novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Premda se, da se našalim na početku, prava iskušenja tek očekuju, dosad najneugodnije iskustvo s virusom imao sam u Torinu, s veljače 2003. Bio sam na mini turneji, upravo je objavljeno da sam u užem izboru za Nagradu Grinzane Cavour, koju ću zatim i dobiti, kad me je tog popodneva svladao umor, pa sam malo prilegao u hotelskoj sobi. Kad sam se probudio i otišao u kupaonicu da se sretnem sam sa sobom, imao sam što da vidim. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Iako je ovih dana u New York Timesu objavljena reportaža koja glorificira Rijeku kao lučki grad i buduću Europsku prijestolnicu kulture, kao stanovnica Rijeke ne uživam toliko u detaljima koje američki novinar nabraja.
Bolje od ikoga tko svrati u grad na dva-tri dana poznajem Rijeku i bila bih zaista nepravedna da ne priznam koliko lijepih fasada ima ovaj grad, koliko divnih ulica kojima, u pojedinim dijelovima dana, sunce i sjene stvaraju prizore začudne ljepote; kako ne zapaziti atmosferu nekih kvartova, a kako ne pomisliti da je ovaj grad nekad bio prijestolnica industrije. I to daleko, daleko prije nas!
Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture (EPK).
Žao mi je što je to tako, upravo zato jer znam što su neki drugi gradovi napravili povodom te titule, posebno kako su iskoristili svoje industrijske komplekse.
Moje najranije sjećanje na tu temu seže u devedesete, kada je Solun bio EPK, a otvorenje manifestacije režirao slovenski redatelj Tomaž Pandur.
Na vijesti koje su pristizale iz Soluna gledali smo kao na rijetku privilegiju, a kad sam te godine, s predstavom ”Fedra” Ivice Buljana i LET-a3, u produkciji Teatra &td, posjetila Solun, imala sam priliku vidjeti što je taj grad napravio, posebno od jednog kvarta koji je nevjerojatno podsjećao na Vodovodnu ulicu u Rijeci.
I tamo je bila riječ o manjim industrijskim objektima uz rijeku i o mlinovima koji su izgubili svrhu postojanja. U nekadašnjim pogonima nastale su manje koncertne dvorane, jazz klubovi, slikarski ateljei, restorani, pivnice, kafići… Kvart je bio živ i prepun mladih ljudi koji su se okupljali svake večeri.
Tada sam pomislila kako bi takva titula mogla u potpunosti promijeniti budućnost grada kao što je Rijeka i pretvoriti ga u destinaciju kulturnog turizma, grad u koji bi se – upravo zbog specifičnog položaja na stjecištu morskih i drugih puteva – slijevala Europa!
Razmišljala sam o prenamjeni Vodovodne ulice, koja je u središtu grada, a opet sklonjena od svega, kao idealnog mjesta za jednu tihu, ali atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, plesače i muzičare… Ali i za ponudu pića, ne skupu, posebnu ponudu autohtonih jela, za kutke koji će privlačiti ljude i oživjeti destinaciju.
Kada je živnula Hartera s druge strane Rječine, mislila sam: Sad je taj trenutak! Krenut će prenamjena, počet će se raditi projekti u koje će investirati EU! Ali – osim nekoliko izvrsno posjećenih koncerata, festivalskih predstava te izložbi – ništa se značajno nije dogodilo!
Posebno mi je bila atraktivna pomisao na Industrijsku ulicu, koja se nastavlja na kompleks lučkih skladišta i mogla bi dobiti sasvim drugačije sadržaje upravo zbog veličine prostora koji su tamo bili u fazi napuštanja…
Mislila sam na to pogotovo kad se razvila polemika srušiti ili ne lučka skladišta, investirati ili ne u lansirnu rampu torpeda, obnoviti i staviti u neku funkciju remizu u Industrijskoj ulici, iskoristiti hale bivših tvornica koje su sve – kao i prekrasna lučka skladišta – prvi red do mora, dakle na ekskluzivnoj lokaciji, a opet dovoljno daleko od grada, na idealnoj poziciji za održavanje velikih i glasnih koncerata, za dovođenje bendova na svjetskim turnejama na čije bi se koncerte – s obzirom na dva aerodroma u blizini i turističku Liburniju – dolazilo sa svih strana svijeta…
Ponesena znatiželjom, jer sam te prostore – od Luke do brodogradilišta ”3. maj” – vidjela samo s morske strane kad sam putničkim brodom znala dolaziti u Rijeku, jednog sam dana potpuno samouvjereno zapičila kolima prema rampi na Žabici i lučkim skladištima. Videći moju čvrstu namjeru i znak PRESS, portir je podigao rampu i krenuo prema kolima, a ja sam pritisnula papučicu gasa i začas mu više nisam bila u vidokrugu!
