Premda je čitava Hrvatska išarana ustaškim grafitima, i visoka državna izaslanstva nose vijence na ustaške komemoracije, i u knjižnicama se prodaju ustaške knjige, a na televiziji ih srdačno preporučuju, i premda navijači na stadionima razvijaju ustaške natpise, pjevači s pozornica izvikuju ustaške pozdrave, a predsjednica se udvara ustašama u opskurnom tjedniku koji gaji nježna čuvstva za režim Ante Pavelića, mnoge je uzrujalo kad je Milorad Pupovac uljudno primijetio da nam zemlja, da oprostite, nešto nalikuje na NDH. [Read more…]
Gole žene idu Splitom. A naši momci? Traže Srbe na Malti!
Gole žene hodale su splitskim ulicama. Brazilke u mrežastim haljinicama i tangama tresle su svoje okrugle čvrste stražnjice na živahni elektronički ritam. Amerikanke su prolaznicima razdragano mahale sisama s bradavicama pokrivenim srebrnim šljokicama. Raspomamljene Šveđanke bacale su se na muškarce. Engleskinje su doslovno preklinjale da ih netko opali. [Read more…]
Torcida provodi ono što desnica potiče: domoljubno nasilje
Jasno je kao dan kome smeta Torcida zbog svojih domoljubnih i državotvornih stavova. Tako glasi rečenica iz reakcije splitskog gradskog vijećnika Martina Pauka, kako prenosi Dalmatinskiportal.hr, na odluku supetarske gradonačelnice Ivane Marković da povuče novčanu potporu grada nogometnom Torcida kupu te da u budućnosti uskrati toj humanitarnoj sportskoj manifestaciji korištenje sportskih terena u vlasništvu grada. [Read more…]
Nogom na srpski jezik
U nedjelju rano ujutro, pod okriljem noći, nakon Torcida kupa turistički Supetar na Braču bio je poprištem krvavoga incidenta uzrokovanog, po svemu sudeći, nacionalnom mržnjom. Dvadesetak pijanih i agresivnih huligana, ničim izazvano, navalilo je na sezonce uz pokliče ”Tko je od vas Srbin” i ”Ubij Srbina!” i polomili na četiri mjesta nos supetarskome vatrogascu koji ih je branio, a trojicu sirotih mladića iz Slavonije i Varaždinku koja je svojim tijelom pokušala zaštititi kolegu po kojemu su pljuštali udarci dobrano iscipelarili. [Read more…]
Bijes i destrukcija: stvarnost ove usrane zemlje
Dinamo je trebao igrati u Rijeci, ali je utakmica otkazana zbog hladnog vremena. Suci su izašli na teren i ocijenili da se na zaleđenom travnjaku lopta, kako su rekli, ne ponaša prirodno. [Read more…]
General spasio dezertera
Branko Mijić
Dramu oko ostavke ministra obrane Damira Krstičevića presjekao je, deus ex machina, onaj koji ju je i inicirao, premijer Andrej Plenković, definitivno je odbivši na sjednici Vlade. [Read more…]
Janicu je vrijeđala rulja koju je HDZ uzgojio
Događaj je komičan, idiotski, zapanjujući i za ovu komičnu i idiotsku zemlju koja nas ne prestaje zapanjivati. Da je sedam osoba završilo pet dana iz rešetaka jer su pjevali nekakvu pjesmu, a pjesma, suprotno očekivanju nekog naivca, nije pozivala na vjersku, nacionalnu ili rasnu mržnju, nema u njoj ni Jasenovca ni Stare Gradiške, već je bezazlen, prostački bećarac na temu oralnog odnosa, graniči s čudom. [Read more…]
Orjuna sa Sjevera
Boris Dežulović
Da se ne zajebavamo, svi su u Splitu znali što se sprema, znalo se da će biti sranja, Torcida je čak i javno najavljivala prekid utakmice. Kao što su svi znali – naravno da jesu – kako nije riječ tek o besmislenom, pijanom huliganskom nasilju, već o otvorenom ratu protiv nogometnog saveza, do kraja, ”bez zarobljenika“. [Read more…]
Hrvati i turbofolk
Negdje u sumrak, našao sam se na Bačvicama, gdje se u plićaku ludirala grupica cura koje su mi izgledale kao starije srednjoškolke. Tinejdžerice su se uočljivo dobro zabavljale, a onda su u jednom trenutku – s napitnički podignutim rukama u vis – počele pjevati refren. Refren je – naravno – bio na perfektnom, ekavskom srpskom: “Duni duni vetre/najjače što znaš”.
