ničim nisu zaštićeni. A onda, mi smo ipak imali samoupravljanje.
Može se danas reći da je ono umnogome bilo prazan hod i da je razočaralo veliku većinu ljudi, ali je sigurno i te kako ostavilo traga u njihovom pamćenju i vrlo će brzo zažaliti za samoupravljanjem. Naravno, ne u onom smislu da se vrati sve što je bilo, ali zasigurno u smislu da se ima utjecaj na radno mjesto, na sistem odlučivanja, na raspodjelu.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
Foto: Slobodna Dalmacija
O GLOBALIZACIJI: Kada pogledate neke pasuse ‘Komunističkog manifesta’, vidjet ćete da su Marx i Engels ideolozi globalizacije. Oni kažu: kapitalizam prodire u sve kutke globusa i nameće svoja rješenja, ali će se iz toga roditi komunizam, jer će se morati to društvo srušiti. Čovječanstvo se mora mijenjati jer ekonomija profita vodi iscrpljivanju zaliha, vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resursa, a većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom.
Globalizacija na kapitalističkim osnovama trajat će, po mome mišljenju, još 10-13 godina i onda će nastati veliki preokret. Ekonomija profita neće moći više funkcionirati jer će čovječanstvo doći do nesagledivih ekonomskih teškoća u jedinstvenom svjetskom tržištu. Sada to razvijeni kapitalizam rješava…, ali kad jednom dođe ponovo, a mora doći, jedna velika ekonomska kriza u centar kapitalizma, svijet će se naglo početi mijenjati.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
O BiH (1): Kao što je rečeno i na zasjedanju ZAVNOBIH-a, Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. To je tako i tako mora biti.
(“Nedjelja“, Sarajevo, 1990.)
O BiH (2): Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (1): Dakako, ni jednom se od citiranih autora ništa loše ni tada ni kasnije nije dogodilo… Činjenica je, međutim, da su se kasnije autori koji su najviše citirani našli među glavnim tvorcima Memoranduma SANU… ‘Bijela knjiga’ i savjetovanje za koje je ona priređena bili su svojevrsni signal za uzbunu, jer su već tada, 1984. godine, upozoravali na ono što se iza brda valja, a što sve ljude i narode u Jugoslaviji može uvaliti u goleme nevolje.
(“Slobodna Bosna“, Sarajevo, 1992.)
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (2): Naravno, kada se stvari sagledaju iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da je tamo, na žalost, u kritičkom kontekstu spomenuta i nekolicina ljudi koji su se u ovih proteklih 16 godina i u vrijeme tragičnih raspleta držali više nego čestito, istupajući protiv zlodjela nacionalističkih totalitarizama na ovim prostorima.
(“Feral Tribune“, Split, 2000.)
O REFORMI ŠKOLSTVA: No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O BIVŠIM VOĐAMA SFRJ: Bilo je i u SFRJ pojedinih funkcionera koji su voljeli raskoš, pa i grabili za sebe i svoje. A bilo je i pravih siromaha, poput na primjer Vidoja Žarkovića koji je umro kao vlasnik Vartburga. Da kažem i za sebe, da sam uvijek živio samo od jedne plaće, da nisam imao nekretnina, da sa suprugom još i danas otplaćujem društveni stan koji smo dobili pred tri decenije. Ni jedan funkcioner iz bivše SFRJ, pa ni Tito, nije potomcima ostavio u vlasništvo ni tvornice, ni dvorce, ni jahte.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O SEBI: Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!
(“Puls“, Skopje, 1992.)
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Kako razmišljati o Hrvatima?
Dragi moji Hrvati,
premda je moje ime za sve vas nepoznato, pa stoga i moje mišljenje o vama za vas relativno nebitno, ipak vam se želim obratiti ovako javno. Želio sam da to bude preko Slobodne Dalmacije ili portala Dalmacija newsa, jer sam to moje, za vas nepoznato ime, po prvi put u Hrvatskoj napisao upravo u Splitu, prije nekih četvrt stoljeća, doduse tada u jednim drugim novinama koje već odavno više ne postoje (Omladinska Iskra). Ali obje su se redakcije oglušile na moje pismo – vjerujem zbog mog ne tako dobrog hrvatskog jezika.
Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo sto vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora.
Moja prva spoznaja Hrvatske i Hrvata je stara koliko su stare i ostale spoznaje koje sam stjecao tijekom osnovnog obrazovanja – dakle, negdje na koncu prve dekade moga života. U godinama koje su slijedile ta mi se spoznaja razvijala u dva različita pravca, dva ekstrema nespojiva jedna s drugim, kao crno i bijelo, u ovom slučaju kao crno i ružičasto. Jedna krajnost je bila pozitivna i s velikim simpatijama i poštovanjem prema Hrvatima i Hrvatskoj, a drugi je bio jako negativan prema narodu kome vi pripadate.
Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo što vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora
Tadašnju takvu moju isključivost vidim u odlikama mladosti i neiskustva, a to je sklonost ka generaliziranju. Tako je kod mnogih mladih – ni ja nisam bio iznimka. Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu.
Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati. Novinarstvo sam zavolio još u vrijeme kada mnogi moji vršnjaci nisu znali što će biti kad odrastu. Upijao sam svaki tekst napisan u Startu i Danasu, a kad sam završio fakultet žurnalistike, shvatio sam da sam više o profesiji naučio iz tih novina nego na studiju.
I danas kao model vođenja dobrog intervjua imam ono što sam učio čitajući u Startu, a kao model pisanja atraktivne kolumne ono što je bilo objavljivano u Danasu; više nego što sam učio na fakultetu na satima iz Teorije i praktike novinarstva 1, 2, 3. Generalizirao sam i svu sam tu intelektualnu, ljudsku, profesionalnu vrijednost i superiornost konkretnih novinara (Hrvata) pripisivao svima vama – cijelom hrvatskom narodu.
U istom tom periodu stvarala mi se i druga slika o vama. Sredinom osamdesetih sam po prvi put odgledao film “Okupacija u 26 slika”. Otišao sam u kino opušten, naivan, bez ikakvih velikih očekivanja, osim da odgledam film, jer je bio naš – jugoslavenski, što je za mene značilo i da će biti dobar film. Uvaljen u kino-fotelji uživao sam u filmu – u divnim kadrovima Dubrovnika, renesansnog naslijeđa, dvorištima punih cvijeća, paprata i zelenila. I sve tako do trenutka dok se nije upalio motor i krenuo autobus…
Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu. Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati
Scene koje su slijedile bile su jedna od najvećih trauma koje sam doživio u svom tada još nepunoljetnom životu. Bile su to slike užasa koje su me noćima, mjesecima i godinama pratile i uvijek bile prisutne u glavi. Nisam mogao prihvatiti da se takvo nešto doista dogodilo, pa sam olakšanje tražio u nekakvoj svojoj, ličnoj racionalizaciji da je to umjetničko viđenje koje nema veze sa stvarnošću.
U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati.
Nekoliko godina nakon mog prvog susreta s filmom Okupacija naletio sam na intervju s njegovim režiserom Lordanom Zafranovićem. Pamtim i danas, naslov je bio vrlo kratak i upečatljiv, a kod mene je izazvao isto toliki šok kao i kad sam odgledao film: “Autobus je doista postojao” – bio je naslov! Bio je to i kraj mojim pokušajima racionalizacije jezivih scena iz filma i nepovezivanja s Hrvatima.
Ranih devedesetih počeo je rat u bivšoj državi. Pamtim slike bombardiranja Dubrovnika, kako se crni dim izdiže iznad Straduna. Osim tih scena upamtio sam još nešto. Izjavu Dubrovčanina Ibrice Jusića. Kao danas se sjećam scene, dok u pozadini odjekuju detonacije, kako on sjedi u tamnom skloništu i govori u kameru: “U ovome se vidi razlika između njih (Srba) i nas (Hrvata). Oni uništavaju i bombarduju ovu svjetsku kulturu, a mi to stvaramo i poklanjamo civilizaciji.”