Vrlo brzo našla sam se u potpuno novom svijetu, u ozračju visokih, napuštenih zgrada, samostalnih ili povezanih mostovima industrijske arhitekture, a ispred njih – more…
Pomislila sam: Ovo je poput dokova New Yorka! Tu bi se mogli i filmovi snimati!
Nisam smatrala da bi takvoj prenamjeni trebala biti zapreka to što različiti objekti nisu bili u vlasništvu grada! Marseilles, Torino, Berlin, London, Liverpool i mnogi drugi koji su investicijom upravo u industrijske ili lučke lokacije dali potpuno nove sadržaje svojim atraktivnim lokacijama sigurno nisu bili u posjedu svih tih kvartova, ali su se izborili za to da ih prenamijene i urede!A mi smo – nakon brojnih pokušaja i projekata – nakon gotovo trideset godina od propasti riječke industrije dočekali da se na lokaciji ”Benčić” – konačno počne kopati!
Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje!
Ali sve drugo – a toga je daleko više – prepušteno je propadanju!
Jedna od najljepših gradskih zgrada, a kažu i prva u Europi koja je građena armiranim betonom – zgrada Teatra Fenice – zjapi prazna, razbijenih stakala, u nju ulazi kiša i uskoro će se početi urušavati.
Ta zgrada, koja je u konačnici bila samo kino-dvorana, a ima i podrumski prostor koji je bio nekad najpopularniji noćni bar u gradu, idealna je za različite namjene – od kazališnih do koncertnih – ali je potpuno zapuštena i devastirana.
Je li opravdanje za ovaj grad što ona ima vlasnika. Koji, dakako, ne haje za svoje vlasništvo?
Europski gradovi svojim zakonima oduzimaju vlasništvo onima koji se za njega ne brinu! Oduzimaju prostore koji nagrđuju grad i u njima realiziraju projekte koji gradovima daju sadržaje!
Nema šanse da će s jedne stambene zgrade u središtu Trsta padati fasada ili da će se raspadati vrata i prozori. Vlasnici stanova dužni ste se brinuti i o vanjskim dijelovima zgrade, kao i o krovištu!
Ali to su uređena društva o kojima mi možemo samo sanjati!
Ona riječka gradska uprava koja stavi u funkciju industrijsku arhitekturu ući će u povijest grada poput Adamića i Ciotte!
Ali ono što je bitnije od priznanja je da će ta garnitura pokrenuti industriju zapošljavanja u Rijeci, što je posljednjih godina najdublja gradska rana.
Bez zapošljavanja Rijeka će tonuti i dalje. I neće ju spasiti nikakva titula Europske prijestolnice kulture, ma koliko se posljednjih godina trudili oko toga.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Domenico Quirico, talijanski novinar, izvjestitelj torinske Stampe, dvaput otiman na Levantu (u Libiji oslobođen vojnom akcijom, a u Siriji lani diplomatsko-ekonomskom, nakon pet mjeseci zatočeništva), upozorava opetovano ovih dana, primajući nagrade lijevo i desno za knjigu ”Zemlja Zla“, da suština takozvane Islamske Države nije terorizam, nego totalitarizam, dakle nepriznavanje prava na različitost, na drukčije mišljenje, na drukčiju pripadnost, svođenje sviju na jedan apsolutan obrazac, uz eliminiranje svega što strši, što se protivi, što svjedoči o drugosti.
S te strane Quirico je u pravu. Za razliku od Baracka Obame, koji tvrdi da podvižništvo (zelotizam) al Bagdadijevih selafija (koje ili glupo ili zlobno nazivamo džihadistima ili čak islamistima) pripada povampirenu srednjovjekovlju, Quirico naglašava da je totalitarizam fenomen XXI stoljeća.
Obojica su djelomično u pravu. Pojam totalitarizma skovan je u XX stoljeću, nedugo poslije prvoga svjetskog rata. Čini se da ga je prvi upotrijebio 1923. Giovanni Amendola, ali samo za nelegalni pritisak fašista u Zastupničkom domu.
Nedugo zatim ”totalitarističkim“ je nazvan novi talijanski izborni zakon koji je onemogućio oporbu, a 1925. sâm Amendola tvrdi da su komunizam i fašizam totalitarne reakcije na liberalizam i demokraciju. Štafetu je u ruke uhvatio Mussolini koji (unatoč svemu zlu koje je skrivio) nije bio glup. Od te iste 1925. on koristi pridjev ”totalitaran“ kao pozitivnu značajku svog režima, hvaleći se da on zahvaća sve segmente javnog života. Voilà.