Istu večer kad sam na Bačama čuo moje mlađahne sugrađanke kako pjevaju o suzama što “pokvase/moje obraze”, otvorio sam na You Tubeu videoklip te pjesme grupe Ministarke. Na klipu sam vidio cure postavljene na stejdžu kao da su gitarski bend, s frizurama koje kao da su ispale iz zlatne ere darkera, špicastim grudnjacima, zakovicama i lancima, koje podsjećaju na militarizirani “girl power” Madonne ili Lady Gage.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno
Ni taj klip, ni bezobrazna razdraganost cura koje sam te večeri gledao nisu odavali onu sliku koju ljudi obično imaju o turbofolku. Umjesto zadriglih mačo tipova polukriminalne reputacije koji na pozornici gledaju golo žensko meso, vidio si neki čudni treš-feminizam za drske i buntovne adolescentice.
Činjenicu da je muzika koju – kao stilski zastarjeli relikt 90-ih – i dalje zovemo turbofolk popularna među klincima, naravno, znao sam i prije toga. U Splitu, kao i dobrim dijelom u Zagrebu, klupska je scena prilično “narodnjakizirana”, a narodnjaci mnogo više nego u Zagrebu dominiraju i oglasnim prostorom.
U bilo koje doba godine, grad je preplavljen jumbo plakatima srpskih muzičara. Neke od zvijezda (ili “zvijezda”) koje dominiraju splitskim oglasnim prostorima u Srbiji su do te mjere opskurne da me beogradska prijateljica – gledajući te kilometre splitskih plakata – uvjeravala da ti ljudi zapravo ne postoje i da mora riječ biti o lokalnim curama koje prodaju lažni srpski identitet.
Pokušavao sam zamisliti taj scenarij o Luci ili Ani iz Omiša ili Drniša koja se za večernji nastup presvlači u šljašteći korzet i pod umjetničkim imenom Slađana ili Goga nastupa u prigradskim diskotekama, pa mi se nekako činilo da je ta travestija najbolja metafora naših ćiriličnih, prekounskih i prekodrinskih kavgi.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta
Još od prve rodonačelničke knjige o turbofolku koju je napisala moja beogradska kolegica, filmska kritičarka Ivana Kronja, o turbofolku se govori kao o “soundtracku nacionalizma 90-ih”. Moram priznati da u tu teoriju nikad nisam povjerovao. U vremenima kad su brojni rokeri od Bore Čorbe i Houre do Beogradskog sindikata bili akteri nacionalizma činilo bi se licemjerno za nacionalizme kriviti pevaljke, a k tomu bi se činilo ideološki suštinski pogrešno jednu materijalističku, hedonističku i konzumersku glazbu povezivati s ideologijom kojoj je polazište bilo da će Srbi, ako treba, za svoj narod jesti i travu.
O turbofolku se govorilo i još govori kao o glazbi “zemljaka” i “seljačina”, što se empirijski izravno sukobljavalo s onim što sam ja vidio kao stanje na terenu – dakle, da su emisijski centri “cajki” upravo veliki gradovi – isprva Zagreb, potom Osijek i Split.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta.
Upravo zato što mi se već dugo čini da oko turbofolka u Hrvatskoj postoji cijelo brdo nepreciznosti, zabluda i poluistina – a dijelom i zato što sam u tom gomilanju sudjelovao – jako me razveselilo kad sam pročitao da je izišla prva sociološka knjiga o fenomenu turbofolka u Hrvatskoj. Ona se pojavila ovih dana, naslov joj je “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, a autor joj je Riječanin Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog koji već desetljećima radi kao urednik u programu narodne kulture i običaja na HRT-u.
Knjiga Pavlovskog izišla je kao svojevrsni nusproizvod dokumentarne TV serije koju je autor radio za HTV, i u kojoj je diljem Hrvatske, BiH i dijaspore intervjuirao izvođače, konzumente, vlasnike klubova, glazbene kritičare i diskografe.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova
Pavlovsky u knjizi školski kronološki obrađuje kronologiju onog što danas zovemo kultura “cajki”. Pronalazi genezu muzičkog žanra u prvim srednjostrujaškim uspjesima Lepe Lukić 1964., prikazuje početke i prijelomnu ulogu Lepe Brene, ali i ulogu koju je zagrebački Jugoton imao u mužnji već tada lukrativnog žanra.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova.
Pavlovsky iscrpno u knjizi prikazuje i hibridne podžanrove i mikroscene. Do ove knjige – recimo – nisam znao za zasebni podžanr “katoličkih narodnjaka”. Pavlovsky svemu tome daje i komparativni kontekst, pa pokazuje da su hibridizacije koje narodnjak doživljava u eri od Bregovića do Ministarki zapravo slične procesima u drugim svjetskim etno-pop scenama.