Odmah sam prihvatio te riječi kao istinite, jer su se uklapale u moje gledanje na Hrvate i ponovo generalizirao o kulturnoj superiornosti Hrvata i o bradatim, prljavim i primitivnim Srbima koji jedini mogu biti spremni da takvo blago unište.
U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati
Prošle su samo dvije godine od tog razmišljanja kada su televizije prikazale snimak rušenja Staroga mosta u Mostaru. Pitao sam se tada, pitam se i danas, što će na to izjaviti slavni Dubrovčanin Ibrica glede njegove izjave o bombardiranju Dubrovnika? Opet mi se vratila stara konfuzija – koja je slika ustvari prava kad razmišljam o Hrvatima?
Godine 1998. u malom njemačkom gradiću Izerlohn upoznao sam predivnu osobu – Ivana Salečića iz Zagreba. Sve što sam do tada lijepo mislio o Hrvatima, on je to personificirao. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga i pričati s njim o raznim temama – pravi erudita, lijepo odgojen i prefinjenih manira, kakav samo može proizaći iz “zagrebačke škole”, ma što to značilo (iako se uvijek koristilo u staroj Jugi kao riječ-kompliment).
Čak su je i mnogi moji Makedonci koji su se školovali u Zagrebu s ponosom isticali kada bi željeli sebe izdvojiti iz miljea iz kojeg su proizišli i kome su se vratili. Vjerojatno zbog njegove “hrvatske superiornost”, kojoj sam se ja toliko divio, s Ivanom sam ostao dobar prijatelj do dana današnjeg, a zaboravio na mnoga druga poznanstva koja sam stekao u Izerlohnu s Nijemcima, Norvežanima, Rusima, Pakistancima, Talijanima, Kolumbijcima…
Zadnjih tjedana i mjeseci čitam po portalima i gledam na televiziji vijesti iz Hrvatske o zabrani ćirilice, o Šimuniću kako kliče “Za dom spremni!” i kako mu masa od 30 tisuća ljudi uzvraća da je također “Za dom spremna”. Na Poljudu se javno deklariraju kao ustaše i to, po njima, treba razumjeti kao nešto što budi ponos, čime se Hrvati trebaju dičiti. Smrtni neprijatelji Torcida i Bad Blue Boysi sponu integracije nalaze jedino u identifikaciji s ustašama.
Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio
Opet se pitam koja je Hrvatska prava – ona moga Ivana ili ona njihovog Šimunića!? Prođe mi više od pola života, samo Bog dragi zna koliko ću još živjeti, ali na moju dilemu iz ranog djetinjstva nikako da nađem odgovor.
Stariji sam, valjda i zreliji, pa pokušavam personalizirati, a ne generalizirati, ali mi teško ide kad vidim da cijeli stadion kliče kao jedan. To je masa ljudi, narod, a ne samo jedan konkretni nogometaš s imenom i prezimenom. Pa ako je jedan stadion, da li ih doista ima upravo toliko i nijedan više ili je problem samo u kapacitetu stadiona?
Što ako je umjesto 30 tisuća Maksimir mogao sakupiti deset puta toliko? Bi li i onda čitav stadion izvikivao “Za dom spremni”!? Ili obrnutim redom: da je to bila dvorana s deset puta manje ljudi, recimo 3 tisuće, bi li se onda tvrdilo da je to samo mala izolirana skupina i ništa više? Ali nije: bilo ih je deset puta više, kao što je moglo biti i još deset puta toliko za dom spremnih.
Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše, samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio. Ako i nakon toga svi oni budu i dalje spremni reći “Za dom spremni” i vjerovati da to govori o njihovom domoljublju i hrvatstvu – prihvaćam, ali za mene će značiti da se zarad takvog hrvatstva odriču svoje ljudskosti i prava na to da budu civilizirani ljudi.
Jer jedno s drugim ne može ići. Na koncu, vratio bih se desetinama godina unatrag. Šteta što tadašnja parola njihovih roditelja nije bila “Za (kon)dom spremni!”. Onda danas ovog problema ne bi bilo.
Hvala na pozornosti.