Totalitarizam je uklet plod genetskog križanja ideje o Apsolutu sa sisavačkom čežnjom za dominacijom, pri čemu pojam Apsoluta – izraženoga tvrdnjom o Istini, jednoj, apsolutnoj i zavazda danoj – daje idejnu potku, transcendentalno utemeljenje i ”opravdanje“ težnji za apsolutnom dominacijom, prikazujući je kao jedinu pravednu.
Eto, to je Zlo (ili, ako netko više voli, emanacija Zloga) koje trenutno mahnita u Siriji i Iraku (a Zapad je pripomogao skinuti pečat s boce).
To Zlo je svojim ekspanzionističkim zemljovidima demonstriralo teritorijalne i religijske pretenzije i na Hrvatsku (stoga je idiotsko pitanje je li Hrvatska stupila u rat – Hrvatskoj je rat objavljen, braniti se mora, ako je ičemu).
Srednjovjekovlje? Kamo lijepe sreće! Totalitarizam mu prethodi, totalitarizam ga je branio, totalitarizam ga je o-ho-ho nadživio, praveći se i vječnim i modernim, po potrebi.
Svećenički totalitarizam bio je zlo koji je svojim artificijelnim totalitarizmom bezuspješno pokušao iskorijeniti Ehnaton, ali on je ipak stigao utjecati preko Mojsija (Freud tvrdi: Ehnatonova izbjeglog sljedbenika) na našu kulturu Zapada, dakako, kroz kršćanstvo.
Najgore zlo kršćanstvu je naneseno ne kroz totalitarne progone kršćana koji ne prestaju 2000 godina (ti progoni, naravno, jesu zlo, ali poučno je primijetiti da oni kršćanstvo generalno jačaju), nego kroz ucjepljivanje totalitarizma u samu organizaciju kršćanskog društva (što je, uz ostala zla, ponudilo izliku, naizgled oslobodilačku, u svijetu koji je već dugo, htjeli-nehtjeli, pod kulturalnom hegemonijom kršćana).
U kršćanskoj dogmi Bog nudi slobodu izbora, nudi se ali se ne nameće, na volju ti hoćeš li prihvatiti Njegovu ljubav (a ”Jahve je bog ljubomoran“) ili nećeš.
Ali Crkva, od Konstantina nadalje, olako prihvaća pruženu mogućnost da tu slobodu izbora podlo i nasilno negira: progoni Židovâ, otimanje hramova, čak i grobova, spaljivanje heretika, ateista, homoseksualnih, sve to je rezultat i iskaz totalitarizma, kojega je Crkva bila velika učiteljica, i prije i dulje nego li se totalitarizma, tumačeći feth jednodimenzionalno i nasilno, latio prvi kalif Abu Bakr (Džemaluddin Čaušević je 1936, daleko prije ”Islamske Države“, u komentaru sure ”Al-feth“ tumačio da je riječ o moralnoj pobjedi).
Totalitarizam kao nastojanje da se svi svedu na jedan kalup i da se iskorijeni tko se u taj kalup ne uklapa, dakako, nije ostao ograničen na idealno srednjovjekovlje.
Pol Pot i njegovi u Kambodži proveli su nesmiljen totalitarizam; nacistički totalitarizam povijesno se odredio provevši holokaust, a po istom je obrascu totalitaran bio ustaški sustav (koji, eto, još privlači mlade u Hrvatskoj), kao što je totalitaran bio i staljinizam.
Tito je od totalitarizma odustao najkasnije 1952, ali inercija je trajala do ekonomskog osvješćenja 1961, a repovi su sječeni 1966. (1971. nije totalitarizam, nego unutarpartijski obračun, čak ne krvav). Tuđman je bio autoritaran, ne i totalitarist, ali se domaći apostoli totalitarizma i na njega pozivaju.
Terorizam je simptom totalitarizma, težak i bolan, ali neprijatelj je totalitarizam. Kamo lijepe sreće kad bi postojao samo negdje daleko…
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).
Nakon papine konstatacije o 2 posto pedofila među svećenicima ostaje jedno važno pitanje: je li papa pretjerao ili je Crkva zataškala tri petine sablazni?
Papa Frane je u razgovoru s talijanskim novinarom Eugeniom Scalfarijem, objavljenim u nedjelju 13. srpnja u rimskoj Repubblici, iznio da ga suradnici uvjeravaju da se među svećenicima u Katoličkoj crkvi broj pedofila kreće oko 2 posto. “Taj bi me podatak morao primiriti ali Vam kažem da me baš ne primiruje”, rekao je papa Bergoglio, dodavši da je još više onih koji znaju i šute, koji kažnjavaju ali ne kažu zašto. “Nalazim to stanje nepodnošljivim i moja je nakana suzbiti ga strogošću koju to zaslužuje.”