U knjizi, Pavlovsky opovrgava i nekoliko raširenih mitova o turbofolku. Budući da je njegova metodologija ona kvalitativne sociologije (intervjui), nije podastro statističke podatke, no intervjui iz knjige opovrgavaju mitove o tome da TF slušaju uvijek neki “oni” (doseljenici, kriminalci, muški, neobrazovani…).
Pavlovsky se također pridružuje onim etnolozima koji niječu da je za popularnost narodnjaka bilo presudno to što su u poraću bili zabranjeno voće. Pokazuje da je njihova masovna slušanost već bila odavno etablirana u 70-ima i 80-ima.
Na tom mjestu, međutim, ne ulazi dublje u ono što ja vidim kao zanimljivu ironiju. Naime, dok za trijumf “cajki” paranoična desnica krivi Jugoslaviju, realitet je drukčiji. Bum narodnjaka dogodio se nakon propasti socijalizma jer ga je potpirila gola tržišna ekonomija.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte”
Dok je u socijalizmu funkcionirala “dogovorna ekonomija” i elitistički model kulture, narodnjaci su bili u institucionalnoj zavjetrini dominantne rock-kulture koju su bildali subvencionirani klubovi, gitarijade i televizija.
Kao u mnogim drugim aferama u životu, ispada da je i u muzici modernizacija u Hrvatskoj bila nametnuta “top-down” od diktature. Onog časa kad je narod dobio pravo da bira “što voli”, vratio se u predmodernu, bila ta predmoderna Franjo Tuđman, ili iscjelitelj Ante Pavlović, ili pravo da se ne cijepi, ili pravo da sluša cajke.
Čim sam, međutim, ispisao prethodnu rečenicu, posao sam svjestan da i sam upadam u etablirani klišej po kojem turbofolk mora biti zaostao i regresivan. Problem je to što se nitko doista nije pozabavio time da provjeri je li to tako, pa dijelom ni sam Pavlovsky.
On se iscrpno bavi kulturalnom analizom omraze koja u Hrvatskoj postoji oko narodnjaka, no ne bavi se i kulturalnom analizom scene, njezine ikonografije, poruka, vizuala, ideologije. Autor za to ima opravdanje, jer to nije ni bio cilj knjige. Ali, čini mi se da je zapravo propustio priliku.
U zemlji u kojoj je dominantna mediteranska estrada puna starih majki, sebedajnih maslina, Dalmatinki u bijelom te skrušenih i krotkih Penelopa, turbofolk scena nerijetko mi se čini kao invazija Amazonki koje odjevene kao dominatrix iz sado-mazo fantazija štiklom gaze krotke Balkance.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Vatreni i vodeni
Ni najmanje ja ne sumnjam u vjerodostojnost izvještaja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u kojemu se tvrdi da je ”na svim poplavama ugroženim područjima opća epidemiološka situacija stabilna”, ali ne vjerujem da bi ista ocjena vrijedila i za stanje na nepoplavljenim područjima koje je – bojim se – izmaklo nadzoru epidemiologa.
Stoga apeliram na nadležne službe da obrate pažnju na simptome maničnog povezivanja katastrofalnih poplava sa Svjetskim nogometnim prvenstvom, primijećene kod nekih osoba u Zagrebu i Splitu, pa da procijene može li se i opća epidemiološka situacija u hrvatskom javnom prostoru nazvati stabilnom.
I sad se gospodin Spahija, eto, nada da će se sa što bržim povratkom ”vatrenih” iz Brazila na novinske stranice vratiti i naslovi otprije mjesec dana. Primjerice onaj iz Slobodne Dalmacije: ”Voda im progutala kuće, a oni sretni jer im pomaže Torcida”
Prvi sumnjivi simptomi uočeni su u Večernjem listu, u kojemu je ovoga utorka osvanuo komentar čitatelja Mladenka Spahije iz Zagreba s evo ovakvom zamolbom upućenom Svevišnjemu: ”Bože, premda je za svakog navijača to hereza nad herezama, daj nam da nas Kamerun porazi, da se na vrijeme vratimo kući.
Da više ne rasipamo svoje emocije na lažne stvari poput bubamare, da svoje osjećaje i svoj znoj poklonimo nevoljnima, pogorelcima i poplavljenima. Samo tako bismo mogli euforiju i trenutačni zanos preobraziti u sustavno planiranje, kreativni čin i punu zaposlenost. Na razini svakog pojedinca, općine, grada i društvene zajednice kao cjeline.”
Kako je i zašto čitatelj Večernjaka došao na ideju da bi poraz hrvatske reprezentacije na utakmici protiv Kameruna u Manausu mogao biti vrhunaravni humanitarni dobitak za poplavljenu Posavinu, a i za širu društvenu zajednicu?