Papi treba odati priznanje što se ne zadovoljava spoznajom da je pedofila razmjerno malo, da ih u Crkvi zapravo nema više (ili barem ne bitno više) nego u društvu, gdje uostalom u tom poroku prednjače, u apsolutnim brojevima, članovi obitelji (očevi, djedovi, ujaci, stričevi i tetci, pa i braća) i bliski obiteljski prijatelji, a tek znatno za njima su oni kojima djecu povjeravamo (treneri, svećenici, skautski instruktori, odgojitelji, podvornici).
Ipak, nešto s postocima i brojkama ne “štima”, kako je u svom blogu primijetio Marco Tosatti, vatikanist torinske Stampe.
Koliko je to: 2 posto? Budući da Katolička crkva broji oko 410.000 svećenika (što dijecezanskih, što redovničkih), to bi bilo nešto više od 8000 pedofila za oltarima.
Je li taj broj zasnovan na nekoj statistici, ili je bačen Papi u uho onako nonšalantno, “odokativno”? Nije nam dano znati, barem ne još. Papa nije precizirao, njegov Ured za novinstvo niti je zanijekao (neke druge sitnice jest), niti je objasnio, nego se vratio staroj taktici šutnje.
Pogledajmo što bi to značilo za Hrvatsku. Prema Papinskom godišnjaku, u Hrvatskoj je oko 3800 svećenika, a 2 posto od toga iznosi 76 – ali je broj kažnjenih zbog pedofilije posljednjih godina manji od deset.
Jesu li hrvatski svećenici kreposniji od inih, kad je posrijedi ta užasna devijacija, koja nema ama baš nikakve veze sa spolnim sklonostima, nego s nezrelošću i sklonošću podmuklom nasilju (utoliko je strašnije kada u Katoličkoj crkvi neki guraju u isti koš homoseksualne, dakle osobe s manjinski zastupljenim nagonom, i pedofile, dakle osobe zločinačkih sklonosti)?
Ali ne podudara se ni broj kažnjenih zbog pedofilije u Katoličkoj crkvi u cijelosti i postotak kojim je Frane Bergoglio baratao u razgovoru sa Scalfarijem.
Prema podacima koje je Sveta Stolica u dva navrata ove godine podastrla Ujedinjenim narodima, odnosno njihovu Odboru za suzbijanje mučenja, proizlazi da su između početka 2004. i kraja 2013. ukupno 884 svećenika svedena na laički status (tj. prestali su biti svećenici) zbog pedofilije, a blaže su mjere, zbog istog uzroka, u ista doba poduzete protiv još 2572 svećenika (navodno zato što su bili u poodmakloj životnoj dobi).
I od tih 2572 za neke su dočulo da ozbiljno ispaštaju, ali neki su se izvukli, na primjer bivši bečki nadbiskup kardinal Hans Hermann Groër, jer je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, sada Benedikt XVI., zahtijevao od pape sv. Ivana Pavla II. da pokrene istragu, ali je to blokirao kardinal Angelo Sodano, koga je svetac poslušao, pa je Groër umro nekažnjen, ali osramoćen.
Zbrojimo li onih 884 koji su lišeni svećeničkog čina i onih 2572, dolazimo do zbroja od 3456 – a to nije ni blizu 2 posto, nego otprilike 0,8 posto.
Onda, jesu li podvalili Papi ili Ujedinjenim narodima? Je li Papa izišao s pretjeranim postotkom, ili je Katolička crkva, na raznim razinama, zataškala tri petine pedofilskih sablazni?
Naravno, najvažnije je što je Papa najavio da kani “nepodnošljivo stanje” pedofilije “suzbiti strogošću koju to zaslužuje”. I što je dodao, ilustracije radi: “Isus je volio sve, čak i grešnike koje je htio otkupiti dijeleći im oprost i milosrđe, ali kada bi ščepao batinu, koristio ju je da bi protjerao demona koji je zagospodario nekom dušom.”
Ali važno je znati postoji li dovoljna transparencija u Katoličkoj crkvi oko tog zla koje je užasno naudilo njezinu imidžu (istinabog, ima crkava koje to poglavlje u svojim redovima nisu ni otvorile). Dakle, posrijedi je povjerenje u Katoličku crkvu.
Ali i spoznaja da Papa ne može sam. A bilo da mu lažu, bilo da zataškavaju – nije mu laka.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