Tako što je ocijenio da se u Hrvatskoj, nakon početnog vala poslijepotopne humanosti, dogodilo ”ono najgore u ljudskom smislu” – da je ”emocionalni zanos splasnuo”, da ”više nema svježeg žara i spontane solidarnosti”, jer se ”žar prelio iz uništene Slavonije u mnoge gradske i seoske kafiće”, te taj žar sada ”teče na trgovima i šeće se našim ulicama: u kockastim dresovima”.
Užgao se i urlao Marasović, pjenio i štrapao, prežvakavajući po tko zna koji put ljigavu tezu o hrvatskome milosrđu i bosanskoj nezahvalnosti, a zapravo svojim riječima prepričavajući ono što je odavno elaborirao jedan od duhovnih lidera HDZ-a, don Anto Baković
I sad se gospodin Spahija, eto, nada da će se sa što bržim povratkom ”vatrenih” iz Brazila na novinske stranice vratiti i naslovi otprije mjesec dana. Primjerice onaj iz Slobodne Dalmacije: ”Voda im progutala kuće, a oni sretni jer im pomaže Torcida”.
Drugi je simptom medicinski suspektnog povezivanja poplava u Hrvatskoj s Mundialom u Brazilu zamijećen još istoga dana kada je u Večernjaku objavljena spomenuta molitva za eliminaciju Kovačeve selekcije, i to – u Hrvatskom saboru.
Povela se u tom časnom domu rasprava o Zakonu o saniranju posljedica katastrofalnih poplava, pa se za riječ javio i zastupnik Damir Kajin da bi – kako javljaju saborski izvjestitelji – ”pohvalio solidarnost hrvatskih građana sa stradalima u BiH i Srbiji, te izrazio zadovoljstvo što su u nogometnom susretu BiH i Argentine navijali za BiH, kao što su, pretpostavlja, i građani BiH navijali za Hrvatsku kad je igrala protiv Brazila”.
No, to je Kajinovo solidarno spajanje vatre i vode – poplave, vatrenih i zmajeva – u roku odmah izazvalo kratki spoj u glavi HDZ-ova zastupnika Dujomira Marasovića.
Pa ako je ta uvijek ista HDZ-ovska priča ujedno i onaj ton koji je nedostajao slici predsjedničke kandidatkinje HDZ-a, ili ako ona i neće govoriti isto što i Marasović, ali zbog mira u stranci ne želi kazati ni riječi protiv takvog šovenskog baljezganja, možda bi bilo primjerenije da su gospoda iz Bruxellesa u utrku za otpravnika poslova u Zagrebu umjesto Kolinde Grabar-Kitarović poslala Ružu Tomašić
”Ostavite vi kući to vaše bratstvo i jedinstvo mačku o rep!” – dreknuo je HDZ-ovac kao oparen i potopljen u isti mah. ”Pa BiH navija najjače protiv Hrvatske! To je njihova zahvala Hrvatskoj za sve što je učinila za BiH! Brazilske zastavice u Zenici, Mostaru i Sarajevu su njihova zahvala Hrvatskoj što smo im primili pola milijuna izbjeglica, što smo ih najeli, napili, naoružali, pomogli im stvoriti državu, liječili ih u Splitu! Dosta više s tim glupostima, u ovom Saboru takvim pričama više nije mjesto! Hrvatska je i za vrijeme Juge pomagala cijeloj Jugoslaviji, a vidjeli ste što je Jugoslavija napravila Hrvatskoj…” – užgao se i urlao Marasović, pjenio i štrapao, prežvakavajući po tko zna koji put ljigavu tezu o hrvatskome milosrđu i bosanskoj nezahvalnosti, a zapravo svojim riječima prepričavajući ono što je odavno elaborirao jedan od duhovnih lidera HDZ-a, don Anto Baković.
Sjećate se tog bisera klasične HDZ-ovske retorike: ”Sasvim je svejedno hranio ti muslimana ili ga klao. Četnici su klali muslimane, palili im kuće, a Hrvati su ih primili, štitili, nahranili… Nitko od njih nije bio zahvalan.”
Pa ako je ta uvijek ista HDZ-ovska priča ujedno i onaj ton koji je nedostajao slici predsjedničke kandidatkinje HDZ-a, ili ako ona i neće govoriti isto što i Marasović, ali zbog mira u stranci ne želi kazati ni riječi protiv takvog šovenskog baljezganja, možda bi bilo primjerenije da su gospoda iz Bruxellesa u utrku za otpravnika poslova u Zagrebu umjesto Kolinde Grabar-Kitarović poslala Ružu Tomašić.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
